ponedjeljak, 27.10.2008.
„Dobar dan, mi smo studentice iz Hrvatske…“ ....
....rečenica koju izgovaramo kamo god dođemo. Naravno, negdje je primljena sa smiješkom, negdje nam se samo namršte, u većini slučajeva se prave zainteresirani.
Krenimo od početka.
Peripetija na dolasku je, naravno, bilo... Kao prvo: na aerodromu nas nije nitko dočekao. Nakon više od pola sata čekanja i skeniranja raznih tablica s imenima, odustale smo od tog sporta i odlučile uzeti taksi. Prijevoz do studentskog doma smo platile 200 grivni (u raspravi s vozacem smo spustile cijenu s 240 grivni). Konačno smo se dovukle do doma, a kad tamo..... SJURPRIZ! Pojma nemaju da mi trebamo stici. Nitko im nije javio, nisu dobili pismo da nas trebaju useliti, prošlo je 18:00 sati i direktor je već otišao kuci... Nakon sto sam se pola sata do 45 min nadmudrivala s tetom na porti promijenila sam taktiku... trep-trep... suza... trep... Stvarno nam je žao što je tako ispalo, nama su rekli da su vam javili... Shvatite tek kako je nama.... Vani je hladno... Imamo svaka 40 kg prtljage... Nitko nas nije dočekao… bla, bla... trep... trep.... Pogled “ubijate mi svu bližnju i daljnju rodbinu” i baba je konačno popustila i nazvala direktora. Direktor se vratio, nije nas pronašao u sistemu (a sistem se sastoji od hrpe papira na njegovom stolu), ali nas je uselio... U zahvalu smo babi na porti poklonile neku bezveznu hrvatsku bombonjeru i sutradan se ljutito uputile do Mikole Mihajloviča koji radi u kijevskom Uredu za međunarodne odnose... Objasnio nam je sto se desilo (naša draga Ana Horvatović koja je bila zadužena da se pobrine za naš siguran dolazak i siguran boravak u Kijevu podbacila je jer im nije još jednom potvrdila točan dan i sat našeg dolaska, a kijevski Ured za međunarodnu suradnju je poslao početkom mjeseca dopis u dom da nas trebaju useliti. Kako se mi nismo pojavile 1.10. jednostavno smo nestale s popisa). Nazvao je direktora doma, u tri rečenice objasnio da im je poslao obavijest da dolazimo te da nas se treba useliti i dalje sve ide koliko - toliko normalno.
Krov nad glavom imamo. Topla voda djeluje po principu „odi mi – dođi mi“ (tj. kako smo na 9. katu, toplu vodu imamo samo kad ju nitko na nižim katovima ne koristi). Neki dan su uključili grijanje, ali mi i dalje s nestrpljenjem iščekujemo dodatni radijator (koji smo trebale dobiti prošli tjedan).
Još prvu večer (odmah nakon veselog useljavanja) uputile smo se u nabavku osnovnih potrepština. Redom: Domestos, rukavice, krpe i spužve za čišćenje, večera, Ščodnja (voćni jogurt o kom je Anna davno razvila ovisnost), osnovna kozmetika…. Vratile smo se u dom i očistile ono osnovno što nam je trebalo (kuhinja, wc, kupatilo), za sobu se nismo puno trudile jer nam je direktor rekao da će nas u ponedjeljak seliti u drugu sobu, čim donesemo pismo iz Ureda za međunarodnu suradnju (koje nam na kraju nije trebalo). (Dok ovo pišem, još smo uvijek smještene na 9. katu, a kako stvari stoje, mogle bismo tu biti i neko duže vrijeme).
Tu istu večer smo se javile Nini, lektoru hrvatskog jezika (Tanja, hvala za broj!) te su nas tu istu večer posjetili on i Oksana.
Dan #2
Odmah ujutro smo otišle do već spomenutog Mikole Mihajloviča i sredile sve probleme oko smještaja. Dobile smo bonove za hranu (ukrajinska verzija iksice), javile se zamjenici dekana Filološkog fakulteta, odabrale kolegije koje ćemo slušati i uputile se…. A kamo drugdje nego u nabavku. =) Ovaj put: tanjura, šalica, noževa, produžnog kabla…. Osnovnih kućanskih potrepština. Skupo je to useljenje… U svakom slučaju, cijene su u Ukrajini definitivno porasle i sve su sličnije našima. (Držimo fige da nećemo biti u deficitu s novcem.)
Po povratku u dom javile smo se Nini i otišle kod njega na kavicu. Kavica je završila tulumom kod Poljaka s kog se nismo nikako mogle izvući, iako smo još uvijek bile poprilično umorne… Već istu večer sam uspjela zaraditi novi nadimak… Dakle, nakon što se ustvrdilo da imam neobično ime (koje barem na poljskom, ukrajinskom i ruskom doslovno znači „proljeće“, Poljaci zaključiše kako sam ja Vjosna (poljska riječ za proljeće)… i otada sam Vjosna.) Anna je novi nadimak prihvatila s veseljem, a ako smijem primjetiti, i nove poznanike isto. =)
Dan #3 & #4
Idući dan smo skoknule do pošte, na brzinu do interneta i na ručak s Ninom. Nakon ručka Nino nas je upoznao s tajanstvenom mladom damom, zaposlenicom Hrvatske ambasade u Kijevu, stanovitom Tanjom. Ugodno druženje u kafiću smo nakon Tanjinog upornog nagovaranja nastavili kod nje. U stanu samo nekoliko metara od Veleposlanstva. Iduće jutro smo se vratile u dom, a ostatak dana bi provele vegetirajući po sobi da se nismo ponovno odlučile otići u nabavku… Nino nas je odveo do obližnje Kišenje za koju mi nismo do sada znale, a koja je samo 20tak min šetnje udaljena od našeg doma. Prekrasno! Po povratku smo sredile kuhinju i donekle napunile frižider.
Dan #5
Blizu doma je također jedan dućan u kom se može kupovati na studentske bonove, pa smo odlučile otići izvidjeti što tamo točno ima… naravno, nismo se vratile praznih ruku. Štoviše, jedva smo donesle sve što smo kupile. =) kasnije smo otišle do grada na večeru (Zdoroven'ki buly… mmmmljac) te smo se konačno našle s Natašom.
Dan #6
Ujutro smo se ponovno uputile do faksa, posjetile katedru slavenske filologije, predale poklone koje je poslala naša katedra i zaključile da postoji sintagma koja otvara sva vrata: „Rajisa Ivanivna“. Profesorice su nam odmah dale kontakt brojeve, rekle da ih slobodno zovemo ako štogod zatreba, da nam mogu donesti deke, lonce, suđe… Ako nam išta treba, neka se ne ustručavamo zvati ih. Moram priznati da je jako lijepo saznanje kako postoji netko kome se možemo obratiti u slučaju bilo čega. Stoga, hvala vam profesorice s katedre slavenske filologije! Nakon toga smo se ponovno našle s Ninom te smo se svi zajedno uputili prema veleposlanstvu. Tamo su nas opet dočekali raširenih ruku. Stavile smo neke vrijedne stvari u sef veleposlanstva. Na kavi u obližnjem kafiću, u društvu veselog zaposlenika hrvatskog veleposlanstva, bavile smo se važnim državničkim poslovima o kojima ne smijemo pričati jer smo u neku ruku zavjetovane na šutnju. (Govori li ikome išta riječ Biznik??) Kasnije nas je Oksana vodila u kino gdje smo (u sklopu festivala Molodist') gledale srpski film „Čitulja za Eskobara“. Nakon kina družili smo se kod nas.
Dan #7
Ujutro smo se uputile na fakultet, na predavanje iz Ukrajinske književnosti 20. stoljeća kod profesora Kovaljiva. Došle smo pred prostoriju 20ak minuta prije predavanja, javile se profesoru da bi slušale njegovo predavanje i za vrijeme pauze ušle u predavaonicu. Naravno, u prostoriji dominiraju studentice. I odmah je vidljivo tko pripada kojoj grupi. Popularne djevojke su se okupile oko laptopa jedne od njih i s veseljem i ushitom promatraju nečije slike s vjenčanja. Nakon nekog vremena pridružio im se i jedini momak na grupi (koji naočigled uživa poseban status među većinom djevojaka). I neizostavne štreberice koje popularna ekipa ignorira. Konačno, ulazi profesor i prekida žamor. Sjurpriz! U Ukrajini se studenti ustaju kad profesor uđe u predavaonicu, a sjedaju tek kad im profesor da znak. Zanimljivo. Kod nas ta tradicija polako izumire nekad tokom srednje škole. Nakon predavanja smo KONAČNO dobile svoje propusnice za faks. Do tad smo se potrgale objašnjavajući zaštitarima i portirima tko smo, odakle smo i zbog čega želimo ući u tu zgradu. Rečenica: „Dobar dan, mi smo studentice iz Hrvatske…“ već je i nama samima bila dosadna. Naravno, nakon što bi izbiflale svoj tekst, obavezno smo morale navedene tvrdnje potvrditi pokazivanjem putovnice i upisivanjem u knjigu gostiju… Jednom prilikom nas je zaštitar (btw. za dvije glave niži od Anne, da stvar bude komičnija) vodio do vrata prostorije u koju smo trebale ući, pretpostavljam, da se uvjeri da zaista idemo tamo kamo smo rekle. Ne znam što bi bilo da smo slučajno krivo zapamtile broj sobe koja nm je trebala. Valjda bi nas pod pratnjom izveli van iz zgrade. Taj dan sam otkrila i kompjutersku učionicu, te sam se konačno mogla javiti svim dragim ljudima i upoznati sa zbivanjima u RH za vrijeme dok smo bile odsječene od svijeta informacija. Anna je u to vrijeme bila na jezičnim vježbama, na koje je nakon tri sata ignoriranja od strane profesorice, ipak odlučila ne ići. Dan sedmi će vječito biti zapamćen po tome što su se u kasno poslijepodne pojavile prve naznake grijanja! (a zajedno s grijanjem bi se trebala normalizirati i pojava tople vode… Ili barem tako kažu).
Dan #8
Nini je stigla prijateljica iz Hrvatske, Ivana, pa smo ju Anna i ja dovele do centra. Nakon toga smo se pune energije i životnog elana uputile u „Podatkovu“ (iliti Poreznu upravu), kako bismo dobile identifikacijski kod bez kojeg ne možemo dobiti stipendiju (koja stiže tek sredinom idućeg mjeseca!!!!). Popunile smo obrazac dobiven od tete na šalteru, da bi tek pri dolasku na red shvatile da smo upisale krivu adresu (umjesto adrese u RH mi smo upisale adresu studentskog doma u Kijevu). Teta ipak nije vikala (kao na sve ostale ljude koji su bili u redu ispred nas), prihvatila je naše iskrižane papire i prijevod putovnica oko kog su nam pomogle ljubazne profesorice katedre za slavensku filologiju, i rekla da se vratimo idući tjedan kada ćemo dobiti identifikacijski kod. Na povratku iz Porezne, otkrile smo plac. Anna je bila presretna. Na placu smo uspjele pronaći lonac i tavu za pristojnu cijenu. Konačno lonac i tava koji nisu napravljeni od suhog zlata! Raspištoljile smo se i kupile smo još i metlu za 15 grivni! Po povratku u dom smo se bacile na detaljno čišćenje sobe i ormara te smo se konačno službeno uselile! Koferi su pospremljeni u ostavu, odjeća je u ormaru, namještaj u sobi je razmješten onako kako smo i željele, navukle smo vlastitu posteljinu i konačno imamo sobu! Još jedino trebamo kupiti novo crijevo i glavu za tuš, jer nam je i to, naravno, u raspadu. Nakon tjedan dana, i nije loše. =) Sad još samo treba na nam dođu idući tjedan s obaviješću da nas sele u drugu sobu. Ali čvrste smo mi. Sve ćemo stoički prihvatiti. Go, Sparta!!!
„Po jutru se dan poznaje.“ ili „Pojedi ujutro živu žabu i cijeli dan ti se neće ništa gore dogoditi.“??? Hmmm… teško pitanje. Odgovor će se saznati uskoro, vrlo uskoro…]
Lijep pozdrav svima,
Vesna (Vjosna)
- 17:09 -
