kijeve moj

četvrtak, 08.10.2009.

obavijest

Bez stvarne veze s ovim blogom, "Malta - 10 points!" objavljeno na hmldns.blog.hr.
- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 30.06.2009.

majka rusija - drugi dio

Već je tjednima na zaslonu mog računala mapa istog naziva. Podsjeća me na nezavršen put, neotplaćen dug. I iako su nakon toga puta uslijedili još neki, Petrogradu se uvijek vraćam. Prepričavanjem dogodovština, pokazivanjem fotki,... konačnim objavljivanjem na blogu (ako baš hoćete!).
Dakle, otvaram napokon "petroblog" i izvlačim iz njega fotografije.

(Vlakovi se iz Moskve prema Petrogradu upućuju više od nekoliko puta na dan, i to s Petrogradskoga kolodvora /kao što se i vlakovi za Kijev otpravljaju s Kijevskoga!/.
Koristili smo već mnogo puta isprobanu varijantu noćnoga putovanja. Plan je bio spavati u vlaku do Petrograda, provesti tamo cijeli dan, obići sva važna mjesta, okusiti djelić bijelih noći i odmah se sljedeću noć vratiti u Moskvu. Tako je i bilo.)

Od kolodvora do gradskoga središta vodi glavna ulica Nevski prospekt.
Photobucket

"Kopija" moskovskoga Hrama Vasilija blaženog
Photobucket

Photobucket
Ermitaž i pošta na Carskome trgu s golemim kamenim obeliskom koji se, bez temelja i ostalih učvršćivača, drži o milosti Božjoj i vlasitoj težini
Photobucket

Ljetni vrt
Photobucket

(Na kućicama za prodaju ulaznica pokraj Isakijevske crkve ispisan je cjenik. Ne, nećemo se penjati na krov jer je loše vrijeme, kupujemo obične ulaznice. Po mogućnosti za Ruse i građane ostalih zemalja bivšega Sovjetskog Saveza, jer su tri puta jeftinije od onih za strance. Plan je dati teti na kasi točan iznos za "ruske" ulaznice i izgovoriti tek: "Tri."
Što manje riječi - to bolje. U svakom drugom slučaju ona može primijetiti strani naglasak i odlučiti nam prodati skuplje ulaznice.
Ipak mi se obraća i osjećam kako moja upravo uvježbana uloga nestaje u strahu izazvanom mogućnošću otkrivanja "vješto" smišljene prevare.
"Molim, nisam čuo...?"
"Jesu li i ostali ljudi s vama - Rusi?"
"Da, naravno."
"U redu. Izvolite ulaznice."
"Hvala, doviđenja!" Uh!)

Photobucket
Isakijevska crkva
Photobucket

Mala Neva ulijeva se u Veliku Nevu i tako nastaje Neva, a postoji i nekoliko kanala te mnogo mostova.
Photobucket

Photobucket

A s druge strane rijeke - Petropavlovska tvrđava.
Photobucket

Photobucket

Hodali smo i hodali. Cijeli dan. Osim pauze za ručak, nešto duže od uobičajene, zahvaljujući pljusku koji je uspio prodrijeti u našu proljetnu obuću.
Iako je naš vlak za Moskvu trebao krenuti u 1.20, noćni Petrograd nismo uspjeli vidjeti. Jer, prava noć pala je kasnije.
Posljednju fotku snimio je D. nekoliko minuta nakon što se upalila ulična rasvjeta, a to znači nekoliko minuta poslije ponoći!

Photobucket
- 23:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2009.

majka rusija - prvi dio

Moje su preododžbe i očekivanja o Rusiji bile stvarane na temelju skromnog iskustva o nekim zemljama bivšega Sovjetskog Saveza. Nakon dugo očekivanog puta u Moskvu i Petrograd, bitno su se promijenile, i to nabolje.
Naravno, vidio sam samo dva najveća i najljepša grada i sigurno bi dojmovi u provinciji bili bitno drukčiji. Ali, za prvi put - sasvim dovoljno.

Evo fotki (ovaj put bez previše riječi).

Jurij Dugoruki, osnivač Moskve
Photobucket

Photobucket
Ulaz u Kremlj
Photobucket

Photobucket
Smjena počasne straže pokraj vječnog plamena

Photobucket
Unutrašnjost Kremlja

Photobucket

Photobucket

S druge strane otvara se Crveni trg s Lenjinovim mauzolejem...
Photobucket

... Državnom robnom kućom (GUM)...
Photobucket

Photobucket

...i Crkvom Vasilija Blaženog.
Photobucket

U ostatku grada svakako još treba posjetiti:
Boljšoj teatar,...
Photobucket

... zgradu KGB-a, koja je u sovjetskim turističkim vodičima opisivana kao "velika žuta zgrada sa satom",...
Photobucket

... hotel Peking, poznat po uvaženim, bogatim i kriminalnim gostima,...
Photobucket

... muzej Drugoga svjetskog rata,...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

... slavoluk u čast pobjede nad Napoleonom,...
Photobucket

... suvremeni Muzej astronautike,...
Photobucket

... središnji Državni izložbeni salon - VDNH,...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

... Ministarstvo vanjskih poslova,...
Photobucket

... Moskovsko državno sveučilište M. V. Lomonosov (MGU),...
Photobucket

Photobucket
... i još mnogo toga.

Moskovski metro ima jedanaest linija i njime se svakodnevno koristi više od šest milijuna (!) ljudi, i to prema podacima starim desetak godina. Sa svojim golemim stanicama, mnoštvom mozaika socijalističke tematike te razgranatim i isprepletenim linijama ostavlja dojam zasebnoga grada.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Vožnja brodom po rijeci Moskvi pruža nove i zanimljive poglede na već viđena mjesta:
Photobucket

Hram Krista Spasitelja,...
Photobucket

... jedno od gradskih kupališta sa zgradom Ruske akademije znanosti u pozadini (izvođač radova - Industrogradnja),...
Photobucket

... spomenik Petru Velikom i tvornica slatkiša Crveni oktobar,...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Upravo u trenutku kad smo kretali prema vlaku koji će nas odvesti nazad u Kijev, počela je kiša... Kako nam ne bi bilo žao što napuštamo grad u koji se svi namjeravamo još koji put vratiti.
Photobucket
- 06:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2009.

nešto staro, nešto novo, nešto tuđe i nešto raznobojno

Da bi se vlakom stiglo od Zagreba do Kijeva potrebno je potrošiti 36 sati, malo živaca i mnogo kondicije.
Kako bih taj dug put skratio i učinio zanimljivijim, ukrcao sam se na vlak u Vrbovcu (umjesto u Zagrebu) i napustio ga već u Budimpešti. Ivana i Andras s nestrpljenjem su me čekali na kolodvoru Keleti jer je vlak kasnio gotovo sat vremena. Uz kavu, koju smo popili odmah na kolodvoru, pokušao sam izliječiti mamurluk od oproštajne roštiljade i ispričati im suvislu priču o natpisu "Pozdravlja vas Republika Mađarska" na kolodvoru u Gyekenyesu.
Tanja i Rahela, koje su istim vlakom - ali u zaključanom (!) ukrajinskom vagonu - krenule put Kijeva, pričale su o kondukterkama kao o zanimljivim i simpatičnim sugovornicama, ali i neumoljivim službenim osobama u koje su se pretvorile nakon molbe da me puste u njihov kupe. Budući da sam još u Koprivnici jednoj od njih pokušao objasniti kako su moje prijateljice u tom vagonu zakupile cijeli odjeljak i nemaju ništa protiv toga da im se pridružim, a ona je s istom hladnoćom i suzdržanošću nekoliko puta ponovila: "Nemate na to pravo!", sjetio sam se, ali ne i izrekao, što me točno u Ukrajini živcira: kada nešto, makar i s razlogom, nije po mom!

U nešto više od 24 sata provedenih u Budimpešti doznao sam da je u Mađarskoj, kao i u Ukrajini, izrazito popularan "Balkanbeat", kako je nazvan niz koncerata u klubu Godor (po dvije točke na oba o). Adam i Peter, Mađari koji odlično govore hrvatski (lagano obojen zagrebačkom razgovornom nijansom i prošaran rijetkim mađarskim prugama), objasnili su da je klub otvoren u rupi, jami (što je prijevod njegova naziva na hrvatski) nastaloj za vrijeme građenja mađarskog nacionalnog kazališta koje nikad nije otvoreno na tom mjestu; nova je zgrada sagrađena u drugom dijelu grada, a već postavljeni temelji i tko zna čemu namijenjene prostorije nesuđenoga teatra pretvorene su u golemo mjesto za zabavu.
Nakon noćenja u hostelu i kave na Trgu heroja imali smo taman dovoljno vremena za razgledavanje izložbe Alfonsa Muche u Muzeju lijepih umjetnosti, ručak u jednom od restorana oko Bazilike sv. Stjepana, šetnju do i uz Dunav, još jednu kavu i povratak na kolodvor Keleti.
'Ajde bok! Hvala. Vidimo se!

Kompziciju u kojoj sam trebao zauzeti svoje mjesto činili su vagoni čije su početne stanice bile Zagreb, Beograd i Budimpešta, a završne - Zahony, Čop, Lavov, Kijev i Moskva. Slijedeći savjete o najjeftinijoj varijanti puta, kupio sam kartu Budimpešta - Čop i, poučen ranijim iskustvom s neumoljivim kondukterkama, upustio se u potragu vagona čije oznake odgovaraju gradovima ispisanima na voznoj karti. Bez uspjeha. Od Čopa ni č ni na jednima od kola.
Nakon nerazumljivog "rezgevere" s kondukterom na peronu odlučio sam sjesti u vagon na kojem je pisalo "Zahony", smatravši kako će me pri kontroli karata upozoriti sjedim li u krivom vagonu i uputiti me kamo se moram preseliti.
Tako je i bilo. Već nakon pola sata vožnje došao je kondukter i pri pogledu na moju kartu izgovorio nešto što sam shvatio kao: "Ve ste e krevem vegene." Ljubazna suputnica u kupeu, vidjevši moj unezvjeren pogled, polako je izgovorila: "Je er net en de rejt vegen. Je šed mev te de nekst ven." Ispalo je da je jedini vagon bez ikakva natpisa, u stanju nešto lošijem od prosječnog "bjelovarca", bio upravo onaj koji mi je trebao.

Oko ponoći smo stigli u Zahony, mađarski granični prijelaz, a nakon jednosatnog stajanja i kontrole putovnica vlak se preko mosta polako uputio prema Čopu, gradu s ukrajinske strane. Tamo smo izašli i pod pratnjom šutljivih i ozbiljnih uniformiranih plavojki stali u red za još jednu kontrolu. A zatim i u red ispred blagajne. Prije kupnje karte za nastavak puta trebalo je pričekati da kondukteri provjere i jave koja su mjesta u vlaku ostala slobodna. Za to vrijeme vlaku su oduzimali vagone i dodavali ih, mijenjali podvozje i pripremali za put po širokim ukrajinskim prugama.
Izbrojivši novac za posljednju etapu, mogao sam izračunati koliko sam uistinu uštedio: umjesto 120 eura (koliko košta karta Budimpešta - Kijev u spavaćim kolima), za istu sam udaljenost potrošio nešto više od 30!

Zašto taj veliki kolodvor nema ni jednu klupu? I što da radim još dva i pol sata do konačnog polaska prema Kijevu? Kad bi postojala normalna rasvjeta, mogao bih čitati; ovako - ništa od toga...
Možda ima nekakva birtija izvan kolodvora. One sportašice su nekamo otišle iz reda kad smo kupovali karte. Da, mora biti neka birtija koja radi od 0 do 24.
U redu, idem. Ako nema birtije, malo ću se prošetati i vratiti ovamo. Da barem nemam tu torbu...
Izvan kolodvora su taksisti i tama već nekoliko metara dalje od njihovih automobila. Pedesetak metara lijevo od kolodvorske zgrade, baš iza velike pošljunčane površine, svijetli nešto što izgleda kao toliko željeni ugostiteljski objekt. Ne obazirući se na taksiste i njihovo predlaganje da me nekamo odvezu, hrabro koračam prema šarenim reklamama za pivo. Kotači mog kovčega vuku za sobom sitnije kamenje i u noćnoj tišini stvaraju gromoglasnu buku.
"Tamo se ne može", čujem odnekud ispred sebe.
Odlučujem ignorirati halucinaciju izazvanu povišenim adrenalinom i nastaviti.
"Čuješ li me?! Tamo ne možeš! Ali, ako hoćeš, dat ću ti jedno pivo - ionako imam dva."
Tek sad na dva metra ispred sebe primjećujem tamnu priliku koja vonja na alkohol.
"Ne, hvala. Ne pijem pivo", slažem i nadam se da mi glas zvuči iskreno i sigurno.
"Kafe je zatvoren. Sad su mi to rekli. Ako hoćeš, dat ću ti ovo pivo."
Shvaćam da je prilika ispred mene možda uporna, ali bezopasna i počinjem razmišljati kako da je se bezbolno riješim.
"Lijepo od vas, ali rekao sam - ne pijem pivo. Provjerit ću, možda će mi prodati neki sok. Hvala."
Odlazim uz istu buku, ali i dalje osjećam miris alkohola koji se od mene ne odvaja.
Možda je rekao: "Idem i ja s tobom.", a možda sam to i umislio.
Za stolovima na otvorenom, pod slabim svjetlom, sjedi nekolicina mladića i pije pivo. Jedan od njih izvikuje: "Zatvoreno!" i prije nego uspijem ući u osvijetljeni krug.
Okrećem se i gotovo sudaram sa vonjajućim privjeskom, koji odjednom progovara: "A odakle si ti?"
Dok pokušavam sam sebi objasniti što točno znači biti pristojan no neumoljiv, čujem kako odgovaram: "Iz Hrvatske."
"Bio sam jednom u Subotici..."
"Znači, bili ste blizu Hrvatske...", umjesto da šutim.
"Ali, moja su djeca bila na odmoru u Hrvatskoj i kažu da je vrlo lijepa."
"Hvala. Želim vam svako dobro." I napokon odlazim po malo samoće u kolodvorskoj zgradi bez klupa.


Nešto prije četiri sata ujutro (po lokalnom vremenu) vlak su postavili na peron i zaključio sam da bih napokon mogao pronaći u njemu svoje mjesto i zaspati. Kondukterka mi je donijela posteljinu i navukao sam je boreći se sa snom i bolom u ukočenom vratu i ramenima. Na svu sreću, uspio sam dobiti donji ležaj.
Probudio sam se oko pola 12, s izgužvanom knjigom pod leđima. U nedostatku vode za umivanje i pranje zubi, popio sam kavu, popušio cigaretu i vratio se čitanju nedavno kupljene a već uništene knjige u samoću kupea.
Probudio sam se oko pola 7 s izobličenim naočalama na nosu zarivenom u jastuk. Na jedinom pomoćnom sjedalu u kupeu stisnuo se novi suputnik. Promrmljao sam: "Oprostite... Sad ću vam napraviti mjesta." i odspavao još pola sata.
Oko 7 sam napokon uspio odvojiti zalijepljene kapke i s nelagodom se nasmiješiti sredovječnom suputniku. Pričao mi je kako je u vlaku velika gužva i jedva je uspio kupiti posljednju kartu. Uključio sam se u razgovor, rekavši kako je to baš zanimljivo jer je nakon granice, osim mene, u cijelom vagonu bio samo jedan gospodin. Izmijenili smo i nekoliko riječi o zagušljivosti u vlaku izazvanoj promjenjivim vremenom. Tek sam tada shvatio da su se na putu koji sam prespavao izmjenjivali kiša i sunce.

Pokraj nas promiču šume, polja, zapuštene kuće, hrpe smeća pokraj vrtova, hrđavi ostaci automobila i cisterni na neočekivanim mjestima,... U daljini primjećujem jarko polje uljane repice i sjetim se oduševljenja koje su ista takva polja oko Čakovca izazvala u ukrajinskih studenata desetak dana ranije. I odmah mi postane jasna razlika između Hrvatske i Ukrajine.
Odjednom, na nebu u daljini, baš tamo gdje se spaja sa zemljom, primijetim luk od sedam boja. I potrčim u kupe po fotoaparat kako bih zabilježio tu ljepotu. No, ovdje šuma, ondje stupovlje, a onda i jurnjava vlaka ne dopuštaju mi da zarobim savršen kadar.
Nakon petnaest minuta duga iščezne isto tako naglo kako se i pojavila. Razočaran, spremam fotoaparat u džep i šutke odmahujem glavom na suputnikovo pitanje jesam li uspio.
Naslanjam se na zid u hodniku i uživam u vjetru koji prodire kroz još uvijek otvoren prozor. Zatvaram oči.
Zapravo, nije uopće važno što nisam fotografirao ljepoticu koja me pozdravila neposredno prije dolaska u Kijev. Jer, shvatio sam što mi je željela poručiti.
Njezine tihe riječi dobrodošlice nije nadglasala ni hladna voda koja me dočekala u tušu nekoliko sati kasnije.

- 22:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 28.04.2009.

nnni

Polako se pakiram kući, a kući s duga puta nije lijepo doći praznih ruku. Pa sam krenuo u već tradicionalnu nabavku votke i slatkiša. Na putu od faksa do doma je dobroopremljeni supermarket, čiji je odjel s keksima, čokoladama, bombonima,... neizostavna postaja.
U vrijeme kad se približavam pultu i prodavačici za njim, ona briše neke tacne. Pogledi nam se sreću na trenutak, ali ona brzo prebacuje oči u nepoznatu i nedefiniranu daljinu, do koje se dolazi upravo kroz mene. Izgleda toliko ozbiljno zaposlena da ne znam smijem li joj se uopće obratiti. Ipak, skupim hrabrost i nakašljam se. Ništa. Daljina iza mojih leđa još je uvijek bitnija.
"Dobar dan!"
Opet ništa.
Između nas je staklena vitrina s tortama i baš ih sada treba sve jednu po jednu izvaditi i obrisati zrcalno čistu podlogu pod njima.
"Oprostite, možete li me poslužiti?"
Napokon me na trenutak pogleda.
"Ha...?"
"Molim vas kilogram zobenih keksa."
Izvježbanom rukom napuni najlonsku vrećicu na gram točnom količinom, položi je na vagu i zalijepi isprinatnu naljepnicu s količinom i cijenom.
"Što još?"
"Molim vas bombone s makom."
"Nemamo bombone s makom."
"A one s makom nacrtanim na pakiranju...?", pitam bojažljivo.
"U njima nema maka."
"A čega ima?"
"Ničega!"
"Dakle, ti su bomboni od zraka...?!", zaključujem iznenađeno.
"Nisu."
Budući da nema dodatne informacije, moram postaviti još barem jedno pitanje.
"A od čega su, molim vas?"
Ona proguta nezadovoljstvo, okrene očima i preko volje zazove nevidljivu kolegicu negdje iza sebe.
"Elena! Od čega su bomboni na kojima je nacrtan mak?"
"Od čokolade!", čuje se iza jedne od polica za njezinim leđima.
Postaje mi zanimljiv besmisleni razgovor koji vodimo pa nastavljam.
"Od kakve čokolade?"
"Od čokoladne čokolade!"
"U redu. Zaboravite mak. Dajte mi, molim vas, po 250 grama četiriju najprodavanijih slatkiša."
U manje od dvije minute napunila je (opet s nevjerojatnom preciznošću!) četiri paketića traženom količinom, izvagala ih, nalijepila na njih naljepnice i položila na pult ispred mene. Sve bez riječi.
"Hvala. Doviđenja!"
Ali, muk i nepoznata udaljena područja već su je progutali.

- 15:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2009.

kruh naš svagdanji

Dok se na radiju izmjenjuju ukrajinske i ruske pop uspješnice, on mi priča o svojim prijateljima. Usput se rutinerski probija kroz gradsku gužvu.

Jedan je od njih - tih prijatelja - nizak rastom, ali sav u mišićima. Bavio se mnogim sportovima i za rezultate u svakome od njih dobio ukupno 13 posebnih sovjetskih priznanja. Sada je zaposlen u specijalnoj policiji.
Kad se jednom vraćao s rođendana svog prijatelja, zaustavila ga je prometna patrola. On je - zovimo ga Vitja - dobar čovjek. Neće ti, čim mu slučajno staneš na nogu, reći "odbij!", kako bi učinili mnogi. On će se sramiti i onda ćeš mu ti možda stati ponovno, a treći put ćeš ga već dodirnuti i rukom. Ali kada prevršiš mjeru, ne zna se što on može učiniti. Takav je Vitja čovjek.
Prometni policajac pitao je Vitju je li što pio, a on je odgovorio da jest. Uniformirani predstavnik vlasti predložio je kolegi u civilu plaćanje kazne, ali je Vitja to odbio. Bio je na rođendanu svog prijatelja! Nije li logično da je pio? Zar nitko od vas - dovraga! - nikada nije popio malo votke?!
Uz pomoć drugoga kolege, prvi je policajac Vitji stavio lisičine i proveo ga u stanicu zbog vožnje u alkoholiziranu stanju, vrijeđanja službene osobe, narušavanja javnog reda i mira i tko zna čega još. U policijskoj su stanici bila još dva dežurna policajca, ali ih je Vitja - čim su ga oslobodili - sve svladao. Složio na hrpu, kako se kaže.
I tek im je tada pokazao svoju značku. Na odlasku im je zaprijetio da će u sljedećoj takvoj situaciji o tome obavijestiti njihove nadređene.
A što da je netko od policajaca u stanici potegnuo oružje? Ništa. Vitji to tada ne bi bilo važno. Eto, takav je to čovjek!

Sergej pak radi u Prokuraturi. Recimo da je to nešto slično Unutarnjoj kontroli.
Jednom je s nekom djevojkom pošao u park. Nije to bio baš park, više šumica. Odjednom im netko zasvijetli baterijom kroz vjetrobransko staklo. Policajac, ni manje ni više.
Zahtijevao je od Sergeja da plati kaznu od 500 dolara, kako bi ga pustio. A ako te negdje zadrži policija, o tome se šalje obavijest na posao i kući. Sergej nije oženjen, pa mu ništa ne znači to što ga je policija omela u seksualnom činu na javnome mjestu. To, uostalom, i nije javno mjesto, nego njegov auto. Policajac je tražio i djevojčine dokumente, jer ako se ispostavi da je curi manje od osamnaest, možeš nadrapati. No, to je bila neka studentica, tako da te opasnosti nije bilo.
Policajac je Sergeju još jednom ponovio da plati kaznu od 500 dolara, ali Sergej je znao da će, prema tada važećim zakonima, najveća moguća kazna biti 36 grivnji. Zato je inzistirao na tome da plati zakonom propisanu kaznu u policijskoj blagajni uz ispisivanje svih izvješća i zapisnika koji su za to potrebni.
U policijskoj stanici se nakon nekog vremena susreo i sa zapovjednikom toga odjela, koji je trebao uzeti njegovu izjavu. Pitao ga je prezime, očinstvo i ime, a Sergej je pristojno odgovorio. Zatim ga je pitao gdje je zaposlen, a Sergej je tek tada - kao dokaz svog odgovora - pokazao značku.
Zapovjednik je problijedio i ispričavajući se počeo derati zapisnik. Pa je pozvao i policajca koji je bio kriv za neželjeni nesporazum.
Sergej je rekao da zapravo žuri i usput spomenuo kako će njihov odjel dobro istražiti.

Već sam odavno prestao gledati kroz prozor. Otvorenih ustiju gledam u vozača.
Da, tko je čovjek, taj je uvijek čovjek. A govno je govno.
I ja sam jednom bio s druge strane zakona. Bandit. Upoznao sam među njima i ljude i govna.
Znaš, kad nekome posudiš novac, a on ti ga ne vraća, moraš nešto poduzeti. I sad policija kaže da si ti prekršio zakon jer si uzeo svoje. Dobro, možda sam ja kao postotkom plaćeni posrednik nešto i prekršio, ali da je to učinio onaj čiji je novac bio u pitanju, i njega bi na kraju proglasili zločincem.

Koji vam broj točno treba?
Stanite bilo gdje.
Plaćam i izlazim na Hreščatik u ranim poslijepodnevnim satima. Špica. Od mene se uz zvuke truba okolnih automobila udaljava crna honda u kojoj radio pjeva o svježem vjetru slobode. "Ne ponašaj se kao on, neću te pustiti,..."

U ruci mi je posjetnica.
- 15:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.04.2009.

još jedno kopiranje

Nisam nestao. Sve je u redu. Živ sam i zdrav. Bez brige.
Jednom davno, kad sam još bio član izviđačkog odreda, naučio sam kako tišina ne mora nužno značiti da se dogodilo nešto loše. Naprotiv, nedostatak informacija može biti pokazatelj kako se sve dobro razvija. Dakle, buku bi trebalo smatrati lošim glas(nik)om.
U skladu s tim, objavljujem još jedan već objavljeni zapis. Usporedbu, paralelu, metaforu,... možete (pokušati) pronaći ili ignorirati.


"...TKO BI GORI, ETO JE DOLI, A TKO DOLI - GORI USTAJE."

Kad sam zbunjen i nesretan, pišem. Ako ne znam kako objasniti vlastite misli i osjećaje, opet pišem. Ne uspijem li protumačiti tuđe riječi i postupke, pogađaš – pišem. Kao i kad se brinem, s razlogom ili bez njega.
Terapija uvijek djeluje!
Toliko željene stvari odjednom su nadohvat ruke, a svijest o neželjenima i ne postoji; tek naslućene mogućnosti razvijaju se, a požaljeni postupci nestaju. Dobro pretpostavljaš, ružnu stvarnost zamjenjujem lijepom uobraziljom, odnosno ne živim u stvarnom svijetu, ili – još jednostavnije: nisam normalan!
Ako je, pak, sve onako kako bi u idealnom svijetu trebalo biti, ne pišem. Kada nema strahova i nedoumica, sumnji i očaja – samo šutim. Kao i kad mislim da će sve biti u redu.
Čudan splet okolnosti učinio me ove godine šutljivim. Još ću povjerovati da su drastični rezovi i novi počeci stvarno mogući. Jer, čini se da će uistinu sve biti u redu; nema ni najmanjeg razloga za zabrinutost.
Upravo se zbog toga najviše brinem!

link za to isto, ali na drugome nekom mjestu
- 21:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 10.03.2009.

ništa nije kako se na prvi pogled čini

Počela je praksa za studente četvrte godine. U skladu s tim, oni ovog i sljedećeg tjedna neće biti na faksu i neće imati predavanja. Srijedom i četvrtkom imam predavanja samo s četvrtom godinom, a petkom nemam predavanja.
Dakle, ovaj i sljedeći tjedan predajem samo u ponedjeljak i utorak.
Ali ne, jučer je bio neradni dan (zahvaljujući dobroj tradiciji da se obilježavanje državnoga praznika, Međunarodnoga dana žena, umjesto u nedjelju "odradi" u ponedjeljak). To nas, uz pomoć matematičke operacije oduzimanja, dovodi do točnog zaključka da ovaj tjedan radim samo u utorak.
I već u prošli četvrtak počeo sam se tome istinski veseliti. Uistinu, kako je malo (predavanja) potrebno da čovjek bude sretan!
A kad je čovjek sretan, želi to proslaviti. Pa smo jučer, baš na godišnjicu rođenja Tarasa Ševčenka (dakle, ne bez razloga!), Oksana, Kaša, Andržej i ja, nakon kasnog buđenja, doručka i kave, odlučili prošetati po parku i popiti malo šampanjca. Vrijeme je bilo krasno: tek probuđeno sunce, lagani topli povjetarac i snijeg koji gotovo nestaje s ulica. Mogli smo bez straha šetati otkopčanih jakni.
Kad smo pronašli klupu samo za nas i otvorili bocu, počela je padati sitna rosulja. Nije bilo ni hladno ni mokro i odlučili smo ne obraćati pažnju na taj nevažni hir u ionako promjenjivom kijevskom proljeću.
Danas smo svi šmrcavi i začepljeni - bolesni, dakle.
A do sutra moram ozdraviti jer je na faksu olimpijada u poznavanju hrvatskog jezika, a i studenti koji su bili u Hrvatskoj na stipendiji moraju položiti ispit koji smo održali u vrijeme njihova izbivanja.
I neradni se dan brzo pretvorio u radni, a Hristo - iz paničara u dobrotvora (donio mi je hrpu lijekova i objasnio kako ih dozirati da nakon jedne noći budem kao nov).
Odlazim. Kura počinje.
- 20:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 06.03.2009.

vijesti iz kulture

Nju sam upoznao još prošle godine. Na jednoj od kava u "O'Panasu".
Oksana me netom prije nego što je milostiva trebala doći, upozorila da je riječ o njezinoj bivšoj docimerici iz doma i jednoj od zanimljivijih suvremenih ukrajinskih pjesnikinja, osobito erotske poezije. Po njezinu izgledu to se ne bi reklo. Ali, kad je počela recitirati svoje posljednje stihove, udarajući pritom otvorenim dlanom o stol i uzdišući: "Ja hoču bačyty tebe,... ja hoču tebe,... aaa,...", morao sam osjetiti kako preplašeno tonem u svojoj udobnoj pletenoj stolici.
Njega svi citiraju već godinama.
Jedan je od najboljih i najcjenjenijih predavača na Katedri za suvremenu ukrajinsku književnost. Objavio je i nekoliko zbirki stihova, ali poznatiji je po svome znanstvenom radu. Čuo sam još da je muž i otac te Oksanin mentor. Ali, kad god bih čuo to prezime, preplašio bih se strahopoštovanja koje ga je pratilo.
O njihovoj vezi čuo sam u jednom tajnom razgovoru. Navodno je on tada često izbivao od kuće i noćio u stanu koji je sam plaćao, a u kojem je živjela relativno poznata pjesnikinja. Skandal!
A onda se on razveo i preselio u taj stan. Nakon nekoliko mjeseci rijetko se čuo ironičan ton u razgovoru o njima.
Danas smo posjetili predstavljanje njihovih zbirki erotskih stihova. Riječ je o ljubavn(ičk)im dijalozima nazvanima "Dan koji ne postoji" i izdanima u dva tanka sveska. Njezin se zove "Vodoravna zebra" (autoričina posveta glasi: Njemu... posvećujem... sebe...), a njegov "Bermudski sanskrt" (s posvetom: Njoj - amor vincit omnia"). Obje knjižice spojene su papirnatim prstenom s otisnutim zajedničkim naslovom i ne mogu se kupiti zasebno.
Na početku spektakla u kijevskom Muzeju književnosti jedna dama zrelih godina u djelomično prozirnoj crvenoj haljini sa šljokicama na poznatu je melodiju otpjevala nabrzinu sklepane stihove o dvoje nekad nesretnih ljubavnika. Zatim su iza zastora na kraju male pozornice istrčali plesači i pokretom popratili nježne stihove. A onda su se zaletjeli u publiku i u istom ritmu doveli na pozornicu glavne zvijezde večeri. Pa su njih dvoje još malo plesali.
Bilo je i uobičajenih praznih hodova kad su se predavali mikrofoni te donosili i odnosili stolci, ali uglavnom je iza nekoliko pročitanih pjesama slijedio plesni intermezzo. Svi su se pitali čemu to zapravo svjedoče.
Glasovi sa strane bili su dovoljno glasni da čujem različita tumačenja o tome kako je najlakše postati poznatom pjesnikinjom i kako se ponašaju zaluđeni utjecajni starci. I sve sam razumio.
Do trenutka u kojem je on, najavljajući svoje stihove, rekao kako je njihov put bio težak i nije se uvijek svima sviđao. Kad je pročitao pjesmu "Ne okreći se", više mi ništa nije bilo jasno. Ali, shvatio sam da u tome (napokon?) uživa i bi mi zbog toga drago.
Možda je upravo zahvaljujući tim nedovoljno tihim glasovima i djevojci koja se bezočno cerila od početka do kraja ozbiljnog predstavljanja najnovije zbirke poznatih autora odlučio na kraju službenog dijela programa utisnuti vruć poljubac u usta svoje sadašnje izabranice. A možda i ne.
Ali, više nije ni bitno jer smo nakon toga skočili na pivo u "Domašnju kuhnju" odmah preko puta. I jedno se pretvorilo u tri.
- 00:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.03.2009.

za i protiv

Počelo je sasvim bezazleno. U jednom običnom razgovoru o vizama, pozivnim pismima i ukrajinskim propisima o boravku stranaca - kakve uglavnom vodimo - M. M. je spomenuo kako postoji mogućnost da strane lektore presele iz studentskog doma u kojem sada žive. Kako, molim? Kamo? Zašto?
Sve je to pod velikim upitnikom, ali jedan će se dom uskoro obnavljati pa njegove stanare treba nekamo preseliti. Dom koji će vam najvjerojatnije ponuditi neko je vrijeme služio kao hotel i, iako je prije bio u lošem stanju, sada je gotovo nov. U redu, brinut ćemo se o tome kad se upitnik nad temom pretvori u uskličnik.
Već dva dana nakon prvog razgovora, M. M. me zamolio da ostalim lektorima kažem kako nas sve zovu na sastanak u Crveni korpus.
Zašto?
Zapravo ne znam, sve će vam reći u ponedjeljak.
Budući da smo tada bili na putu prema policijskoj postaji, u kojoj smo trebali (napokon!) službeno prijaviti moj višemjesečni boravak u Kijevu, i da je pred nama bilo još mnogo stajanja u redu, ponovno sam pitao što je sa selidbom u drugi dom.
Znate, ja o tome ništa ne znam. Na sastanku u ponedjeljak dobit ćete sve potrebne informacije... (Dakle, tu smo...)
Iz ostalih odgovora zaključio sam da je novi dom bliže centru, suvremeniji, sa sobama hotelskog tipa, dakle, bez kuhinje. Fakultet je čak spreman organizirati autobus za našu selidbu.
Ali, nije li to tek jedna od opcija o kojoj se razmišlja...?
Da, u pravu ste. Reći će vam u ponedjeljak.
Na moju kratku poruku Hristo je (kao i obično) uzvratio paničnim pozivom, Flo (kao uvijek) nije pokazao što misli o tome, a Kaša je (kad smo se vidjeli) slegla ramenima i nasmijala se.
U ponedjeljak nas je u velikoj i šarenoj dvorani za svečane prigode pozdravio novi ravnatelj Ureda za međunarodne odnose. Želio nas je upoznati s novom situacijom u kojoj se našlo sveučilište. Dakle, ponovio je sve ono što smo već znali. Nakon njegova kratkog uvoda, postalo je jasno da Kineskinja o tome nije znala ništa. Ne samo to, nije ga uopće razumjela. Pa joj je još jednom p o l a k o objasnio.
Hristo nije izdržao i odmah je rekao kako on ne jede ukrajinsku hranu i ne može živjeti bez kuhinje. Osim toga, svakodnevno se dopisuje sa svojom liječnicom homeopatkinjom pa ne može živjeti ni bez interneta. Na to su se probudili i ostali. Nitko ne može živjeti bez interneta!
U "novom" domu postoji bežični internet, vece i kupaonica (i to prilično veliki) u sklopu su svake sobe, tamo je i mali hotelski hladnjak, ali kuhinje, nažalost, nema. Moguće je urediti zajedničku kuhinju na jednom od pet katova te zgrade. Općenito, na novoj možebitnoj adresi uvjeti su bolji i zato su to prvo predložili nama.
Flo je podsjetio da bi mu to bila već četvrta adresa u Kijevu i polako se umara od tolikog seljakanja. Da, to je razumljivo.
Pitao sam za točnu adresu i mogućnost posjeta spomenutog mjesta prije konačne odluke. Da, fakultet može organizirati zajednički posjet. A kada bi se to moralo dogoditi? Znate, to je tek jedna od mogućnosti koju zasad razmatramo, željeli smo prvo čuti što vi mislite o tome, ali najkasnije za mjesec dana.
Zatim je još jednom ponovio sve naše zamjerke (nedostatak kuhinje, selidba tijekom semestra, nedovoljno mjesta za sve naše knjige i osobne stvari,...) i obećao kako će naše mišljenje prenijeti Nekome Gore, a o sljedećim nas aktivnostima obavijestiti.
Hvala, doviđenja!
Preseliti se ili ne? Bliže centru je primamljivo. Kraći put do posla. Ipak, ovdje već živimo neko vrijeme, imamo dobre susjede i zanimljivo društvo. I kakav-takav dom.
Hristo je tražio upute od svog ministarstva, a žena mu je rekla neka se vrati kući. Flo je slegnuo ramenima, Kaša se nasmijala. Ja sam se zamislio.
Jučer je u domu bila komisija koja je, navodno, obilazila sve strance koji u njemu žive. Mene nisu posjetili.
Ujutro sam se probudio s mišlju da preostalih nekoliko mjeseci mogu preživjeti bilo gdje pod sljedećim uvjetima: samo moja (besplatna) soba, vlastita kupaonica, internet.
Ipak, bojim se da na kraju ne završim kao ona jadna retardirana djevojčica iz vica o tri želje. Želim se preseliti! Ne, želim ostati! Joj, poludjet ću!
Za to vrijeme Hristo traži rabljeni hladnjak i rešo za kupaonicu.

Photobucket

Photobucket
- 12:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se