|
2013. je sedma godina zaredom kako postoji moj blog. U tih sedam godina, ispisala sam preko 350 postova. Samo sedam ih je dostupno sada. Ostali su zapeli u tabu otpada. No ne planiram ih brisati, neka ostanu za lošija vremena.
Revizija godine? Zašto ne.
2012. je bila vjerojatno najzabavnija godina u mom životu, jer sam tako odlučila da će biti. Možda je i život imao nekoliko preostalih žetona za mene, pa je rekao ''here you go, Leona, počasti se!''. Hvala, živote, dobrano sam se počastila.
Upoznala sam mnogo divnih ljudi, produbila sam mnoga dotadašnja prijateljstva, iživila sam se k'o nitko na moru. Imala sam novaca jer sam radila kao živina. Otkrila sam mnoge dobre bendove, posjetila mnoge dobre koncerte.
2012. je bila godina ''prvih'' stvari. Prvo kampiranje, prvi festival izvan Zagreba s frendovima, prvo ljetovanje BEZ frendova i obitelji, prvi ozbiljniji posao s kojim sam zadovoljna. Prvi put sam uzgojila nokte, prvi put sam se dovela do one pozicije u kojoj sam zadovoljna s količinom kila koje sam skinula. Prvi put sam ozbiljno shvaćena ispred osobe koja mi se sviđa. Prvi put sam putovala negdje sa agencijom i to sama samcata. Prvi put sam se zrihtala kao žena i otišla vanka. Prvi put sam nosila šuze koje imaju petu više od 10 cm. Prvi put sam se upoznala sa dragim prijateljem iz Španjolske s kojim pričam preko interneta koliko imam i ovaj blog. Prvi put sam stanovala s nekim u Zagrebu dok sam studirala. Prvi put sam imala dovoljno novaca da si priuštim neke stvari koje sam željela. Prvi put kupila PS2 (jer imam jedinicu od 2004.). Prvi put sam uspjela uskladiti obitelj i prijatelje. Prvi put sam uživala u slobodi bez nekog stalky lika koji želi znati sve moje pokrete. Prvi put sam kupila kompjuter uz pomoć bake i djeda, a da nije već rabljen. Prvi put sam sama sklopila komponente kompjutera. Prvi put sam uspjela fakultet uskladiti sa knjigama koje želim čitati sa strane.
Mislim da sam postala bolja osoba. I dalje sam nezrela, i dalje imam glupave odluke zbog kojih mi se drugi smiju, ali naučila sam kako se našaliti na vlastiti račun i kako ne premetati neke događaje po glavi stoljećima. Možda sam prema okolini i dalje ista osoba, ali najvažnije je da se ja osjećam dobro. Sve ostalo će se eventualno posložiti.
Jedino što se nije promijenilo je moja prokrastinacija. Ispiti počinju u ponedjeljak, a ja se i dalje provlačim netom kao da sam na zimskim praznicima. Kako bi mladež rekla danas - yolo. Sa hashtagom.
|
