21.04.2018., subota

Cvjetna

CVJETNA



Taj tren, gle
Još drhti u gomoljima

Onako kako se kraljevi spuštaju međ svjetinu
Kako pobjednici ulaze u grad
A žene ih zasiplju laticama
Samozadovoljan osmijeh,
korak lagan, lagan,
Bijela uniforma krojena
po tvojoj želji za životom

I tko ne razumije neka se makne
I ne sudi
I tko se vatre boji
Neka ne ulazi u kuhinju
Jedino što mi možeš
Jest ubiti me
Al što je to
Naspram trena

Dolaziš me eto
Samo vidjeti
Da popijemo kavu i
Gledamo se

I osjećam na sebi te poglede
Iz kojeg su pak ovi filma ispali
Ali
Tvoj pogled
Usredotočen
zavrti me u mjestu
Usisa me u vrtlog tvoje želje
Za životom

Divim ti se Živote
I želim te biti vrijedan
Jedino što mi možeš
Jest ubiti me

Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu
Pa se napisala sama
Dok sam se pisala prolazeći
Polagano, polagano
Cvjetnim lijehama kod Esplanade

Raskošne čaše tulipana
Pripadamo li i mi toj ljepoti
Nezaboravne potočnice
Bijeli šlajeri, omamljeni zumbuli
Ljepša si od sveg tog cvijeća
Sunce

A ja ti se divim
Tako ponosna jer si moj, moj
Dok prema meni hodaš
tako svečan ovuda
U tom beskrajnom trenu
Poluprofilno te volim
I s boka
Pišem ti najduža pisma

Jer znam da smo se susretali
kroz živote mnoge
I da ovo je bio tek
samo jedan mali susret
U nizu

Još uvijek i svaki put
Dok prolazim cvjetnim lijehama
Kod Esplanade
Osjećam na sebi taj tvoj pogled
Kao kralj međ svjetinom
Pobjednik s laticama
I nimalo tužno
Ni nostalgično čak
Osjećam ponos
Kakvu sam samo ljubav
imala

Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu
I duboko u sebi znam
Bit će ti najdraža









- 09:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.04.2018., srijeda

Šumska




ŠUMSKA

Bilo je puno šuma šumovitih
u nečijim očima
tih dana....
I doista nisam znala da li se zlati il bakreno crveni
proplanak nečijih misli o meni,
ciklamaste želje,
nečiji zlatasti prsti s nomadskih seoba,

ili me tjera na plač od sreće
miris umorne zemlje koja se sprema na spavanje,
ušuškavajući se lišćem,
zemlje još tople od lješkarenja na suncu....

I tako sam mnogo naučila o sebi
tih dana...
Da ne mogu više nepočešljano hodati svijetom,
sa snažnim odlukama koje ću iznevjeriti prvom prilikom,
ne raspoznajući stablo od šume,
ni šumu od stabla...

Kako spremiti život u pribor za pisanje,
u začine za izradu vruće čokolade,
među ukosnice i sitne gumice za pletenice,
na baršunaste latice maćuhica tamnoplavo bistrih,
poput noći...

i kako bježanje od takvog života zasigurno uvijek dovede
pred gomilu vrata koja je podjednako teško
i otvoriti i zatvoriti...
Pa je kvake tako prokleto teško doseći
uspavanim, nerazgibanim prstima.
I ostaješ vječno neutažene znatiželje,
zauvijek zarobljen u predsoblju,

a vani je još dan,
i to kakav dan....

I tako sam otkrila tih dana...
Da ipak postoji netko tko ima ruke male
skoro poput mojih,
a može njima obgrliti suton pun dima
u samo jednom zamahu,
ispisujući zrakom moje strpljenje kao vlastitu molitvu,
zaklanjajući me cijelu od vjetra kao sitan plamićak,
pa postajem tako mala sa svojim smiješnim htijenjima,
u podnožju tog bezimenog osjećaja kojemu se mogu tek
nijemo diviti,
osjećaja koji će mi nasred ulice poljubiti ruku,
nešto kao ranojutarnje tepanje mjesecu zbunjenom,
kao jesenski smiraj
i koraljna tišina razumijevanja u odsutnosti,
okamenjenoj mudrosti,

i da treptaj nije tek trepTAJ,

kao ni uporno pokrivanje prozeblih koljena
princezi koja se nakon stotinu godina mrazeva
nikako ugrijati ne može
dovoljno.


- 07:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.04.2018., ponedjeljak

Nekoc



Nekoć su rijeke bile mokre,
suze radosnice meke,
pronosile mirise mojih obala
propupalim njedrima,
cvale šljunkom i travama,
rijeke,
ti čudesni i brižni pripovjedači !

Nekoć su sve rijeke vodile samo jednom
moru,
i u to sam duboko vjerovala,
kao i drugi veslači,
tek malo vrludanja šipražjima,
gizdanja velikim gradovima,
snatrenja o dalekim putovanjima,
i nosile su svjetlost
domu svome.

Nekoć je i on gledao u rijeku,
smiruje me, govorio je,
i bilo je tako zanosno što je ta
njegova
velika,
smirujuća, smaragdna i moćna rijeka,
nekako sastavljena od dijelova
moje manje, tanje, krhkije rijeke,
i što nas u svim tim
gadnim godinama razdvojenosti,
upravo njih dvije povezuju u jedno,
ko ljude od vode,
prožimajuće ljude,
bez mostova ili drugih zdanja
koja bi se mogla
urušiti.

On je tekao u meni,
ja sam se prostirala njime,
bez opiranja,
i zajedno činili smo ocean,
neodvojiv, neodjeljiv, radostan.

Mislila sam, nakon njega,
nikoga više neću tako zavoljeti.
I zauvijek ću bolno
žedna ostati.

Danas,
tu rijeku kojom sam tekla,
koja me vršcima virova svojih
prva takla
i nikada me ne potopila,
koja je prva nahranila obronke moje čednosti,
pa me nastavila mirno tkati,
naučila voljeti bez ostatka i srama,

nosim na rubovima haljine,
njome zalijevam cvijeće dragih uspomena
i njoj se uvijek prvo zahvalno pomolim
kada sam sama.

- 21:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

12.04.2018., četvrtak

Kad puknu rebra



Kad puknu rebra
ti unutra
savij gnijezdo,
posadi nesto,
othrani pticu,
nacrtaj kucu

Bol je neizdrziva
Gleda te ocima tvog djeteta, jedinog
Preko stakla oci potocnice
Prsti maleni, prsti koje si ljubila
Koji ces dio smetnuti s uma
da boli
Manje
Da boli izdrzivije
Otkrij mi

Kad puknu rebra
moja mama place
Ona koja je stup obitelji
Koja je u pedesetim radila spagu na moje oci
A to kako je pjevala dok je kuhala
To kako je fuckala
Kako se gromko smijala
To vec pripada mojim pjesmama

Mene boli dusa, nju bole rebra
Slomljena
Dok je brala narcise
na padini ispred kuce,
ne odozdo ko sav posten svijet,
nego odozgo,
tocno onako kako ja placem

Moras pustiti da djeca odrastu, jel tako
A onda poslije
Dozvoliti i da ti roditelji ostare
Budu nemocni
Traze tvoju pomoc, tvoje ruke, tvoj smijeh
Pelene
Nesto vece od onih koje su oni stavljali
Tebi
Sve nesto moras pustiti
Pa za sto da se primis onda
K vragu

Sad ti moras raditi spagu u pedesetim
Pjevati dok kuhas
Gromko se smijati

U puknutim rebrima saditi nesto
Saviti gnijezdo
Othraniti pticu
Nacrtati kucu

Mislim, red je







- 23:53 - Komentari (24) - Isprintaj - #

11.04.2018., srijeda

Obicno

OBIČNO

Ne znam samo
kako si me
to točno naumio voljeti
obično
mene tako
neobičnu
dragi
i otkad je to
stalno i zauvijek
obično

Jer meni je sve neobično
ako te volim
sve je neobično, čuješ li,
I onaj vrtuljak u parku i ona djevojčica u crvenom kaputu
i onaj mladić koji čita knjigu na klupi
i ono bolno ružičasto stablo magnolije
koje će
sasvim sigurno umrijeti od vlastite ljepote
nakon što milijun puta zadrhti od žudnje svatko
tko ga vidi
a voli
neobično
i onaj kipić na vrhu zgrade
što ga znalački zasjaji suton
I ovaj vjetar isto
koji udara u glavu u vrat
podižući oblake na putovanja
i tvoja lijeva ušna resica
i moj vrat
i kosa koju si poljubio
i lijeva obrva
i kiša i kiša
i moja tvoja nova bora

Ne znam kako si to samo zamislio
mene voljeti obično
mene obično
bez gladi stalne
žeđi neutažive
kad dotičeš me pogledom mjestima
gdje se presijecaju moji meridijani
pa staneš usnama
na točkama svih mojih
glavnih gradova
da li je to slučajno
da li je to obično
ne znam
kako si to sa mnom točno zamislio
moja ljubavi



- 08:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

vidrinsmijeh@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se