sva radosti moga tijela sva moja radosna divljino grlim te zagrljajem nalik naru razdragano iz kojeg će poispadati sve one sočne koštice moje predane krvi osluškujem ti srce i mirno stojim kao đak susprežući ljuljanje na taktove muzike ( zbilja svira ) pomno prateć hoće li ti na leđima izrasti koje krilce grliš me zagrljajem bez dodira i ja razmišljam kako je to moguće i da li je taj tvoj zagrljaj dovoljno širok da u njega stanu da u njega stanu sve priče moje ljuljačka od kukuruzovine talog crne kave u kojem sam si izgatala sreću ( budem li pažljiva ) hoće li stati sve ptice koje sam otključala pa im dirigirala u suton a one su pjevale do jutra, ko pijane kad sam se ja već odavno umorila od života od života u kojem su svi do jednog vlakovi vozili u nepoznatom smjeru zima pustih i proljeća zamagljenih suzama oblacima koji ličili su dugorepim pticama smrznutim glavicama suncokreta raspuknutim smokvama poljubaca |
Takvi su dani. Sunce majstorski prosijava svoju posljednju toplinu i bakar kroz lišće i trepavice, tvoj šapat u zoru kroz svilenkaste niti buba i cvijeća. Sunce rudari zlato, daje da ga ispijemo do dna i nazad, mirišući poslije na grijeh. Zrakom mirišu putovanja, korijenje koje će truliti, stabla koja treba grliti. Zrakom putuju paukove mreže, produljene sjene, drhtaji srca koja zebe. Zlatni su dani, dušo, a dani bez tebe. |
Bez ikakve nade živiš i stariš i ima ona jedna bora pored usana tanka još u kojoj gušiš se od jebenog plača nad točno određenim pjesmama dok maštaš kako si ih preboljela puštaš ih puštaš jer gle, ili ćeš se ugušiti ili nećeš dok nad nečijom fotografijom lijepe zrele dunje Facebook te pita da li je to prikladan sadržaj ti ni ne slutiš da si možda nečija dunja |
planete odgurujem jednopotezno, bez milosti i na mah sanjivo i odsutno kao da me ničeg nije strah gledajući u daljinu zamućenih leća i pričajući, pričajući ajme, koja je to bila sreća! o, kako sam samo sretna bila kako me volio, čovječe, kako me obožavao da si samo vidio.....! ..bila sam ti njeg'va vila...ahaa! - pa gdje ti je onda sada ? ( osjetim žalac ljubomore ) pa razumno, i ja se pitam, a negdje gore, ( pokažem nebo ) valjda sam mu dosadila. I svaki put odlučim važna da neću reći sve prešutjeti treba i ljubav i njega ( šutnja je nekada spona snažna ) žena bez tajni - ko cvijet bez mirisa ko sunce bez pjega, ugasli sjaj no pa kada već pita, bijesan od neviđene konkurencije, ja mu umah dadem sve preferencije: i uvod i zaplet i kraj. Planet je u šoku. Planet podrhtava. Kuha se s povrćem u mom woku. Upravo mu oduzeh pravo na život, postaje jedna groteskna lava... vidi na što liči... Uskratih mu vodu, kisik i toplinu. Gađah ga asteroidom TC4... I ne, neće reći: Sunce, kako si ti jaka žena! Sa svoje će putanje sići. Vidim svakom svojom pjegicom kako se boji da će biti idući koji će otići Tada povratim samo sebi svojstvenu žarku maglicu gravitacija nam se opasno zaklima da liči na osmijeh namjestim pjegicu i nestanem u pramenju dima. |
samo i jedino zato jer se nešto ne događa Ovdje ne znači da se ne događa Nikako Govorio si i nije sve onako kako se čini Rekao si da ti mirišim na Sunčev sjaj pa to sa sjajem onda nađem u knjizi nekoj o tinejđerima par godina kasnije kad te više nije bilo Tu ovaj ovdje glumac kaže mi Sunce pitam ga: molim? mislim možda mi se učinilo pa me poljubi slučajno tamo U moje obzorje gdje se vrat nježno pretvara u rame i ništa drugo i ništa drugo ako je Ahilu peta ranjivo mjesto meni je to oduvijek bilo prepoznavanje dođe mi da skočim na njega ovakva tužna i izgubljena ovakva željna i izlomljena da ga ljubim i diram dugo dok ne izgubi dah da me prestane tako zvati i tako slučajno ljubiti baš di boli ( a boli svugdje i nemoguće je pogriješiti ) pa odskočim par metara dalje od njega u svemir beskonačni ( sunce je bolno i sunce se kvari ) tamo nastavljam odgurivati druge pohlepne planete |
primim si obraze s oba dlana onako kako si mi ti i dođe mi krivo što si tada ne mogu poljubiti i čelo šutim, ne pišem, plitko dišem jer udahnem li progutat ću svu pustoš koju si ostavio za sobom izdahnem li izaći će ljubičasti leptiri i žalostiti ljude Stog šutim, ne pišem, plitko dišem a postane li neizdržljivo poljubim si koljeno i primaknem ga bliže čelu |