kijeve moj

Današnja polagana šetnja (s izuzetkom nekoliko trčanja za javnim prijevozom) uvela nas je u praznično raspoloženje. Lagano, kao opušteni koraci. Veselo, kao bezbrižno djetinjstvo.
I kako onda ne voljeti putovanja!









Sretnu novu godinu, s mnogo planova i ostvarivanja, želja i ispunjavanja, odluka i ustrajanja ili odustajanja želi N. uz pjesmu prema vašem izboru.
Željama se pridružuju A., D., L., O., Đ. i prof. B.

Na mjestu na kojem se spajaju jezero Mälaren i Baltičko more, na četrnaest otoka i otočića, između slatke i slane vode, smjestila se i razvila prekrasna švedska prijestolnica.
Budući da se zaljubim u svaki grad u kojem nema smeća po ulicama i u kojem su fasade u dobrom stanju, ne morate mi vjerovati na riječ. Ipak, moje je mišljenje svojedobno dijelio i Adolf Hitler, a njemu se ne može ne vjerovati.
Stigavši svojim ratnim brodovljem pred Stockholm, zaslijepljen ljepotom kraljevske palače, odlučio je u zrak ispucati tri hica počasne paljbe. Nakon što se vratio u krajeve koje bolje poznaje, oni koji bolje poznaju krajeve u kojima je nedavno boravio otkrili su mu da je ono što je smatrao palačom zpravo tek gradska umobolnica.




Gdje prestaje more, gdje počinje jezero?







Osim Bijele kuće, još je barem jedna zgrada u svijetu izgrađena od bračkoga kamena - švedski parlament!


Nitko ne može točno reći koji je od brojnih trgova u Stockholmu glavni. Ovo je jedan od nekoliko kandidata; i stanica metroa zove se "centralna". (A metro kao takav zove se tunnelbana; stoga treba tražiti osvijetljeni T na ulazu, nikako M!)
Noću, s druge strane...

Na još jednom kraju još jednog od poglavlja ponovno si na početku.
Sklizak je to teren.
I ispočetka se držiš uz ogradu, kao da će te spasiti. A onda je pustiš, čak odgurneš, i kreneš. Pa što bude!
Svakim si korakom sve slobodniji i sigurniji. Sve dok ne pomisliš na to kako ti dobro ide i onda si opet u gabuli. Je li onaj smijeh koji se čuje iz pozadine posvećen tebi?
Čini se da je svima koje susrećeš usput savršeno jasno što im je raditi. Bez obzira na uzrast, jer čak i mnogo mlađi od tebe tako se dobro snalaze da im gotovo zavidiš. (No ipak, kad bolje pogledaš, shvatiš da ni stariji i nespretniji nisu rijetkost; to te tješi.)
Zasad ide. I to je najbitnije. Polako, ali sigurno. I mnogo je lakše ako se opustiš.
A kad ti noga uđe u već utabanu stazu, poželiš je samo slijediti. To je uistinu lako. Sve dok te tuđa staza ne dovede do naglog zaokreta ili duboke brazde koju ne možeš prijeći.
Pa padneš.
Digni se. Polako. Sve će biti u redu. Otresi se. Dobro. Idemo dalje. Udahni. Tri, četiri, sad!
Ne obraćaj pažnju na smijeh. Oni ionako samo gledaju sa strane; sve što znaju je smijati se.
I ne znaš jesi li što naučio od pada ili te smijeh tjera da iz sebe izvučeš nemoguće, ali sad već juriš i u svakom trenutku, gotovo bez razmišljanja, gotovo nagonski, činiš nešto (ni sam ne znaš što) što te vodi prema cilju.
I ponovno čuješ smijeh. Svoj. Grlen.
I ponovno padaš.
Jer si pomislio kako ti dobro ide, a znaš da to ne smiješ.
Koji je onda recept?
Dakle, opusti se, ali ne previše, govoriš si.
Slijedi već ucrtane linije, ali budi ih spreman napustiti.
Očisti se nakon pada.
Zaboravi na druge.
Ali ne zaboravi nabrusiti klizaljke.
(I nadaj se dobroj glazbi.)

P. S. Ako kažem da ćeš dar dobiti za deset dana, je li to neskromno? Ili pokušavam jeftino proći?

Prošli tjedan sam u metrou vidio Dražena. Sagnuo se nekoliko metara ispred mene na stanici Lava Tolstoja i zavezao cipelu. Već sam hvatao dah za izvikivanje njegova imena i izražavanje nevjerice što se srećemo tako neočekivano, tako daleko od kuće, kad se uspravio i sasvim jasno pokazao da sa Draženom, osim slične frizure, nema ništa zajedničko.
Zatvorio sam usta i nastavio u sebi pjevati pjesmu iz slušalica. Palo mi je na pamet da sam ipak 1200 kilometara od kuće i vrlo je malo vjerojatno da je Dražen ili bilo tko iz Hrvatske ovdje. Uostalom, i da netko namjerava doći u Kijev, svakako bi se javio.
Znam. To što mi se čini da susrećem poznate ljude nešto znači. Ali što? Možda mi nedostaju prijatelji iz domovine? Možda mi smeta to što može proći nekoliko dana da na ulici nikome ne kažem 'dobar dan'? Možda me živcira što svi oko mene nekamo jure, ne obraćajući pažnju ni na koga oko sebe, i onda se počinjem ponašati kao oni? Možda ludim?
Ipak, ni dobar razgovor sa svojim novim psihijatrom (samim sobom) nije mi pomogao da već nekoliko dana kasnije ne vidim na ulici, u parku, u trgovini,... još i Ivanu, Mirjanu, Marka i Tomislava. Ne zajedno, na svu sreću! No, taj je moment ipak unio dozu sigurnosti u dijagnozu - gubim razum.
Kad sam jučer na Majdanu vidio Miljenka Kokota (!), više nije bilo nikakve sumnje - spreman sam za ludnicu!

Danas je u vlaku podzemne željeznice pokraj mene stao tip u smeđoj zimskoj jakni s kapuljačom. Sa smeđom kovrčavom kosom i bradom. Proćelav. Ja.
Nisam mogao zatvoriti usta, niti odvojiti pogled od sebe. Ja to nisam primjećivao. Samo sam gledao kroz prljavo staklo u mrak tunela, ne obraćajući pažnju ni na koga oko sebe. Na sreću. Da sam shvatio kako se začuđeno promatram, vjerojatno bih si rekao nešto nimalo pristojno.
Kad su se vrata otvorila, izišao sam. I ja. Usporio sam korak kako bih pustio sebe malo naprijed. Namjeravao sam se pratiti, ali sam shvatio da to baš i nije najbolja zamisao. Na izlazu iz metroa pošao sam u drugom smjeru. Polako sam se utopio u masi ljudi i više se nisam vidio.
A tako me zanima kamo sam krenuo...

Tijekom 1979. godine (tj. za četiristotu obljetnicu) i kasnije fakultet je obnavljan; u to su vrijeme sve katedre uređene u stilu predmeta koje p(r)oučavaju.

Katedra za klasičnu filologiju ukrašena je mozaicima s muzama,...


...katedra za nacionalnu mitologiju dobila je nove mozaike s motivima starih litavskih vjerovanja (donekle sličnih slavenskima),...


...katedra za litavsku filologiju urešena je freskama s prikazima pučkog života,...


...a svečanoj dvorani na filološkom fakultetu dodani su portreti svih koji su ikada i ikako Litvi iskazali poštovanje, ljubav i pomoć.


U kasnijim obnovama i restauracijama gotovo su sva pročelja zasjala novim sjajem,...


...a početkom ovog stoljeća i sveučilišna je biblioteka dobila nova vrata, vrijedna milijun kuna.


Treba reći da Litavci vole rekonstruirati svoje povijesne spomenike, tako da na brdašcu u središtu grada ponosno stoji potpuno nova stara tvrđava, s koje puca pogled na obje - staru i novu - strane grada.







Trakai je gradić nedaleko od Vilniusa, u čijoj je okolici mnogo (prema nekim izvorima - više od 200!) jezera. Na jednom od poluotoka leži (opet zahvaljujući volji i želji za obnavljanjem i ponovnim građenjem starog i razrušenog) novi stari dvorac, a oko njega se izmjenjuju drvene kuće i mostovi.
Vožnja vlakom od željezničkog kolodvora u Vilniusu do Trakaija traje 40-ak minuta, a karta stoji 10-ak kuna.

















Što još reći?
Svakako treba posjetiti neki od restorana i kušati nacionalna jela i pića. Ne preporučujem tzv. cepeline (različite vrste nadjeva u nekakvoj masi koja se zove tijesto od krumpira). Iako se domaće stanovništvo u njima davi i hvali ih punim ustima, nisam mogao pojesti cijelu porciju te ljigave polukuhane mase. U zamjenu predlažem gustu pileću juhu u kruhu, može i palačinke od krumpira (nešto slično onome što Ukrajinci zovu deruny) s različitim dodacima, sve vrste slastica, pivo i nacionalno ljekovito piće "999" sa 27 vrsta trava. Moralo bi biti dovoljno. Barem za početak.





Za oproštaj od divnoga grada - koji će sljedeće godine biti europska prijestolnica kulture - spektakl! Paljenje svjetala na božićnom drvcu pokraj katedrale.
Dugo smo na hladnoći čekali da počne najavljena ceremonija, ali isplatilo se. Devet svirača na zvonima i bubnjevima letjelo je uz pomoć dizalice iznad okupljenog mnoštva i, uz pomoć hladnoće, straha, nestrpljivosti i očaranosti glazbom, uvelo nas u praznično raspoloženje nekoliko tjedana ranije.