Puše vjetar

Koliko treba vremena proći, koliko treba riječi, koliko treba violina da osjetiš. Ništa više ne željet samo da osjetiš. Oprosti što prošlo je sve, nikada se vratiti neće. Priča nikada nema početak ni kraj. Je li to samo slučajnost. Nostalgija premosti sve od siromaštva do bogatstva, ono koliko pijeska treba proteći kroz dlan da znoj od čežnje i požude odnese. Odnese kiša i riječi i melodiju. Kapljice vode od zidova stvara oblike koje samo na nebu možeš ugledati. Ogledala oduvijek okreću strane, igraju se magije u stvarnosti. Dug put kao Ilica od netkog do nitkog kao da je to put od rođenja do kraja. Kuštrava kosa i mladost na stjenovitoj litici more mirno i vjetar tih, smiren, kosu premješta kao valove. Postoji li slučajnost da violina sad zasvira staru pjesmu, da nježnost kroz note uđe u tijelo i tamo ostane zauvijek. Navike ostavljene u tinti na papiru što niz liticu leluja malo na desno mali na lijevo, navike sa poštanskom markom sljube se sa morem i postaju jedno. Čekati. Treba čekati znak. Odjednom zapuše na tren vjetar što nosi sol i melodiju. Čekao sam, a jesam li dočekao? Hodat u vjetr poput svakog bića što se sa životom bori. Osjetiti otpor. Sjetio sam se svega i sad trebam plahtu, čašu i tvoj mekani dodir, jel to samo predivan san ili samo ogledalo u trenutku što je za nama. Kažu treba čekati. Čekati dok ne osjetimo vjetar.