srijeda, 31.12.2008.

Za 2009. želimo vam:

1. da nikad ne čekate autobus duže od 30 minuta (pri temperaturi 0 stupnjeva i niže).
2. da vam nikad ne nestane tople vode dok imate našamponiranu glavu (ili ine ekstremitete).
3. da se nikada ne uspostavi da je vaša pljeskavica sa sirom zapravo faširana jetrica (sa sirom, naravno).
4. da nikada ne budete brži pješke nego prijevoznim sredstvom.
5. da ne ostavite kišobran na stanici ispred shopping centra baš onda kad najavljuju dugotrajnu i obilnu kišu.
6. da nikad ne shvatite da zid, na koji ste se naslonili prije svečanog domjenka u (poljskoj) ambasadi za koji ionako niste baš prikladno odjeveni, pušta boju.
7. da vam cijelu godinu svi prozori i vrata dihtaju.
8. da vam cijelu godinu zidovi ne promočavaju.
9. da vas teta u vašem omiljenom/najčešće posjećivanom kafiću/restoranu/menzi uvijek obavijesti kad ima vaše omiljeno jelo/piće.
10. da svaki dan naučite barem jednu novu riječ.
11. da vam pri ruci uvijek bude jedan tanjur vulgaris, za slučaj da vam nož treba oštrenje.
12. da vam nož uvijek bude oštar.
13. da uvijek imate dovoljno suđa za sve goste koji vas posjete (i stolaca isto).
14. da vam ne nestane interneta baš onda kad ste htjeli peći kolačiće po receptu koji ne znate na pamet.
15. da vam se produžni kabal nikad ne rastali usred noći.
16. da ispod vašeg bora uvijek bude hrpa poklona.
17. da uvijek imate produžni kabal viška kako biste mogli ukopčati lampice.
18. da vam Sv. Nikola svake godine dolazi dvaput.
19. da uvijek nađete jeftine avionske karte za željenu destinaciju.
20. da svake godine uživate u snijegu barem mjesec dana.
21. da se netko silno trudi pojesti sav kolač koji vam nije uspio.
22. da vam netko barem jednom godišnje posveti lijepu pjesmu.
23. da uvijek imate bombonjeru viška (za slučaj da trebate nekoga podmititi, ili samo liječiti PMS).
24. da svi vaši prijatelji budu na istoj mobilnoj mreži kao i vi.
25. da vam mobilna mreža omogućuje besplatne razgovore sa svim korisnicima mreže.
26. da vam je hladnjak uvijek pun.
27. da uvijek imate špeka u hladnjaku.
28. da uvijek imate pristojnu zalihu krumpira kako biste mogli razveseliti prijatelje "krumpirom po-horvatski" (police)
29. da se vozite taksijem s drugog kraja grada za smiješan iznos.
30. da vam avion uvijek sleti na željenu destinaciju.
31. da nikad nemate više od 10 kg prekomjerne prtljage (kad putujete avionom, naravno).
32. da uvijek budete okruženi prijateljima.
33. da sa sobom uvijek imate barem jednu sliku Mitcha (za krizne situacije).
34. da vam se na klizanju nikad ne dogodi "nesretan slučaj".
35. da se s klizanja uvijek vratite sa svim prstićima.
36. da imate barem po jedan magnet iz svakog grada u kojem ste bili (i u kojem je bio barem netko od vaših prijatelja)
37. da vas nikad ne uhvate kako se švercate u javnom prijevozu.
38. da se prestanete švercati.
39. da uvijek pri ruci imate dobru knjigu.
40. da uvijek imate zavidnu kolekciju čajeva kojima možete ugostiti prijatelje.
41. da uvijek imate novaca na bankovnom računu.
42. da uvijek uz sebe imate stranu valutu za slučaj da tečaj skoči u nebo.
43. da vas u stranoj zemlji ne zaustavi policija baš onda kad uz sebe nemate putovnicu.
44. da ste svjesni koliko ste sretni što vam ne traba viza za većinu stranih zemalja koje želite posjetiti.
45. da uvijek prepoznate svoj taksi na parkiralištu disko kluba prepunom taksija u noćnim satima vikenda.
46. sve ono uobičajeno: sreću, zdravlje, puno novaca i pravu ljubav!

i
da puno, puno, puno, puno i još punooo putujete!

Sretna vam Nova godina!

Vole vas
Vesna i Anna


p.s.
Einen guten Rutsch ins neue Jahr! Moege es euch allen nur Gutes bringen! Sonja from Germany!

- 10:46 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.12.2008.

Sretan Božić!

Photobucket

Nećemo sada držati neki dubokoumni govor, svima vam želimo sretan Božić uz malo kijevskog ugođaja!

Vesna i Anna

- 12:16 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.11.2008.

Tihi ubojica

Ne, ne govorimo o Černobilu, već o našoj peći. Čim smo stigle u našu sobu 912, pokušale smo ostvariti koliko-toliko pristojan odnos sa spomenutom damom. Ali dama je ćudljiva. Prvo je pecnula Annu (iz čista mira), nakon toga je stresla mene (dok sam prala suđe, u trenutku kad sam posegnula za loncem koji se nalazio na njoj), i nakon toga je ponovno pecnula Annu (ovaj put dok je provjeravala u kojoj fazi su nam kuhani kokošji batačići za juhu). Nakon toga smo pomalo ohladile svoj odnos s dotičnom. Kao prvo: pošteno bi osušile ruke prije nego bi (se) krenule rukovati s njom. Ni na to nije pala… Čelična lady, ta naša pećica… Prošlu nedjelju navečer (16.11, malo kasnimo, znamo ), dok sam se vraćala iz centra, nazvala me Anna s obaviješću kako je u domu nestalo struje… Daljnje događaje donosi Anna.

Nedjelja popodne. Zapravo, više predvečer. Sjedim u kuhinji, pijuckam čaj, pišem neki post za blog, kad odjednom, zamračenje. Uzimam mobitel, zovem Vesnu i pitam ju što ću s laptopom jer je upaljen, a nema struje. Samo ga ugasi. Ima bateriju. Ugasila. Sjedim u potpunom mraku i dalje pijuckam čaj. Zapravo, uopće mi nije loše. Onda mi nekako zapne za krajičak oka da u suprotnom krilu imaju struje. Gamad. Zatim mi za krajičak drugog oka zapne svijetlo na hodniku. Agregat. No, ipak ustanem, dotapkam do vrata i shvatim da nema struje samo kod mene. Osigurač, pa i logično je s obzirom na to da je bila upaljena sva iluminacija, da sam se grijala na sva 4 kola peći, da je u sobi bila upaljena električna grijalica, da normalno radi frižider i da je laptop isto bio uključen u struju. Obučem se, odgegam do lifta i spustim do porte. Kažem teti da nemam struje i da mislim da je kriva stvarčica u hodniku (naravno, nemam pojma kako se na ukrajinskom kaže osigurač). Teta je draga kao što to obično bivaju tete na takvim pozicijama. Smije mi se u facu i kaže da mi ona sigurno neće ići popraviti stvarčicu (hahaha!). Nakon pet minuta prepucavanja, uspijem iskamčiti broj sobe električara. Kucam Oksani u potrazi za moralnom podrškom. Oksana navlači ogrtač i odlazimo na sedmi kat kod mlađahnog električara krumpirastog nosa i crvena lica. Sama mu objašnjavam u čemu je problem! Ni Oksana ne zna kako se kaže osigurač na ukrajinskom, no električar ipak stiže na deveti kat i podešava „stvarčicu“. Ulazi u sobu i počinje vikati na mene. Ja mu objašnjavam da shvaćam, da se kajem, da neću više. Još uvijek viče. Ja se još uvijek ispričavam. Prijeti sveopćim ostajanjem bez struje. Ja se ispričavam i zahvaljujem. Električar crvenog lica odlazi ljut. Ja mu dovikujem „Hvaaalaaa“, on prijeti da ćemo ostati bez struje. Kod lifta susreće Oksanu koja se vraća sa svijećom, i njoj prijeti da ćemo ostati bez struje. No, tada smo već imali struje, pa njegove prijetnje nisu pretjerano doprle do mene. And now, back to Vjosna. Vjosna?

Ponedjeljak. Budimo se u 9 i 15. WC. Krevet. Anna nastavlja spavati, u vrlo čudnim pozama i sa popratnim zvukovima, ja gledam film (američki, naravno, sinkroniziran na ukrajinski). Podne. Anna se drugi put budi. Kuhamo kavu i čaj, doručkujemo. U jednom trenutku čujem zvono sa vrata. Očekujući Oksanu, Ninu ili bilo kog drugog iz našeg kolektiva, neugodno se iznenadim kad ispred vrata vidim mlađahnog električara (a.k.a. „električnij hlopec“ ) u pratnji direktora.
„Mi smo došli k vama u goste“ prozbori direktor i uđe u sobu prije nego što sam uspjela išta reći. Prate me ravno u kuhinju i odmah kreću prema peći, provjeravajući grijemo li se i dalje na peć (a.k.a. tihog ubojicu). Nakon što su se uvjerili da ni jedno kolo nije toplo, mlađahni električar je krenuo objašnjavati direktoru kojim putovima struja putuje od razvodne kutije do naših utičnica. Direktor je odmah oštroumno primijetio kako peć ne smije biti tako blizu sudopera te nas upitao zašto smo premjestile peć. Bezuspješno smo mu pokušavale objasniti da smo ju tako zatekle. Nije nam povjerovao. Odmaknuli su peć još 30tak cm od sudopera, zaključili da peć tako mora ostati i nakon još jednog govora o tome kako peć nije grijalica, konačno napustili našu sobu. Nakon njih u sobu ulijeće čistačica. Obavještava nas je o tome kako joj je direktor naredio da nam polijepi sve prozore (radi uštede na grijanju, tj. kako ne bismo grijale vanjski zrak njihovim novcem). Obećale smo da ćemo same polijepiti sve prozore (moš' mislit, nekako trebamo provjetravati sobu) i čistačica je izašla.


Utorak ujutro. Netko zvoni. Otvaram vrata i vidim opet direktora.
„Jel vam radi štednjak?“
„Dobro jutro. Štednjak radi. Ali ne sad.“, odgovaram.
Direktor još jednom napomene kako štednjak nije grijalica i odlazi.

Srijeda ujutro. Zvono. Direktor.
„Dobro jutro. Kako vaš štednjak? Jel radi?“
„Dobro jutro. Štednjak radi, ali samo kad kuhamo. Sa strujom je sve u redu.“
Ponovno govor o tome kako peć treba paliti samo kad nešto kuhamo i kako se ne smijemo grijati na nju. Klimam glavom i direktor odlazi.

Četvrtak ujutro. Zvono na vratima. Direktor. Ponovno razmijenimo par rečenica o zdravlju naše peći i o tome kakva je njena funkcija u našoj sobi, nakon čega direktor odlazi.

Petak ujutro. Nitko ne zvoni. Zapravo, rano smo ustale i otišle u grad. Nije nam poznato je li se direktor ponovno dolazio raspitivati za zdravlje naše prijateljice, koja još uvijek poslušno stoji pored sudopera i koja nas još ponekad zna pecnuti. Vjerojatno samo zato da pokaže kako je još uvijek tu.

P.S. Nekad tijekom ovog tjedna na ulaznim vratima doma pojavila se obavijest:

paznja!

Zabranjeno je koristiti mikrovalne pećnice, električni štednjak za grijanje soba i grijalice (male električne radijatorčiće bez kojih bi se velika većina stanovnika doma smrznula zimi).
He, he, moguće je da mi indirektno imamo veze s tim.


„Tko se dima ne nadimi, ne nagrije se vatre.“

Lijep pozdrav svima,
Vesna i Anna

- 20:11 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 26.11.2008.

On

Upoznali smo se 2005. Na prvi mi se pogled nije svidio, bio je nekako dosadan, namrgođen i tmuran. Nisam imala neku pretjeranu želju za socijalizacijom s njime, no znala sam da sad više nemam izbora, a i neki me glas u meni podsjećao na to da moju iritantnu naviku da stvaram sasvim krivi prvi dojam. Pošla sam spavati nekako tjeskobna i nadala se da je jutro stvarno pametnije od večeri. Drugi dan sam ga ponovo vidjela, ovaj put u svom njegovom sjaju. Bio je graciozan, veseo i susretljiv, šarmantan, duhovit i gostoljubiv, lijep, no ne sladunjav, osjećajan, no ne patetičan. Tada sam se zaljubila u njega i ta ljubav traje još i danas i sad sa sigurnošću mogu tvrditi da će trajati zauvijek.
Kijev. I njegovi kesteni i zlatne kupole i široki bulevari i Lade i Lexusi i Ševčenko na svakom koraku i čokoladni Lenjin i gay-slavoluk (navečer svijetli u duginim bojama, otud mu i nadimak) i široki Dnjepar koji ovdje, doduše, ni ne reve ni ne stenje i stroge babice u apsolutno svakoj ustanovi i zamorna ukrajinska birokracija i psi lutalice i banduristi u pothodnicima i žuti autobusići i Moskovski trg na kojem je uvijek, ali baš uvijek prometni čep i djevojke u petama i minicama na svim temperaturama i njihova ljepota i zastrašujući nokti i Crveni korpus Univerziteta i Žuti korpus Univerziteta i asistenti na fakultetu koji su mlađi od mene i time mi nabijaju komplekse i zaštitari na svakom koraku i knjige za 20 kuna (s tvrdim koricama i to ne iz Večernjeg) i kiosci na svakom uglu i vjetar koji štipa i Megamarket i Demijivski plac i konditorska tvornica Karla Marksa (bombooooniiiii) i hulahopke s čudnim uzorcima i Mikola Mihajlovič (iz Ureda za međunarodne odnose) koji je beskoristan i tulipani u proljeće i trulo lišće na podu u jesen i dobra teta u Kramnici i zla teta u Kramnici (dućan u kojem kupujemo na bonove) i kiša iz vedra neba i sunčane zrake koje se probijaju kroz oblake i oblaci koji jure k'o Schumacher i boršč i vareniki i voda iz slavine koje ponekad nema i voda iz dućana koja je pitka i Coca-cola s vanilijom i čudan toalet papir i pošta sa 300 odjeljenja i Kij i Šček i Horiv i Lybid', naravno, i još bezbroj sitnica. Sve je to taj naš Kijev. Jedan jedini, jamčim vam da nema ni sličnog u cijelom svemiru. Jasno se sjećam tog sudbonosnog travanjskog jutra kada sam se prvi puta spuštala sa Trga Tarasa Ševčenka na Trg Lava Tolstoja. To je bilo to. Taj trenutak.
Iskreno, bilo me strah prije nego što sam okrenula ovaj list mog života. Kijev je za mene nekako postao zemlja snova i bojala sam se da ću se, suočena sa zimom i sivilom kojeg ona nosi, sa birokracijom koja podsjeća na Kafkine romane i autobusom koji mijenja svoju putanju svaki vikend, razočarati i da ga više neću voljeti, bar ne dosadašnjim intenzitetom. No, ispostavilo se da Kijevu blato odlično pristaje, da birokracija… pa, razbija monotoniju idile i da je zdravo povremeno prošetati koji kilometar na potpeticama od 11 cm, grade se mišići i tako to… A On, Grad, je i dalje čaroban, jedinstven i oduševljava na svakom svojem kvadratnom metru. I dalje šećem njegovim ulicama i glavom mi prolazi samo „Woooow, Kiiiijeev!“

Žao mi je što ovu svojevrsnu odu moram završiti sa jednim „ali“.

Ali, fali mi ono moje malo selo na obroncima Medvednice. Eto, napisala sam, priznajem. sretan Nije da mi se žuri kući, samo mi ponekad nedostaju plavi tramvaji i Balkanci koji viču u njima umjesto da čitaju knjige i pogled na Sljeme koje me štiti od štipajućih vjetrova.

Je li kod kuće uistinu najljepše?

Pozdrav,
Anna

- 19:03 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.11.2008.

Mikola Mihajlovič i ozloglašena zgrada Rektorata

Naš omiljeni službenik Ureda za međunarodne odnose. Brko zavidne figure, naizgled simpatičan, ali u dubini duše ljenčina koja dobiva plaću za to što njegovi pomoćnici obavljaju stvari koje bi on sam trebao obavljati… U svojim posjetima Uredu za međunarodne odnose najčešće smo ga zatekle kako sjedi u svom fensi naslonjaču, zamišljeno promatra ekran svog kompjutera, ili pak nezainteresirano lista nekakve papire. Naš prvi susret je bio:
„Dobar dan, mi smo studentice iz Hrvatske, doputovale smo jučer, nitko nas nije dočekao na aerodromu, jedva smo se uselile u dom, potrebno nam je…“.
Čovjek je uzeo slušalicu u ruke, obavio dva telefonska poziva i sredio stvar. Ljubazno smo mu se zahvalile i pošle dalje obavljati birokratske zavrzlame. Naš drugi susret je bio potaknut činjenicom da smo morale preuzeti svoje propusnice za faks. Sve je prošlo skoro pa idilično. Treći susret… Hmmm… nije ga bilo, jerbo dotični nije bio na svom radnom mjestu, ali je zato ljubazni momak kojem ne znamo ime, zaposlenik Ureda za međunarodne odnose, preuzeo naše papire i odveo nas do tete koja nam daje talone za hranu. Četvrta posjeta gore već spomenutom Uredu je skoro pa bila isprovocirana.

Dakle, ovdje dobivamo i stipendiju (cijelih 100 $ minus PDV). Stipendija se dijeli samo tri dana u mjesecu, i to ne uvijek na iste datume. Ovaj mjesec su velevažni datumi bili: 13, 14 i 17.11. Rahela i Tanja su nas savjetovale da nikako ne idemo prvi dan po stipendiju jer je tada najveća gužva i možemo čekati satima. Prvi dan smo stoga preskočile.

U petak, 14.11., točno u 12:00, Anna i ja stižemo pred zgradu Rektorata. A kad tamo… Red do pola ulice. Ništa. Stanemo u red zajedno sa svim kijevskim studentima. Red se skoro pa ne miče… Pomalo smo bile zbunjene jer nismo bile 100% sigurne trebamo li čekati u redu zajedno sa svim domaćim studentima, ili možda postoji nekakav drugi red za strance… Poslale smo par sms-ova prijateljicama u RH. Dolazi odgovor: „Da, sa svima njima.“ Ok.
Red se polako pokrenuo. Nakon kojih sat vremena smrzavanja na ulici konačno smo došle do ulaznih vrata Rektorata. Nakon još par minuta čekanja uspjele smo i ući u ne puno topliji hodnik zgrade. Red stoji i ne pomiče se ni milimetar, a izvana hrpa ljudi pokušava ući u prostoriju. Odjednom su se pojavila dva zaštitara (oba za glavu niži od Anne, a samo neznatno viši i od mene same, naravno) i sve nas istjerali van. „Jer od nas ljudi ne mogu ući u zgradu.“ Ok, to je bilo poprilično nisko. Nekako se svih nas 156 izguralo van. Masa počinje negodovati…
Čekamo još neko vrijeme, izlazi ponovno zaštitar i objavljuje da je jedan sat i da je u banci pauza do dva. Odjednom se odnekud stvorio komad papira, netom istrgnut iz male bilježnice i počeo se raditi spisak (naravno, po principu: „ja sam bio prvi u redu pa ću zapisati sebe, i sve prijatelje koji su došli kasnije, kako se ne bi morali smrzavati tu u redu sa ostalima“.
Anna i ja smo na popisu završile kao brojevi 60 i 61. Nije loše. Sigurno nas je bilo i više.
Negdje oko pola dva ispred zgrade su se pojavila dva radnika koji su došli SKIDATI VRATA. Od svih 30 dana u mjesecu, baš taj dan kad su se dijelile stipendije oni moraju skidati vrata Rektorata. U 14:10 izlazi baba – glavni buhhalter (knjigovođa) – sve nas potjera sa stepenica zgrade na pločnik. Naravno, red više odavno ne postoji, a nitko nema pojma ni gdje se nalazi famozni popis. Od studenata pored nas čujemo da je jučer bilo slično stanje i da je takav isti popis neka djevojka poderala. Anna i ja lovimo niski start svjesne činjenice da će u ovoj utrci pobijediti samo najspretniji i najbrži. Iz mase se odjednom pojavljuje jedan mladić s popisom. Počinje čitati prezimena prvih 15 ljudi, ali baba iza njega istovremeno počne po vlastitom nahođenju propuštati ljude koji su joj bili najbliži. Anna i ja se polako probijamo do babe. 30tak ljudi uđe, masa je zaustavljene kreštećim glasom vidno iznervirane gospođe Buhhalter. Nakon još pola sata naguravanja, nakon što je Anna neuspješno pokušala pitati babu postoji li poseban red za strance (neuspješno zbog toga što ju je baba otpilila kratkim: „Sad ste u Ukrajini i za vas vrijede ista pravila kao i za sve ukrajinske studente.“, a nakon čega je masa ponovno udaljila i mene i Annu od toliko željenih vrata), nakon kolektivnog nadmudrivanja s babom, radnicima i portirima, nakon što je mladić s popisom ponovno utopistički krenuo čitati prezimena s istog, a baba po vlastitom nahođenju propuštati ljude unutra, pojavila se još jedna baba koja je ljude tjerala van iz zgrade… Nakon toga se blijedo sjećam ostalih detalja jer smo se Anna i ja u nekom trenutku uspjele dočepati toliko željenog šaltera u banci. Dođemo na prvi šalter, pokažemo putovnicu, nema nas na popisu.

„Koji ste fakultet?“
Slavenska filologija, odgovaramo.
„Aha, onda idete na drugi šalter.“

Dođemo na drugi šalter, opet nas nema na popisu i teta nas ponovno pošalje na prvi šalter. Vratimo se na prvi šalter, teta traži, traži, traži po papirima… NOPE, nema nas.

„Idite u sobu 17.“

Odemo u sobu 17. Predamo ID kod i putovnice. NOPE, ni tu nas nema na popisu. Nisu dobili „nakaz“ (rješenje, odluka, naredba). Trebamo saznati broj „nakaza“, javiti im i onda će napraviti predračun za naše stipendije. Hmmmm… Tko je zakazao u ovom lancu??? Naš dragi, ljubljeni brko. Mikola Mihajlovič. Tu smo već skoro mjesec dana, prvi dan smo mu se otišle javiti, pokupio je naše podatke kako bi mogao poslati „nakaz“ u dom i u Rektorat, ali ni u domu ni u Rektoratu ih nisu zaprimili. Ništa, uslijedio je naš četvrti posjet Uredu za međunarodne odnose. Kao što sam i rekla, bio je isprovociran.

Promrzle, gladne i jadne negdje oko pola 4 popodne upadamo u ured M.M.-a. Odmah sa vrata počele smo recitirati što nam treba. MM nas zbunjeno gleda i trepće svojim malim okicama. Njegov pogled govori: „Glupe inozemke!“. Naravno, apsolutno je nevjerojatno to KAKO u Rektoratu NEMAJU njegov „nakaz“. On ge je odavno poslao. Nevoljko nam je fotokopirao „nakaz“ (naravno, ne on, nego simpatični mladić koji tamo radi), a i to tek nakon što nas je optužio da smo mu dale krive kopije ID koda. Nakon kratkog nadmudrivanja s MM-om, pojavio se simpatični mladić s našim fotokopijama. Nakon što smo u rukama konačno držale papir, na kom su navedena sva naša prava za vrijeme boravka ovdje, ponovno smo se uputile u Rektorat. Brrrr, gužva je još uvijek bila užasna. Prošle smo preko reda pobjedonosno mašući „nakazom“. Ljubazna gospodična u sobi 17 je preuzela papire i rekla nam da će nas stipendije čekati 25.11. Đizs, to je tek za tjedan i pol!!!!

Mislim da je jasno zašto nam MM nije na popisu najdražih nam ljudi u Kijevu.

A mislim i da je jasno još jedno: „Svugdje je lijepo, ali kod kuće je ipak najljepše."thumbup

Lijep pozdrav svima,
Vesna

- 15:33 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Umanj

Već je više od tjedan dana prošlo od našeg izeta u Umanj, no red je da i o tome nešto napišemo. U Umanj, grad u Čerkaskoj oblasti, smo dospjele zahvaljujući Oksanama, ponajprije našoj, domaćoj, Oksani koja nas je upoznala sa drugom Oksanom, koja je bila toliko ljubazna i povela nas na ovaj prekrasni izlet. Osim Oksana, društvo nam je pravio i naš dragi lektor, Nino. Bitno je na početku napomenuti da nam je prijedlog o izletu bio iznesen u stilu: „Ajmo Umanj na jedan dan, tamo je predivan park, a i blizu je“. Da, blizu, za ukrajinske pojmove, moje je napola ukrajinsko dupe gotovo otpalo nakon trosatne vožnje (brojkom: 3 sata!). Nije bilo lako ustati u nedjelju u sedam sati ujutro, no sam pogled na suncem obasjani Kijev nam je unio dozu elana, pa smo se oko pola 9 svi veselo utrpali u Oksanin auto. Vožnja je bila ispresijecana stankama za kavu, a oko podneva smo stigli u jednako sunčani Umanj, točnije, u Nacionalni dendrološki park „Sofijivka“.

O izgledu parka ne bih puno, samo to da stvarno oduzima dah, a sami se u to možete uvjeriti ovdje, gdje je naš vrijedni Nino postavio sličice. Naši prijatelji na Fejsbuku i tamo mogu pogledati fotke. Pripovijest o nastanku ovog parka ipak zaslužuje da je se ponovi. Dakle, daleke 1796. bogati je poljski magnat Stanislav Ščenski Potocki odlučio iznenaditi svoju prelijepu ženu Sofiju veličanstvenim parkom. Je li ičime osim svojom ljepotom zaslužila takav megalomanski poklon, nama nije poznato, no svakako pozdravljamo ideju gospodina Stanislava. Eh, kakvi su to muškarci bili u stoljeću osamnaestom! Tijekom godina su mnogi arhitekti i botaničari ostavili svoj trag na parku, osobito nakon 2. Svjetskog rata kada je velik dio arhitektonskih spomenika parka bio uništen. Treba spomenuti da je Sofijivka poznata i u Svemiru, naime 1984. godine mala planeta broj 2259 dobila je svoje ime po tom umanjskom biseru.

Nakon regenerirajuće šetnje parkom, uputili smo se u centar Umanja gdje nismo naišli ni na što zanimljivo osim možda spomenika kome drugome nego Lenjinu (da, da, znam, mislili ste Tarasu Ševčenku, no ispostavilo se da on uopće nije fora u manjim gradovima, tamo je još uvijek Lenjin car) koji u retoričkom poletu maše rukama. Zatim smo se uputili na ručak/večeru, u tradicionalnu ukrajinsku krčmu pod nazivom Kadubok gdje smo se propisno obždrali svakakvim finim jelima. I nakon toga, opet cesta pod kotače i put Kijeva, naravno, opet sa stankama. Nesebična kakva jesam, velikim sam dijelom puta uveseljavala društvo svojim interpretacijama najvećih hitova Britney Spears. Mislim da će sam neko vrijeme imati traume i od mene (zapravo, i od samog mog glasa) i od jadne Britney.pjeva

Pozdrav,
Anna

- 15:29 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2008.

Naš mali kolektiv

Ekipa je šarolika, vesela i uvijek spremna za zabavu. Idemo redom.

Nino(slav) – lektor hrvatskog jezika na Filološkom fakultetu u Kijevu. Bio nam je od neizmjerne pomoći kad smo stigle. Posudio nam je metlu i kantu (koju mu još nismo vratile, ne zamjeri Nino) i upoznao nas sa svim tim zanimljivim ljudima koji obitavaju na Lomonosovoj 81. Naš Alfa i Omega, prijatelj, psihijatar, turistički savjetnik, moralni stup, uvijek ugodno društvo…thumbup U posljednje vrijeme veoma skoncentriran na dvije stvari: subotnje satove solfeggia i satove gitare. Vjerujemo da ćemo jednog dana (u skorijoj budućnosti) imati tu čast biti pozvane na njegov prvi koncert.

Oksana (S.) – ne samo prekrasna djevojka, već i osoba. Naravno, kako to obično i biva, potpuno nesvjesna svoje ljepote i činjenice da je barem pola našeg muškog kolektiva potajno zaljubljeno u nju. Zaigrana, vrckava, skromna, nesebična i pametna mlada dama koja nam je ovdje prijateljica, sestra i mama (btw. jedina osoba u ovom elitnom zdanju koja posjeduje vešmašinu, čija vrata velikodušno otvara našem prljavom vešu). kiss

Bogdan – veoma mlad momak, ima tek 22 godine i već drugu godinu je lektor arapskog jezika na Filološkom fakultetu u Kijevu (ne moram ni spomenuti da nam svima nabija debele komplekse). Ovo ljeto je neka dva tjedna bio u RH, i u to kratko vrijeme je uspio pohvatati osnove hrvatskog razgovornog jezika koji sad poprilično dobro razumije. Što reći, jednostavno Wunderkind!

Poljska šljahta

Kasia (a.k.a. Kaška) – lektorica poljskog jezika na Filološkom fakultetu u Kijevu. Djevojka koju je majka priroda obdarila neizmjernom ljepotom, ali ne i fotogeničnošću. Silno draga i susretljiva. Ruski natuca, ukrajinski skoro pa ne priča (ali popravlja se iz dana u dan), u svakom slučaju, jako je raspoložena za komunikaciju na engleskom, ali i tu ponekad znaju nastati nesporazumi.

Kasia #2 – usprkos tome što poljska nacija i nije baš maštovita po pitanju odabira ženskih imena, nikako ju se ne može pobrkati s imenjakinjom. Jednako su simpatične, ali svaka na svoj način. Ukrajinski priča tako dobro da nikad ne biste pomislili da je iz susjedne države. U svojoj domovini je članica ženskog vokalnog ansambla koji pjeva poljske, ukrajinske i rumunjske narodne pjesme. Vrlo je zainteresirana i za hrvatsku folklornu baštinu.

Marcin – lokalni raspikuća i zavodnik, brojne mlade dame nesebično zasipa raznim slatkim riječima (većina ih je poprilično otporna na njegove komplimente, dok, s druge strane, neke ipak padaju. haha). Mladić vrele glave, ali unatoč tome i dalje ga oblije rumenilo kad vidi svoje slike s tuluma. Ma, zapravo je vrlo vesela i zabavna osoba (nevjerojatan brbljavac), a sama njegova pojava, ton glasa i popratna gestikulacija izazivaju smijeh.yes

Ernest – samozatajan mladić, naizgled dijametralno suprotan svom cimeru Marcinu. U većini slučajeva stoji sam sa svojom čašom u nekom kutku sobe, sa zanimanjem snima situaciju oko sebe, a po potrebi i komunicira.party Strašno simpatičan i zapravo komunikativan, ali nakon što se netko njemu prvi obrati. (Po našem mišljenju bio bi odličan par sa Sonjom; vidi dolje). Na žalost, on je prvi koji će ubrzo napustiti naš kolektiv…

Vitalij – neobičan ukrajinski hlopec koji na ljude obično ostavlja oprečne utiske. Postdiplomac poljske književnosti (sa samo 22 godine!!!). Voli pozirati i uletavati u fotke, posebno kad se netko drugi slika. Naš opći dojam: pristojan i komunikativan, topla i srdačna osoba.

Pan Komunist – momak kojem nitko ne zna pravo ime (vjerojatno zato jer ga svaki put profrflja), ali zato svi znamo da je ruska inačica njegovog imena Matvej. Također, osoba koju većina nas pokušava izbjegavati ne samo zato što momak ima neke čudne fiks ideje o obnavljanju bivšeg Saveza, a isto tako jer pokazuje stanovite probleme na nivou ličnosti. Naravno, u naš mali kolektiv ga je uveo brbljavi Marcin koji, na samo njemu svojstven način, izlazi na kraj s njegovim ličnostima i fiks idejama. (Iskreno, Anna i ja ga se pomalo bojimo, a uvjerene smo i da nismo same u tome.) (headbang)


Njemačko govorno područje je također u određenoj mjeri zastupljeno:

Sonia – lektorica njemačkog jezika na Filološkom fakultetu u Kijevu, pomalo zbunjena djevojka (vjerojatno zbog toga što komunicira isključivo na njemačkom ili engleskom jeziku), vrlo simpatična, no djeluje nekako usamljeno i izgubljeno u ovoj kaotičnoj kijevskoj svakodnevnici. Moramo je pozvati na kavu!yes

Florian (The Flo) – ein süßer blonder Österreicher, sam za sebe kaže da je veoma ozbiljan i usredotočen momak. Odaje dojam kao da je neprestano veoma zabrinut zbog nekog nerješivog problema (recimo, na pitanje: „Kako si?“ prvo počne odmahivati glavom, mahati rukama u stilu 'kamo ide ovaj svijet' no, a onda odgovori: „Nije loše.“sretan). Jednom smo ga prilikom htjele fotkati i trebalo nam je barem 15 minuta brbljanja gluposti i nagovaranja dok se nije odlučio nasmiješiti. Naravno, taj blijesak je odmah bio propisno dokumentiran. Veliki filmofil, naš susjed na 9. katu, također pati od nestašice tople vode i interneta.

Kris – ušao je u prostoriju i gotovo pa sva ženska srca su zatreperila istog trena (GOTOVO pa sva!). Onda je progovorio i razbio čaroliju (barem kod većine). Momak iz „liebe Deutschland“ zapravo je tek nedavno doznao za naš kolektiv, ali nekako mislimo da ćemo ga češće viđati, možda zbog toga što mu je u oko upala naša Ljiza (vidi dolje)… Također, pomalo zbunjen, vjerojatno zbog same činjenice da Ukrajina nimalo ne podsjeća na njemački red, rad i disciplinu. A djelomice i zbog činjenice da ukrajinski uopće ne zna, a ruski tek natuca. U svakim slučaju, kad se negdje sretnemo uvijek pristojno pozdravi, pita kako smo i potapša nas po ramenu. To cijenimo. mah



Ljiza – djevojka iz Češke. Ne izvlači se iz mini suknjica, čini se kao da je našla svoj kroj i da uporno dere po njemu. Na sreću, cura super izgleda pa joj takve modne kombinacije pristaju. Moramo priznati da je muški dio našeg kolektiva veoma zahvalan na njenom smislu za modu. Simpatična djevojka koja je uspjela uloviti čak i „neuhvatljivog“ Krisa (vidi gore). Veoma pametna djevojka koja je ruski jezik učila nepunih godinu dana, a nakon samo mjesec dana boravka ovdje već ga priča kao velika. Unatoč suprotnom prvom dojmu (uglavnom baziranom na njenom stilu odijevanja), ispostavilo se da je veoma draga i srdačna djevojka spremna pomoći u bilo kojem trenutku. Bravo, Liza!thumbup


Teško je izbrojiti sve ljude koji su svojim prisustvom već do sad uljepšali ovaj kolektiv i pridonijeli njegovoj šarolikosti (Ivana cerek, Maša, Oksana M., Sergij…) . Činjenica je da se naš kolektiv ponaša poput živog organizma koji diše, raste i razvija se. Svaki tjedan u njega ulete neka nova lica (Ženja, pan Andžej, Artem, Luis, Adriano, Kitajka kojoj nismo zapamtile ime, Raquel…), a neka stara iz njega odlaze…

Na kraju svega povlači se jedno vrlo teško pitanje: „S kim si, takav si?“.
Hmmm…

Lijep pozdrav svima,
Vesna i Anna

mah



- 14:48 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2008.

Par slovca od mene

Najveće kijevsko sveučilište ime je dobilo, naravno, po Tarasu Ševčenku. Nalazi se neposrednoj blizini Trga Tarasa Ševčenka na kojem se nalazi spomenik kome drugome nego Tarasu Ševčenku. Ukoliko niste upoznati sa utjecajem dotičnog gospodina na ukrajinsku kulturu, educirajte se, molim. I NE, ne radi se o nogometašu! Taj je Andrij. Dakle, meni se pružila izvanredna prilika da ovaj semestar studiram na tom sveučilištu, preciznije, na Filološkom fakultetu u sklopu istog. Iz mora kolegija na Fakultetu, za sada sam odabrala sljedeće:
1)Ukrajinska književnost 20.-og stoljeća kod profesora Kovaljiva koji je, po svemu sudeći, institucija na ovom faksu. Trenutno s Vesnom slušam prvu polovicu stoljeća, no od idućeg tjedna ćemo krenuti i na zadnju. Druga mi se, nažalost, nije uklopila u raspored.
2)Povijest ukrajinskog jezika, prezanimljiv kolegij ukoliko vas zanimaju rekonstrukcije iz različitih faza jezika, kod profesorice Najenko. Ja jedino strašno patim jer sam došla usred semestra, pa sam dobar do ovog genijalnog kolegija propustila.
3)Etnogeneza i mitologija istočnih Slavena, kolegij vezan za moj budući diplomski rad za koji, ukoliko niste informirani, već imam i temu: „Mit i literatura“, u ukrajinskoj knjiženosti, naravno. Kolegij se trenutno održava 5 puta tjedno, pa mi ne ostavlja puno vremena za ostale kolegije. No tako će biti samo ovaj mjesec, dakle, u studenome.
Nastava je zanimljivo, za moj ukus možda i preuredno, koncipirana. Odvija se u dvije smjene, jutarnjoj i popodnevnoj od kojih svaka ima po tri sata ili, kako ih ovdje zovu, „pare“. Jedna para traje sat i dvadeset minuta, a nakon nje slijedi pauza od 10 minuta. Većina smjerova ima nastavu samo u prvoj smjeni, što je za mene konkretno loše, jer mi znatno sužava izbor kolegija, s obzirom da ih slušam sa različitim godinama različitih smjerova. Osim gore navedenih predmeta još sam u potrazi za dijalektologijom, za koju me zainteresirala profesorica Najenko na svojim predavanjima iz Povijesti jezika, i frazeologijom, no nikako da otkrijem pod kojim se imenima kriju ti kolegiji. Osim ovih, još mi je bio ponuđen i tečaj ukrajinskog jezika za strance, preporučili su me neimenovanoj profesorici koja drži nastavu takozvanom magistarskom stupnju. Prva moja pomisao je bila „No way, gdje ću ja sa magistrima?“. Dođosmo tako Vesna i ja na prvo predavanje, odmah drugi dan po dolasku u Kijev i ispostavilo se da te slavne magistre čine svega dvije Kineskinje. Jing-Fei živi u Kijevu već 6 godina i ukrajinski govori sa zavidnom lakoćom, dok joj njena kolegica Lin-Zu-An nije ni do koljena, a i kod nas bi se mogla mjeriti u najboljem slučaju sa drugom godinom. Nastava prati jedan udžbenik koji sadrži teme iz politike i ekonomije za koje je dotična profesorica odmah zaključila da nas ne zanimaju. Još je dodatno naglasila da bi Vesni bilo puno korisnije da vrijeme provodi u biblioteci pišući diplomski rad. Vesna je nakon tog prvog sata, na kojem smo nas dvije usredotočeno buljile u zid, a Azijatkinje obrađivale zadatke po shemi „poredaj rečenice po logičnom redoslijedu“ ili, još zanimljivije, „poredaj RIJEČI u rečenici po logičkom redoslijedu“, objeručke prihvatila savjet, jer joj jezične stvarno više nisu potrebne, no ja sam bila uporna u odluci da unaprijedim svoje znanje i otišla i na sljedeće dvije pare, u srijedu, odmah jedna iza druge. Big mistake! Žutu knjižicu o politici i ekonomiji nije nigdje moguće nabaviti, pa sam na početku sata pitala profesoricu mogu li otići kopirati njezinu. Odgovorila je da sad ne mogu, da je gužva na kopirnom aparatu, da odem pod pauzom. I tako sam ja provela još sat i dvadeset minuta buljeći u zid, sa tom razlikom da sam ovaj put bila zabavljena konstantnim ponižavanjem jadne Lin-Zu-An. Nisam shvatila zbog čega je pedagoški smijati se studentu zbog pogrešaka, no moram reći da sam se u par navrata skoro rasplakala koliko se gadur… ovaj, profesorica, smijala sirotoj Kineskinji. Pod pauzom mi je udijelila žutu knjižicu, objasnivši mi što da kopiram. Na idućoj pari su još nekih sat vremena obrađivale zadatke koje ja nisam kopirala, a vrhunac je definitivno bio kada se nasmijala i rekla mi da je dobro da taj dio nemam kopiran jer je zadatak jako težak i vjerojatno ga ne bih znala riješiti. Da se razumijemo, radilo se o zadatku koji je u žutoj knjižici klasika - „poredaj rečenice po logičnom redoslijedu“, koje su meni, kao izvornom govorniku slavenskog jezika, naravno, totalna pljuga. Obuzdala sam svoje porive da smjesta odem iz učione i još dvadeset minuta slušala profesoricu kako zbunjenim Azijatkinjama objašnjava internacionalne termine poput kriminal, diskriminacija i ksenofobija i nisam mogla ne primijetiti da ni sama nije baš upoznata sa značenjem ove zadnje riječi. A tvrdi da je koautorica rječnika stranih riječi. Kao što je Vesna oštroumno primijetila, vjerojatno nije bila zadužena za slovo „K“. Uglavnom, tako je završila moja avantura sa jezičnim vježbama, te sam odlučila svoj jezik vježbati na predavanjima iz mitologije. I, gle čuda, profesorica Lisjuk je apsolutno oduševljena mojom prisutnošću na predavanjima, tretira me kao ravnopravnog člana zajednice i uvijek pazi jesam li sve razumjela, a ukoliko ne poznajem neku priču ili aspekt ukrajinske kulture, redovito natjera jednu Aksanu (koja se zapravo zove Oksana, no ona se sama predstavlja kao Aksana, pa ne vidim razloga da ja to pišem drugačije) da mi objasni i prepriča. Aksana je „oduševljena“ i nekako imam osjećaj da bi me najradije udavila u žlici vode.
Čovjek uči dok je živ?
Anna

- 09:13 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Plusevi i minusevi


Photobucket


Tekst glasi:

„Poštovane damice!
Ne bacajte svoja sredstva higijene u WC školjku! Zbog toga se štopa kanalizacija! Ako se što takvo
još jednom ponovi, bit ćete bez vode mjesec dana, a također i bez šminke, tuša i sl.! Ovo je
posljednje, „kinesko“ upozorenje!
Administracija“

Ova porukica nas je prošlu srijedu dočekala u liftu. Ostadosmo zbunjeni. Kao prvo: kakvo je to „KINESKO upozorenje“?? Kao drugo: to samo govori o tome koliko je sama uprava studentskog doma spremna biti od pomoći svojim „štićenicima“. Ne treba ni spomenuti kako nas je ovakav tretman sve zgrozio (čak je i Nino bio dva-tri dana pod dojmom).
Naravno, Anna i ja već dva tjedna pokušavamo dobiti dodatni radijator, ali sve se čini da ćemo još neko vrijeme morati hodočastiti do ureda ne pretjerano ljubazne tete koja nam ga treba dodijeliti. Sva sreća pa još nije hladno, a i radijatori u sobi su barem blago zagrijani.
Internet još nismo sredile, a pitanje je i kad ćemo, s obzirom na to da smo smještene na 9. katu (na kom, naravno, ne postoji razvodna kutija pa će nas i za to vjerojatno oderati).
U subotu nas je ulovila i neka prehlada. Kljukamo se Aspirinom, Andolima, čajem, limunom, medom, češnjakom… Smrdimo na kilometar, ali boli nas briga, sinusi su nam ionako objema zaštopani pa smo otporne na smrad. belj
Ove subote je poskupio sav javni transport (doduše, s 50 kopijki na 2 grivne.. ali i to je četverostruko poskupljenje).
Tečaj grivne ovisi o danu. Točnije, mijenja se iz sata u sat.
Imamo usrani šećer u kocki koji se ne otapa i sol u bloku s kojom možemo ubiti čovjeka. Susjedi nas kljucaju u mozak kad god puste vodu jer im cijevi štekaju. Doslovno možemo osjetiti kako se cijevi tresu od naprezanja, pretpostavljam da i njima ide na živce, ali nama sigurno ide više.

A što ima dobro kod nas?

U četvrtak smo bili na klizanju. sretan Ja prvi put. Oduševila sam se. Odlučila sam iduće zime definitivno uložiti pare u kupovinu klizaljki i redovite posjete zagrebačkim klizalištima (i jednom jedinom sisačkom).
Kijev je prekrasan u ovo doba, čak i usprkos magli koja ga je opkolila.
Popravili su nam utičnice koje su sredinom prošlog tjedna krepale, sad imamo kamo ukopčati kompjuter, fen, punjače za mobitele, frižider…
Oksana nam je u subotu kuhala pravu, domaću soljanku (mmmmljac!).
Frižider nam je relativno pun (i radi!). Zalihe redovito obnavljamo u obližnjoj trgovinici („Kramnici“). Svaki put kad se uputimo tamo, potrošimo hrpu bonova i dovučemo barem 3-4 kg različitih dobara. sretan
Slatkiši i kolačići su hiperjeftini (što posebno oduševljava Annu) – pola kile (ovisno o vrsti) košta od 6 do 10 grivni. sretan
Upoznale smo hrpu zanimljivih ljudi. Gotovo svaki petak je povod za nekakvo druženje.
U gradu se snalazimo kao velike (barem u užem centru koji smo vidjele već N puta).
Još nismo potrošile pola imovine (i založile lijevi bubreg i pola nekog drugog organa) kako bismo obavile nabavku „osnovne“ literature na ovdašnjoj tržnici s knjigama – „Petrivki“.
Moramo osnovati fond za kazalište i odlučiti se na koje predstave ćemo ići jer ih jednostavno ima previše, a naravno, barem 80% nas zanima. Volimo Kijev i zbog kazališta! cerek
Anna je kupila dvije haljine, torbu i originalne hulahopke (dotične su, nažalost, već pokojne) i sve to za sitne pare.
Hranimo se kvalitetno, najčešći meni nam čine riba i pire (bojimo se da ih za par mjeseci nećemo više moći ni primirišati, a kamoli jesti). I, što je najvažnije – NISMO ponosne, sve je normalno. (Upućeni znaju o čemu je riječ. Pozdrav Ani Š.!)
Davimo se u genijalnim ukrajinskim čajevima! Pod hitno treba srediti nekakav „export – import biznis“!

Zanimljivost: Ukrajinci još nisu „evoluirali“ po uzoru na ostatak Europe (i većine svijeta), te u svoje prirodne sokove još uvijek stavljaju isključivo prirodne sastojke! Nema konzervansa, nema aditiva, nema pojačivača okusa, samo ono što nam je priroda dala!

Otkako smo stigle, čini nam se da jednostavno nekako zračimo. rofl (Anna iza mojih leđa viče: „Hej, ja zračim od rođenja!“)

No, kako u narodu kažu: „Poslije svake kiše dolazi sunce.“

Lijep pozdrav svima,
Vesna (Vjosna)

- 09:04 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.10.2008.

„Dobar dan, mi smo studentice iz Hrvatske…“ ....

....rečenica koju izgovaramo kamo god dođemo. Naravno, negdje je primljena sa smiješkom, negdje nam se samo namršte, u većini slučajeva se prave zainteresirani.
Krenimo od početka.

Peripetija na dolasku je, naravno, bilo... Kao prvo: na aerodromu nas nije nitko dočekao. Nakon više od pola sata čekanja i skeniranja raznih tablica s imenima, odustale smo od tog sporta i odlučile uzeti taksi. Prijevoz do studentskog doma smo platile 200 grivni (u raspravi s vozacem smo spustile cijenu s 240 grivni). Konačno smo se dovukle do doma, a kad tamo..... SJURPRIZ! Pojma nemaju da mi trebamo stici. Nitko im nije javio, nisu dobili pismo da nas trebaju useliti, prošlo je 18:00 sati i direktor je već otišao kuci... Nakon sto sam se pola sata do 45 min nadmudrivala s tetom na porti promijenila sam taktiku... trep-trep... suza... trep... Stvarno nam je žao što je tako ispalo, nama su rekli da su vam javili... Shvatite tek kako je nama.... Vani je hladno... Imamo svaka 40 kg prtljage... Nitko nas nije dočekao… bla, bla... trep... trep.... Pogled “ubijate mi svu bližnju i daljnju rodbinu” i baba je konačno popustila i nazvala direktora. Direktor se vratio, nije nas pronašao u sistemu (a sistem se sastoji od hrpe papira na njegovom stolu), ali nas je uselio... U zahvalu smo babi na porti poklonile neku bezveznu hrvatsku bombonjeru i sutradan se ljutito uputile do Mikole Mihajloviča koji radi u kijevskom Uredu za međunarodne odnose... Objasnio nam je sto se desilo (naša draga Ana Horvatović koja je bila zadužena da se pobrine za naš siguran dolazak i siguran boravak u Kijevu podbacila je jer im nije još jednom potvrdila točan dan i sat našeg dolaska, a kijevski Ured za međunarodnu suradnju je poslao početkom mjeseca dopis u dom da nas trebaju useliti. Kako se mi nismo pojavile 1.10. jednostavno smo nestale s popisa). Nazvao je direktora doma, u tri rečenice objasnio da im je poslao obavijest da dolazimo te da nas se treba useliti i dalje sve ide koliko - toliko normalno.
Krov nad glavom imamo. Topla voda djeluje po principu „odi mi – dođi mi“ (tj. kako smo na 9. katu, toplu vodu imamo samo kad ju nitko na nižim katovima ne koristi). Neki dan su uključili grijanje, ali mi i dalje s nestrpljenjem iščekujemo dodatni radijator (koji smo trebale dobiti prošli tjedan).
Još prvu večer (odmah nakon veselog useljavanja) uputile smo se u nabavku osnovnih potrepština. Redom: Domestos, rukavice, krpe i spužve za čišćenje, večera, Ščodnja (voćni jogurt o kom je Anna davno razvila ovisnost), osnovna kozmetika…. Vratile smo se u dom i očistile ono osnovno što nam je trebalo (kuhinja, wc, kupatilo), za sobu se nismo puno trudile jer nam je direktor rekao da će nas u ponedjeljak seliti u drugu sobu, čim donesemo pismo iz Ureda za međunarodnu suradnju (koje nam na kraju nije trebalo). (Dok ovo pišem, još smo uvijek smještene na 9. katu, a kako stvari stoje, mogle bismo tu biti i neko duže vrijeme).
Tu istu večer smo se javile Nini, lektoru hrvatskog jezika (Tanja, hvala za broj!) te su nas tu istu večer posjetili on i Oksana.

Dan #2
Odmah ujutro smo otišle do već spomenutog Mikole Mihajloviča i sredile sve probleme oko smještaja. Dobile smo bonove za hranu (ukrajinska verzija iksice), javile se zamjenici dekana Filološkog fakulteta, odabrale kolegije koje ćemo slušati i uputile se…. A kamo drugdje nego u nabavku. =) Ovaj put: tanjura, šalica, noževa, produžnog kabla…. Osnovnih kućanskih potrepština. Skupo je to useljenje… U svakom slučaju, cijene su u Ukrajini definitivno porasle i sve su sličnije našima. (Držimo fige da nećemo biti u deficitu s novcem.)
Po povratku u dom javile smo se Nini i otišle kod njega na kavicu. Kavica je završila tulumom kod Poljaka s kog se nismo nikako mogle izvući, iako smo još uvijek bile poprilično umorne… Već istu večer sam uspjela zaraditi novi nadimak… Dakle, nakon što se ustvrdilo da imam neobično ime (koje barem na poljskom, ukrajinskom i ruskom doslovno znači „proljeće“, Poljaci zaključiše kako sam ja Vjosna (poljska riječ za proljeće)… i otada sam Vjosna.) Anna je novi nadimak prihvatila s veseljem, a ako smijem primjetiti, i nove poznanike isto. =)

Dan #3 & #4
Idući dan smo skoknule do pošte, na brzinu do interneta i na ručak s Ninom. Nakon ručka Nino nas je upoznao s tajanstvenom mladom damom, zaposlenicom Hrvatske ambasade u Kijevu, stanovitom Tanjom. Ugodno druženje u kafiću smo nakon Tanjinog upornog nagovaranja nastavili kod nje. U stanu samo nekoliko metara od Veleposlanstva. Iduće jutro smo se vratile u dom, a ostatak dana bi provele vegetirajući po sobi da se nismo ponovno odlučile otići u nabavku… Nino nas je odveo do obližnje Kišenje za koju mi nismo do sada znale, a koja je samo 20tak min šetnje udaljena od našeg doma. Prekrasno! Po povratku smo sredile kuhinju i donekle napunile frižider.

Dan #5
Blizu doma je također jedan dućan u kom se može kupovati na studentske bonove, pa smo odlučile otići izvidjeti što tamo točno ima… naravno, nismo se vratile praznih ruku. Štoviše, jedva smo donesle sve što smo kupile. =) kasnije smo otišle do grada na večeru (Zdoroven'ki buly… mmmmljac) te smo se konačno našle s Natašom.

Dan #6
Ujutro smo se ponovno uputile do faksa, posjetile katedru slavenske filologije, predale poklone koje je poslala naša katedra i zaključile da postoji sintagma koja otvara sva vrata: Rajisa Ivanivna. Profesorice su nam odmah dale kontakt brojeve, rekle da ih slobodno zovemo ako štogod zatreba, da nam mogu donesti deke, lonce, suđe… Ako nam išta treba, neka se ne ustručavamo zvati ih. Moram priznati da je jako lijepo saznanje kako postoji netko kome se možemo obratiti u slučaju bilo čega. Stoga, hvala vam profesorice s katedre slavenske filologije! Nakon toga smo se ponovno našle s Ninom te smo se svi zajedno uputili prema veleposlanstvu. Tamo su nas opet dočekali raširenih ruku. Stavile smo neke vrijedne stvari u sef veleposlanstva. Na kavi u obližnjem kafiću, u društvu veselog zaposlenika hrvatskog veleposlanstva, bavile smo se važnim državničkim poslovima o kojima ne smijemo pričati jer smo u neku ruku zavjetovane na šutnju. (Govori li ikome išta riječ Biznik??) Kasnije nas je Oksana vodila u kino gdje smo (u sklopu festivala Molodist') gledale srpski film „Čitulja za Eskobara“. Nakon kina družili smo se kod nas.

Dan #7
Ujutro smo se uputile na fakultet, na predavanje iz Ukrajinske književnosti 20. stoljeća kod profesora Kovaljiva. Došle smo pred prostoriju 20ak minuta prije predavanja, javile se profesoru da bi slušale njegovo predavanje i za vrijeme pauze ušle u predavaonicu. Naravno, u prostoriji dominiraju studentice. I odmah je vidljivo tko pripada kojoj grupi. Popularne djevojke su se okupile oko laptopa jedne od njih i s veseljem i ushitom promatraju nečije slike s vjenčanja. Nakon nekog vremena pridružio im se i jedini momak na grupi (koji naočigled uživa poseban status među većinom djevojaka). I neizostavne štreberice koje popularna ekipa ignorira. Konačno, ulazi profesor i prekida žamor. Sjurpriz! U Ukrajini se studenti ustaju kad profesor uđe u predavaonicu, a sjedaju tek kad im profesor da znak. Zanimljivo. Kod nas ta tradicija polako izumire nekad tokom srednje škole. Nakon predavanja smo KONAČNO dobile svoje propusnice za faks. Do tad smo se potrgale objašnjavajući zaštitarima i portirima tko smo, odakle smo i zbog čega želimo ući u tu zgradu. Rečenica: „Dobar dan, mi smo studentice iz Hrvatske…“ već je i nama samima bila dosadna. Naravno, nakon što bi izbiflale svoj tekst, obavezno smo morale navedene tvrdnje potvrditi pokazivanjem putovnice i upisivanjem u knjigu gostiju… Jednom prilikom nas je zaštitar (btw. za dvije glave niži od Anne, da stvar bude komičnija) vodio do vrata prostorije u koju smo trebale ući, pretpostavljam, da se uvjeri da zaista idemo tamo kamo smo rekle. Ne znam što bi bilo da smo slučajno krivo zapamtile broj sobe koja nm je trebala. Valjda bi nas pod pratnjom izveli van iz zgrade. Taj dan sam otkrila i kompjutersku učionicu, te sam se konačno mogla javiti svim dragim ljudima i upoznati sa zbivanjima u RH za vrijeme dok smo bile odsječene od svijeta informacija. Anna je u to vrijeme bila na jezičnim vježbama, na koje je nakon tri sata ignoriranja od strane profesorice, ipak odlučila ne ići. Dan sedmi će vječito biti zapamćen po tome što su se u kasno poslijepodne pojavile prve naznake grijanja! (a zajedno s grijanjem bi se trebala normalizirati i pojava tople vode… Ili barem tako kažu).

Dan #8
Nini je stigla prijateljica iz Hrvatske, Ivana, pa smo ju Anna i ja dovele do centra. Nakon toga smo se pune energije i životnog elana uputile u „Podatkovu“ (iliti Poreznu upravu), kako bismo dobile identifikacijski kod bez kojeg ne možemo dobiti stipendiju (koja stiže tek sredinom idućeg mjeseca!!!!). Popunile smo obrazac dobiven od tete na šalteru, da bi tek pri dolasku na red shvatile da smo upisale krivu adresu (umjesto adrese u RH mi smo upisale adresu studentskog doma u Kijevu). Teta ipak nije vikala (kao na sve ostale ljude koji su bili u redu ispred nas), prihvatila je naše iskrižane papire i prijevod putovnica oko kog su nam pomogle ljubazne profesorice katedre za slavensku filologiju, i rekla da se vratimo idući tjedan kada ćemo dobiti identifikacijski kod. Na povratku iz Porezne, otkrile smo plac. Anna je bila presretna. Na placu smo uspjele pronaći lonac i tavu za pristojnu cijenu. Konačno lonac i tava koji nisu napravljeni od suhog zlata! Raspištoljile smo se i kupile smo još i metlu za 15 grivni! Po povratku u dom smo se bacile na detaljno čišćenje sobe i ormara te smo se konačno službeno uselile! Koferi su pospremljeni u ostavu, odjeća je u ormaru, namještaj u sobi je razmješten onako kako smo i željele, navukle smo vlastitu posteljinu i konačno imamo sobu! Još jedino trebamo kupiti novo crijevo i glavu za tuš, jer nam je i to, naravno, u raspadu. Nakon tjedan dana, i nije loše. =) Sad još samo treba na nam dođu idući tjedan s obaviješću da nas sele u drugu sobu. Ali čvrste smo mi. Sve ćemo stoički prihvatiti. Go, Sparta!!!

Po jutru se dan poznaje.“ ili „Pojedi ujutro živu žabu i cijeli dan ti se neće ništa gore dogoditi.“??? Hmmm… teško pitanje. Odgovor će se saznati uskoro, vrlo uskoro…]

Lijep pozdrav svima,
Vesna (Vjosna)

- 17:09 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

< prosinac, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (7)
Listopad 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Nadamo se da cemo ovim blogom nastaviti tradiciju nasih prethodnica.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se