srijeda, 29.03.2017.

Maurice bez ruža



Maurice bez svog jarko crvenog ruža izgleda kao beba.
Netaknuta, bezazlena, nevina i svoja. Kakva je bila.
Doduše, nosi minice i visoke pete,
a zadnjih dana nekoliko dana uživa, kada joj njena kujica skoči na krevet, u 6.30 svakog jutra,
i budi je lizanjem vrata.
Taj pas joj daje strašnu snagu. Ne može se naljutiti na nju, čak ni kada joj napravi rupu na njenoj novoj lijepoj pidžami.
Poslije joj izvlači iz usta cijelo jutro, papuče svih ukućana, a neki dan čak i sestrine dioptrijske naočale.
Maurice radi to polako, nježno, bez adrenalina. Pa Saba reagira poslušno, kao da razumije.
- E, smiri se...nemoj mala, kaže joj Maurice.
I sve je u redu.
Govori joj to kao da govori sebi. E, smiri se...nemoj mala.
Maurice zna da Saba nije zločesta. Ona je samo u pubertetu. I svrbe je zubi.
Kada dođe s posla, Maurice direktno s vrata, klekne do nje i miriši joj njušku.
Ljubi joj obraze da nitko ne vidi.
Kujica miriši po slobodi. Po travi. Po bezbrižnosti i divljini. Po iskonskoj dobroti.
A to je ono što Maurice treba: divlja, čista, bezbrižna i bezuvjetna dobrota.
Gladeći Sabu po njenom snažnom i sjajnom hrptu,
Maurice se osjeća poput psa.

Zbog ovog proljeća, svi se nešto odjednom žele zaljubiti.
Ili se barem samo poseksati, ako već ne ide drukčije.
Svi bi rado sjajili. Orgazam je dobar za ten. I trbuh se smanjuje od učestalog seksa, kažu.
( što tek radi Ljubav, to ne kažu, jer ne vjeruju )
Maurice je to sada smiješno. Ona samo uživa u suncu. Ne brine za trbuh, ne brine za ten.
Ne hvata poglede, ne prihvaća dobacivanja. Ne odgovara na poruke. Bježi od površnosti.
Nosi minice i visoke pete, ali zaljubljuje se u sebe kakva je bila.
I svi joj vele da sjaji.
Misle da se poseksala.
Njoj razdoblje ovnova uvijek dobro čini.

Maurice ponovno zamjećuje neke male stvari. Poput rekonvalescenta.
Kao da je upravo izašla iz bolnice, Maurice slavi život na samo svoj način.
Uživa u slobodi, uživa u miru, uživa u suncu, u jednostavnosti bivanja, biranja,
u čistom plavom nebu, ovom bujnom i mladom proljeću koje i bez jarko crvenog ruža
uzbuđuje u tisuću malih orgazama koji sa seksom veze nemaju.


11:46 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 27.03.2017.

Maurice i sreća

Maurice se snažno prisjeća njihovih vožnji....

Every heart's got it's moment
Written on it's soul
Just a minute in it's lifetime
Of a happiness untold


Proživljavali bi oni uz glazbu cijele svoje živote.
U vožnji. Daleko, daleko.
Srce joj se smiješilo.
Široko, široko.
Promicali su cijeli krajolici pored njihovih ramena.
Nebo bi imalo drukčiju boju.
Sva mora, livade, šume, izlasci i zalasci sunca..
sve se stapalo u jedan tren potpunog zajedništva, potpune sreće.
Milky way.
U desnom mu se kutu oka zrcalila nestašna strast, opojnost čovjeka koji zna što želi.
Ruke njihove posvuda.
Ono kad se od naleta sreće glasno zapitaš: jesam li to stvarno ...ja ?
Pa glasno pjevanje u dva glasa. I tuga i sreća. I bol i želja.

Zato je njegova najveća želja i bila da ona završi vozački,
sada, u četrdesetima.
- Bit ćeš odlična u tome, Sunce.
Vidio je kako uživa u tome.
Al 'uživala je ona i u njegovim dodirima, tijekom vožnje.
Ležala bi mu na desnoj ruci, u zagrljaju.
Sve uz opasnost ostavljanja rumenila na njegovoj košulji, bijeloj kao snijeg.

Još ima onu fotku svojih nogu bosih na komandnoj mu ploči.
Baška.
Još vidi njegove lijepe, široke lunule.
More, sol koju ispiru sa sebe ko dva lopova, on poput dječaka na plaži, nosi je u more...potaplja...
Smiju se, još se smiju. Maurice ih još vidi. Ljube se u moru ko dvadesetogodišnjaci.
Koja sloboda...koje uživanje...prepuštanje...
to znači biti svoj i kao svoj, tako voljen, željen, prihvaćen...
- Nikada..nikada nisam bila sretnija....

Maurice konačno polako, oslobađaju njene crne sjenke mučnog zagrljaja.


Jer ona je još uvijek ona njegova mala, ona je njegova girl in a sports car..

Blagoslovljena ljubavlju izdaleka.



12:13 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

petak, 24.03.2017.

Maurice i proljetni sokovi

Raspupoljčilo se.
Plamsa, zvoni, bruji, gori. Odjednom. Preko noći nestala je sva tišina.
Žute grane forzicije, tamno roza japanska dunja, ljubičasta trava od ljubičica.
Marelice zuje i bruje pčelama i bumbarima.
Magnolije na glavnom kolodvoru, koje su je tješile prošle godine u ovo vrijeme,
kad je po ne znam koji put pokušavala prekinuti, ne javiti mu se, odgristi sve,
razbuktale su se ponovno, poput ružičastih, mirisnih i plamenih vodoskoka.
Kako ne čuti te ptice u sumrak.
Kako preskočiti miris trave, kad neodoljivo zove na izuvanje i trčanje proplancima.
Kako ne vidjeti tu ružu pod prozorom u pupoljcima.
Brkati je vlakovođe ponovno pozivaju na putovanje.
Pokušava se Maurice otrgnuti tom zelenom stisku proljeća, al što više odolijeva, stisak je sve jači.
Uskoro će joj se zazelenjeti cijela podlaktica, bude li se isuviše opirala.

- Gdje si, pita ga. - Gdje si ?

Odgovara joj samo jeka praznih zvjezdanih svodova,
oblaka koji se vjenčavaju nakon sudara na neviđeno,
i svi se kao vole, i svi se kao mrze, i svima je kao dosta,
i zašto proljeće tako prokleto pojačava baš svaki, svaki osjećaj,
kao da smo svih ovih mjeseci bili samo bolesna i šuplja stabla,
kao da je sada sve odjednom procvalo unutar nas,
pa je koža tijesna, kora puca mimo ožiljaka i starih šavova,

i Maurice ponovno želi sresti onog kojeg je sretala svakog dana kod Botaničkog,
želi da joj ponovno namigne i da je pozove na kavu,
al kad prođe pored nje, za stvarno, pa ako je stvarno nešto i pita,
samo će kao prava old school djevojčurak, sagnuti glavu zamišljeno...

-Gdje si, gdje si sada ?

Maurice je svojoj prvoj simpatiji upravo izjavila ljubav.
Neka bude sretan.

Prokleto proljeće.

..a ja nisam s onim koga volim....


15:43 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 21.03.2017.

Maurice i njeno proljeće

Maurice se ne usudi prepustiti i pasti.
Mada bi padanje bilo sada jedino razumno rješenje.
Priznati tugu, priznati poraz, priznati sjebanost. Priznati.
Ne smješkati se kada joj do smijeha nije. Odjebati ono preteško.
Ajmo se lijepo izražavati : otpustiti ono što ne može prihvatiti.
E, tako.
Maurice se još grčevito drži za one proplanke gdje ju je vodio, iako uopće nije nešto osobito volio prirodu.
Bio je onako, više gradski tip: daj mu asfalt, daj mu cestu, daj mu more, ali i onaj skup restoran na plaži.
Daj mu onaj njen uzbuđen i zaljubljen osmijeh, I on sretan.
No, dobila ga je u šumu. I to je bilo svojevrsno priznanje ljubavi. Jest, zna ona to.
Jer lako za riječi: njegove su bile meke kao meso žute slasne dinje.
To što je išao za njom u šumu, to je ljubav.

Maurice se ne usudi prepustiti i pasti jer je nema tko dočekati ovaj put.
Gleda ona oko sebe sve ove koji je prihvaćaju i vole. Koji je traže, koji se sa njom smiju.
Provjerava im pogledom mišiće, mentalne obrasce, spremnost usred noći na njen jauk.
Provjerava ona to potpuno nesvjesno. I svjesno zaključuje da je nema tko dočekati.
Zato se Maurice ne prepušta i ne pada. Glavinja, lebdi, puzi, na koljenima, pa i laktovima.
Al ne priznaje knock out. Poput iscrpljena boksača koji je primio baš gadan udarac,
sudac još ne može svirati kraj, jer Maurice je na laktovima. Drama je u ringu.
Maurice leži na laktovima i glupavo se smješka.
Smješka se životu iz kojega jedva čeka da se probudi.

Vidi Maurice proljeće, kako ne. Pa nije ćorava.
Vidi ga poput prašnjavog cigančeta, zlatan i žut dukat kraj puta.
Doduše, diže ga s poda i provjerava zubima je li pravi.
No, kada se uvjeri, ona si bez grižnje savjesti, kupi još malo ljepote.

Maurice gledaju pedesetogodišnjaci. Osjeti ona to. Gledaju je otvoreno i bez srama.
Ona si pak odmah zamisli njihovu ženu koju su ostavili na semaforu jutros,
umornu ženu koja živi bez one ljubavi koju je imala,
dok on gleda četrdesetogodišnjakinje poput nje, otvoreno ih gleda i želi ih.

Suvišni su ti pogledi njoj. Ne znače joj ništa.
Mada bi bilo lijepo da je netko muški zagrli.

Sada bi joj značilo samo strpati malu torbu punu odjeće u onaj njen auto i krenuti na put poput hipija.
Da, to će učiniti.




09:02 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 15.03.2017.

Maurice i njen strah



Maurice se boji svojih pjesama, boji se svojih priča.
Zato ih više i ne piše.
Pušta da se proliju njenim tijelom ko nasapunjana voda, ko ljubičasto veče puno preludija ptica, ko propupala magnolija na Zrinjevcu, probuđen vodoskok, skok u prazan prostor, bez njegovih ruku da je dočekaju oko struka, ko oko stručka cvijeća u zamamnom proljeću.
Maurice više ne piše, al pušta da je ispisuje ovo teško nedostajanje, da je nacrta na platnu odsanjanih snova, izgovorenih riječi koje poput svilenih traka šaraju nebo u sutonu. Maurice osjeća njegovu prisutnost. Pronalazi staru čestitku za Božić među davno plaćenim računima, a unutra piše samo: Sunce moje, tvoj netko...
Maurice se osmjehne jer u čestitci nađe i novčanicu od deset kuna, smežuranu i staru, novčanicu, moj bože.
Pa joj bude jasno da brine, on još uvijek brine, a tako je daleko da ga njezine ruke ne mogu pritisnuti na grudi, da njezine svilene trake ne mogu dosegnuti vrhove njegovih novih obzorja, a opet..tako je blizu..bliže od mnogih koje dotiče kao da su tu.
Maurice se boji svojih pjesama, boji se svojih priča.
Zato se samo osmjehuje.


21:25 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 07.03.2017.

Maurice i njena violina

To kako bez njega nije mogla nikad duže od tri mjeseca.
To što nikad nije mogla podnijeti što nije samo njen.
To što nije mogla zamisliti da je oženjen, pa ni kad joj je pokazao sliku.
To što je njemu to nekada ličilo na fiksaciju.
To što se pored njega osjećala tako živom, tako svojom i sjajnom.
To što su neki trenuci pored njega, dobili status najljepših trenutaka u njenom životu.
To što ga tako živim pamti.
To što je lako moguće, da je bio ljubav njezina života.
I što sad? Što s preostalim životom, ako tako mlad doživiš to?
Je li to samo zato jer je posljednji u nizu?
I čuje li on kako ona promiče njihovu ljubav, pričajući o njoj i bogu i vragu i kome god stigne, dajući ga za primjer duše kakvu je tražila stoljećima, ne propuštajući objasniti da su unatoč tome, prekidali u svakom njenom pms-u, svakog mjeseca, i da je on uvijek strpljivo i velikodušno, čekao da se ona zavrti ko zvrk, bijesno i s puno strasti, oko svoje vlastite osi, ni ne pokušavajući smiriti njenu ljutnju, njenu putanju, čekajući da se nepogrešivo točno i bolno ugrize za svoj vlastiti rep.

Ako je istina da cijeloga života samo bezglavo tražimo onoga koji će biti snažniji od nas, koji će nas poraziti do koljena, dotući u prašini kako bi nas naučio padati, kako bismo shvatili da ljubav znači puno više, i više i više, tada neka zna da je bio njena najsjajnija pobjeda, njen žulj i noga slomljena, toplo pjenušavo more, najviša planina.





Samo se nada da je bekrija i gore, da udara nogom desnom u mađarskom ritmu, na violinu onu snažnu Vidre iz Begeja.


22:33 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se