Kijevski listići
petak, 30.11.2007.
preimenovani
Kej je nedavno saznao da se Nino zapravo zove Ninoslav. To ga je toliko oduševilo da se prozvao Kejoslav.
A za rođendan je Kejoslav od nas dobio štrample. U ponoć smo mu predložili da ih odjene. Nije trebalo mnogo nagovaranja. Ta – dam, i evo Balerinoslava…
četvrtak, 29.11.2007.
[požeža]
Neki dan navečer… - da se mene pita, pisalo bi jučer navečer, ali već danima nemamo Internet. Ah. Dakle, neki dan navečer sjedimo mi u kuhinji i pijemo čaj, kad li netko zvoni. I to ne na tajni način (tri puta brzo), već normalno. Tajni način, naime, postoji među nama što se družimo, tako da znamo kada dolazi bilo tko drugi da nas ne uhvate s cigaretom, kako bušimo zid, preuređujemo ili što već. Također, tajni način postoji jer neka luda žena hoda okolo i maltretira ljude, i zadnje je tražila „one cure s internetom“ kod Nine. Srećom, pomiješala je katove, a Nino se pravio glup. Dakle, netko sumnjiv nam zvoni na vrata. Nakon poluminutne strke prikrivanja tragova, otvaramo vrata, a tamo stoji susjeda u kućnom ogrtaču. Možda se to sad čini čudno, ali mi smo na to potpuno navikle, jer tu većina žena hoda po domu u kućnim ogrtačima. Najčešće s leopardovim uzorkom. A i ta ista susjeda zvonila nam je već nekoliko puta – da joj otkvačimo ogrlicu od kaputa, da pita imamo li cigaretu, i na kraju kupi od nas kutiju, da provjeri znamo li tko joj je to jučer zvonio… Uglavnom, ništa novo što ona zvoni.
Pa dakle, zašto li ja onda to sad pišem? E, pa zato jer nam je ovaj put susjeda zvonila da nam kaže da je u domu požar!
Izađemo u hodnik, a hodnik pun dima. Spustimo se kat niže, još gore. Sretnemo ljude s drugog kata, kažu da se tamo više ništa ne vidi od dima. Okupimo sve poznate, nikome ništa jasno. I tako svi stojimo u hodniku, sad već i kašljemo, no nikome još uvijek ništa nije jasno. Par trenutaka poslije uspjeli smo locirati izvor dima – cijev za smeće. Ona prolazi kroz cijeli dom, i očito je neka budaletina bacila čik (mislim, pa u domu je zabranjeno pušenje!!=) i smeće se zapalilo, pa se dim širi po svim katovima. Piuf, bar plamen nije blizu. Zatim je nas troje otišlo dolje na portu reći Zlicama da neš gori, a Zlice su, kao i uvijek, opet bile Zlice. Na moje pitanje jesu li svjesni da kod njih nešto gori, gadura mi je odgovorila „Ne gori kod nas, nego kod vas. I da, znamo. Možete ići.“ Meni se vilica otkvačila, a tren poslije sam poželjela otkvačiti njenu. Grrrr! Ali susjeda je bila uporna i opasnim tonom je pitala da li taj njezin odgovor zapravo treba značiti da je sve pod kontrolom i netko tko zna što radi nešto i radi glede toga. Čuvši potvrdan odgovor, smirili smo se i pokupili natrag u sobe. Iako smo znali da to uopće nije istina, jer „netko tko zna što radi“ je stari polupokretni električar koji vjerojatno pljuje na vatru pokušavajući je ugasiti.
ponedjeljak, 26.11.2007.
izbori
Moj prvi posao u Ukrajini prošao je fantastično!!
Hrvata u Kijevu ima svega 17, od kojih je 10 bila izborna komisija - dakle, posla gotovo i nije bilo. Podijelili su nas u dvije smjene, tako da smo Tanja i ja bile u jednoj, a Nino u drugoj. Zahvatila nas je smjena subota popodne, nedjelja ujutro. S tim da smo se u nedjelju u 19h svi trebali okupiti, te pročitati, pregledati, izbrojiti, provjeriti, zapakirati, zapečatiti i ispodpisivati 101 birokracijski podatak. Moram vam reći da to nije nimalo zabavan posao, a samo je 16 listića bilo u pitanju (1 glasač se nije pojavio, i zeznuo nam 100% odaziva… ts ts). No, usavršila sam davanje autograma, za dane mojih pet minuta slave. Moram još samo naučiti koji smiješak ide uz koju situaciju.
Uglavnom, da se vratim na naš fantastični prvi posao u inozemstvu… U komisiji nas je bilo pet - uz nas dvije, bila je tu još jedna mlada cura (zaboravila sam njenu funkciju, nešto u vezi gospodarstva), te blagajnica i naš super šef u ulozi zamjenika predsjednice izborne komisije. Mi, eto, nismo osvojili milijun na milijunašu (ako čitate Ninotov blog znat ćete da njegova smjena je), ali smo zato našli krivo pitanje. Atmosfera je bila poprilično opuštena i neradna, jer za raditi ništa i nije bilo – osim kada bi netko došao glasati. A kad bi se neki glasač napokon pojavio, svi su odmah potrčali k'o da se plača po učinku. Srećom nije tako, već se bome fino plača (pogotovo kad uzmemo u obzir da je nama dvjema veleposlanikova žena donirala svoju plaću jer smo mi ipak studentice. Napokon netko tko to cijeni i razumije! Još jednom hvala, gđo. Marina!!). No, ni nas dvije nismo zaboravile da smo studentice, pa kao takve, uspjele smo nabaviti različite kompjuterske programe na ruskom i ukrajinskom, iskoristiti mogućnost korištenja sefa veleposlanstva (u smislu polaganja svojih stvari, ne uzimanja tuđih), te se najaviti za neku kavu čim bude prilike. Također, tamo smo se i hranile i pojile, ali ne zato što smo studentice, nego su to mogli i drugi. Nino je, pak, slijedeći naš primjer, možda uspio isposlovati i veš mašinu. I kao šećer na kraju, nakon napornog radnog dana, veleposlanik nas je pozvao k sebi na šampanjac i kolačiće. A tko bi to odbio, pa makar i ne bio student… Inače, veleposlanik i žena mu djeluju izrazito simpatično. I imaju presmiješnog psa. U principu nam se većina naših vikend - suradnika jako dopala, i cijelo iskustvo je bilo baš zanimljivo.
U svakom slučaju, tijek izbora je bio mnogo ugodniji od samih rezultata izbora.
ponedjeljak, 19.11.2007.
ĆUDnovatosti #2
Ovaj Kijev je sav naopak. Najviše me smeta što nema pitke vode. Ja pijem mnogo vode, i ne da mi se stalno pretakati je iz petolitarskog kanistra u čašu. Tim više što se ta čaša čini toliko malenom naspram divovskog kanistra, pa nikako da se napijem. A i ti kanistri sami po sebi su totalno nezgrapni. Ne postoji ikome poznat način na koji ih se može nositi, a da te neki dio tijela ne žulja, boli i/ili trne. A pogotovo dok ih nosiš u rukama po poledici. To je avantura.
Neki dan sam sasvim slučajno otkrila izvore pitke vode po Kijevu. Ima ih jako malo, no meni je uopće nevjerojatno da ih ima. Zavidim onima koji blizu njih žive. Ja bi si tamo sobicu napravila. Evo, ovako izgleda jedan od izvora.
Voda mi pak najviše fali kad sam na kavi. Gadovi naplaćuju malu vodu u kafićima do 20 grivnji, dok u dućanu košta jedva 4. Užas. Za 20 grivnji mogu ručat. Tako da pijem kolu ili sok uz kavu. To je druga naopakost- redovito kavu i sok plaćamo do 20 grivnji, ali ne zato jer sok košta 10-15 grivnji, a kava 5-10, već obratno. Kajgod.
I još jedna zanimljivost- oni imaju različite nazive za crne i zelene masline. Prve nazivaju masline, a druge olive. Time su studenti zbunili Nineka kad ih je boje učio. „Kak' se kaže maslinasta? A maslinasta?“ =)
Aaa, i nokti su nam stalno prljavi!! To možda nije čudnovatost samoga grada ili države, ali mi to itekako primjećujemo i ne razumijemo kako. Svi ih čistimo 3242 puta dnevno, i oni su stalno zmazani. Očistim ih prije spavanja- i ujutro su crni! Kako, dovraga?! Ali smo otkrili da na se određenoj dužini odupiru zacrnjenju, pa se svi trudimo da nam onaj bijeli dio nokta uvijek bude duljine 4-6 mm. Čak i Nino, koji je tako otkrio da rašpanje noktiju i nije jednostavno kao što se čini. „Treba to oblikovati, da bude jednako, pa stalno neki kutovi i onda još neki zaostaci ispod nokta. Ma.“
Hmm… ovo vjerojatno nećete vjerovati...
subota, 17.11.2007.
14.11.2007. - dan kad mi je puk'o film!
Danas mi je puk`o film!
Dva dana stojimo u nepreglednim, višesatnim redovima za stipendiju, i samo nas šalju iz jednog u drugi. Prvi dan, kad smo napokon saznale gdje točno trebamo stajati, prestali su raditi. Drugi dan, nakon stajanja u puno manjem redu- jer smo bile tamo već prije 11 (to znači da smo se probudile u pol9, 9 da bi sve stigle)- uspjele smo dobiti potvrdu. Zatim su nas poslali u drugu sobu s tom potvrdom, gdje smo 20ak min čekale da nas itko uopće doživi, iako je 10ak ljudi sjedilo ni metar od nas. Ali oni su, naime, jako zaposleni. Treba pogledati sve slike s vjenčanja, pojesti čokoladicu, popraviti lak na noktima, čak se dva puta izgrliti (?!) i što sve nisu obavljali dok smo mi čekali da se gđa. Glavna Potpisivačica udostoji pojaviti i u dvije sekunde dati nam potpis i poslati nas u neku treću sobu. A u trećoj sobi, tj. na kasi, saznali smo i da je naša mizerna stipendija od 200 grivnji umanjena za četvrtinu. Zašto?
Pa, doputovale ste u listopadu, ali tek u drugoj trećini mjeseca (8 dana od 31 i nije trećina, ali opet, zašto ne bi bila…), ali zato za studeni, bez brige, dobivate svih 170 grivnji.
170?! Ma kako 170?!?!- odmah se pobunimo i pokazujemo „nakaz“ u kojem piše da nam je stipendija 199,5 grivnji (iako je na natječaju pisalo 30€. Ah.).
Da, da, ali treba oduzeti PDV- odgovara nam glas iza stakla. A ja si mislim, sreća tvoja što si iza stakla… Prokleta birokracija!
ponedjeljak, 12.11.2007.
autohvala
Danas sam bila u Veleposlanstvu Republike Hrvatske, ne bih li potpisala dokument kojim me proglašavaju članom izborne komisije nadolazećih nam parlamentarnih izbora, 25.11.2007. Aha aha. 
Iskreno, ne znam što to točno znači, ali se osjećam važno, a i dobit ću neki novac za to.
subota, 10.11.2007.
Lypnyky
Lypnyky su nedaleko od Lavova, ali koliko nedaleko, ne bih znala reći jer sam prespavala cijelu vožnju do tamo. Vodio nas je Petro, sin sitne i mladolike prof. Ljudmile, koja predaje na kroatistici, i Sergija, izuzetno šarmantnog gospodina, umjetnika. U tom selu, tj. kako su mi objasnili hutiru (tipa zaseoka), oni imaju vikendicu, pa smo pozvani da ih posjetimo. I posjetili smo ih. Oboružali smo se mesinom, i uputili na marš-rutku. 
Tu sam ja posjetila zemlju snova. *hrk hrk* Sljedeći put kad sam bila pri svijesti, iskakali smo iz marš-rutke, i našli se usred ničega. Pa smo tako šetali usred ničega, i kad smo ugledali kućice, moram priznat da sam se odobrovoljila. Do tada sam bila već itekako budna jer nas je vjetar šibao. Nini je dosadilo moje kmečanje da mi je hladno, pa mi je dao svoju kapu. Hvala, Nino! (iako mi ni to, nažalost, nije pomoglo da se ne prehladim)
Čim smo došli, podijelili smo se na one koji rade kavu, i one koji rade roštilj. Sergij se primio roštilja, oko kojeg sam ja stalno trčala, baš k'o prava mala piromanka. To se malo oduljilo, a mi smo cijeli dan ne jeli, ne bi li se guštali roštiljem, pa kad je meso posluženo, navrli smo na nj k'o strvinari. Ljudmila se zgrozila kako to jedemo, a mi smo joj samo, punih ustiju, rekli, da u bontonu piše da se piletina jede rukama. Iako sumnjam da bi i najliberalniji bonton tako nešto tolerirao. 
U međuvremenu smo otišli u kratku šetnju do jezera. Na putu do jezera vidjeli smo krave, konje i kokoši, te svakake davno zaboravljene seoske stvari, i svi smo podjetinjastili. A onda smo ugledali jezero… 
Opijeni ljepotom prirode i starog načina života, ali isto tako zahvalni na struji, vodi i grijanju, vratili smo se kući.
zaljubljena sam...
...zove se Lavov… Predivan je i obožavam ga. Odiše čistoćom, mirom i nadasve kulturom. Nije baš nešto velik, ali mislim da mi se to najviše i sviđa. Ne bih imala ništa protiv da živimo skupa…
Grad je zaista k'o iz bajke. Naravno, centar je najljepši, sa svim tim starim zdanjima. Za razliku od Zagreba, ne grade se novi megalomanski, futuristički, stakleni neboderi na uštrb obojenih starih zgradica, ukrašenih nevjerojatnim štukaturama. Ne, ovdje se staro obnavlja i njeguje. Naravno, koliko to budžet grada dozvoljava, tj. koliko političari ne pokradu. Jer pokrali su 20 milijuna novaca koje je UN dao za opskrbu grada vodom. Naime, samo 1/3 Lavova, i to onaj uži centar, ima vode cijeli dan. Širi centar ima je od 6 do 12 ujutro i navečer, a periferija samo od 6 do 9, isto tako ujutro i navečer. Pogodite gdje smo mi odsjedali… =) No, za razliku od Kijeva, biti daleko od centra uopće nije problem, jer si marš-rutkom u središtu grada za najviše 15min. A ako ti se to ne da, sjedneš na taksi i za 15kn i 5 minuta si na glavnom trgu. Predivno. Predivan grad. 
Naravno, u središtu grada je spomenik Shevchenku, kome drugome, ali i Grushevskome. Tamo stoji i spomenik poljskom velikanu Mickiewiczu ,još iz davnih vremena Austro- Ugarske... 
Bili smo i na faksu. Taman kad sam pomislila da nema ljepšeg akademskog zdanja od kijevskog Červonog korpusa, ugledam ovo u Lavovu. Dam ruku u vatru da je to prije bilo neko kazalište. Nevjerojatno izgleda. I toliko je velik, da smo se Tanja i ja u potrazi za wc-om izgubile 3 puta. Tako da smo obišle cijeli faks, i na kraju jadne tražile da nas upute do izlaza. 
A pred faksom je veliki park, sa spomenikom Ivanu Franku, po kojem je i dobio ime. U ukrajinskom to bi se ovako reklo: Lavovski nacionalni univerzitet imena Ivana Franka. 
Trenutno lavovski komunalci štrajkaju, pa se smeće i ne odvozi. Pružila se prilika slikati super fotku, takav smećnjak ne viđa se baš često. 
Ili ovakva zgrada...
Nataša, tamošnja lektorica hrvatskog jezika, i njezina mačka Alexis (bio je mačak Alex, no onda je otkriveno da je žensko) ugostili su nas u svom skromnom domu. Naspram našeg studentskog doma, nama se njezin nije činio nimalo skroman, dapače više kao vila.
Zatim nam je pokazala sve super kafiće, slastičarnice i dućančiće u centru, i u našem pohodu nijedan nismo zaobišli. 
Naravno, nezaobilazno je bilo napraviti tulum. I to odmah prvu večer. =) Nataša je pozvala sve ljude koje zna, a da pričaju hrvatski. Skupilo nas se sasvim dosta…
srijeda, 07.11.2007.
drago mi je, ja sam _____.
Vrijeme je da vas, dragi čitatelji, upoznam sa ljudima što me okružuju. Neke sam već prije spomenula, no društvo se proširilo, iako im još uvijek ne znam baš svima imena. Pod baš svima, zapravo mislim na Azijate- Kineze, Japance, Vijetnamce. Neki su na slici, ali mislim da ih ima još barem 4 puta toliko, no nitko ih nikad nije uspio izbrojati, a kamoli popamtiti. Rekla bih da je to zato jer se oni drže dosta zasebno. One koji su komunikativni, njihova imena znamo(iako je trebalo da ih zapamtimo), i s njima pijemo čaj.
Drago mi je, ja sam Paulinočka.
Htjele- ne htjele, nju ne možemo izbjeći. Pogotovo kad popije. Reklo bi se da nije navikla na alkohol, a pogotovo na votku. Tako da kad si popije, čini se ko da su odjednom 3 Pauline i sve 3 trče, skviče i skaču. Čovjek se izmori od samog promatranja. Zatim slijedi faza pričanja o velikim životnim stvarima, s čime je iživcirala i onih par jedinki koje su izdržale prvotno trčanje, skvičanje i skakanje. Lobotomizirana je religijom i tinejdžerskim časopisima. I uuuužasno je neuredna!! Pere samo sebe i svoju odjeću. Da, haha, zgoda- opere ona kosu i sjedi s mokrom glavom u krevetu, a taman je bilo zahladilo. Dolazim ja, vidim je i pitam zašto ne osuši kosu, imamo mi fen ako treba. Njezin odgovor je da je ona čitala da to nije dobro za kosu, na što joj ja pokušavam objasniti da ovo što radi nije dobro za ostatak njena tijela. Ma kakvi, ona je pročitala i nema šanse da je razuvjeriš. I onda ujutro dolazi i pita imamo li možda peglu za kosu. Peglu za kosu?! Na to je ja pitam a kaj nije čitala da to isto nije dobro za kosu. I ona mi kaže da ne, da ne bi baš rekla. D'oh! No, poanta priče je da njoj nema smisla išta objašnjavati. Možda eventualno izdati, pa joj dati da pročita. Dakle, cima nam je blesava. Ali je stvarno dobra. Nit je svadljiva, nit joj je teško dijeliti, nit prigovara. Znamo jedne drugima raditi doručak ili skupa kuhati, slažemo si suhu odjeću, ako jedna ima nešto što drugoj treba, nije nam teško posuditi, ili kad se neka nova hrana kupi, odmah sve tri probavamo, i tak, male sitnice koje te razvesele.
Da, a Tanja i ja pušimo u kuhinji, buahaha.
Ali nas je zarazila svojom boleštinom, koju je ona preboljela za 2 dana, a nama još nije dobro. Pa zato ovo… 
Drago mi je, ja sam Ninoslav Radaković, za prijatelje Nino.
Rusi ga zovu Njina, hehe. S njim smo stalno. Možda se u Hrvatskoj uopće ne bi družili, ali ovdje smo si supač. Kad smo zajedno, totalno smo infantilni. Uvijek imamo nešto za pričati, on stalno prigovara oko studenata i funkcioniranja školstva u Ukrajini, a mi oko birokracije i prometa. Zatim još uleti i Andžej, lektor iz Poljske, totalni hipohondar, pa počne o tome što ga danas boli i koje nove super lijekove je otkrio… baš smo k'o stare babe.
Nino je vrlo pedantna osoba, pa dok zgotovi započeto, zna proći dosta vremena. To Tanju posebice veseli. I ima super gestikulaciju, pa kada nešto priča, uvijek smo svi u suzama od smijeha. On nas nije zarazio nikakvom boleštinom, ali smo pokupili od njega (on je to pokupio od studenata) da kad nam je nešto svejedno, onda proizvedemo ustima užasno glup zvuk, nešto slično pljuckanju sa poluisplaženim jezikom. Ma užas.
Ovo je on u vlaku za Lavov… 
Drago mi je, hihi, ja sam Kej.
…naš prvi susjed. Taj dečko ništa ne kuži. Samo se smije. Zapravo, čak bih rekla da se on BAŠ UVIJEK smije. Tako da donosi dobro raspoloženje, ali isto tako nema previše smisla s njime pričati o nečemu umnom. Momak jako voli pivo, i rijetko ga se vidi bez istog u ruci. U sobi ima zalihu za cijeli dom. Majka mu je Britanka, otac Japanac… a on je taman nešto između- 
Na slici je s Aiko, također Japankom. Ona kuži još manje nego on, ali se k tome još i rijetko smije, tako da nema često čast biti u našem društvu. A sumnjam da bi joj se i dalo kada ništa jadna ne razumije.
Dhago mi je, ja sam Anja.
Kao što sam već spomenula, Anja ima problema sa slovom r i razumijevanje nje iziskuje puno truda, tako da nemam puno za reći o njoj. Ona je najstarija među nama studentima, iako tako ne izgleda. Cura je, izgleda, dosta pametna, ali, eto, ne razumijem je baš, pa mi se zna činiti i strašno glupa. No, svakako je izuzetno dobra osoba. Uvijek će pomoći onome, kome je pomoć potrebna, pa bio taj lutalica na ulici. Stvarno je dobročiniteljica. I izgledom i kretanjem djeluje blago. Pokušala sam to uhvatiti na slici, ali je djevojka manje fotogenična i od mene, i ovo je jedina slika na kojoj prihvatljivo izgleda… 
Drago mi je, ja sam Anton, ljubim ruke.
On je kak'ti neki zavodnik. Meni osobno je grdi. Baš je Nijemac rusko- ukrajinskog podrijetla. Evo, pa sami zaključite… 
Ali je zato pametan dečko, podosta zreo. I zanimljiv. U zadnje vrijeme je stalno s nas troje u društvu, i ne podnosi ostale cure. No, to su sve neke dvolične spike i s njegove i njihovih strana, pa se ne uplićem, i zapravo me baš briga. Meni su svi oni u redu dok mi se ne zamjere. To što drugi pričaju su eventualna upozorenja da se tako nešto od njih može očekivati, ali to je sve. Tako da nas je sad već četvero što prigovaramo uz pivu navečer u kuhinji. =)
Drago mi je, ja sam Sergij.
Dakle, pametan, miran, pristojan, strpljiv i relativno naočit Sergij. Hehe, ali Sergij se napio. I prestao biti sve gore nabrojeno. Momak naime tečno zna bar 3 jezika, i od svakog s kojim je došao u kontakt je naučio barem 30ak riječi. Od toga su pola prostote, pa kad se Sergij napije onda psuje na 10 jezika i smije se sam sebi, maltretira ljude oko sebe i općenito se razulari. Bilo je to zanimljivo vidjeti, ali sumnjam da će si pametan, miran, pristojan, strpljiv i relativno naočit Sergij uskoro ponovno tako nešto dopustiti. Ovo je u pristojnom izdanju, netom prije one jedne čaše previše… 
ponedjeljak, 05.11.2007.
prvi snijeg!
PRRRRRRVVVVVVVIIIIIIIIIIIII SSSSSSSNNNNNNNIIIIIIIJJJJJEEEEEEEEG!
I prvi minusi... blah.
