Oko za oko i pasta za zube!!!

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (3)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (7)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (5)

Komentari On/Off

Opis bloga
Ako TRČIŠ za ljubavlju – ZAKASNITI ĆEŠ, ako CILJAŠ ljubav - PROMAŠITI ĆEŠ, ako PLANIRAŠ ljubav- IZVISITI ĆEŠ, a ako ništa NE OČEKUJEŠ - ZALJUBITI ĆEŠ SE...















Nema kave- nema rada!!!


Bićence koje je presretno kada me vidi...


Baci oko na....
Web Counter
Web Counter

Euro
Kenguur
Lonewalker
Suncokretić
Slonic
Ban_Ana_Nas
Fizikalac
7 dana
Vještica
Panova frula
freshprince
Annika







A bilo vas je kod mene...

Free Web Site Counters
Get a Free Web Site Counters


Ako vam je dosadno... Kod njega je uvijek zabavno!!!




















ZA MENE JE SREĆA


Za mene je sreća
nad ravnicom dragom šarena duga,
i ispružena čvrsta ruka, prijatelja, druga.

Za mene je sreća
mir hrastove šume, njene draži,
riječ lijepa, ljudska, ne laži.

Za mene je sreća
puna zlatnoga žita vreća,
zdravlje prijatelja i njegova sreća.

Za mene je sreća
tambure vesele mio glas,
prijateljski duh što spaja nas.

Za mene je sreća
kad znam da sam s vama, ne sam,
i toplim suncem obilan dan.

Za mene je sreća
miris dragog rodnoga juga,
što mi vi nudite - vaš sam zahvalni sluga!

I.Š.Baća, 7. veljače 2008.

07.11.2009., subota

Kada narastem bit ću hrabra i jaka!!!









Ne volim jesen. Ali baš nikako! Sva sam kisela i depresivna.

A možda tome uopće nije razlog jesen već ovaj grad. Nikada prije nisam bila toliko nesretna i tužna. Sve se to nekako počelo događati s mojim povratkom u Vukovar.

Dok sam živjela kao prognanik U Sl. Brodu, imala sam veliku želju i potrebu vratiti se u Vukovar. To je moj grad, tu sam rođena i tu sam provela prvih desetak godina života, bila sretna, išla u mješoviti razred, i nikada se nismo obilježavali po nacijama (sve do početka `91), igrala sam se na ulici u prašini sa dječacima i imala sam obitelj na okupu. Ali bitna stvar je da sam bila dijete.

Onda je počeo rat i prvi izbjegličko – prognanički dani. Prvo Bosna pa onda opet povratak u Hrvatsku, ali svejedno, gdje god došli dobili bi etiketu sa natpisom „izbjeglica“ ili „prognanik“!

Kao djetetu mi je bilo teško shvatiti šta se sve događa! Zašto ja sada moram ići u „tuđu školu“ i u „tuđi rezred“. A da nepričam o tome kako je bilo teško shvatiti da u jednom trenutku imaš obitelj na okupu, prijatelje, kuću, planove za život i nikada nisam čula riječi – to ti ne možemo priuštiti, a onda od jednom svega toga više nema!!! Nema!!! Gotovo!

Mi nemamo više ničega!

Sijećam se i kako sam nekoliko godina protestirala i nisam htjela učiti dok se ne vratimo u Borovo, jer tamo nisam netko tko je drugačiji od drugih i obilježen je s nečim! U Borovu nisam bila prozivana i nisam se osijećala loše!

Naravno, to je trajalo dok nisam upisala srednju... E onda sam malo sijedila i shvatila da taj moj protest nije baš najinteligentniji!

Ali, i onda su bile jeseni, ali nisam bila u ovakvim stanjima kao danas!

I onda je bilo gubitaka u životu, ali imam osijećaj da sam ih nekako hrabrije i čvršće podnosila!

A danas se samo raspadnem!

Pod pritiskom pucam kao staklo! Hm...

Želja za povratkom mi se i ostvarila! Vratili smo se i onda počinje urnebes!

Depresija na depresiju!

Ovaj grad nije više ono što mi je bilo urezano u memoriju i ono što sam ostavila i što sam očekivala da će opet biti!

Više ništa nije bilo krao prije!!!

Prvi posjet Vukovaru i Borovu 1998 mi je ostao urezan u sijećanje kao da sam došla na tržnicu!

Na gotovo svakoj kući koja je ostala koliko toliko nerazrušena je stajao natpis – prodaje se!

Masa ruševina, šuta, smeća....

Iz našega dnevnog boravka je rastao bagrem!!!! BAGREM ljudi moji! Cijelo bagremovo drvo!!

Ali, svejedno, moje srce je nekako bilo puno!

Bila sam svoj na svome!

Na žalost, ta moja ispunjenost i sreća nije dugo trajala!

Već sa prvim mjesecima ponovnog življenja u Borovu počele su me pucati depresije.

Ljudi su napeti, nije bilo života, nije bilo više onoga da se izađem prošetati gadom sama i znam da ću sigurno sresti nekoga koga poznajem.

Ljudi su bili čudni! Strogo se vodilo računa o tome tko je koje nacije! Kafići su bili odvojeni po naciji, škole isto!

Napetost, napetost i samo napetost!

Nešto malo manje od dvije godine nakon povratka mi je umrla baka i pala sam u očaj! Strašna povezanost sa tom ženom i njezin gubitak su bili lom za mene! Totalni lom!

Osijećala sam se očajno i strašno bolesnom! Jednoga dana odem kod moje lječnice i kažem joj sve kako se osijećam! Ona me pitala nešto vezano za mengu i ja sam joj odgovorila, ona je to upisala u karton i zaključila kako mi je vjerovatno slaba krv te me poslala na kontrolu krvi. Dolazim ja sa nalazom nazad kod nje, a nalaz gotovo pa savršen! Ona sva sretna digne glavu, pogleda u mene sa osmjehom od uha do uha i kaže – trudnoća! Ja onako depresivna kažem – nije! Jeste, jeste, trudnoća! Ma ženo Božja nisam trudna!!! Valjda bi trebala raditi neke stvari da ostanem trudna, a osim toga imala sam i mengu prošli tjedan!! Sada ona zbunjeno pogleda nazad u karton malo bolje, i neznam, valjda se sijetila da mi je baka umrla i lagano mi prepiše Oksazepam!

Hm... Pila sam ja njega nekoliko dana uredno i onda sam shvatila da se budim ujutro da bi popila tabletu i vratim se u krevet spavati, a isto to radim i navečer! Sve do trenutka dok mi sestra (koja je u to vrijeme živjela u Zg kao studentica) nije održala predavanje o životu i rekla kako to trebam isplakati i shvatiti kao normalnom stvari u životu koja se dešava svima, a ne samo meni!

Gubitak je bolan, ali život nestaje radi njega!

To je valjda bio samo početak ovog dugog i teškog razdoblja!

Danas savršeno znam prepoznati depresiju, anksioznost i nevjerovatno mi je to kako znam i mogu utješiti druge, ali kada sve to mene zahvati, e onda je to već neka druga priča!

U to vrjeme izvlačilo me samo to što sam upisala faks u Osijeku i što sam tamo imala prijatelje, pa sam imala kamo pobijeći i malo se maknuti iz ovoga grada koji mi je na neki način postao teret na prsima! Ali sve je to uvijek samo bježanje!

Godine su polako prolazile, fakultet završila nisam, stekla neka nova poznanstva i prijateljstva u Vukovaru jesam, ali strahova, nelagode, anksioznih napadaja i depresija se riješila nisam!

I tako to ide iz godine u godinu!

Nekako imam osijećaj da što sam starija da se lošije i teže nosim sa gubitcima u životu!

Nije bitno dali je to gubitak voljene osobe iz obitelji, prijatelja, poznanika, dečka... Sve to tako loše podnosim!

Postala sam čudna osoba!

Sve me smeta, stalno nešto gunđam i prigovaram, nezadovoljna sam sa svime!

Radim gluposti! Napravila sam u životu neke stvari za koje sam uvijek govorila da ih nikada nebi napravila! Ali jesam! Napravila sam!

Počela sam mrziti! Mrziti druge, ali mrziti i samu sebe!

Ali, jednostavno ja neželim biti takva osoba! To nisam ja!!!

Želim opet biti sretna i vesela!

Želim se zadovoljiti sa malim stvarima!

Pitanje je dali će se ono vrijeme iz moje mladosti vratiti i dali ću ja opet naći nešto u životu što će me činiti sretnom?

Tmuran mi je ovaj grad. Imam osijećaj da se bolje osijećam kada zbrišem negdije. Bilo gdje , samo da nisam ovdije.

Stalno se pitam dali je to možda bježanje od problema, onako.. kukavički, ili me stvarno guši ovaj grad pa nemam drugoga izbora!

A možda je tome kriva samo jesen.

Nevolim kada se jutrom probudim i bacim pogled kroz prozor. Vidim smeđe grane od oraha i bjelo nebo, i onda se pitam gdje je nestala ona vedrina i čistoća neba, ono prekrasno plavetnilo, tko je razlio bjelu boju po nebu?

Zašto? Zašto? Zašto?



Sve mi je nekako down... stalno mi lete misli kroz glavu, ali nikako lijepe misli, sve neke ružne koje mi izazivaju strahove i jednostavno ne mogu prestati misliti. Zakopavam se i stojim na jednome mjestu! Osijećam se zarobljenom i umornom. Jedina utjeha mi je u tome što znam da će opet doći proljeće, ali treba ga dočekati. Pa jesen je tek počela!

A možda je krivac u tome što se bliže obljetnice. Opet će se kolone ljudi sliti u Vukovar i opet će nas posjetiti političari i glavari državni!

Svi će se opet prisjećati `91, ali ja imam osijećaj da se ovaj grad nikada nije maknuo iz nje! Nekako osijećam da većina ljudi još uvijek živi u njoj, i da duboko u sebi još uvijek ratuju kao i onda.

A ja to ne želim! Ja želim da se ljudi vole! Ne želim da nas nacije i politika razdvajaju!

Kod mene postoji podjela ljudi na dobre i zle! I to je to! Ako je netko dobar čovijek, on je dobar čovijek, a nije Hrvat, Srbin, Amer... crnac, bijelac i sl.

Sada shvaćam manekeknke kada kažu da žele mir u svijetu!!!

I ja ga želim!

Ja stvarno očajnički želim da se ljudi međusobno vole i da nestane mržnje!

Mržnja je grozna stvar. Ona nas polako ubija!

A već sam i rekla, to se desilo i meni! Mrzila sam druge, a onda polako počela mrziti i samu sebe!

Možda je vrijeme da se prihvatim takvom kakva jesam i da krenem dalje!

Svake jeseni ista priča! Svake jeseni iste tmurne slike mi se motaju po glavi!

Ne želim to!! Ne želim!

Želim biti sretna osoba! Želim voljeti ovaj grad i želim živjeti u 2009.!!!

Želim biti hrabra i jaka!

Ali opet... nekoliko trenutaka nakon pozitivnog razmišljanja, opet se vratim na isto... Ja jednostavno ne volim jesen!



Jučer sam zaključila da bi rado bila medvjed! Pa nisu medvjedi ludi!! Halo, oni se lijepo napapaju, stvore si masne zalihe i prespavaju sve ovo!

Da to je to što želim biti! Želim biti (između ostaloga) medvjed!!!

Hoću prespavati sve ovo i probuditi se kada sve drugo bude lijepo i pozitivno!!!



P.S. Samo da se zna! Ja jako volim Vukovar, i Vukovar je jako ljepi grad, ali nekako imam osijećaj da ovdje više osjećam te depresije, tugu i jad nego sreću!

Imam osjećaj da me to sve polako uništava i da me polako ubija!

Dođite u Vukovar slobodno! Nemojte se bojati da će vas zahvatiti isto ovo što je i mene!

Imajte na umu da sam ja smao jedan obični friiiiiiiiiiiiiiik!!!

Mala Slavonka



- 12:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se