SarahBernardht

četvrtak, 29.06.2017.

Ratatouille

Isto kao kada tužno i uplakano dijete zabavimo drugim stvarima, da ne misli ( vidi, ptica, baci kamenčić ),
tako i ja neprestano zapošljavam i zabavljam samu sebe.
I divim se, uvijek iznova se divim jednim te istim ljepotama
( snažan miris bora, prosijavanje sunca kroz sitno sito kapi tek stale kiše, iznenadna dobrota, sjenke krošanja na zidu ).
Ćutim da će me preplaviti nedostajanje, da će se proširiti ko pukotina u mojoj glavi, i mojoj utrobi i srcu.
Osjetim da ću iskriviti usta baš poput djeteta i pasti u onaj gromoglasan, teški i neutješni plač, bez mogućnosti zaustavljanja.
Pa brzo, brzo, pronađem bilo kakvu utješnu misao, plan, ideju, zabavim si ruke sitnim poslovima, naberem dvije kile marelica, kuham pekmez do iza ponoći, berem ciklu koju sam proljetos sijala i jedem je bez ičega, daveći se od miline u njenom zemljanom i slasnom okusu.

Pa te na trenutak zaboravim, zategne mi se koža oko očiju od osušenih dvije do tri suzice,
kad li te ponovno ugledam:
isti tvoj pogled, čovjek na klupi, sjedi i gleda me tvojim pogledom.
Ima šešir pleteni.
Prekrižio je stopala na podu i smješka se iza sunčanih naočala.
Drsko, zadivljeno, nijemo, promatra me.

I tvoj ciganski usredotočen pogled koji me zavrtio na mjestu i odbacio u prašinu
neke sulude budućnosti
u kojoj sam se zaljuljala poput zaljubljena labuda,
s pouzdanjem drvenog konjića škripavog carusella
da ovaj put neće ispasti...


Meni u to, narastu ruke od želje da te za stvarno zagrlim, a taman te se par sati nisam sjetila.
Pronalaziš me srećo, na neobičnim mjestima, tamo gdje se sama više nikada ne bih znala naći.

Pa se pojavi nova pukotina koju ću nemušto zakrpati paučinom nekih novih riječi,
zatrpati otpalim laticama ruža, mekim i slasnim marelicama
ko obraščićima nasmiješenim, jednog mog plavokosog čuda.

Nakon puno, puno vremena, uzela sam ponovno kist, dragi.
I pisala po visokim zidovima:


Ratatouille ~ Ratatouille

kao dozivanje vjetra u nepoznatom gradu gdje zrak stoji,
kao dozivanje dječijeg u meni,
kao dozivanje radosti u sumrak, na opustjelom žalu, preplanulih ruku, nogu, lica,
bosim stopalima u bijelom mekanom pijesku, tražim tvoje tragove...

A u Zagrebu će opet kiša.










29.06.2017. u 12:37 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.06.2017.

Bol tako i ne mora biti
Sjećanje na neki davni događaj
Stanje ponašanje
Može biti posljedica svega onoga
Što radimo dok mislimo da spavamo

19.06.2017. u 08:01 • 8 KomentaraPrint#

subota, 17.06.2017.

Lari mari

Ja ti više ne pišem
Već
Ronim tirkizno
pa ne znam više
gdje je dno gdje površina
Lakša od vode i od zraka
Vretenasta životinja
Nedostaje mi tvoje ovozemaljsko
I svakom ljuskicom te volim

Kad bih se dijelila okomito
Prema tebi svijali bi se moji borovi
Kad bih se dijelila vodoravno
Moj bi te plićak grlio
Dubina te htjela opet sresti

Ovako
Prepolovljena
Imam velike oči
Za snalaženje u mraku
Da svaki moj dio ne bi odšetao
Svojim putem

17.06.2017. u 07:53 • 9 KomentaraPrint#

subota, 10.06.2017.

Zna li more da je val


Idem ti.
Idem probati.
Tamo.
Jer ovdje još
vidim te u nebu.
U sjenama.
Čudnovatoj svjetlosti pri dnu voćnjaka.
Uz more i u moru.
S morem.
Vidjet ću tvoj smijeh.
Biserno je.
Ja sam tvoja kamenica.
Dirat ćeš me ispod površine.
Boljet će me morska trava.
Bit ću ti alga.
Tamnozelena okamina.
Niknut ću na dnu tvoga čamca.
Urušena ću se graditi.
Glasom.
Glasno ću te tražiti.
Protestirati.
A onda ću se valjda jednom umoriti.
Prihvatiti ruke.
Proći i po stotinu puta našim stazama.
Bez tebe.
Omudrovljena.
I sama.
Valjda ću dozvoliti da me grle.
Vole.
Jednom.
Neki.
Možda je sve bila priprema za rastanak.
I možda sam sa svakim tvojim odlaskom
ja zapravo umrla.
Možda i nisi otišao
ti
nego ja.
Možda ti oplakuješ mene
Ko što more oplakuje svoje obale
Ne odvajajući se nikada potpuno.
Zna li more da je val

10.06.2017. u 00:50 • 8 KomentaraPrint#

petak, 02.06.2017.

skica


o tome

kako mu se sunce pleteničasto upliće u zlatne uvojke

(baš kao što se uplitalo u sve i njegovom ocu)



ili o tome možda

koliko ga sunce voli ljubi i treperi mu

trepavicama
ispod kojih tako dugih i zavinutih

stanu sva kraljevstva

blagoslova i bezbrižnosti

(koje smo zaboravili )

ili ipak o tome kako me budi noću točno u tri

igrajući mi se donjom usnicom
( jer vidi u mraku )

i onda se nestašno smije mojim razrogačenim očima

koje ga često pitaju
- čiji si ti, mali, ha ?
Tko si Ti ?


i onda

smijemo se ko dva prastara znanca

do jutra mladog

( di si, kako si, gdje si bio ti do sad )

jer i ne treba ti sna kada nekog otprije poznatog

upoznaješ trajno, bez zadrške

i bez saznanja o opasnostima koje nas ionako čekaju putem
( znali mi i bojali se mi ..ili ne )

i sve je tako neodoljivo zgusnuto u tom prijeljetnom trenu
miriši oluja
potopit će nam grad
al njegovi poljupci kao meka marelica
koji će govoriti:
ništa to
strašno bilo nije

pa me vodi, sunce malo,

kroz grmove ruža, probuđene lavande

dok bijeli ga leptiri nadlijeću

dodirujuć plavu kosicu

vrhove

pokazuje mi kakav svijet treba biti

i imam njegov izraz lica

čitav tjedan

i njegovo

viđenje stvari











02.06.2017. u 12:57 • 14 KomentaraPrint#

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se