U egzilu...

''Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere!
Pošteno živjeti, drugog ne povrijediti, svakome dati prema zaslugama.''
(Ulpianus, D.1.1.10.1.)

''Znam, ali kako menjati svet, nikom nije stalo do tog,
svako drži samo do svog, svako tera samo po svom.''
Đorđe Balašević - Vi ste jedan običan miš

I tako... Veliki je petak... vrti se na radiju po cijeli dan ''dan kada kršćani promišljaju Kristovu muku''... dakle, i radio ovih dana mnogo laže... jer kršćani, a i svi ostali promišljaju jedino o onome staronarodnome - ''u se, na se i poda se''... u uredu sindikalna šunka i vino, čokoladne pisanice... kupuju se šibe (?!), plišani pilići (!!!???), čokoladni zečevi (???!!!), janjetina... jest... sve je to fino i u redu... ali veze s Kristovom mukom i promišljanjem iste nema... još jedan blagdan koji bi trebao predstavljati obnovu Duha, učvršćivanje Vjere i potvrdu Ljubavi pao je pod naletima nezaustavljivog ateizma...

Zlo, dragi moji... Zlo je slatko i primamljivo... Zlo dolazi predivno upakirano, neprepoznatljivo, Zlo je lijepo izvana... zavodi, bludniči sa Dušom... uzima svoj danak jer je trulo i zaudara kada se spozna... Zlo dolazi s mjesta s kojeg se najmanje nadamo, ali i sa onih očitih... i svi mu podilaze... oni koji slijepo odlaze u crkvu, poštujući isključivo formalnost, bez imalo prave Vjere, a i oni prazni koji su nesposobni da sami vjeruju uzeli čitav jedan nauk u svoje ruke, prilagodili ga sebi i od njega napravili zgodnu zanimaciju za naivni puk... koji slijepo, poput ovaca, i potpuno prazno sluša neke tlapnje lakrdijaša...

Odlaze ljudi u crkvu... i za Uskrs i za Božić... i nedjeljom... odlaze i klanjaju se zlatnom teletu... odlaze i slijepo mole u prazno... mole se zlatu, drvetu, svećeniku sa hostijom u ruci... ali ne mole se Bogu... svećenici pak... izgledaju jednako kao i oni farizeji pred dvije tisuće godina, a i hramovi su im identični... prodaju lažnu vjeru, a Vjera se, dragi moji, ne može prodati! I eto što čine naivnom puku - upitah baku: ''Reci mi što bi učinila kad bi danas upao u crkvu netko i počeo vikati: 'Što radite? Ovo je lakrdija! Napravili ste od kuće Oca moga i vašega kupleraj! Plaćate za mise?! Tražite novac!? Prodajete Riječ Božju?!' '', na što mi je ona mirne duše odgovorila: ''Pljunula bih mu u lice.'' Tada sam reagirao: ''Ta, onda nisi ništa drugačija od onih koji su vikali 'Raspni ga!' '' Naravno... moja baka nije ni učena, nit previše razmišlja o svemu i rekla je istinu da je to sve bio dio njezinog odgoja, pa je moj odgovor protumačila kao napad na njenu Vjeru u Boga... ali ne, draga moja bako... ne napadam ja nit tebe nit tvoju Vjeru u Boga... jer iz tvog života je razvidno da vjeruješ u Boga, da živiš po Božjoj Riječi i da si samo žrtva lažne ideologije koju su ljudi izmislili i uobličili je kao ''vjeru u crkvu'' usudivši se istu izjednačiti sa pravom Vjerom! Takvim ljudima, kao što je moja baka, nauk, pa tako ni učitelj, nije potreban... njoj ne treba institucija crkve da je izučava, njoj treba Crkva, kao zajednica... a to smo svi mi... to su svi oni koji su joj spremni pomoći kad joj to treba, pružiti joj utjehu, svi koji su sposobni voljeti, svi koji su sposobni dati barem u jednom trenu jedan djelić sebe za drugoga... ako želite otići u Crkvu, obnoviti Duh (podići raspoloženje, pronaći utjehu): idite kod svojih prijatelja, idite kod ljudi koji su vam dragi, radite nešto što će vas okrijepiti, ljubite bližnjega kao i sebe, učinite sebe sretnima tako da činite druge sretnima... mnogo ljudi odlazi u crkvu, a da su potpuno prazni, da to samo formalno obave... i to Crkvu derogira... u potpunosti... a time se derogira i Kristov nauk koji predstavlja samo jednu bitnu, a opet tako (ne)normalnu i (ne)uobičajenu stvar kao što je Ljubav prema bližnjima - svim ljudima na svijetu koji žive i rade u istom vremenu kao i vi... nerazumijevanje, kompleksnost te brojne naknadno izmišljene dogme dovele su do ogorčenosti i odbacivanja...

Drugi pak ljudi, a naročito ateisti koji su izmislili institucije poput crkve, dakle, uopće odbacuju Vjeru kao mogućnost... Boga kao mogućnost... drže se samo onog pojavnog, samo osjetilnog... empiristi su do srži... oni će reći: ''Siđi s križa da ti vjerujemo!'' isto tako oni najčešće govore: ''Prema zakonu... ovo ili ono...'' Država i pravo su njihove najveće vrijednosti... i ne razumiju da i ta država i to pravo potiče iz neke veće države i nekog većeg prava... ''Ecclesia vivit lege Romana!'' viču grleno i ponosno, gurajući Crkvu u okvire vlastitog neshvaćanja, u okvire vlastitih nevaljalih propisa, tako joj umanjujući vrijednost i ponižavajući je... ja pitam - a čija to crkva živi po rimskom pravu? Moja? Njihova? Vaša? Naša? Crkva je jedna (a to smo svi mi) i ona živi po božanskom pravu... i vičem smjelo i grleno... ''Ecclesia vivit lege Divina!''... samo što za tu ''moju'' Crkvu više nitko ne mari jer je zamijenjena, prilično uspješno, čovjeku prihvatljivijom, lakšom, ali nepotpunom verzijom... Ovdje govorim o pravu i Pravednosti... jer čestoput pravednost ostane uskraćena zbog prava... a jedno je izmislio Bog, a drugo čovjek, kao slabu presliku... pa i sami Kristov proces i osuda te izvršenje njegove kazne bili su po pravu ispravni... no, jesu li bili pravedni? Koliko takvih slučajeva postoji u povijesti? Zanemarimo li posebnosti koje svaki slučaj ionako ima, Kristov nije nimalo drugačiji od njih... kažemo... nepravedno je osuđen... i svima je to jasno, pa ipak... ne može se protiv prava? Treba li kazniti onoga koji krši loš i nepravedan zakon? Je li doista najveća vrijednost pravo i nitko nije iznad njega? Ili je najveća vrijednost, možda, ali samo možda... ipak... Čovjek?! Povrijediti očito nedužnog jer tako zakon kaže? Povrijediti nedužnog radi vlastitog položaja? Povrijediti nedužnog radi vlastite satisfakcije? Onaj tko u sebi nema Boga, onog malog glasa koji predstavlja izvor svake Pravednosti, koji ne vidi ovu očitu Istinu, koji ne razlikuje očito Dobro od očitog Zla... ne čuje niti vidi Zlo... i prečesto niti ne želi čuti nit vidjeti... zatvarati oči pred svijetom i nevoljama koje ga potresaju najveći je grijeh od svih jer to znači ne mariti za bližnjeg, ne mariti za ljude u svom vremenu, ne mariti za ljudski život i dostojanstvo... to znači biti sebičan i ohol... a to čini svatko tko se imalo samovoljno postavlja iznad ostalih... pa tako i sam papa, u svojoj halji, sa svojim ''podanicima'' i administracijom... Oholost kao najočitija povreda bližnjeg jedan je od najvećih grijeha, a skromnost je jedna od najvećih vrlina... jedan je Božji Zakon, a to je ''Ljubiti bližnjega svoga kao što je Krist ljubio nas'' i taj se mora ispoštovati u potpunosti kako bi se dostigla pravednost... još nijedno pravo, niti jedna država nisu ostvarili taj osnovni uvjet svojim zakonima... koliko je to uopće moguće? Ne znam... ali činjenica da se nitko više ni ne trudi tako nešto postići, činjenica da se stvari kroz dvije tisuće godina otkad je odaslana jasna i očita poruka svijetu nisu nimalo promijenile, te činjenica da se dapače iste samo pogoršavaju, govore da se ovakvo stanje ne može dugo održati... ljudski rod će sam sebe iznutra uništiti i to je neminovno...

Mnogi se pitaju što sam ja htio reći svojim prošlim postom... ta, upravo to da će se Pravda jednom izvršiti i da će tada biti potpuna, baš kao što to Božji Zakon nalaže... jer kakav je to svijet u koji kažnjava gladnog čovjeka jer je ukrao kruh (jer je protivno pravu), a osobu, koja iz vlastite obijesti i oholosti troši silne svjetske resurse (znanje, kapital, rad, općenito - Energiju) da uz pomoć plastične kirurgije promijeni izgled, ni ne opominje, dapače hvali je i uzdiže kao primjer borbe za vlastito zadovoljstvo koje je sada, očito, najveća vrijednost... koliko je to u redu, dok bližnji (u astronomskim mjerilima (jer za Boga nismo samo stanovnici Zemlje, već i Svemira) niti pikometar od njih) takve osobe gladuju do smrti?! Zar zbilja ništa nismo naučili iz Kristovog očitog primjera? Od ljudi tog doba, svih opisanih u Novom Zavjetu, od ispovijesti Marije Magdalene, Jude Iškariotskog, pa kasnije i Aurelija Augustina, zar ništa nismo naučili i iz Pilatovog primjera i iz primjera farizeja i iz silnih ostalih primjera - od Veronike i Šimuna Cirenca do časnika sa bolesnim slugom i gostioničara koji prima Mariju i Josipa u štalu... iz svake te priče se dade nešto naučiti... i to na najjednostavniji mogući način, a priča o Kristovoj muci i uskrsnuću predstavlja vrhunac Novog Zavjeta jer ih sve objedinjuje u jedan događaj - čitav Isusov nauk, sve prispodobe, čuda, riječi... očituju se i ostvaruju u tom jednom vlastitom primjeru...

Stoga, sjetite se i toga kad budete kupovali šunke, plišane piliće i čokoladne zečiće... možda duboko u sebi osjetite zahvalnost, a tada možda pronađete i neki sakriveni smisao...

Sretan vam Uskrs želim!