Isto kao kada tužno i uplakano dijete zabavimo drugim stvarima, da ne misli ( vidi, ptica, baci kamenčić ), tako i ja neprestano zapošljavam i zabavljam samu sebe. I divim se, uvijek iznova se divim jednim te istim ljepotama ( snažan miris bora, prosijavanje sunca kroz sitno sito kapi tek stale kiše, iznenadna dobrota, sjenke krošanja na zidu ). Ćutim da će me preplaviti nedostajanje, da će se proširiti ko pukotina u mojoj glavi, i mojoj utrobi i srcu. Osjetim da ću iskriviti usta baš poput djeteta i pasti u onaj gromoglasan, teški i neutješni plač, bez mogućnosti zaustavljanja. Pa brzo, brzo, pronađem bilo kakvu utješnu misao, plan, ideju, zabavim si ruke sitnim poslovima, naberem dvije kile marelica, kuham pekmez do iza ponoći, berem ciklu koju sam proljetos sijala i jedem je bez ičega, daveći se od miline u njenom zemljanom i slasnom okusu. Pa te na trenutak zaboravim, zategne mi se koža oko očiju od osušenih dvije do tri suzice, kad li te ponovno ugledam: isti tvoj pogled, čovjek na klupi, sjedi i gleda me tvojim pogledom. Ima šešir pleteni. Prekrižio je stopala na podu i smješka se iza sunčanih naočala. Drsko, zadivljeno, nijemo, promatra me. I tvoj ciganski usredotočen pogled koji me zavrtio na mjestu i odbacio u prašinu neke sulude budućnosti u kojoj sam se zaljuljala poput zaljubljena labuda, s pouzdanjem drvenog konjića škripavog carusella da ovaj put neće ispasti... Meni u to, narastu ruke od želje da te za stvarno zagrlim, a taman te se par sati nisam sjetila. Pronalaziš me srećo, na neobičnim mjestima, tamo gdje se sama više nikada ne bih znala naći. Pa se pojavi nova pukotina koju ću nemušto zakrpati paučinom nekih novih riječi, zatrpati otpalim laticama ruža, mekim i slasnim marelicama ko obraščićima nasmiješenim, jednog mog plavokosog čuda. Nakon puno, puno vremena, uzela sam ponovno kist, dragi. I pisala po visokim zidovima: Ratatouille ~ Ratatouille kao dozivanje vjetra u nepoznatom gradu gdje zrak stoji, kao dozivanje dječijeg u meni, kao dozivanje radosti u sumrak, na opustjelom žalu, preplanulih ruku, nogu, lica, bosim stopalima u bijelom mekanom pijesku, tražim tvoje tragove... A u Zagrebu će opet kiša. |
Bol tako i ne mora biti Sjećanje na neki davni događaj Stanje ponašanje Može biti posljedica svega onoga Što radimo dok mislimo da spavamo |
Ja ti više ne pišem Već Ronim tirkizno pa ne znam više gdje je dno gdje površina Lakša od vode i od zraka Vretenasta životinja Nedostaje mi tvoje ovozemaljsko I svakom ljuskicom te volim Kad bih se dijelila okomito Prema tebi svijali bi se moji borovi Kad bih se dijelila vodoravno Moj bi te plićak grlio Dubina te htjela opet sresti Ovako Prepolovljena Imam velike oči Za snalaženje u mraku Da svaki moj dio ne bi odšetao Svojim putem |
Idem ti. Idem probati. Tamo. Jer ovdje još vidim te u nebu. U sjenama. Čudnovatoj svjetlosti pri dnu voćnjaka. Uz more i u moru. S morem. Vidjet ću tvoj smijeh. Biserno je. Ja sam tvoja kamenica. Dirat ćeš me ispod površine. Boljet će me morska trava. Bit ću ti alga. Tamnozelena okamina. Niknut ću na dnu tvoga čamca. Urušena ću se graditi. Glasom. Glasno ću te tražiti. Protestirati. A onda ću se valjda jednom umoriti. Prihvatiti ruke. Proći i po stotinu puta našim stazama. Bez tebe. Omudrovljena. I sama. Valjda ću dozvoliti da me grle. Vole. Jednom. Neki. Možda je sve bila priprema za rastanak. I možda sam sa svakim tvojim odlaskom ja zapravo umrla. Možda i nisi otišao ti nego ja. Možda ti oplakuješ mene Ko što more oplakuje svoje obale Ne odvajajući se nikada potpuno. Zna li more da je val |
o tome kako mu se sunce pleteničasto upliće u zlatne uvojke (baš kao što se uplitalo u sve i njegovom ocu) ili o tome možda koliko ga sunce voli ljubi i treperi mu trepavicama ispod kojih tako dugih i zavinutih stanu sva kraljevstva blagoslova i bezbrižnosti (koje smo zaboravili ) ili ipak o tome kako me budi noću točno u tri igrajući mi se donjom usnicom ( jer vidi u mraku ) i onda se nestašno smije mojim razrogačenim očima koje ga često pitaju - čiji si ti, mali, ha ? Tko si Ti ? i onda smijemo se ko dva prastara znanca do jutra mladog ( di si, kako si, gdje si bio ti do sad ) jer i ne treba ti sna kada nekog otprije poznatog upoznaješ trajno, bez zadrške i bez saznanja o opasnostima koje nas ionako čekaju putem ( znali mi i bojali se mi ..ili ne ) i sve je tako neodoljivo zgusnuto u tom prijeljetnom trenu miriši oluja potopit će nam grad al njegovi poljupci kao meka marelica koji će govoriti: ništa to strašno bilo nije pa me vodi, sunce malo, kroz grmove ruža, probuđene lavande dok bijeli ga leptiri nadlijeću dodirujuć plavu kosicu vrhove pokazuje mi kakav svijet treba biti i imam njegov izraz lica čitav tjedan i njegovo viđenje stvari |