U egzilu...
03.11.2006., petak
...a dan se ljulja kao pijan...
 ''Ubija me dosada zagrebačkih ulica, Dolje ispod prozora, ništa se ne dešava...'' ITD Band - Sonja Šuljam se tiho, kao lopov, potpuno nečujno... u vlastiti egzil... Nestati, pa se slavodobitno vratiti... nešto što sam već jako dobro uvježbao... teatralnost je pravi put, njome se pokrivaju sve greške i isprike... Zadivi ljude, pa će zaboraviti koliko te dugo nije bilo i što si sve izostavio napraviti, teatralnošću pokrivaš lijenost i tromost... ali za nju treba duplo više raditi, pa u jednom mahu iscrpiš sve zalihe energije, koje ionako malo imaš, samo da bi ponovno nestao i tako skakutao od dolaska do dolaska... teatralno, a ustvari... potpuno neprimjetno... Ljudi zaboravljaju, a dugi odlasci im olakšavaju taj proces... svašta se na duži period može desiti, a to što se dogodilo valja i zapamtiti... mozak je mala zeznuta stvarčica, nikad ne znaš što ti ostaje, što se novo stvara, do kuda ide... ali jedno je sigurno - život je jednosmjerna cesta i koliko god se trudio, kad se osvrneš, nećeš više tako jasno vidjeti njen početak... kraj, naprotiv, s vremenom postaje sve izvjesniji i jasniji, on je ipak nešto novo, i usudim se reći - bolje... Tko se na kraju i sjeti svih onih malih mjesta kroz koja je prošao vozeći se nekim starim prašnjavim drumom, možda će zapamtiti neko skretanje ili zanimljivo ime, no sve to prođe kako je i došlo... negdje na pola puta do nekog drugog mjesta... No, jedno je kad prolaziš, drugo je kad ostaješ... kad stojiš i trudiš se da te zapaze, moraš izmišljati novotarije, da se ne izližeš ko stara gramofonska ploča... možda će te još koji puta izvaditi, da čuju taj originalni zvuk, ali sigurno je da će te zamijeniti nekim CD-om, narodnjačkim po mogućnosti... Eto, pomirio sam se sa svojom sudbinom gramofonske ploče... nisam baš tako star i još sam manje izlizan, ali sam lijen i vjerojatno... nekreativan... eh, da... nemam onu poduzetničku crtu, a još manje i umjetničku i filozofsku, da smislim nešto novo, da se teatralno pojavim pred onime što je ostalo od moje nekad tako vjerne publike i zadivim ih svojom genijalnošću te ispunim očekivanja gomile... Uostalom, kako bih razvio te magične sposobnosti kad vidim da se u svijetu ništa ne mijenja... Dnevnik vrti dvije-tri vijesti, novine su spale na dva naslova, filmovi se snimaju po istoj šabloni... živimo li mi to u nekoj vremenskoj petlji i jesam li ja jedini osvješten dovoljno da to vidim? Za koga to sve rade? Kome je to toliko zanimljivo? Isto, sivo, dosadno... Eh... a ni ja si ne pomažem... moj trud da svoje dane obojim nekom šarenom dugom ravan je nuli... volja još uvijek postoji, ali ne nalazim izlaza iz istih dosadnih i napornih razgovora, rješavanja tuđih (ne)problema, neuspjelih pokušaja da udovoljim okolini... a naposlijetku i samom sebi... bojim se da su mi neki zli duhovi koje susrećem još uvijek na svojoj jednosmjernoj cesti dokračili krila... lomeći ih... kao šibice... jednu po jednu kosku... dok nije ostalo ništa da zadrži perje... Previše je licemjerja, neljubaznosti, cinizma i sebičnosti na ovom svijetu da bi se protiv toga borilo... a na sve to... tu su i mentalne bolesti, ludilo, koje je izlaz samo onima koji od njih boluju, drugima je tlaka i strah... homo homini lupus... naravno, jer nikad ne znaš na kojoj frekvenciji drugi radi... kakve se misli roje unutar tog zastrašujućeg predmeta... mozga druge osobe... strašno je kako su ljudi iz dana u dan sve pokvareniji... bez iznimke... Kako da jedan prosječni studoš, koji je uz to i lijenčina par excellance, u takvom svijetu nađe samo svoj privatni kutak i oboji ga barem jednom tjedno onako kako on to hoće, a ne kako drugi zahtjevaju... Uostalom, kako da on zna što hoće u ovom svijetu Užasa? I tako... dani se ljuljaju kao pijani, odlaze u anale, uredno poslagani po imenu i broju, polagano padaju u zaborav u nekom velikom kozmičkom arhivu gdje ih tu i tamo izvuče pokoji prolaznik, da se bar na kratko vrati u neka ljepša vremena svoje mladosti ili uredi sutrašnji TV Kalendar... svatko ima svoje razloge da budi davno zaboravljene dane... ...hoće li itko imati razlog da otvori ovaj blog... pitam se... |
