Ako TRČIŠ za ljubavlju – ZAKASNITI ĆEŠ, ako CILJAŠ ljubav - PROMAŠITI ĆEŠ, ako PLANIRAŠ ljubav- IZVISITI ĆEŠ, a ako ništa NE OČEKUJEŠ - ZALJUBITI ĆEŠ SE...
Za mene je sreća
nad ravnicom dragom šarena duga,
i ispružena čvrsta ruka, prijatelja, druga.
Za mene je sreća
mir hrastove šume, njene draži,
riječ lijepa, ljudska, ne laži.
Za mene je sreća
puna zlatnoga žita vreća,
zdravlje prijatelja i njegova sreća.
Za mene je sreća
tambure vesele mio glas,
prijateljski duh što spaja nas.
Za mene je sreća
kad znam da sam s vama, ne sam,
i toplim suncem obilan dan.
Za mene je sreća
miris dragog rodnoga juga,
što mi vi nudite - vaš sam zahvalni sluga!
I.Š.Baća, 7. veljače 2008.
04.07.2009., subota
03.07.2009
Već neko vrijeme hoću tipkati, ali jednostavno ili nemam vremena ili neznam kako ono što se nalazi u meni prenjeti ovdje kao cijelinu koja će biti razumljiva drugima. Jednostavno... nije išlo..
Međutim, danas se potrefilo... Sudar mase stvari u meni je jednostavno izazvao toliku potrebu da se ispraznim i moram sada... Pa tko me bude razumio razumjet će me, a tko ne neka pita ako ga šta zanima i objasnit ću mu!
Užasno podnosim gubitke u životu! Ja sam osoba koja plače i cmizdri kada mi mačku pregazi auto i sl. a kamoli kada se radi o ljudima.
Sijedim i razmišljam kako jednostavno život nije fer. Prejebena i preokrutna igra. Krenuvši od samog poroda koji je bolan, pa izbijanja zubića, prvih koraka i padova, preko prvih ljubavi i gubitaka, borbe za uspijehom i želje da svojoj djeci osiguramo što bolju budućnost, pa do mirovine i očekivanja onog "zadnjeg" trenutka!
Sve su to trenuci boli... Ima tu i lijepih trenutaka, ali nekako kao da ima više patnje nego sreće.... A možda sam sada samo u takvoj fazi, ali jednostavno sve mi se čini takvim.
S mamine strane imam dosta tetki i samo jednog ujaka. Vjerujem da bi i mamu, a i tetke na neki način povrijedila činjenica da prema ujki gajim baš onako... pravu ljubav. Baš tog čovijeka volim nekako. Mislim, volim ja i njih, ali ujko mi je onak... nešto posebno.
Razboli se čovijek. Ima tumor... držao se dosta dugo dobro, ali opaka je to igra.. U zadnje vrijeme mu se stanje pogoršalo i neslutim dobro... Teško mi je gledati ga tako u krevetu.. Neznam šta bi ga pitala, šta bii mu rekla... ma jednostavno užas.
Ali niš se nebrinite, ja sam stvorena za glupe izjave i pitanja.
Prilazim mu i jednostavno ... nije lako.... misli rade 100 na sat, kontam kako da mu se obratim, šta da kažem... šta da ga pitam...
Jednostavno ne želim ga pitati dali vas boli, pitanje mi se čini glupim jer čovijek je uz tumor dobio i upalu pluća.... nemogu ga pitati "kako ste? Jeste dobro?" kada znam da nije dobro!
ali eto.... to sam samo ja.. prilazim i otvorim usta, a ono samo izlazi iz mene- Kako ste ujko? Jeste dobro?
Tišina u sobi... kontam ja da sada svi, ali baš svi u sobi vrte u glavi - pa ova stvarno nije normalna!
Prvi dan mi je odgovorio nešto, ali bilo je nerazumljivo. Nešto tipa kada nije bolje dobro je i ovako! Nebih se čudila da me stero negdije u sebi
Dolazim drugi dan i opet ponavljam u sebi: nega to pitati, ne ga to pitati, ne ga... e jebi ga... samo je izašlo! Ali sam dobila odgovor - Hvala na pitnju dobro je!
taj dan je puno bolje izgledao nego kada sma ga prije vidjela. I kontaktirao je sa nama...
Jučer se opet stanje vratilo na ono od neki dan kada nije mogao komunicirati sa nama. Bilo mi je baš teško gledati ga.
Dali je on svjestan činjenice da polako odlazi, da je to kraj.. Nada li se i on isto kao i ja da to nije tako, i da će biti bolje?
Još je i tetka tamo spomenula tako neke stvari dok smo tokom rata živjeli u Brodu... Tja dio je nekako bio potisnut u meni, ali sjetila sam se tih naših druženja tamo... Jebi ga... Volim tog čovijeka i baš mi je onako...
Ponekada mi je žao što nisam tip osobe koji će iskreno svim srcem reći osobama oko sebe da ih volim..
Iskreno, ponekada mi zvuči tako glupo da dođem i kažem - volim te... bez obzira dali je to tata, mama, švesterke... aj burkiju tu i tamo kažem - Budaletino jedna, volim te! Ali ostalima ne....
Nekako se podrazumijeva da se to zna!
A kada se samo sijetim koliko puta sam to rekla nekome, misleći to i osjećajući to, pa šta sam dobila... Žene...
Kako sam glupa...
Svaki odlazak iz njegove sobe i svaki pogled u njega mi je onako... hoću li ga opet vidjeti?
Baš sam u onoj stvari!
Jučer sam pokupila nećaku i dovela ju u Borovo... da im tamo pomognem bar koliko toliko...
uz moju klasičnu nesanicu sada mi se još prije spavanja tako vrate slike mojih bake i dede i njihovog kraja na ovome svijetu....
kao vjernik, trebala bi vjerovati da su oni završili ovozemaljski život a tek počeli onaj što sljedi, onaj radi kojega smo i rođeni... Logika mi nekako nalaže da bi u tom slučaju trebala biti i sretna na neki način, ali ne mogu.... Nedostaju mi...
Nekako... vječito vrtim po glavi o čemu sada ujko razmišlja, dali je svjestan svega, dali vrti one sretne životne filmove po glavi.. ma ono...
A neznam... Ja sama sebi zakompliciram život sa takvim stavrima.
Ali onako....
opaka , jebena igra... A nitko nas čak nije ni pitao želimo li se igrati te igre zvane ŽIVOT!
----------------------------------------------------------------------------------------
04.07.2009.
Jutros mi je mama javila da je noćas uko umro.
Smirio se....
