Kika ni na nebu ni na zemlji

utorak, 20.01.2009.

Ista priča

Kad smo bili mali onda su nam odrasli čitali priče poput Snjeguljice, Pepeljuge, Princeze na zrnu graška ili priču o žabcu i poljubcu. Svaka priča imala je određenu količinu zla koje je trebalo pobijediti ali sve redom to su priče sa sretnim ljubavnim završetkom.
Kad smo postali malo veći čitali smo priče poput Romea i Julije, Božanstvene komedije, Samsona i Dalile, Ane Karenjine ili Hamleta. Sve redom priče pune borbe, tragedije, odricanja, laži i na kraju sve priče o nesretnim ljubavima. Dosta kasno smo uvidjeli kako stvari mogu otići u suprotnom smjeru od onog koji je do tada bio jedini i najnormalniji.
Zašto nas nisu odmah po rođenju pripremili na borbu? Borbu za ljubav koju valjda svi zaslužujemo i kojoj svi težimo.
Ako i uspijemo dosegnuti za nekim tko je predodređen za ljubav s nama, istina je da je redoslijed isti. Prvo se osjećate kao pepeljuga ili princeza, a kasnije se osjećate kao pepeljuga ali iz početka te priče. Iz tog razloga, imajući spoznaju o tome, najbolje je stavljati blokade. Ionako nas nisu naučili što da radimo u takvim situacijama, pa se poučeni ranijim iskustvom, branimo od mogućih povreda. A kuda nas onda to vodi?
Pokazivanje emocija je vrlo zabranjeno ili ne daj bože razgovora o istima. Svi se ponašaju kao da su tu bez ikakvog pravog razloga. Aha, ti si sada tu i ja sam sada tu, zašto ne bi uživali dok je to moguće. Bez puno zadrške uživate vjerojatno nekih par sati i odlazite sa osjećajem zadovoljstva, barem tako mislite dok se ne probudite sutra ujutro.
Zašto nam nisu ispričali priču kako je jedan princ jahao kroz šumu i vidio prekrasnu djevojku koja je prala robu kraj rijeke, prišao joj s leđa s dignutim pimpekom i pitao: Mala, da li bi htjela da ti ga stavim? Djevojka bi rekla: Da neznanče, molim te izludi me ovdje i sada, ali molim te budi brz, imam deadline da donesem kući tri vjedra ove oprane robe. On odgovori: Naravno, ja moram uloviti još tri zeca tamo dublje u šumi, moram požuriti prije mraka. Princ joj zatim zadigne suknju, primi je za sisu, stavi joj pimpeka i oboje umru od ekstaze. Nakon toga princ odgalopira dalje a djevojka ode doma i više nikad se ne vide, do kraja života.
Jedna izreka kaže: „Sve velike ljubavi su nesretne“. Ako da, onda je sigurno princ doma tukao snjeguljicu ili pepeljugu, pio je po cijele dane i natezao seljanke s dvora, samo što su nam taj dio priče odrasli prešutili misleći da nam pomažu. Mislite da nisu trebali?

20.01.2009. u 22:44 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.12.2007.

MOJ GRIJEH

Glazba.... hm, mislite da je stvar u njoj? Ja sam čak sigurna u to. Nema toga što neka pjesma ne može popraviti što je ljudska ruka zgriješila. Sigurna sam da postoji glazba za svaku situaciju. Ljudi cijeli život vezuju uz glazbu. Vjenčanja, rođenja, rođendani pa čak i sprovodi. Što je to u njoj da ima snagu veću od nas ljudi samih? Možda je stvar u tome što osjećamo da nismo sami u nekim trenucima. Ima ipak još netko sličan meni. Uvijek je lakše kad znaš da nisi sam. Ili možda želimo vratiti osjećaj koji smo doživjeli pa je jedini način preko glazbe?
Vjerujem da je glazba način na koji netko može izraziti svoje emocije, svoje trenutno stanje svijesti bez da kaže i jednu riječ.
Glazba je grijeh.
U stanju smo provesti sate i sate uživajući u njoj, a čini se kao da je prošla sekunda. Nešto poput ljubavnika kojeg ne želimo ostaviti, treba nam još samo malo vremena pa da odemo, ali još samo jednom, još samo jedna za kraj. I opet se vraćamo po još. Kao najbolja droga, kao boca najboljeg vina, kao vožnja u ringišpilu. Stalno tražimo još.
Sve to može lako nestati iz našeg života, ali je glazba jedina stvar koju nikad nećemo napustiti, nikad joj neću dati da ode. S njom se budim i liježem i ona me prati kroz uspone i padove.
Zato svima koje volim i one koje volim malo manje, želim pokloniti ove i svake godine, glazbu. Uživajte u njoj kao da vam je zadnje što čujete.

20.12.2007. u 11:55 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 12.12.2007.

USTATI ILI ODUSTATI?

Reći će mi moji doma:" 'ko te tira?". Znam da hoće. Već su mi rekli bezbroj puta. Ali ja se ne dam od svojih nastojanja da dokažem i sebi i njima da može čovjek stvoriti nešto sam i bez igdje ikoga svoga. I kako sam odlučila, tako mi i je. Nije da mi je teško, fale mi svi, ali to smatram nuspojavom svoga odlaska. Čak sam stekla puno prijatelja koji su tu kad god mi je frka. Hvala im na tome.
Imam uspone i padove, valjda kao i svatko, ali kad me opere sentiš onda ne znam što bi sama sa sobom. Sve držim dalje od sebe, da ih zlu ne trebalo, možda ne inficiram. E tako i sada se trenutno osjećam jadno i nemoćno. Možda je zbog Božića, ipak sam sve ove godine, bez iznimaka, bila sa svojima u toplom domu i s najvećim osmijehom preko usta. Volim ih neizmjerno svih.
Nemam osjećaj da stiže Božić, a to mi nije drago. Veselila sam se svakom k'o malo dijete, svi oni shoppinzi oko poklona, kićenje bora, odlaska na ponoćku i tulumarenja nakon. Obožavam poklone i iznenađenja, isto tako volim nekoga iznenaditi. Znam da ću i ja, kad budem imala svoju obitelj, biti ista kao i moja, s istom radošću ću obavljati sve potrebno da bi vidjela njihova sretna lica. Pitam se što mi ja sad? Nemam volje ni otići kupiti svijeće u crvenim bojama. Sve što sam napravila jest to da sam objesila zlatno bijelu zvjezdicu sa zvončićima na ulazna vrata. To je sve.
Inače smo svi doma više-manje kreativni, izrađujemo gluposti, što nam padne na pamet. A ja sam zahrđala. Ni to mi se ne sviđa. Možda su me oni inspirirali na takve pothvate, možda smo uživali natjecajući se čija će ideja biti bolja. Ovdje toga nema, ili još nisam upoznala nekoga s kim bi mogla podijeliti svoju kreativnost.
Ako je tako zašto sam onda otišla? Možda ipak nisam procijenila i odvagnula što gubim a što dobivam. Sviđa mi se ona: "Who dares wins", pa opet s druge strane mislim da nije uzalud.
Veseljak sam pravi i zato me ovo ubija, ali znam da će proći.
To je sve od lošeg vina ili možda od ovog sivila koje nema namjeru, bar ne tako skoro, otići s mog prozora.

12.12.2007. u 15:54 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 11.12.2007.

MOJ NAJDRAŽI

Još jedan ili dva, ne sjećam se najbolje, dana ili bolje godine prolaze a ti se pitaš da li je to ono što me ispunjava.
Da li je to ono što stvarno hoćeš ili trebaš.
Pa razmišljaš o potencijalnim kandidatima za staru ulogu ali novo lice tvog novog dečka.
Kao već odrasli, nazovi pametniji, ideš racionalizirati stvari, jer ipak si ti odgovorna i smislena osoba.
Počinje otprilike ovako. Ok, ovaj mi nije baš najbolji, stalno izlazi vani a baš i ne pita da li mu treba društvo, a nekad nije bio u stanju ustati iz kreveta bez tebe. Cijeli dan radi, dođe doma sav crknut, a do nedavno bi skakutao do doma, još usput stao u cvjećarnu po par bijelih ruža za svoju najdražu. Čak u zadnje vrijeme ni ne miriše baš najbolje, a sjećam se kad smo se skupa tuširali milion puta dnevno, obavezno prije spavanja ili seksa.
Danas to nije bitno ipak se mi jako dobro poznajemo, pa se toliko volimo da nam nije bitno kako izgleda bilo koji od nas. Čak štoviše, smrdljive noge i pokoji prdac su dobrodošli jer u svjetski poznatim časopisima fino stoji kako je to znak čvrste povezanosti s bliskim ljudima. Da ne pričam o lošem zadahu iz usta. Nije da ga on nije svjestan, nego jednostavno je prošlo vrijeme upoznavanja pa sad kao da je vrijeme da upoznamo onu njegovu drugu stranu sad kad smo si tako dobri.
Zamisli samo da je sve to pokazao prva dva puta što ste izašli s njim. Nestali bi u vidu magle. Pitam se kako je netko tako divan i krasan, sa svim dobrim manirima postao takva svinja? Možda je problem u meni. Da, sigurna sam da je, zar nije uvijek. Ipak sam ja ta koja mu cijelo vrijeme govori kako je pivski trbuščić koji se u zadnjih godinu dana pretvorio u spremnik za pivu, tako privlačan. Kriva sam i u toliko što ne tražim da uvijek bude kao iz kutijice.
Sigurno bi on bio savršen samo da ja to tražim od njega. Ali gdje je kvragu nestao onaj s početka priče? Ni onda mu nitko nije govorio da mora dobro izgledati i fino se ponašati. Vjerojatno se jadničci umore ostaviti dobar dojam pa više nemaju snage, sigurno je to jer ne mogu smisliti nijedan dobar razlog za opravdati to.
Sljedeća stvar koja se promijenila je obveza pospremanja kuće. Nekad nas je tako milo bilo gledati, dok je jedina svađa bila ta, koji će od nas usisavati taj dan. Nije stvar u tome da je ikome teško pospremiti, nije teško ni jednome kad tražiš čistu žlicu, a njih više nema, oprati si jednu i poslužiti se. Ali je li to stvarno poanta? Kad više nemaš čistih ručnika upaliti veš mašinu?? Stvar je u tome da nije baš sretna priča kad se dovedemo u to stanje. A nekad davno je sve blistalo, ah ti dani naše sreće.
Uglavnom se svodi na to da kad kupujem krevet iz svojih snova pomislim kako će netko (moj najdraži) ustvari ga zloupotrebljavati u svom trenuku iznimne povezanosti sa mnom. Ne, ne želim da mi itko bali i prdi na njemu! Zar ne želimo sve, kao i sebe, održati u najboljem svjetlu? Hoću da mi krevet i kuća izgledaju kao iz Casa Mia.
Što je u tome loše? Loše je u toliko što to nije moguće ali uporno težimo k tome. Bar ne samima, a kad imaš četiri ruke koje ga upotrebljavaju a dvije koje ga održavaju jednostavno si nemoćan.
Predigra. Što li je to? Hm, nekad davno sve je bila predigra, od telefonskog poziva i izlaska na kavu do kina i poljupca na vratima. A sve ono šlatanje i ljubljenje po cijele noći. Eh, a sada ipak tražim previše. Znam! Sada ako uspijem okrenuti se na bok sve je gotovo, a ti se ponašaš kao da si imala black out od sreće, a ustvari si izgubljena od nemoći da ipak pokažeš što sve znaš. Ma nema veze, zna on što ti sve možeš.
I tako godine prolaze ali ti i dalje znaš negdje u posvijesti da je on izvrstan ljubavnik u kojeg si se zaljubila i prihvatila možda čak i većinom iz tog razloga. Čak mi ni prevara nije strašna dok mislim da s drugom radi što i sa mnom. Jedino što ne valja je to da s tom drugom sigurno kuje plan kako otvoriti cirkus jer je pravi akrobata.
Nego da se vratim na novo zaštitno lice vaše veze. Aha, sve to bi stvarno mogla ostvariti jednom radikalnom promjenom partnera koji je opet tako savršen i dobro odgojen tj. ono što zaslužuješ. Ali opet racionalnom odlukom kako ti i odlikuje zaključiš da ćeš vjerojatno cijeli život posvetiti mijenjanju partnera kako bi svoju kuću održala urednom.

11.12.2007. u 19:20 • 0 KomentaraPrint#

WHAT ABOUT MY NEEDS?

Da. I mi hoćemo srijedom igrati nogomet, košarku ili ići u šoping, kao nekakav nazovi ritual. I mi hoćemo piti pivu s prijateljicama petkom navečer. I mi bi htjele gledati svoje najljepše glumce u filmovima za odrasle. I mi hoćemo komentirati svakog tko ima dobru guzu. I mi hoćemo ići na koncerte rock grupa ili hip hopa. I mi bi htjele raditi po cijele dane, dolazit doma kasno navečer, ići na službena putovanja i team buildinge. I mi bi po cijele dane bile na mobitelu, ugovarale poslove i vikati kako ćemo dobiti infarkt ako nastavimo ovim tempom. I mi bi prebacile obaveze oko djece i ručka na nekog drugog bez imalo griznje savjesti. Zašto sve to imaju "oni"?
Čime su oni to zaslužili. Zar nismo mi te koje su bolje u svemu tome. Čak i koristimo više mozga od naših stvaratelja. To nam je kao neka kazna zbog ideje da smo postale od njihovog rebra. Ne mogu se pomiriti da su stvorili nešto savršeno. Zašto? Jer znaju da su samo žene sposobne za takvo nešto.

Žene rađaju djecu, nešto najsavršenije što može postojati. Krpamo kraj s krajem do iduće plaće, a svaki dan ručak na stolu, oprano rublje, opeglano. Ali to je već čarolija.
I eto tako godinama i stoljećima dokazujemo, valjda same sebi, da smo sposobne napraviti ipak malo bolje nego oni. Opet, možda su nas stvorili da bi mogli imati nekoga za sve to, da bi se oni mogli posvetiti samo sebi. To bi već bilo podlo, ali to mi se čini nekako realnije. Ustvari nisu oni krivi, oni samo iskorištavaju priliku. To je u redu.
I zašto je muškarcima uvijek sve tako jednostavno, dok se mi pokidamo dok nešto ne riješimo. Tu im skidam kapu.
Gdje ćemo živiti ako nas izbace iz stana? Njegov odgovor: naći ćemo nešto, ne brini. Naš odgovor: sati i sati listanja po oglasima, ne gubimo priliku i teti u dućanu reći da tražimo stan, samo što ne šaljemo mailove ili stavljamo u sandučiće poštu sa obavijesti da tražimo stan. Uglavnom završava živčanim slomom nakon utrošenog zadnjeg atoma snage da nešto napravimo, on dođe i kaže: ne brini, naći ćemo već nešto. Aaaaa! Mi ćemo naći? Ko to mi? Ja sam u beskonačnoj potrazi dok njemu ta informacija nije ni došla do stanice za obradu, u mozgu, i on priča kako će on?
I onda se ja pitam, kako njima može sve biti tako jednostavno, zar ne mogu bar jedan posto svojeg razmisljanja usmjeriti prema tome. Samo da vidimo dobru namjeru. Da, na tome im zavidim.
Nije to jedina situacija. Mogu spomenuti bilo koju, formula je ista. Opet kad razmislim, oni su nas stvorili u jednom trenu, bez puno razmišljanja.
Kod djece je malo zamršenije. Zašto? Jer djecu rađamo mi. Prvo sav trud oko začetka. Nama trud, njemu je ta faza najdraža. Onda čekanje devet mjeseci, koje naravno da ne prolazi glatko, ta faza mu je najgora. Debljamo se, imamo faze depresije, faze iznimne sreće pa faze straha. I ako izdržimo sve to (što moramo), čeka nas porod koji nije jednostavan. Ali mi ćemo to, jer oni nisu sposobni za to. Da jesu, oni bi to radili. Nakon toga beba. Aha! E tu odjednom prorade moždane vijuge i počne se brinuti. Ali ne za dijete ili mamu, nego za sebe. Nije siguran da li on to može. Ne može se dizati usred noći i ne može ni spavati u istoj sobi jer mu smeta plač. Onda počne izlaziti vani svaku večer jer mora razmišljati. Hahaha. Koga ti farbaš. I onda shvati da on nije stvoren za to, ali bude plaćao alimentaciju uredno svaki mjesec.
I tako on nastavlja svoj životni put, kako mu i dolikuje. Ne mora više razmišljati i neće nikad više jer se opekao, zna on.
Uglavnom, zašto postoje neke stvari koje možemo samo mi, a stvari koje mogu oni možemo i mi. Di je tu pravda? I sad je tu nekakva demokracija ili sloboda govora. Molim?
Ja kažem: ja neću roditi djecu, neka on. Ne razumije se to kao recimo ja neću prominiti sijalicu, neka on. To je preformulirano kao: ona je egoistična koza, misli samo na sebe, možda je lezbijka, sigurno je to samo neće da kaže.
Ja kažem: neću kuhati, mislim da nisam stvorena za to, ne ide mi, neka on. Preformulacija: gle ju, neće da kuha svome mužu, nije ništa iz kuće donijela, mislim manire dobre kućanice, egoistična koza, jadan on.
Ej ljudi, pa pričam razumljivo. Nitko mi nije rekao da mucam ili tako nešto. Samo kažem što mislim.
Kad kažem: ljubavi, jesi za sex. E to je razumljivo, tako treba reći, baš si mi super.
Eto tako to ide u demokratskom (muškom) svijetu. Možeš ti reći što hoćeš ali obrazac ponašanja mora biti zadovoljen.

11.12.2007. u 11:27 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< siječanj, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Romantika i fini maniri davno su izgubljeni u svemiru, mozda ako skupim dovoljno novaca za putovanje do tamo, obecajem da cu ih vratiti :)

Mail za neodlucne

kikovica@gmail.com

Free Website Counters
Free Website Counters

Ovi ljudi su mi dragi :)

Anti Bane
Ententina
Sandra
CCRider

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se