U egzilu...
22.12.2006., petak
Still Loosing...
 ''...I'm just the shadow of the man I used to be And it seems like there's no way out of this for me I used to bring you sunshine Now all I ever do is bring you down How would it be if you were standing in my shoes Can't you see that it's impossible to choose No there's no making sense of it Every way I go I'm bound to lose...'' Queen – Too Much Love Will Kill You Često sam ostajao sam... potpuno sam... u svojim projektima i planovima... i uvijek je to bila stvar ostalih... što me pogrešno i bezrazložno ostavljaju samog... no ovoga puta... stvar je u meni... samo u meni... u onome kakav sam... a utjehe nema... Od vlastitog ''JA'' ne može se pobjeći, ma koliko se bježalo... diše nam uvijek za vratom, progoni, udara i ubija... kada to vlastito podmuklo ''Ja'' izda one koje najviše volite, kada izda i vas i kad s njime nitko ne može više izaći na kraj, kada vas odbaci i onaj... Vaš Netko... i kad počnete odbacivati sebe... jer Um je preskučen za sav roj crnih misli, a koža pretijesna... tad nastupa Ludilo... zašto ja? Ili je možda ipak pitanje – zašto, Ja? Sve je to dio nekog božanskog plana, siguran sam... ali mora li taj plan biti dobar po nas? Ili je dobar samo za Boga... tu pitoresknu nasmijanu figuru onkraj svemira...? Rekao sam večeras i previše puta ''Zbogom'' osobi koju volim, a nisam htio... no drugog izbora nisam imao... pa makar je i potpuno zasluženo, teško je kad te Tvoj Netko prestane voljeti i želi te izbrisati iz života... a razlog je jednostavno... ''Ja''... nisam bio dovoljno dobar... i za nikoga neću nikad biti dovoljno dobar... zauvijek ću ostati prazna, jadna, neutješna i sama budala... kojoj nema Spasa... osim onog očitog... Ne bojim se Smrti... smjelo je i s nestrpljenjem očekujem, nadajuć se da me neće snaći kazna Pakla... a to je - ponovno živjeti... Naime, sve što nas okružuje je golemi nepodjeljeni Ocean Energije i u taj Ocean možemo bestjelesno uroniti kao mala kap u oceanu tek kad nam Smrt pokuca na vrata, a Život smo ispunili pozitivnom energijom... Negativna energija znači povratak... u grotlo Pakla... Život... Zemlja... Svijet... kome je ovdje lijepo? Tko ovdje može reći da je istinski sretan? Svijet je samo kombinacija bezbrojeno mnogo krugova Pakla... Od kojih sam vjerujem sve prošao u proteklih nekoliko stoljeća... i nikako da napokon shvatim... ponavljam li i ovaj put iste greške? Ili pak činim ono što sam trebao odavno? O Bože... kad bih samo mogao umirati, ne moram biti kap u oceanu, samo da stalno umirem... iznova i iznova... bez prolazaka kroz Djetinjstvo, Adolescenciju, pa i Zrelu dob i Starost koje u ovom životu nadam se neću dočekati... jer kroz sva navedena razdoblja čovjeka progoni jedno... njegove emocije... Ljubav... Ljubav je kuga... kuga nedefinirana, ovdje je samo zato da čovjek pati... zato je i nedefinirana... jer da je Ljubav objašnjiva, za nju bi se vrlo lako iznašao neki lijek... samo onako... usputan, kapljično da se uzima i prenosi... ovako... boli... boli i ostavlja ožljke... koji nikad ne zacjeljuju... javlja se u najnelogičnijim kombinacijama... najviše onda kada ne bi trebala... sve pod budnom ravnateljskom palicom Boga... koji se trga od smijeha... kad bijednici shvate koliko su nekompatibilni, a desila im se... Ljubav... i tada nastaje... Praznina... Je li to Božji plan? Stvarati u ljudima praznine i nanovo ih popunjavati? I tako unedogled... je li to neki izopačeni egotripaški plan da se stekne više pobornika? Ne, nije to, siguran sam... jer onda ne bi upravo jednog izgubio... ipak je stvar u bezazlenom Božjem humoru... koliko god se on neukusnim činio... Prepuštam se dakle ponovno svom potpuno osamljenom i praznom Životu... prava tražiti razumijevanje i vrijeme nemam i zacijelo nikada nisam imao... jer nikada ništa nisam u Životu dobio... samo gubio... jer bitke se u Životu nikad ne dobivaju... ma koliko god truda se ulaže... a više se ni ne trudim... jednostavno... živim... i čekam smak.. da... kad pleteš svoj oreol... za to i nema boljeg mesta nego mrak... da... I'm just a poor boy, I need no sympathy.. da... what is this thing that fills our dreams yet slips away from us? Da.... those were the days of our lives... da... just killed a man... da... you've left me to dream all alone... i da... ...I still love you... |
