|
NI P OD POLJSKE
Možda sam odmah na početku trebao prepoznati loše znakove i ostati kod kuće. Ali, tko bi sve znao...
Prvo mi je ljubazni aerodromski službenik na Plesu vratio torbu pri registraciji i zamolio da izvadim tri baterije iz uređaja u torbi. Pa sam uz Andrejinu pomoć ispremiješao ionako nikako složene stvari i uspio naći taj sitni zvučnik koji je izazvao komplikacije. Nasmiješeni mladić odgovorio mi je da baterije smiju biti u predanoj prtljazi, ali ne u uređaju, nego sa strane. Seljak kao ja to dotad nije znao.
No, i drugi pokušaj da se čekiram završio je neuspješno. Zagonetnu torbu osiguranje je opet vratilo, ali ovaj put bez objašnjenja. Morao sam, dakle, prema uputama i dalje umjetno nasmijanog službenika, otići na neki drugi šalter i tamo prepustiti svoju torbu ručnom pretraživanju. Ni ja nisam skidao zbunjeni osmijeh s usana, nadajući se da službenik ne primjećuje kako sam upravo napunio gaće pri pomisli na uobičajenu (naravno, nedopuštenu!) količinu pelinkovca i travarice među odjećom.
Na šalteru broj 19 ipak nije bilo nikakvih problema i otrčao sam na ukrcaj, ne misleći više na sitne neugodnosti i zaboravljajući promisliti o njihovu pravom značenju.
Strpljenje je jedna od mojih dobrih osobina, pa sam u Kölnu uspješno ignorirao stotinu ljudi ispred sebe na jedinom radnome mjestu otvorenom za registraciju putnika za Katowice. Ni to nisam smatrao lošim znakom, a možda sam trebao.
Požurio sam kupiti neki sendvič i popiti kavu u vremenu preostalom do leta. Jedinu gotovinu koju sam imao sa sobom (15 eura! – da, glupo) čuvao sam za razmjenu i plaćanje prijevoza u Poljskoj pa sam krenuo u dugotrajnu potragu za mjestom na kojem se može platiti karticom. Čini se da na kölnskom aerodromu kartice (osim duty free shopova) primaju tek dva kafića, a samo je jedan od njih u prostoru namijenjenom čekanju. Smola! A na ekranu pokraj broja mog leta svjetlucao je natpis „delayed“.
Da skratim cijelu muku i priču – „delayed“ se zbog magle u Katowicama nije promijenilo u „boarding“ još sljedećih šest sati, pa smo, umjesto u predviđenih 19.15, sletjeli u 1.15; u avionu sam trećinu brižljivo čuvane gotovine žrtvovao za snickers i pola litre vode; zakasnio sam na ciljani vlak za Wroclaw i bio umoran kao pas.
No, živ i zdrav stigao sam u Poljsku, i to je tada bilo jedino važno.
K KAO KATOWICE
Jednom davno čuo sam da su Katowice vjerojatno najružniji grad. Bez izgovorene prostorne odrednice, pomislio sam da je riječ o najružnijem gradu u Poljskoj. Sada sam uvjeren - i šire. Čak ni noć i gusta magla nisu pomogle da izgleda barem zanimljivo. Ružne zgrade u lošem stanju i neravne ceste; betonski kolodvor koji je, možda, izgledao socijalistički impozantno netom nakon gradnje, a sada - tek jadno.
A možda je mojem lošem dojmu o gradu kumovala susretljiva plavuša koja mi je pomogla da lakše dođem od aerodroma do kolodvora. Njezina je zadnja rečenica bila: "Preporučam da odmah uđete u zgradu jer ovdje nije sigurno." I to je bilo dovoljno da u mutnoj gradskoj tami odjednom čujem samo lom stakla, sumnjive povike i bolestan smijeh. Siguran sam da bih kukavičkom brzinom utrčao u kolodvorsku zgradu samo da nisam teglio tri torbe.
Našao sam blagajnu, uspio se sporazumjeti s blagajnicom (mislim da je ključna riječ bila - Wroclaw), izbrojio novac i nasmijao se kad me pitala kupujem li studentsku kartu. I odmah zatim se gotovo rasplakao, doznavši da vlak za Wroclaw kreće u 4.34. Bilo je točno 2.05.
Polako, tiho i pokunjeno upregnuo sam svoje tri torbe i krenuo prema peronu. Ubrzo sam shvatio da ne mogu dva i pol sata sjediti na mokroj klupi u mraku. Baš zato što nema nikoga.
Sjetio sam se da u svijetu u kojem živimo pokraj svakog kolodvora mora biti "McDonalds" pa sam krenuo u potragu za njim. Bezuspješno! Vidio sam, doduše, ona dva spojena luka, ali to "M" već dugo nije svijetlilo. Pa sam, čuvši iza sebe nerazumljive glasove, opet požurio prema sigurnosti kolodvora.
Nakon što sam obišao oba kata te čudne tvorevine i uvjerio se da od 0 do 24 rade tek kiosci s knjigama, sokovima i voćem, uspio sam naći klupu. I to ne jednu, nego čak dvije.
Do polaska vlaka ostalo je nešto manje od dva sata.
Sjedam na klupu i slažem torbe jednu na drugu. Dvojica mladića ustaju i odlaze. Približavaju se djevojka i mladić sa sendvičima. Tri djevojke koje prolaze mimo nas glasno se smiju i (možda namjerno?) svaka od njih nosi nešto crveno. Vraćaju se mladići koji su nedavno ustali. Oko neurednog starca na drugoj klupi širi se vonj mokraće i alkohola; ne mogu odrediti koji je jači. Golub koji me obilazi šepa i izgleda kao da mu nedostaje trećina ionako slijepljenog perja. Normalno odjeven mladić počinje mi nešto objašnjavati. Ne razumijem. Prebacuje se na engleski i govori kako mu nedostaje 30-ak kuna za lijek i kako nije narkoman. Provjeravam na satu u koje to vrijeme želi u apoteku i odlučujem biti nemilosrdno škrt pa makar cijela priča bila istinita.
Umoran sam.
Spava mi se.
Da zapalim cigaretu? Ovdje nije dopušteno pušiti.
Koliko još...?
|
