Kad bih sve jezike ljudske govorila...

Meni je superrrr....

E da.... Čovjek bi pomislio da ću poludjeti u tom Osijeku. Daleko od svih prijatelja, daleko od obitelji, a da i ne spominjem o daljini od svog momka.

Nije mi loše. Zbilja volim to što studiram ... toliko sam puta izgovorila te riječi da već i sama vjerujem u njih...ma neee...ozbiljno... Ja sam ndje gdje želim biti, ne studiram zbog para, ili kasnijeg posla ili zbog toga što me na drugi faks nisu primili. Tamo sam jer tamo želim biti. Nije to loš osjećaj.

Kad sam u Osijeku kao da sam u nekom drugom svijetu. Sama sam, nitko ne brine hoću li jesti ili biti gladna, nitko ne vidi učim li ili ne kad sam u svojoj sobi. Tko će znati jesam li spavala 2 ili 4 sata... Ja sam ta koja odlučuje o svemu.


Uopće mi ta sloboda nije došla kao nešto duuugo očekivano. Nije mi čak došla ni kao teret. Jednostavno je došla i šta da ja sad tu radim?

Ne oduševljava me... Zapravo je problem možda u tome što ja jednostavno nemam vremena. U ovih mjesec dana nisam ni jedamput izašla. Bili smo na kavama između predavanja i nekad čak i nakon predavanja ( koja znaju završiti i oko 9), ali do pravog izlaska mi uopće nije stalo. Zbilja mislim da me to čini pomalo čudnom...ali boli me ćošak. Ja sam tamo da studiram, imam 5 godina i ne bih to htjela odužiti na još koju.


Ono što mi zbilja fali je je milo moje...Ali k njemu hrlim svaki vikend.uz to se i čujemo svaki dan, pa to olakšava stvari.

Ono što obožavam je moj krevet...Ogroman je...malo manji od bračnog
( mislim da je 180x180...ili je jedno od tih 200)...Volim u njemu spavati...mmm
jedino što onda s ovog kreveta u Našicama padam jer je uži...


Whatever...mislila sam oživit blog, ali vidim da ga jedna osoba čita pa ću razmisliti...

Jesam li napomenula da me na faksu zovu hobit??? DON'T ASK