kijeve moj

ponedjeljak, 16.02.2009.

z kao zaključak

Svaki grad ima svoje osobitosti. Pritom ne mislim samo na više-manje jedinstvene kulturno-povijesne spomenike, već i na ustaljeno ponašanje građana te očekivano ponašanje gostiju. I svaka država može biti mali svijet (a ponekad i cijeli svemir!) za sebe. Želim reći da, bez obzira na globalno selo čiji smo stanovnici, neke stvari nikada - nasreću ili nažalost - neće biti globalne.
Već sam u Lavovu počeo primjećivati stvari koje (do)kazuju da smo upravo u Ukrajini, a ne negdje drugdje. Dolaskom u provincijski Užgorod, ti su pokazatelji postali samo očitiji, a moji stavovi (ili predrasude?) na svakom su koraku dobivali nove i nove potvrde.

U cijenu karte za vlak u Ukrajini je uračunana posteljina za ležaj, koji je zapravo vaše mjesto.
Državni službenici svaki put zahtijevaju druge potvrde, dokumente i pečate na njima.
Konobari su (u većini slučajeva) spori i neljubazni.
Psi lutalice su normalna i česta pojava.
Koševi za smeće na ulicama su rijetkost, ali smeća ima u izobilju.
Ceste su stare i izrovane.
Taksi je jeftin.
Djevojke se odijevaju kao da ne mare za temperaturu, moral i slične sitnice.

Lagao bih kad bih rekao da me u tom drukčijem svijetu smeta baš sve.

Photobucket
- 16:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

opet u/o ukrajini i lavovu

Da smo zašli duboko na istok bilo je vidljivo prema stanju autobusa koji je došao po nas (godina proizvodnje - najkasnije 1975., zemlja podrijetla - Rusija, boja - bijela sa širokom tamnoplavom prugom po sredini i nekoliko hrđavih dodataka). Auditivno se to moglo odrediti prema mješavini slavenskih jezika koju je koristilo još troje-četvero putnika osim nas. A bilo je i olfaktivnih pokazatelja.
Ali, sve smo to već prošli i bili smo spremni na sve. Osim na putnicu koja je odjednom došla do mene i pitala me imam li što protiv da svoj oveći paket stavi baš ispod mog sjedala. S čuđenjem i oklijevanjem rekao sam da nemam, a zatim se premjestio.
Bili smo prvi na redu za ulazak u Ukrajinu, ali smo i opet čekali. Kad su napokon pokupili naše putovnice, rečeno nam je da smijemo na vece ili zapaliti cigaretu. Pa smo otrčali obaviti i to. Još smo malo čekali, a onda se pojavila stroga ukrajinska pogranična policajka, koja nam je na tečnom ruskom objasnila kako postoje neki problemi s našim vizama. Ispostavilo se da Kaša (državljanka Poljske) i Sonja (državljanka Njemačke) imaju obične vize, a ja službenu, pa me je pitala zašto je to tako. Predložio sam joj da nazove ukrajinsko veleposlanstvo u Zagrebu i pita njih. Za trideset sekundi dobili smo putovnice i jurili prema Lavovu. U odnosu na vozni red, kasnili smo samo dva sata.

Draga Mikla rezervirala nam je stan u kojem smo odsjeli za posljednjeg boravka u Lavovu i vlasnica nas je s nestrpljenjem očekivala. I mi smo s nestrpljenjem - po već tko zna koji put u posljednjih nekoliko dana - iščekivali tuš (stan je u dijelu grada koji ima vodu 24 sata na dan!) i krevet.
Probudili smo se oko podneva i krenuli u šetnju dobrim starim Leopolisom. Plošča Rynok, gradska vijećnica, Prospekt slobode, opera,...

Photobucket

I - napokon - Visoki zamak, koji za svih svojih boravaka u Lavovu nisam posjetio. Do njega vodi park, koji je, pretpostavljam, ljepši u bilo koje drugo vrijeme. Ili je bijel, pod snijegom, ili je zelen i rascvjetan, ili šaren i pun otpalog lišća. Kad smo mi njime prolazili, bio je samo blatan jer se pod nedavno probuđenim suncem sav snijeg brzo otopio.
Do Visokog zamka vodi više od dvjesto stepenica i zavojita staza oko brda, a prvo što se vidi pri dolasku na ono što sam smatrao ciljem je visoki odašiljač. Zatim slijedi ostatak nekoga starog kamenog zida i objašnjenje da je upravo taj zid - zamak koji sam želio vidjeti! Naime, u tko zna kojem stoljeću, nakon tko zna kojeg požara u Lavovu, donesen je zakon da se kuće ne smiju graditi od drveta, pa je prazni zamak iskorišten za obnovu izgorjeloga grada.
Ali se s vrha brda pruža odličan pogled na grad, a vije se i ukrajinska zastava, ispod koje se ne može ne snimiti fotografija.

Photobucket

Na kraju, naravno, večera u Nostalgiji (basturma i salo nakon dugo vremena!), a kava, čaj, sok, pivo, konjak, votka,... u Mazohu (konobarice su Bogdana istukle po guzi, a mene tek okovale), Kryjivki (pucali smo u metu sa Staljinovim likom), Dzigi ("najobičnija" izložba suvremenih skulptura).
I brzo na vlak za Užgorod.

Photobucket
- 12:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

opet k, ali ovaj put kao krakow

Nakon dva intenzivna dana u Wroclawu - ponovno na put. Sada u nešto širem sastavu: Oksana, Maša, Sonja, Bogdan i ja. Marcina smo nemilosrdno ostavili da se bakće sa svojim ispitima i kolokvijima.
Noćni vlak od Wroclawa do Krakowa putuje oko pet sati. A putnici još uvijek imaju iste navike, bez obzira na naše želje za snom. Što znači da smo prvo ugurali djevojke u dva različita kupea, a Bogdan i ja smo sat i pol sjedili, ležali, klečali, čučali i zauzimali tko zna kakve neudobne položaje u hodniku. Na svu sreću, uspjeli smo pronaći mjesta i za nas dvojicu, pa smo ulovili nekoliko sati ukočenog sna u kupeu s dva mladića, jednom djevojkom i jednim psom.
Smjestili smo se u hostelu nedaleko od kolodvora, otuširali i odspavali još nekoliko sati prije sastanka s ovdašnjom vodičkom Kašom i njenom prijateljicom Magdom. Prvo smo napunili prazne želuce u jednom od brojnih i jeftinih samoposlužnih restorana, a zatim krenuli na uobičajenu trasu mnoštva turista: stare gradske zidine, Florianska ulica s bezbrojnim uličnim zabavljačima, glavni trg (još jedan Rynek), katedrala, tržnica, kraljevska palača na Wawelu, Wisla,... A navečer u barem dva-tri puba.
Sljedećeg dana trebalo je zadovoljiti niske strasti za suvenirima, a zatim posjetiti sveučilište i nezaobilaznu židovsku četvrt Kazimierz s nebrojenim galerijicama i, naravno, kafićima.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

I vrijeme je opet nekamo neprimjetno iskliznulo. Nismo se ni otrijeznili - oprostite, okrenuli - a već smo bili u vlaku za Przemysl na poljsko-ukrajinskoj granici, ovaj put s rezerviranim mjestima. Najbolje vrijeme da sami sebi odgovorimo na pitanja koja su nam svi ovih dana postavljali.
Na prvi pogled, Wroclaw je ljepši od Krakowa, manji, topliji i stilski ujednačeniji. Raznobojna pročelja.
No Krakowu nitko ne može poreći šarmantan i šaren spoj svega i svačega, zbog čega je kraljevska palača drukčija sa svakim korakom približavanja ili udaljavanja. Tamne cigle.
Dakle, na drugi pogled, teško se odlučiti.
U Wroclawu nas je Marcin plašio zakonima i propisima Europske unije, prema kojima će nam Nepoznat Netko naplatiti kaznu za bilo što - hodanje po biciklističkoj stazi, naprimjer. (A opet, nijednom nismo platitli kartu za javni prijevoz, jer kažu da kontrolora nema.)
U Krakowu smo, pak, šetali gradskim ulicama i riječnom obalom, a do nas su dopirali egzotični zabranjeni mirisi, koje - činilo se - nitko nije namjeravao oglobiti ili procesuirati.
U oba grada kafići, klubovi, pubovi, zovite ih kako hoćete, uređeni su s bezgraničnom maštom i ukusom. I prepuni. Hrana je pristupačna, a porcije goleme.
Bogdan je u jednom od noćnih pohoda izgubio pulover. To znači da će se jednog dana tamo vratiti. Gotovo mi je žao što ja nisam nešto zametnuo.

U Przemyslu smo se iskrcali iz vlaka i krenuli prema autobusnom kolodvoru, koji je odmah do željezničkog. Plan je bio ukrcati se u autobus do granice, preći je pješice i na ukrajinskoj se strani ukrcati u maršrutku do Lavova. No, mrak je bio sve gušći, a mogućnost da ulovimo posljednju maršrutku sve manja. Zato smo na hrpu stavili posljednje preostale zlote i kupili karte za nešto skuplju redovnu autobusnu liniju. U čekaonici veličine dvanaestak kvadratnih metara, uz "Čovječe, ne ljuti se", smijeh i domaće vino nove prijateljice Magde, odbrojavali smo zadnje minute poljske pustolovine.

- 10:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.02.2009.

w kao wroclaw

Vrijeme leti kad o njemu ne razmišljaš. Kada čekaš, ne ide baš tako. No, prolazi, hvalabogu.
Noćni vlakovi u Poljskoj zasebna su priča. U kupeima predviđenima za osmero putnika obično se razvagani i spava dvoje do troje ljudi, a ostalim nesretnicima, koji u vlak ulaze na kasnijim stanicama, preostaje buditi neempatične ili se snalaziti po hodnicima i prvom razredu. Budući da mi je očajnički trebalo barem malo sna, platio sam dodatnih 30 kuna za smještaj u prvom razredu, koji se od drugog razlikuje jedino po cijeni. No, putovanja su ionako vreća bez dna, a s druge strane, i jedino na što se novac isplati trošiti.
Nakon trosatnog puta stigao sam u Wroclaw i (uz pomoć taksista) pronašao studentski dom zvan Olovka, u kojem nam je Marcin rezervirao smještaj. Bogdan, Oksana, Maša i Sonja tamo su stigli dva dana ranije.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Iako su se gotovo svi Poljaci koje poznajem izjasnili kao ateisti, u Wroclawu se od katoličanstva ne može pobjeći. Na svakom koraku iz magle izroni crkveni toranj, kapelica ili barem kip nekog sveca. Osim toga, lokalno stanovništvo će se pohvaliti sa 220 gradskih mostova preko rijeke Odre i njezinih četiriju pritoka, a neće zaboraviti ni pokazivati česte statue patuljaka, koje su se - prema Marcinovim riječima - počele pojavljivati potkraj 80-ih godina kao simbol otpora tadašnjoj vlasti.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Glavni gradski trg, Rynek, izgleda gotovo isto kao onaj takvog imena u Lavovu, samo je mnogo veći, a podsjeća i na istoimeni u Krakowu.

Photobucket

Photobucket

A kad se posjete sve crkve, galerije i muzeji, obiđu sveučilište i mostovi, treba provjeriti i noćni život. Cijene u Poljskoj slične su hrvatskima, a jedina je razlika u tome što će poziv u pub zapravo značiti poziv u disko. U kojem obično sviraju hitovi 80-ih i 90-ih!
Ljubitelji drukčije glazbe ili kućnog druženja mogu ostati u studentskom domu, čiji je cijeli dvanaesti kat (u našem slučaju) namijenjen (gotovo svakodnevnim) studentskim tulumima. Druga je mogućnost zadržavanje u kuhinji koju dijele dvije sobe. Tada se može čak i zasvirati na gitari i usnoj harmonici, ali ne smije se zaboraviti navući plastična vrećica na dimni alarm kako bi se moglo neopterećeno pušiti.

Photobucket

Na zdrowie!
- 17:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.02.2009.

NI P OD POLJSKE

Možda sam odmah na početku trebao prepoznati loše znakove i ostati kod kuće. Ali, tko bi sve znao...
Prvo mi je ljubazni aerodromski službenik na Plesu vratio torbu pri registraciji i zamolio da izvadim tri baterije iz uređaja u torbi. Pa sam uz Andrejinu pomoć ispremiješao ionako nikako složene stvari i uspio naći taj sitni zvučnik koji je izazvao komplikacije. Nasmiješeni mladić odgovorio mi je da baterije smiju biti u predanoj prtljazi, ali ne u uređaju, nego sa strane. Seljak kao ja to dotad nije znao.
No, i drugi pokušaj da se čekiram završio je neuspješno. Zagonetnu torbu osiguranje je opet vratilo, ali ovaj put bez objašnjenja. Morao sam, dakle, prema uputama i dalje umjetno nasmijanog službenika, otići na neki drugi šalter i tamo prepustiti svoju torbu ručnom pretraživanju. Ni ja nisam skidao zbunjeni osmijeh s usana, nadajući se da službenik ne primjećuje kako sam upravo napunio gaće pri pomisli na uobičajenu (naravno, nedopuštenu!) količinu pelinkovca i travarice među odjećom.
Na šalteru broj 19 ipak nije bilo nikakvih problema i otrčao sam na ukrcaj, ne misleći više na sitne neugodnosti i zaboravljajući promisliti o njihovu pravom značenju.
Strpljenje je jedna od mojih dobrih osobina, pa sam u Kölnu uspješno ignorirao stotinu ljudi ispred sebe na jedinom radnome mjestu otvorenom za registraciju putnika za Katowice. Ni to nisam smatrao lošim znakom, a možda sam trebao.
Požurio sam kupiti neki sendvič i popiti kavu u vremenu preostalom do leta. Jedinu gotovinu koju sam imao sa sobom (15 eura! – da, glupo) čuvao sam za razmjenu i plaćanje prijevoza u Poljskoj pa sam krenuo u dugotrajnu potragu za mjestom na kojem se može platiti karticom. Čini se da na kölnskom aerodromu kartice (osim duty free shopova) primaju tek dva kafića, a samo je jedan od njih u prostoru namijenjenom čekanju. Smola! A na ekranu pokraj broja mog leta svjetlucao je natpis „delayed“.
Da skratim cijelu muku i priču – „delayed“ se zbog magle u Katowicama nije promijenilo u „boarding“ još sljedećih šest sati, pa smo, umjesto u predviđenih 19.15, sletjeli u 1.15; u avionu sam trećinu brižljivo čuvane gotovine žrtvovao za snickers i pola litre vode; zakasnio sam na ciljani vlak za Wroclaw i bio umoran kao pas.
No, živ i zdrav stigao sam u Poljsku, i to je tada bilo jedino važno.



K KAO KATOWICE

Jednom davno čuo sam da su Katowice vjerojatno najružniji grad. Bez izgovorene prostorne odrednice, pomislio sam da je riječ o najružnijem gradu u Poljskoj. Sada sam uvjeren - i šire. Čak ni noć i gusta magla nisu pomogle da izgleda barem zanimljivo. Ružne zgrade u lošem stanju i neravne ceste; betonski kolodvor koji je, možda, izgledao socijalistički impozantno netom nakon gradnje, a sada - tek jadno.
A možda je mojem lošem dojmu o gradu kumovala susretljiva plavuša koja mi je pomogla da lakše dođem od aerodroma do kolodvora. Njezina je zadnja rečenica bila: "Preporučam da odmah uđete u zgradu jer ovdje nije sigurno." I to je bilo dovoljno da u mutnoj gradskoj tami odjednom čujem samo lom stakla, sumnjive povike i bolestan smijeh. Siguran sam da bih kukavičkom brzinom utrčao u kolodvorsku zgradu samo da nisam teglio tri torbe.
Našao sam blagajnu, uspio se sporazumjeti s blagajnicom (mislim da je ključna riječ bila - Wroclaw), izbrojio novac i nasmijao se kad me pitala kupujem li studentsku kartu. I odmah zatim se gotovo rasplakao, doznavši da vlak za Wroclaw kreće u 4.34. Bilo je točno 2.05.
Polako, tiho i pokunjeno upregnuo sam svoje tri torbe i krenuo prema peronu. Ubrzo sam shvatio da ne mogu dva i pol sata sjediti na mokroj klupi u mraku. Baš zato što nema nikoga.
Sjetio sam se da u svijetu u kojem živimo pokraj svakog kolodvora mora biti "McDonalds" pa sam krenuo u potragu za njim. Bezuspješno! Vidio sam, doduše, ona dva spojena luka, ali to "M" već dugo nije svijetlilo. Pa sam, čuvši iza sebe nerazumljive glasove, opet požurio prema sigurnosti kolodvora.
Nakon što sam obišao oba kata te čudne tvorevine i uvjerio se da od 0 do 24 rade tek kiosci s knjigama, sokovima i voćem, uspio sam naći klupu. I to ne jednu, nego čak dvije.
Do polaska vlaka ostalo je nešto manje od dva sata.

Sjedam na klupu i slažem torbe jednu na drugu. Dvojica mladića ustaju i odlaze. Približavaju se djevojka i mladić sa sendvičima. Tri djevojke koje prolaze mimo nas glasno se smiju i (možda namjerno?) svaka od njih nosi nešto crveno. Vraćaju se mladići koji su nedavno ustali. Oko neurednog starca na drugoj klupi širi se vonj mokraće i alkohola; ne mogu odrediti koji je jači. Golub koji me obilazi šepa i izgleda kao da mu nedostaje trećina ionako slijepljenog perja. Normalno odjeven mladić počinje mi nešto objašnjavati. Ne razumijem. Prebacuje se na engleski i govori kako mu nedostaje 30-ak kuna za lijek i kako nije narkoman. Provjeravam na satu u koje to vrijeme želi u apoteku i odlučujem biti nemilosrdno škrt pa makar cijela priča bila istinita.
Umoran sam.
Spava mi se.
Da zapalim cigaretu? Ovdje nije dopušteno pušiti.
Koliko još...?

- 05:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se