Lari mari

srijeda, 20.06.2018.



Ja ti više ne pišem
Već
Ronim tirkizno
Pa ne znam više
Gdje je dno gdje površina

Lakša od vode lakša od zraka
Vretenasta životinja
Nedostaje mi tvoje ovozemaljsko
I svakom ljuskicom te volim

Kad bih se dijelila okomito
Prema tebi svijali bi se moji borovi
Kad bih se dijelila vodoravno
Moj bi te plićak grlio
Dubina te htjela sresti

Ovako prepolovljena
Imam velike oči
Za snalaženje u mraku
Da svaki moj dio ne bi uvrijeđeno
Odšetao svojim putem



Ivanjska

ponedjeljak, 18.06.2018.

Pa sam tako zaspala
zaspala i sanjala
na trbuhu zlatnom
brkom kukuruzovine
smaragdna pšenica

Netko drag na dvije žice
natucao serenade
te noći mi meke i mlade

Ivanjske

Na kolima sijeno
u polju ivančice
prebrojavam krijesnice
na djedovu krezubu češlju
nepočešljanu melodiju umivam

Ja dijete
srcem žene
prstima mangupa
sretnija od svih oblaka

Probudi me noćni lavež
neka želja davna nesagorena
o smaragdu žita gdje ću zgriješit živa
međ' prstima djetelina

Ja žena
srcem mangupa
prstima djeteta
sretnija od svih oblaka

I zaspat ću jednom
ko ženska baraba

kad noć mi bude meka i mlada

Ivanjska



Coco de mere

srijeda, 13.06.2018.

COCO DE MERE

Bježimo prema jugu
Tamo gdje se dani parunski produljuju u nepoznato
Tamo gdje se susreću u jednom sva svjetska mora i sve rijeke
Iza vjeđa bubri mi mjehurić od sapunice
ne radim nagle pokrete
da mi se prerano ne rasprsne preko očiju
punog grla
gledam koliko se krajolik promijenio od zadnji put
kad smo si rekli
koliko se
volimo i želimo
ovdje bih volio da si stalno
kaže
bradom pokazujuć džep od košulje

dočekuje nas šutljivi tamaris i zaigran oleandar
zagrcnu se lastavice od sve te ljepote
to je njegov otok i otok njegovih predaka
parkiramo se visoko kupujemo novu odjeću
krademo ležaljku
on ulazi u more onako kako sam oduvijek zamišljala
da moj muškarac mora ulaziti
tako da
sad napokon mogu biti
žensko
potopi me poput toplog pjenušavog vala
sveobuhvatno
ohladi mi tijelo osnaži mi koljena
vraća me kad zaplivam
daleko prema pučini
i neobično je što su on i more sposobni
učiniti mome tijelu
to je plaža gdje bih odabrala umrijeti bez grižnje savjesti
dodiruju nam se noge ispod površine
isprepletene poput morskih trava
zaronim licem i na pješčanom dnu
vidim svoje srce
vidim nas kako se ljubimo kao djeca
odmetnuta od sigurne obale
osjećam se blaženo
poput bebina stopala
s visoko podignutim palcem nožnim
zbog uživanja

Je crois entendre encore

utorak, 12.06.2018.

Sve je u redu.
Smiješ zatvoriti oči.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Pjevat ću je kad odeš.
Valjda sam jedina koja se ne kuca s ljudima
Nego podižem čašu visoko, visoko
i nazdravljam nebesima
Nazdravljam stoljetnim stablima
Kucam se sa zvijezdama
Na kraju dana gledam imati
Sjajne oči
Stopala prljava od zemlje
I biti što umornija
Da ne slušam tu silnu kišu koja
Pada i pada
Šumi unutar mene
A ne rade brisači
I od topline moga daha
Zamaglim se sva
Pa ne vidim
Ljude

Zvijezde sjaje
Stabla su osvijetljena
Primi me za ruku
Ne dozvoli da prerano ostarim
Jer onda se neću znati prepoznati
Kada se napokon vratim
Kada se napokon kucnem
Uzdravlje
Salute
Kada naučim da to nešto znači
Za snove
za želje


Pričat ću ti ljubičasto
Od mog daha ribe će se same
Pecati na udicu
Živjet ćemo u kući na drvetu
Zvijezde i stabla molit će nas
da ne pijemo toliko


https://youtu.be/lKKLqnN8iVU




Moje pjesme, moji snovi

petak, 08.06.2018.

Ovaj mjesec ću u jednoj od velikogoričkih knjižnica, čitati svoje pjesme.
Prvi put, ne računajuć ovo kaj mamu doma maltretiram s njima, i ono drhtavo tremaški u Europskom domu, pred nekima od vas.

Volim čitati poeziju, čitala sam je i na radiju nekoć, a mislim da mi to dobro ide.
Ne čitam klasično, ne radim klasične naglaske, bude to onako, mali igrokaz.
Dosadno mi ono suho i patetično recitiranje!

Samo..lakše je čitati tuđe pjesme.
Jer moje su... čista golotinja.
Naime, ne pišem mlako, ne pišem neutralno, uglavnom su sve od reda ljubavne i duboko ispovijesne.
Pišem 36 godina. Uhhhhh...Počela sam u blokiću za vrijeme redukcije struje, uz svijeću. Romantika:-))))
Prije dvadesetak godina, imala sam ih priliku objaviti, ali jednostavno nisam bila spremna za to.
Morale su sazrijeti
i one i ja.

Ovu koju ću vam sada pokloniti, a sigurno ću je i čitati tamo pred svima, napisala sam sa samo 23.
Ono..beba na krevetu spava, a vani strasno mirišu lipe i sprema se oluja.

Nadam da ću te večeri imati baršunast glas...ako ne, popit ću prije malo crnjaka, pravog nekog, s najjužnijeg juga...

Jer..čežnja se čita..baršunasto...šuškavo..miriši na kišu ta čežnja..i pucketa ko stara gramofonska ploča.



Svi ste pozvani, za bodrenje ili okretanje očima, pjevanje Vilo moja i drugih klapskih, za nasmijavanje, razbijanje blesave treme, za zagrljaje.
Naknadno vas još obavijestim o vremenu i mjestu radnje.



Čita se baršunasto..

LIPANJ

Počeo je
i prezrele su moje krošnje
i baršunast je moj glas
kojim te dozivam u sumraku proljeća.
Ptice lete nisko pred kišu.
Treba pokupiti rublje,
ispričati djetetu priču
da ne čuje grmljavinu,
otvoriti prozore širom,
da uđe noćni zrak.

Počeo je.
Nešto je strasno u tim lipama noćas
i ja se mijenjam poput drveća.
Treba mi tvoja
pristojna senzualnost,
osjetljivost za sve što ja jesam,
neuvjerljiva zavodljivost.

Lipanj
široko kraljuje livadama.
Ta tišina mi tako lijepo stoji.
Što više razmišljam o tebi
manje ću pričati u snu.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.