|
Dok se na radiju izmjenjuju ukrajinske i ruske pop uspješnice, on mi priča o svojim prijateljima. Usput se rutinerski probija kroz gradsku gužvu.
Jedan je od njih - tih prijatelja - nizak rastom, ali sav u mišićima. Bavio se mnogim sportovima i za rezultate u svakome od njih dobio ukupno 13 posebnih sovjetskih priznanja. Sada je zaposlen u specijalnoj policiji.
Kad se jednom vraćao s rođendana svog prijatelja, zaustavila ga je prometna patrola. On je - zovimo ga Vitja - dobar čovjek. Neće ti, čim mu slučajno staneš na nogu, reći "odbij!", kako bi učinili mnogi. On će se sramiti i onda ćeš mu ti možda stati ponovno, a treći put ćeš ga već dodirnuti i rukom. Ali kada prevršiš mjeru, ne zna se što on može učiniti. Takav je Vitja čovjek.
Prometni policajac pitao je Vitju je li što pio, a on je odgovorio da jest. Uniformirani predstavnik vlasti predložio je kolegi u civilu plaćanje kazne, ali je Vitja to odbio. Bio je na rođendanu svog prijatelja! Nije li logično da je pio? Zar nitko od vas - dovraga! - nikada nije popio malo votke?!
Uz pomoć drugoga kolege, prvi je policajac Vitji stavio lisičine i proveo ga u stanicu zbog vožnje u alkoholiziranu stanju, vrijeđanja službene osobe, narušavanja javnog reda i mira i tko zna čega još. U policijskoj su stanici bila još dva dežurna policajca, ali ih je Vitja - čim su ga oslobodili - sve svladao. Složio na hrpu, kako se kaže.
I tek im je tada pokazao svoju značku. Na odlasku im je zaprijetio da će u sljedećoj takvoj situaciji o tome obavijestiti njihove nadređene.
A što da je netko od policajaca u stanici potegnuo oružje? Ništa. Vitji to tada ne bi bilo važno. Eto, takav je to čovjek!
Sergej pak radi u Prokuraturi. Recimo da je to nešto slično Unutarnjoj kontroli.
Jednom je s nekom djevojkom pošao u park. Nije to bio baš park, više šumica. Odjednom im netko zasvijetli baterijom kroz vjetrobransko staklo. Policajac, ni manje ni više.
Zahtijevao je od Sergeja da plati kaznu od 500 dolara, kako bi ga pustio. A ako te negdje zadrži policija, o tome se šalje obavijest na posao i kući. Sergej nije oženjen, pa mu ništa ne znači to što ga je policija omela u seksualnom činu na javnome mjestu. To, uostalom, i nije javno mjesto, nego njegov auto. Policajac je tražio i djevojčine dokumente, jer ako se ispostavi da je curi manje od osamnaest, možeš nadrapati. No, to je bila neka studentica, tako da te opasnosti nije bilo.
Policajac je Sergeju još jednom ponovio da plati kaznu od 500 dolara, ali Sergej je znao da će, prema tada važećim zakonima, najveća moguća kazna biti 36 grivnji. Zato je inzistirao na tome da plati zakonom propisanu kaznu u policijskoj blagajni uz ispisivanje svih izvješća i zapisnika koji su za to potrebni.
U policijskoj stanici se nakon nekog vremena susreo i sa zapovjednikom toga odjela, koji je trebao uzeti njegovu izjavu. Pitao ga je prezime, očinstvo i ime, a Sergej je pristojno odgovorio. Zatim ga je pitao gdje je zaposlen, a Sergej je tek tada - kao dokaz svog odgovora - pokazao značku.
Zapovjednik je problijedio i ispričavajući se počeo derati zapisnik. Pa je pozvao i policajca koji je bio kriv za neželjeni nesporazum.
Sergej je rekao da zapravo žuri i usput spomenuo kako će njihov odjel dobro istražiti.
Već sam odavno prestao gledati kroz prozor. Otvorenih ustiju gledam u vozača.
Da, tko je čovjek, taj je uvijek čovjek. A govno je govno.
I ja sam jednom bio s druge strane zakona. Bandit. Upoznao sam među njima i ljude i govna.
Znaš, kad nekome posudiš novac, a on ti ga ne vraća, moraš nešto poduzeti. I sad policija kaže da si ti prekršio zakon jer si uzeo svoje. Dobro, možda sam ja kao postotkom plaćeni posrednik nešto i prekršio, ali da je to učinio onaj čiji je novac bio u pitanju, i njega bi na kraju proglasili zločincem.
Koji vam broj točno treba?
Stanite bilo gdje.
Plaćam i izlazim na Hreščatik u ranim poslijepodnevnim satima. Špica. Od mene se uz zvuke truba okolnih automobila udaljava crna honda u kojoj radio pjeva o svježem vjetru slobode. "Ne ponašaj se kao on, neću te pustiti,..."
U ruci mi je posjetnica.
|
