|
Počela je praksa za studente četvrte godine. U skladu s tim, oni ovog i sljedećeg tjedna neće biti na faksu i neće imati predavanja. Srijedom i četvrtkom imam predavanja samo s četvrtom godinom, a petkom nemam predavanja.
Dakle, ovaj i sljedeći tjedan predajem samo u ponedjeljak i utorak.
Ali ne, jučer je bio neradni dan (zahvaljujući dobroj tradiciji da se obilježavanje državnoga praznika, Međunarodnoga dana žena, umjesto u nedjelju "odradi" u ponedjeljak). To nas, uz pomoć matematičke operacije oduzimanja, dovodi do točnog zaključka da ovaj tjedan radim samo u utorak.
I već u prošli četvrtak počeo sam se tome istinski veseliti. Uistinu, kako je malo (predavanja) potrebno da čovjek bude sretan!
A kad je čovjek sretan, želi to proslaviti. Pa smo jučer, baš na godišnjicu rođenja Tarasa Ševčenka (dakle, ne bez razloga!), Oksana, Kaša, Andržej i ja, nakon kasnog buđenja, doručka i kave, odlučili prošetati po parku i popiti malo šampanjca. Vrijeme je bilo krasno: tek probuđeno sunce, lagani topli povjetarac i snijeg koji gotovo nestaje s ulica. Mogli smo bez straha šetati otkopčanih jakni.
Kad smo pronašli klupu samo za nas i otvorili bocu, počela je padati sitna rosulja. Nije bilo ni hladno ni mokro i odlučili smo ne obraćati pažnju na taj nevažni hir u ionako promjenjivom kijevskom proljeću.
Danas smo svi šmrcavi i začepljeni - bolesni, dakle.
A do sutra moram ozdraviti jer je na faksu olimpijada u poznavanju hrvatskog jezika, a i studenti koji su bili u Hrvatskoj na stipendiji moraju položiti ispit koji smo održali u vrijeme njihova izbivanja.
I neradni se dan brzo pretvorio u radni, a Hristo - iz paničara u dobrotvora (donio mi je hrpu lijekova i objasnio kako ih dozirati da nakon jedne noći budem kao nov).
Odlazim. Kura počinje.
|
