kijeve moj

utorak, 12.05.2009.

nešto staro, nešto novo, nešto tuđe i nešto raznobojno

Da bi se vlakom stiglo od Zagreba do Kijeva potrebno je potrošiti 36 sati, malo živaca i mnogo kondicije.
Kako bih taj dug put skratio i učinio zanimljivijim, ukrcao sam se na vlak u Vrbovcu (umjesto u Zagrebu) i napustio ga već u Budimpešti. Ivana i Andras s nestrpljenjem su me čekali na kolodvoru Keleti jer je vlak kasnio gotovo sat vremena. Uz kavu, koju smo popili odmah na kolodvoru, pokušao sam izliječiti mamurluk od oproštajne roštiljade i ispričati im suvislu priču o natpisu "Pozdravlja vas Republika Mađarska" na kolodvoru u Gyekenyesu.
Tanja i Rahela, koje su istim vlakom - ali u zaključanom (!) ukrajinskom vagonu - krenule put Kijeva, pričale su o kondukterkama kao o zanimljivim i simpatičnim sugovornicama, ali i neumoljivim službenim osobama u koje su se pretvorile nakon molbe da me puste u njihov kupe. Budući da sam još u Koprivnici jednoj od njih pokušao objasniti kako su moje prijateljice u tom vagonu zakupile cijeli odjeljak i nemaju ništa protiv toga da im se pridružim, a ona je s istom hladnoćom i suzdržanošću nekoliko puta ponovila: "Nemate na to pravo!", sjetio sam se, ali ne i izrekao, što me točno u Ukrajini živcira: kada nešto, makar i s razlogom, nije po mom!

U nešto više od 24 sata provedenih u Budimpešti doznao sam da je u Mađarskoj, kao i u Ukrajini, izrazito popularan "Balkanbeat", kako je nazvan niz koncerata u klubu Godor (po dvije točke na oba o). Adam i Peter, Mađari koji odlično govore hrvatski (lagano obojen zagrebačkom razgovornom nijansom i prošaran rijetkim mađarskim prugama), objasnili su da je klub otvoren u rupi, jami (što je prijevod njegova naziva na hrvatski) nastaloj za vrijeme građenja mađarskog nacionalnog kazališta koje nikad nije otvoreno na tom mjestu; nova je zgrada sagrađena u drugom dijelu grada, a već postavljeni temelji i tko zna čemu namijenjene prostorije nesuđenoga teatra pretvorene su u golemo mjesto za zabavu.
Nakon noćenja u hostelu i kave na Trgu heroja imali smo taman dovoljno vremena za razgledavanje izložbe Alfonsa Muche u Muzeju lijepih umjetnosti, ručak u jednom od restorana oko Bazilike sv. Stjepana, šetnju do i uz Dunav, još jednu kavu i povratak na kolodvor Keleti.
'Ajde bok! Hvala. Vidimo se!

Kompziciju u kojoj sam trebao zauzeti svoje mjesto činili su vagoni čije su početne stanice bile Zagreb, Beograd i Budimpešta, a završne - Zahony, Čop, Lavov, Kijev i Moskva. Slijedeći savjete o najjeftinijoj varijanti puta, kupio sam kartu Budimpešta - Čop i, poučen ranijim iskustvom s neumoljivim kondukterkama, upustio se u potragu vagona čije oznake odgovaraju gradovima ispisanima na voznoj karti. Bez uspjeha. Od Čopa ni č ni na jednima od kola.
Nakon nerazumljivog "rezgevere" s kondukterom na peronu odlučio sam sjesti u vagon na kojem je pisalo "Zahony", smatravši kako će me pri kontroli karata upozoriti sjedim li u krivom vagonu i uputiti me kamo se moram preseliti.
Tako je i bilo. Već nakon pola sata vožnje došao je kondukter i pri pogledu na moju kartu izgovorio nešto što sam shvatio kao: "Ve ste e krevem vegene." Ljubazna suputnica u kupeu, vidjevši moj unezvjeren pogled, polako je izgovorila: "Je er net en de rejt vegen. Je šed mev te de nekst ven." Ispalo je da je jedini vagon bez ikakva natpisa, u stanju nešto lošijem od prosječnog "bjelovarca", bio upravo onaj koji mi je trebao.

Oko ponoći smo stigli u Zahony, mađarski granični prijelaz, a nakon jednosatnog stajanja i kontrole putovnica vlak se preko mosta polako uputio prema Čopu, gradu s ukrajinske strane. Tamo smo izašli i pod pratnjom šutljivih i ozbiljnih uniformiranih plavojki stali u red za još jednu kontrolu. A zatim i u red ispred blagajne. Prije kupnje karte za nastavak puta trebalo je pričekati da kondukteri provjere i jave koja su mjesta u vlaku ostala slobodna. Za to vrijeme vlaku su oduzimali vagone i dodavali ih, mijenjali podvozje i pripremali za put po širokim ukrajinskim prugama.
Izbrojivši novac za posljednju etapu, mogao sam izračunati koliko sam uistinu uštedio: umjesto 120 eura (koliko košta karta Budimpešta - Kijev u spavaćim kolima), za istu sam udaljenost potrošio nešto više od 30!

Zašto taj veliki kolodvor nema ni jednu klupu? I što da radim još dva i pol sata do konačnog polaska prema Kijevu? Kad bi postojala normalna rasvjeta, mogao bih čitati; ovako - ništa od toga...
Možda ima nekakva birtija izvan kolodvora. One sportašice su nekamo otišle iz reda kad smo kupovali karte. Da, mora biti neka birtija koja radi od 0 do 24.
U redu, idem. Ako nema birtije, malo ću se prošetati i vratiti ovamo. Da barem nemam tu torbu...
Izvan kolodvora su taksisti i tama već nekoliko metara dalje od njihovih automobila. Pedesetak metara lijevo od kolodvorske zgrade, baš iza velike pošljunčane površine, svijetli nešto što izgleda kao toliko željeni ugostiteljski objekt. Ne obazirući se na taksiste i njihovo predlaganje da me nekamo odvezu, hrabro koračam prema šarenim reklamama za pivo. Kotači mog kovčega vuku za sobom sitnije kamenje i u noćnoj tišini stvaraju gromoglasnu buku.
"Tamo se ne može", čujem odnekud ispred sebe.
Odlučujem ignorirati halucinaciju izazvanu povišenim adrenalinom i nastaviti.
"Čuješ li me?! Tamo ne možeš! Ali, ako hoćeš, dat ću ti jedno pivo - ionako imam dva."
Tek sad na dva metra ispred sebe primjećujem tamnu priliku koja vonja na alkohol.
"Ne, hvala. Ne pijem pivo", slažem i nadam se da mi glas zvuči iskreno i sigurno.
"Kafe je zatvoren. Sad su mi to rekli. Ako hoćeš, dat ću ti ovo pivo."
Shvaćam da je prilika ispred mene možda uporna, ali bezopasna i počinjem razmišljati kako da je se bezbolno riješim.
"Lijepo od vas, ali rekao sam - ne pijem pivo. Provjerit ću, možda će mi prodati neki sok. Hvala."
Odlazim uz istu buku, ali i dalje osjećam miris alkohola koji se od mene ne odvaja.
Možda je rekao: "Idem i ja s tobom.", a možda sam to i umislio.
Za stolovima na otvorenom, pod slabim svjetlom, sjedi nekolicina mladića i pije pivo. Jedan od njih izvikuje: "Zatvoreno!" i prije nego uspijem ući u osvijetljeni krug.
Okrećem se i gotovo sudaram sa vonjajućim privjeskom, koji odjednom progovara: "A odakle si ti?"
Dok pokušavam sam sebi objasniti što točno znači biti pristojan no neumoljiv, čujem kako odgovaram: "Iz Hrvatske."
"Bio sam jednom u Subotici..."
"Znači, bili ste blizu Hrvatske...", umjesto da šutim.
"Ali, moja su djeca bila na odmoru u Hrvatskoj i kažu da je vrlo lijepa."
"Hvala. Želim vam svako dobro." I napokon odlazim po malo samoće u kolodvorskoj zgradi bez klupa.


Nešto prije četiri sata ujutro (po lokalnom vremenu) vlak su postavili na peron i zaključio sam da bih napokon mogao pronaći u njemu svoje mjesto i zaspati. Kondukterka mi je donijela posteljinu i navukao sam je boreći se sa snom i bolom u ukočenom vratu i ramenima. Na svu sreću, uspio sam dobiti donji ležaj.
Probudio sam se oko pola 12, s izgužvanom knjigom pod leđima. U nedostatku vode za umivanje i pranje zubi, popio sam kavu, popušio cigaretu i vratio se čitanju nedavno kupljene a već uništene knjige u samoću kupea.
Probudio sam se oko pola 7 s izobličenim naočalama na nosu zarivenom u jastuk. Na jedinom pomoćnom sjedalu u kupeu stisnuo se novi suputnik. Promrmljao sam: "Oprostite... Sad ću vam napraviti mjesta." i odspavao još pola sata.
Oko 7 sam napokon uspio odvojiti zalijepljene kapke i s nelagodom se nasmiješiti sredovječnom suputniku. Pričao mi je kako je u vlaku velika gužva i jedva je uspio kupiti posljednju kartu. Uključio sam se u razgovor, rekavši kako je to baš zanimljivo jer je nakon granice, osim mene, u cijelom vagonu bio samo jedan gospodin. Izmijenili smo i nekoliko riječi o zagušljivosti u vlaku izazvanoj promjenjivim vremenom. Tek sam tada shvatio da su se na putu koji sam prespavao izmjenjivali kiša i sunce.

Pokraj nas promiču šume, polja, zapuštene kuće, hrpe smeća pokraj vrtova, hrđavi ostaci automobila i cisterni na neočekivanim mjestima,... U daljini primjećujem jarko polje uljane repice i sjetim se oduševljenja koje su ista takva polja oko Čakovca izazvala u ukrajinskih studenata desetak dana ranije. I odmah mi postane jasna razlika između Hrvatske i Ukrajine.
Odjednom, na nebu u daljini, baš tamo gdje se spaja sa zemljom, primijetim luk od sedam boja. I potrčim u kupe po fotoaparat kako bih zabilježio tu ljepotu. No, ovdje šuma, ondje stupovlje, a onda i jurnjava vlaka ne dopuštaju mi da zarobim savršen kadar.
Nakon petnaest minuta duga iščezne isto tako naglo kako se i pojavila. Razočaran, spremam fotoaparat u džep i šutke odmahujem glavom na suputnikovo pitanje jesam li uspio.
Naslanjam se na zid u hodniku i uživam u vjetru koji prodire kroz još uvijek otvoren prozor. Zatvaram oči.
Zapravo, nije uopće važno što nisam fotografirao ljepoticu koja me pozdravila neposredno prije dolaska u Kijev. Jer, shvatio sam što mi je željela poručiti.
Njezine tihe riječi dobrodošlice nije nadglasala ni hladna voda koja me dočekala u tušu nekoliko sati kasnije.

- 22:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se