U egzilu...

Sometimes I feel I'm always walking too fast (so lonely)
And everything is coming down on me, down on me
I go crazy, oh so crazy, living on my own...
Freddie Mercury - Living On My Own

Često sam govorio o samoći u svojim postovima... pokušavajući je dokučiti i pretočiti u neke razumljive riječi opisujući je ugledajući se na ponajbolje ruske realiste, da bude što opipljivija, mirisnija i što jasnija... no nikada je nisam pokušao razriješiti... nikada je nisam pokušao raščlaniti, naći joj uzrok... i eventualno... lijek... ma što mi mnogi prijatelji tvrdili i ma kako se ovo okrutno spram svih njih činilo... osjećaj samoće sveprisutan je u mom više-manje beznačajnom postojanju... samo mi mnogi uporni diverzanti u životu nisu dali da to shvatim... kao što su isti diverzanti na moje zastave uvijek stavljali onu plavu ili zelenu, znate kako to obično bude na raznoraznim vojnim kartama, prijateljsku boju, ne dopuštajući mi da shvatim kako sam zapravo jedan sasvim negativan lik...

Na staru godinu kasnio sam na pripreme za doček i slušao o pogubljenju Saddama zgražajući se nad tako nevjerojatno i potpuno nelogičnim svijetom... vozio sam Vlaškom, pa na Ribnjak i dalje prema Šestinama... misli su mi na trenutak pobjegle u neke skrovite peripetije mog izopačenog uma... i kod obaveznog skretanja prema Kaptolu našao sam se u pogrešnoj traci, u pogrešnom trenutku... ne razmišljajući, što uopće nije nalik meni, skrenuo sam naglo udesno, ravno pred ubrzavajuću četrnaesticu... zvuk lomljenja metala i pucanje stakla trgnuli su me iz misli... pogled udesno otkrivao mi je šine ogromne metalne zvijeri koja me nemilosrdno gurala duž tračnica... bio sam kriv... o još kako sam bio kriv... bilo je jasno kao dan...

Osjećaj hladnokrvnosti koji pamtim od toga dana progoni me i danas, a progonit će me zacijelo još bar neko vrijeme... u tih nekoliko trenutaka koliko se cijela stvar odvijala, sve što mi se događalo primao sam neobično smireno, čak možda i sa smješkom... a apsurd cijele situacije i moja gotovo nevjerojatno glupa vozačka pogreška naveli su me da ramišljam kako sam to učinio namjerno... kako sam jednostavno htio podletiti pod taj tramvaj... ne, nemojte me krivo shvatiti, nemam nekih suicidalnih poriva... bar ne tako jasno iskazanih... i da mi se vratiti u taj moment, prikočio bih ili skrenuo ulijevo, ako zbog ničeg onda zbog 800€ štete na u autu, no jednostavno toliko nekad ne volim život da sam u stanju vjerovati da sam ga namjerno ugrozio... kriv sam za nesreću, kriv sam zato što ne volim Život, kriv sam zato što sam je prevario...

Negativna energija ušla je u moj život 20. lipnja 2005. godine... ili je jednostavno sva pozitivna energija toga dana iz njega otišla...? Bilo kako bilo, ojačale su sile mraka u mom životu... i odonda mi sve kreće nizbrdo... sve čega se dohvatim propadne, a gotovo svi ljudi, mjerodavni ili ne, nalaze se pozvanima osuđivati ili bar proanalizirati moje postupke, bili oni ispravni ili ne... heh... sad više i ne vjerujem da ja mogu išta, prema društvenim normama, ispravno napraviti... jer čak i kad sam bio, kako sam smatrao, 100% u pravu i kad sam jasno izložio svoj slučaj i kad sam očekivao podršku... našao sam se sam... potpuno...a kako je tek sad kad sam kriv... kada je to jasno kao dan?

Tupa bol u glavi i stisnute čeljusti, hiperventiliranje i hvatanje zraka uz oštru bol u prsima i leđima... tek su neke fizičke manifestacije tjeskobe koju gotovo svakodnevno osjetim... sjetim se ljudi, sjetim se njihovog podsmijehivanja i optuživanja... sjetim se podmuklih likova koji mi mogu spočitati svaku slabost koju sam si sam nakalemio svojim krivim postupcima, pogreškama u životu... nikad si nisam dopustio da budem ovoliko slab kao što sam to sada i nikada nisam bio tako sam u svemu kao sada... a iz dana u dan je sve gore... sasvim zasluženo... što možda i najviše boli...

''...I'm just the shadow of the man I used to be
And it seems like there's no way out of this for me
I used to bring you sunshine
Now all I ever do is bring you down
How would it be if you were standing in my shoes
Can't you see that it's impossible to choose
No there's no making sense of it
Every way I go I'm bound to lose...''
Queen – Too Much Love Will Kill You

Često sam ostajao sam... potpuno sam... u svojim projektima i planovima... i uvijek je to bila stvar ostalih... što me pogrešno i bezrazložno ostavljaju samog... no ovoga puta... stvar je u meni... samo u meni... u onome kakav sam... a utjehe nema...

Od vlastitog ''JA'' ne može se pobjeći, ma koliko se bježalo... diše nam uvijek za vratom, progoni, udara i ubija... kada to vlastito podmuklo ''Ja'' izda one koje najviše volite, kada izda i vas i kad s njime nitko ne može više izaći na kraj, kada vas odbaci i onaj... Vaš Netko... i kad počnete odbacivati sebe... jer Um je preskučen za sav roj crnih misli, a koža pretijesna... tad nastupa Ludilo... zašto ja? Ili je možda ipak pitanje – zašto, Ja?

Sve je to dio nekog božanskog plana, siguran sam... ali mora li taj plan biti dobar po nas? Ili je dobar samo za Boga... tu pitoresknu nasmijanu figuru onkraj svemira...? Rekao sam večeras i previše puta ''Zbogom'' osobi koju volim, a nisam htio... no drugog izbora nisam imao... pa makar je i potpuno zasluženo, teško je kad te Tvoj Netko prestane voljeti i želi te izbrisati iz života... a razlog je jednostavno... ''Ja''... nisam bio dovoljno dobar... i za nikoga neću nikad biti dovoljno dobar... zauvijek ću ostati prazna, jadna, neutješna i sama budala... kojoj nema Spasa... osim onog očitog...

Ne bojim se Smrti... smjelo je i s nestrpljenjem očekujem, nadajuć se da me neće snaći kazna Pakla... a to je - ponovno živjeti... Naime, sve što nas okružuje je golemi nepodjeljeni Ocean Energije i u taj Ocean možemo bestjelesno uroniti kao mala kap u oceanu tek kad nam Smrt pokuca na vrata, a Život smo ispunili pozitivnom energijom... Negativna energija znači povratak... u grotlo Pakla... Život... Zemlja... Svijet... kome je ovdje lijepo? Tko ovdje može reći da je istinski sretan? Svijet je samo kombinacija bezbrojeno mnogo krugova Pakla... Od kojih sam vjerujem sve prošao u proteklih nekoliko stoljeća... i nikako da napokon shvatim... ponavljam li i ovaj put iste greške? Ili pak činim ono što sam trebao odavno? O Bože... kad bih samo mogao umirati, ne moram biti kap u oceanu, samo da stalno umirem... iznova i iznova... bez prolazaka kroz Djetinjstvo, Adolescenciju, pa i Zrelu dob i Starost koje u ovom životu nadam se neću dočekati... jer kroz sva navedena razdoblja čovjeka progoni jedno... njegove emocije... Ljubav...

Ljubav je kuga... kuga nedefinirana, ovdje je samo zato da čovjek pati... zato je i nedefinirana... jer da je Ljubav objašnjiva, za nju bi se vrlo lako iznašao neki lijek... samo onako... usputan, kapljično da se uzima i prenosi... ovako... boli... boli i ostavlja ožljke... koji nikad ne zacjeljuju... javlja se u najnelogičnijim kombinacijama... najviše onda kada ne bi trebala... sve pod budnom ravnateljskom palicom Boga... koji se trga od smijeha... kad bijednici shvate koliko su nekompatibilni, a desila im se... Ljubav... i tada nastaje... Praznina...

Je li to Božji plan? Stvarati u ljudima praznine i nanovo ih popunjavati? I tako unedogled... je li to neki izopačeni egotripaški plan da se stekne više pobornika? Ne, nije to, siguran sam... jer onda ne bi upravo jednog izgubio... ipak je stvar u bezazlenom Božjem humoru... koliko god se on neukusnim činio...

Prepuštam se dakle ponovno svom potpuno osamljenom i praznom Životu... prava tražiti razumijevanje i vrijeme nemam i zacijelo nikada nisam imao... jer nikada ništa nisam u Životu dobio... samo gubio... jer bitke se u Životu nikad ne dobivaju... ma koliko god truda se ulaže... a više se ni ne trudim... jednostavno... živim... i čekam smak.. da... kad pleteš svoj oreol... za to i nema boljeg mesta nego mrak... da... I'm just a poor boy, I need no sympathy.. da... what is this thing that fills our dreams yet slips away from us? Da.... those were the days of our lives... da... just killed a man... da... you've left me to dream all alone... i da...

...I still love you...

''Ubija me dosada zagrebačkih ulica,
Dolje ispod prozora, ništa se ne dešava...''
ITD Band - Sonja

Šuljam se tiho, kao lopov, potpuno nečujno... u vlastiti egzil...

Nestati, pa se slavodobitno vratiti... nešto što sam već jako dobro uvježbao... teatralnost je pravi put, njome se pokrivaju sve greške i isprike... Zadivi ljude, pa će zaboraviti koliko te dugo nije bilo i što si sve izostavio napraviti, teatralnošću pokrivaš lijenost i tromost... ali za nju treba duplo više raditi, pa u jednom mahu iscrpiš sve zalihe energije, koje ionako malo imaš, samo da bi ponovno nestao i tako skakutao od dolaska do dolaska... teatralno, a ustvari... potpuno neprimjetno...

Ljudi zaboravljaju, a dugi odlasci im olakšavaju taj proces... svašta se na duži period može desiti, a to što se dogodilo valja i zapamtiti... mozak je mala zeznuta stvarčica, nikad ne znaš što ti ostaje, što se novo stvara, do kuda ide... ali jedno je sigurno - život je jednosmjerna cesta i koliko god se trudio, kad se osvrneš, nećeš više tako jasno vidjeti njen početak... kraj, naprotiv, s vremenom postaje sve izvjesniji i jasniji, on je ipak nešto novo, i usudim se reći - bolje...

Tko se na kraju i sjeti svih onih malih mjesta kroz koja je prošao vozeći se nekim starim prašnjavim drumom, možda će zapamtiti neko skretanje ili zanimljivo ime, no sve to prođe kako je i došlo... negdje na pola puta do nekog drugog mjesta...

No, jedno je kad prolaziš, drugo je kad ostaješ... kad stojiš i trudiš se da te zapaze, moraš izmišljati novotarije, da se ne izližeš ko stara gramofonska ploča... možda će te još koji puta izvaditi, da čuju taj originalni zvuk, ali sigurno je da će te zamijeniti nekim CD-om, narodnjačkim po mogućnosti...

Eto, pomirio sam se sa svojom sudbinom gramofonske ploče... nisam baš tako star i još sam manje izlizan, ali sam lijen i vjerojatno... nekreativan... eh, da... nemam onu poduzetničku crtu, a još manje i umjetničku i filozofsku, da smislim nešto novo, da se teatralno pojavim pred onime što je ostalo od moje nekad tako vjerne publike i zadivim ih svojom genijalnošću te ispunim očekivanja gomile... Uostalom, kako bih razvio te magične sposobnosti kad vidim da se u svijetu ništa ne mijenja... Dnevnik vrti dvije-tri vijesti, novine su spale na dva naslova, filmovi se snimaju po istoj šabloni... živimo li mi to u nekoj vremenskoj petlji i jesam li ja jedini osvješten dovoljno da to vidim? Za koga to sve rade? Kome je to toliko zanimljivo? Isto, sivo, dosadno...

Eh... a ni ja si ne pomažem... moj trud da svoje dane obojim nekom šarenom dugom ravan je nuli... volja još uvijek postoji, ali ne nalazim izlaza iz istih dosadnih i napornih razgovora, rješavanja tuđih (ne)problema, neuspjelih pokušaja da udovoljim okolini... a naposlijetku i samom sebi... bojim se da su mi neki zli duhovi koje susrećem još uvijek na svojoj jednosmjernoj cesti dokračili krila... lomeći ih... kao šibice... jednu po jednu kosku... dok nije ostalo ništa da zadrži perje... Previše je licemjerja, neljubaznosti, cinizma i sebičnosti na ovom svijetu da bi se protiv toga borilo... a na sve to... tu su i mentalne bolesti, ludilo, koje je izlaz samo onima koji od njih boluju, drugima je tlaka i strah... homo homini lupus... naravno, jer nikad ne znaš na kojoj frekvenciji drugi radi... kakve se misli roje unutar tog zastrašujućeg predmeta... mozga druge osobe... strašno je kako su ljudi iz dana u dan sve pokvareniji... bez iznimke...

Kako da jedan prosječni studoš, koji je uz to i lijenčina par excellance, u takvom svijetu nađe samo svoj privatni kutak i oboji ga barem jednom tjedno onako kako on to hoće, a ne kako drugi zahtjevaju... Uostalom, kako da on zna što hoće u ovom svijetu Užasa?

I tako... dani se ljuljaju kao pijani, odlaze u anale, uredno poslagani po imenu i broju, polagano padaju u zaborav u nekom velikom kozmičkom arhivu gdje ih tu i tamo izvuče pokoji prolaznik, da se bar na kratko vrati u neka ljepša vremena svoje mladosti ili uredi sutrašnji TV Kalendar... svatko ima svoje razloge da budi davno zaboravljene dane...

...hoće li itko imati razlog da otvori ovaj blog... pitam se...

''Thank you for keeping us young and dreaming,
writing and believing.''
Irish Birthday Thanks

Dvije tisuće i peta je godina u Gospodinu... zapljuskuju valovi o hridi, kreštanje galebova i drndanje nekog turističkog brodića u daljini narušavaju spokoj letargije, a mirisi Istre ispunjaju zrak nad verudelskom plažom... mlado društvo od četiri člana poslije poduljeg kupanja okreće se poput pilića na roštilju da se reš ispeče na jakom Suncu 21. stoljeća... sasvim tipična slika za dvadeset i treći dan mjeseca Srpnja u Puli... ipak, taj dan je bio po nečemu vrlo poseban, naročito za spomenuto društvo...

U autu na relaciji Pula - Umag, društvo od četiri pretvorilo se u društvo od šest, s tendencijom rasta...moja dragana je bila sa mnom...nastojao sam je oraspoložiti jer je bila žalosna radi jedne svoje prijateljice koja ju je udavila nekim svojim prohtjevima... iako sam bio pomalo ljut zbog tog i iako je peckanje na leđima, vrijedno zasluženo toga dana na plaži, sve jače uzimalo maha, osjećao sam se odlično... izvrsno društvo, vino, smijeh, razgovor i naravno... pjesma...

''Dobro veče, Umag'', izustio je stari majstor popevši se na pozornicu... band je zasvirao i ubrzo se počelo oriti iz svakog kutka Stella Marisa, a zasigurno i šire...
''Na mostu smena straže, znao sam da me traže...''
i tako je krenulo... ''dugo je bio daleko'', a i puno njih ga se ''zaželelo''... zasigurno je dobro biti Đorđe Balašević u tim momentima... te večeri okrenuo se i ''Ringišpil''... i od gospođe kojoj smo pomogli da se probije do bine je dobio ''malog belog zeca'', kao što to obično biva kad otpočnu ''Neki novi klinci''... majstor Šem upada taman na ''Tvoj netko'' i nastavlja sa tradicionalnim ''Slabo divanim mađarski'' i ''Devojka sa čardaš nogama'' da bi se cijela stvar smirila najemotivnijim ''Svirajte mi jesen stiže, Dunjo moja'' i ''Priča o Vasi Ladačkom'' te napokon sa ''Odlazi cirkus'' ugasila su se i svjetla... ne zato što je to tako bilo planirano, već zato što je nestalo struje... heh... ili je ''ipak sve bilo samo fol''? Taj prepoznatljivi scenarij ispunjen poezijom, romantikom i najdubljim emocijama odlikuje sve Balaševićeve koncerte i tako okuplja sve, ali baš... sve... od 5. do 55., od Skopja do Ljubljane... a i mnogo šire...

Te večeri sam pjevao i pio sa ljudima s kojima vjerojatno više nikada neću pjevati i piti, jer smo se eto... razišli... nepovratno... ostalo je tek nekoliko fotki s koncerta i mnogo divnih uspomena koje ću zasigurno zauvijek nositi sa sobom u srcu... iako je to bio moj drugi Balaševićev koncert, bio je prvi na kojem sam bio s Njom... pa su mi tako i sve pjesme poprimile novu dimenziju... svi tonovi su bili ispravniji, svaki glas je bio bolje pogođen, a i redoslijed pjesama nije mi mogao biti bolji... eh... još da me nisu peckala leđa...

Balašević ipak zvuči najbolje kad si zaljubljen, izgubljen tamo u nečijim očima... a nema mu premca kad je ta osoba do tebe... Balašević liječi rane nesretno zaljubljenih, a osnažuje veze onih sretno izgubljenih u nečijem naručju... u njegovim pjesmama svatko može pronaći utjehu, potporu, savjet, razumijevanje, a i jednostavno... veselje... Balašević je tu i stvara za sve nas...

Đorđe Balašević rođen je na današnji dan, 11. svibnja, 1953. godine... neumorno stvara već gotovo 30 godina... mnogi su ga zavoljeli, a mnogi, kako on to sam kaže, nikada ni neće... moja malenkost je u doticaj s njegovom umjetnošću došla jednog divnog zimskog dana one strašne 2001. zime gospodnje i otada se izgubila u njegovim divnim stihovima i ne odvaja se nikad od bar jednog CD-a s natpisom ''Balašević'' na njemu... bilo da se sunča negdje na nekoj divnoj istarskoj plaži, bilo da se vozi na relaciji Pula – Umag, bilo da uživa u romantičnoj večeri sa svojom draganom, bilo da odlazi do bake...

Spomenute zime škrabao sam još po srednjoškolskim klupama... uglavnom sudbonosne stihove Queenovaca i tek pokojeg u moj glazbeni ukus zalutalog starog rockera poput Davida Bowiea... taman je zvonilo za famozni veliki odmor dok sam dovršavao ''mad'' u ''I'm Going Slightly Mad'' kad sam primijetio kolegicu kako maše nekim CD-om u rukama... dosade radi upitao sam je što to ima... ''Bajaga & Balašević & Riblja Čorba'' bilo je ispisano debelim crnim markerom na kutiji, uredno, jedno ispod drugog... u prvi mah zanimacija mi je prilično splasnula, no zatim se sjetih par izjava moje majke o simpatičnom debeljku koji po par sati drži koncerte sa dugim i urnebesnim monolozima između svake pjesme, a jedna od uspješnica mu je kontroverzna pjesma o nekom pijetlu ili šta već... i tako odlučih posuditi CD...

''Hej, nabavio sam ti onog Balaševića'' rekao sam majci po povratku iz škole...
''Ma da..'' bio je odgovor, potpuno lišen ikakvog uzbuđenja... ''Sad ćeš čut kak se on zafrkava... jel ima ona pjesma o kokotu?''
''Ta, valjda ima... ne znam, sad ću vidjet...''
vrtim ja playlistu u media playeru... tražim... aha... evo ga... ''Pesma o jednom petlu''...
''Im'o sam strašnog petla, bio je pravi đavo... i na kiši i na vetru uvek je staj'o pravo...''
''Heh... fora, ali ništa posebno...'', pomislio sam... '' ...'ajd da vidimo ove druge stvari...''
''O, daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi... to ne zna nitko, samo ti...''
''Hm... ovo je dobro... ali, ono... ne znam... nije mi baš tako... ajd da vidimo šta ima još...''
'' Nikad nisam bio momak oko kog se diže larma,
ali mislim da sam faca i da imam nekog šarma.''
''Hm... ovo mi je jako dobro... ajd da čujem još jednom ono prije...''
''Poliva kiša al' to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k'o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše.''
''Eh... ovaj tekst je stvarno predobar... a i muzika je baš onako... hm... 'ringišpilasta'? A u ovoj drugoj stvari... damn... baš je ono... taj cijeli aranžman tipičan za pitanje 'di si ti?' I tko bi rekao da je ova kakti duhovita pjesma o pijetlu zapravo prilično tužna... jer je istinita... ''

Što sam više slušao, pjesme su mi sve više imale smisla i sve sam ih više zavolio... pronalazio sam se u njima... u pričama koje su pričale... svaka svoju, a uvijek iznova istu... prekrasnu priču o ljubavi i ljudskoj prirodi... na sve moguće načine htio sam doći do ostatka opusa Đorđa Balaševića... i tako se moja fonoteka punila sve više Balaševićevim djelima.. i svaku pjesmu koju bih kao novu prvi put čuo odmah sam uzdizao u rang najvećeg hita... ipak je trebalo nadoknaditi tih 30 godina nepoznavanja njegove muzike... I kada sam skupio veliku većinu od preko 160 njegovih pjesama i kada sam mislio da je to sve što Balašević ima za reći, kupio sam kartu za koncert u Zagrebu...

Nikad nisam mislio da su koncerti nešto posebno... uglavnom sam preferirao slušanje muzike u mirnoći i tišini vlastitog doma... no i to moje razmišljanje promijenio je Balašević spektaklom od pet i pol sati u Domu Sportova tog 27. prosinca 2003. godine... od ''Portreta života mog'', pa do prvih taktova pjesme ''Odlazi cirkus'' sve više sam bivao ispunjen ogromnom energijom koja je kolala dvoranom... na kraju koncerta koljena su mi klecala, a oči se zasuzile... ''od dima'' kako sam to rekao prijateljici koja je bila sa mnom... Poslije Umaga, slušao sam ga i u Varaždinu... i svaki put sam osjetio silnu energiju koju Đole bez iznimke uspjeva stvoriti u svakoj dvorani, na svakom teniskom terenu i na svakoj livadi koji su redovito potpuno išarani ljudima svih dobi, nacionalnosti, stasa i glasa...


U posljednje vrijeme ne puni koncertne sale, a ni livade ne posjećuje... i ne oglašava se... kažu da radi na novoj knjizi... došle su zacijelo takve godine kada brojenje zvijezda više nije tako lak posao... No, ipak... neisrcpna je količina još neizbrojanih zvijezda, a one svjetlucaju i mame njegovu inatljivu prirodu... Đole neće dugo moći odolijevati i siguran sam da će ih još mnogo, mnogo izbrojati... želim mu svu sreću...

Dragi Đole, sretan ti rođendan!

''When I'm feeling blue, all I have to do
Is take a look at you, then I'm not so blue
When I'm in your arms, nothing seems to matter
My whole world could shatter, I don't care
Wouldn't you agree, baby you and me got a groovy kind of love''
Phil Collins - Groovy Kind Of Love

Jedne jesenske večeri, sjećam se... bilo je hladno i imao sam preveliku jaknu... to me činilo nervoznim i provlačilo je nelagodu tamo negdje između četvrtog i petog kralješka... stajao sam ispred faksa, držeći u rukama dvije plastične kutije s natpisom Traxdata vjerno utisnutim na plastičnim papirićima koji su bili unutar kutija... često sam ih otvarao i zatvarao, da ubijem malo tu nervozu... bezuspješno... provjeravao sam je li sve u redu... je li svaka riječ na diskovima koje sam s najvećom pažnjom spržio bila zapisana onako savršeno kako sam ja to zamislio i htio... oduvijek sam bio prilično samokritičan, pa mi je tako i cijela ta situacija djelovala poprilično zamrljano, packavo i nimalo lijepo. Brzo sam izvukao malo ionako predugačak rukav jakne da obrišem malo mrlju što je ostala od markera... nije pomoglo, ništa... nek je tako kako je... sklon sam prepuštanju situaciji kad je bezizlazna...

Uranio sam prilično na ugovoreno mjesto... tipično za mene... tako samo da se malčice mučim vlastitim samokritičnim, teškim i neugodnim mislima i dunem tako u svijeću ono malo samopouzdanja koja tinja u meni... mislio sam kako mi je jakna prevelika i to me ubijalo jednostavno u pojam... ''sve je to majčina krivica'', mislio sam, ''jeb'la je ideja o prehlađenim bubrezima, mokraćovodima i čemu sve ne... i o prokletoj jakni do koljena... da je jeb'la...'', a ni predugačka kosa mi nije išla u prilog... ''samo ja uvijek moram imati ovako neurednu frizuru... kako jadno'', osim toga sam imao i kojih 5 kila previše... (sad na to gledam kao na vremena kad sam bio ''mršav'', op.a.) i tako, svašta mi je prolazilo kroz glavu, a djevojka s kojom sam se trebao naći još nije dolazila... odlučih se poigrati mobitelom... pa šaljem poruku... kako će me prepoznati... hm... jedina budala pred faksom te hladne jesenske večeri s dva CD-a u rukama, predugom jaknom, neurednom frizurom i 5 kila viška... poruka je glasila nekako ovako: ''Dolaziš li uskoro? Ja stojim s CDima pred faksom u prevelikoj jakni...;)'' Ajd, ovaj dio o jakni je za mene bolno iskren... možda ga ocijeni i simpatičnim...

Dolazi odgovor ubrzo, u liku malenog metar i šezdeset visokog čuda, prekrasnih usana, lijepih rumenih obraza, te bezobrazne prćaste guze... No, unatoč svim ovim divnim atributima, ono prvo što mi je privuklo pažnju bile su njene predivne velike i duboke oči... kažu da su oči ogledalo duše, pa ako je tako, njena duša bila je jednostavno... ah... jednostavno je oduzimala dah... dakako, to joj nisam mogao reći... ''Hej, čuj, imaš prekrasnu dušu'' jednostavno ne prolazi kod žena danas... pa sam se po uzoru na svakog iole neintelignetnog dripca odlučio na varijantu ''Tako, izgledaš mi ko neka mala Makedonka...'' iza čega je uslijedilo ''Baš ko majka Tereza''... najgori ulet ikad... a, dobro... nije to ni bio ulet... jer mi smo ipak bili dobri prijatelji... oni virtualni...

Besane noći smo provodili bjesomučno tipkajući skriveni od tako neželjene javnosti, daleko u bespućima cyberspacea... u doba kada za sve ''pravokutnikovce'' popularni Blu Rum nije bio toliko popularan... heh... daleko od toga, bio je samo naš... kao da je tih par mjeseci Netko Od Gore preuredio sve tako da to mjesto bude redovito prazno... samo za nas... i tako... nismo bili neki očajnici koji traže srodnu dušu uokolo, pa besciljno tapkaju ponekad i premračnim i preružnim mjestima kako bi istu pronašli... niti smo bili neki stari poznanici koji su se ponovno našli... niti oni što iz zabave odlaze na net upoznavati nekoga s kim bi probali i nešto više... bili smo jednostavno... mi... svoji... gradili smo jedan divan virtualni prijateljski odnos... Ona se tamo našla jer joj brat studira pravo, a ja jer sam bio nadobudni brucoš... sasvim dovoljno za magiju...

Ne znam točno kad sam se prvi put zaljubio... je li to bilo u trenutku kada smo se rastajali te prve naše zajedničke večeri, kada sam je očajnički poželio poljubiti samo zato što mi se to činilo ispravnim... je li to bilo u onom momentu kada je svojim malenim rukama čvrsto obuhvatila čašu da je konobar ne odnese i onda ga mrko pogledala napućivši donju usnu onako kako samo Ona to zna... ili je to možda bilo dok sam je gledao kako ženstveno i pomalo drsko hoda, a opet tako slatko i nevino gurajući tek neznatno, ali dovoljno da okrene čitav moj svijet, jednu nogu pred drugu... Je li to bilo onda kada se te kišne večeri prvi put zavukla meni pod rame, skrivajući se od opakog goluba na Trgu... ili tamo negdje dok sam je zaneseno gledao kako priča svakakve bitne i manje bitne stvari smješeći se onako božanski... a vjerojatnije je ipak da se to dogodilo kada je po prvi put podigla pogled i kada sam je pogledao ravno u dušu... iako moguće je da se to dogodilo upravo na chatu brojnih večeri prije... u kojekakvim malim noćnim razgovorima... naposlijetku, postoje i neke teorije o tome da je to bilo kada sam prvi put ugledao njen nick... ali to su samo razna naklapanja... jedno je sigurno... zaljubio sam se u tog malenog anđela već barem milijun puta...

Snivamo otada razne snove zajedno... no svi se čine tako dalekima, baš kao što je i Ona sada... daleko od mene, u tri tisuće godina starom rimskom gradu na sjeveroistočnoj obali Jadrana... i iako mi strašno nedostaju neke samo njene sitnice, poput onog božanskog smješka, mirisa, usana, njene beskrupulozne jezičavosti te predivnih očiju, još uvijek se uspjevam jednakom strašću ludo i nepovratno zaljubiti u Nju, jedinu moju malu ludicu... i dok god to tako bude, mogu jamčiti da će nam se svi snovi približiti... i jednom čak, usuđujem se reći... i ostvariti...

''Cos these are the days of our lives
They've flown in the swiftness of time
These days are all gone now but some things remain
When I look and I find no change''
Queen - These Are The Days Of Our Lives

Vješto, kao najorganiziranija vojska u apsolutnom ratnom metežu, godine stupaju, jedna za drugom... povlače za sobom i lijepo i ružno, ali sigurno prolaze... jer to je jedina Sila koja se ne može mijenjati, na koju se ne može utjecati i koja će, bez obzira na sve... zauvijek teći...

U Vremenu snalazimo se kako znamo i umijemo... preživljavamo... i tako... i ja sam s današnjim danom preživio i svojih prvih 20 godina neprekidnog ratnog meteža na ovoj Planeti... jedva, ali ipak tu sam i ne dam se još bar neko vrijeme... imam par utvrdica u koje nekad uteknem od tog monstruma kojeg nazivamo Životom... pa nastojim što više Vremena provesti u njihovom sigurnom zaklonu...

Ima i dana kada ni u tim Utvrdama ne nalazim utočište, ali tako je to u ratno doba... čovjek nigdje nije siguran, pa zapravo uvijek nekuda bježi, pa makar i čvrsto stajao na mjestu... Svakakvi mangupi izvode svakakve manevre, pa se i prečesto valja poput onih snalažljivih jegulja provući kroz najuže brazde, koje nam udijeli Sudbina ili Izvjesni Netko Tko Od Gore Vidi Sve, kako bi se naposlijetku ipak isplivalo na površinu... tek rijetki zaostanu, a ipak svega par ih dopliva gore... na Površinu... na žalost... ti su upravo oni ranije spomenuti mangupi koji guraju sitne ribe dolje... ipak samo najsposobniji opstaju... i tako u krug...

Shvatio sam, dakako, krkajući se Balaševićevim stihovima, a i ponekom meksičkom poslasticom... kako neke individue jednostavno - ne volim... ne onako da ih mrzim, nego... trebalo bi ih izbjegavati... a meni, potpuno indoktriniranom, zadrtom i krajnje fanatičnom mladom kršćaninu po glavi se mota i ona ''Ako volite samo one koji vas vole, kakva vam je plaća?'', pa sam nastojao ići protiv struje, prečesto i u glavu onih snalažljivijih i krupnijih riba, ne birajući sredstva i ne tražeći brazde za bijeg iz tih virova koje su mi tako vješto podmetali... nastojao sam mijenjati svijet, barem ovaj moj nikakvi i maleni... ali brate, ne ide... nikome nije stalo do tog i svatko tjera po svom... da, to je živa istina... pa sam stoga odlučio da definitivno ne volim izvjesne strine, šogore, komšiluk, pa onda One Što Brinu Brigu Tuđu, pa ne volim ni zatucane, pa ni one gratis beskičmenjake, pa ni uštirkane kravataše ni krvoločne pse i gospodare, niti nađubrene trotoare, ne volim ni lopuže što vole tuđa kola, pa bogami ni one što sipaju sve neko znanje napola, ne volim nit one šiznute malko, a sigurno ne i živčane bolesnike, ne volim nit izbore nit plakate nit televizor, nit uzdržane i trezvene, pa ne volim one štreberčine, vječne odlikaše, škrtariju, a tek ne volim intelektualce koji važno vrte palce, a tako se lako prodaju u bescijenje... ne dragi moji, ne volim ih... baš ih ne volim... kao ni snobove svih vrsta - od onih alternativnih u Močvari do onih kvazielitinih po Hemingwayima i Piranhama i sl., a tek mi se od narodnjaka i provincijalaca diže kosa na glavi... da, da... zatucani, rekoh to već... mnogi će se prepoznati u ovim skupinama, pa stoga molim, bez uvrede jer čisto je to umjetnička sloboda i pomalo umjetnički plagijat kad kažem da vas ne volim... zapravo... ne volim s vama... nadam se da shvaćate, al odlučio sam se još par godinica, možda daljnjih 20 jurcati po spomenutim Utvrdicama... nisam spreman za evoluciju, ne još...

Ipak skrivam još nekoliko zamaka u koje redovito utičem... Nju, sa njenim neodoljivim šarmom i nesalomljivim duhom s kojom bih najradije izgradio onu baricu daleko od svega lošega što se nakupilo u ovih 20 godina; pa drugove... Kruno, Sajko, Filip... sa prekrasnim gestama: nisam mislio slaviti rođendan ove godine, pa mi nisu dopustili... gotovo su preuzeli organizaciju... i sve je ispalo perfektno... od priprema za proslavu, pa sam tijek slavlja... koji je prošao tako dobro i nezakonito da je zabranjeno o njemu pisati, a i afterparty - pospremanje koje su moji dragi drugovi gotovo sami obavili... dečki moji, hvala vam na najljepšem rođendanskom daru ikada - prijateljstvu... hvala vam što ste i prečesto tu... a tu su i predivne čestitke koje primam danas kroz cijeli dan... hvala vam puno svima na tome... naročito drugu yodi koji mi je poslao jednu čestitku koja čovjeka baš nekako dotakne dušu i visoko podigne.. druže, pamtim to... ; pa moju dragu mamu koja se redovito iskaže čim Život malčice pritisne... i tako... još mnogo drugih... koje namjerno ne spominjem jer ne valja se previše hvaliti i diviti nečemu što imaš, da bez toga na kraju ne ostaneš... jedno veliko hvala svima što me trpite ovakvog već 20 godina... dobro, neki više, neki manje... i što ste moja utjeha u teškim vremenima...

Živi mi bili i zdravi!
Pozdravlja vas sve mladi 20-godišnji Werther The Kid! ;)

Očiju punih suza u samoći moje osobne tamnice sjedim i pokušavam preboljeti stotinu i jedan svijet koji se u meni ruši u nepovrat... jer gradio sam ispod svojih pješčanih gradova onaj bezdan bez dna... i neminovno propao... Oni su pobijedili... Oni uvijek pobjeđuju...

Samoća udara, buši, ubija... a ponekad smo samiji nego ikad... ovo je moje vrijeme potpune samoće... kalvarija kroz koju moram proći... a sve u nadi da će veći i bolji cilj biti ispunjen... nekad se ipak i hrast munjama nametne, nekad ipak cilj opravdava sredstvo... jer nekad je sredstvo vlastita tuga, a cilj tuđa sreća i opće dobro...

Uspomena, vječni trag koji će ostati tu negdje... na Srcu... fotografija koja neće nikada izblijediti... u suterenu – Očaj... silazim... bar na neko vrijeme...

Bolji dani moraju doći... pa makar i sa čunom koji me otiskuje u Vječnost...

Tiho zazivam: ''Bože, otkloni ovaj kalež od mene... no neka bude tvoja volja, a ne moja...'', no odgovora nema... i On me napustio...

Samoća je ipak Potpuna.

''Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere!
Pošteno živjeti, drugog ne povrijediti, svakome dati prema zaslugama.''
(Ulpianus, D.1.1.10.1.)

''Znam, ali kako menjati svet, nikom nije stalo do tog,
svako drži samo do svog, svako tera samo po svom.''
Đorđe Balašević - Vi ste jedan običan miš

I tako... Veliki je petak... vrti se na radiju po cijeli dan ''dan kada kršćani promišljaju Kristovu muku''... dakle, i radio ovih dana mnogo laže... jer kršćani, a i svi ostali promišljaju jedino o onome staronarodnome - ''u se, na se i poda se''... u uredu sindikalna šunka i vino, čokoladne pisanice... kupuju se šibe (?!), plišani pilići (!!!???), čokoladni zečevi (???!!!), janjetina... jest... sve je to fino i u redu... ali veze s Kristovom mukom i promišljanjem iste nema... još jedan blagdan koji bi trebao predstavljati obnovu Duha, učvršćivanje Vjere i potvrdu Ljubavi pao je pod naletima nezaustavljivog ateizma...

Zlo, dragi moji... Zlo je slatko i primamljivo... Zlo dolazi predivno upakirano, neprepoznatljivo, Zlo je lijepo izvana... zavodi, bludniči sa Dušom... uzima svoj danak jer je trulo i zaudara kada se spozna... Zlo dolazi s mjesta s kojeg se najmanje nadamo, ali i sa onih očitih... i svi mu podilaze... oni koji slijepo odlaze u crkvu, poštujući isključivo formalnost, bez imalo prave Vjere, a i oni prazni koji su nesposobni da sami vjeruju uzeli čitav jedan nauk u svoje ruke, prilagodili ga sebi i od njega napravili zgodnu zanimaciju za naivni puk... koji slijepo, poput ovaca, i potpuno prazno sluša neke tlapnje lakrdijaša...

Odlaze ljudi u crkvu... i za Uskrs i za Božić... i nedjeljom... odlaze i klanjaju se zlatnom teletu... odlaze i slijepo mole u prazno... mole se zlatu, drvetu, svećeniku sa hostijom u ruci... ali ne mole se Bogu... svećenici pak... izgledaju jednako kao i oni farizeji pred dvije tisuće godina, a i hramovi su im identični... prodaju lažnu vjeru, a Vjera se, dragi moji, ne može prodati! I eto što čine naivnom puku - upitah baku: ''Reci mi što bi učinila kad bi danas upao u crkvu netko i počeo vikati: 'Što radite? Ovo je lakrdija! Napravili ste od kuće Oca moga i vašega kupleraj! Plaćate za mise?! Tražite novac!? Prodajete Riječ Božju?!' '', na što mi je ona mirne duše odgovorila: ''Pljunula bih mu u lice.'' Tada sam reagirao: ''Ta, onda nisi ništa drugačija od onih koji su vikali 'Raspni ga!' '' Naravno... moja baka nije ni učena, nit previše razmišlja o svemu i rekla je istinu da je to sve bio dio njezinog odgoja, pa je moj odgovor protumačila kao napad na njenu Vjeru u Boga... ali ne, draga moja bako... ne napadam ja nit tebe nit tvoju Vjeru u Boga... jer iz tvog života je razvidno da vjeruješ u Boga, da živiš po Božjoj Riječi i da si samo žrtva lažne ideologije koju su ljudi izmislili i uobličili je kao ''vjeru u crkvu'' usudivši se istu izjednačiti sa pravom Vjerom! Takvim ljudima, kao što je moja baka, nauk, pa tako ni učitelj, nije potreban... njoj ne treba institucija crkve da je izučava, njoj treba Crkva, kao zajednica... a to smo svi mi... to su svi oni koji su joj spremni pomoći kad joj to treba, pružiti joj utjehu, svi koji su sposobni voljeti, svi koji su sposobni dati barem u jednom trenu jedan djelić sebe za drugoga... ako želite otići u Crkvu, obnoviti Duh (podići raspoloženje, pronaći utjehu): idite kod svojih prijatelja, idite kod ljudi koji su vam dragi, radite nešto što će vas okrijepiti, ljubite bližnjega kao i sebe, učinite sebe sretnima tako da činite druge sretnima... mnogo ljudi odlazi u crkvu, a da su potpuno prazni, da to samo formalno obave... i to Crkvu derogira... u potpunosti... a time se derogira i Kristov nauk koji predstavlja samo jednu bitnu, a opet tako (ne)normalnu i (ne)uobičajenu stvar kao što je Ljubav prema bližnjima - svim ljudima na svijetu koji žive i rade u istom vremenu kao i vi... nerazumijevanje, kompleksnost te brojne naknadno izmišljene dogme dovele su do ogorčenosti i odbacivanja...

Drugi pak ljudi, a naročito ateisti koji su izmislili institucije poput crkve, dakle, uopće odbacuju Vjeru kao mogućnost... Boga kao mogućnost... drže se samo onog pojavnog, samo osjetilnog... empiristi su do srži... oni će reći: ''Siđi s križa da ti vjerujemo!'' isto tako oni najčešće govore: ''Prema zakonu... ovo ili ono...'' Država i pravo su njihove najveće vrijednosti... i ne razumiju da i ta država i to pravo potiče iz neke veće države i nekog većeg prava... ''Ecclesia vivit lege Romana!'' viču grleno i ponosno, gurajući Crkvu u okvire vlastitog neshvaćanja, u okvire vlastitih nevaljalih propisa, tako joj umanjujući vrijednost i ponižavajući je... ja pitam - a čija to crkva živi po rimskom pravu? Moja? Njihova? Vaša? Naša? Crkva je jedna (a to smo svi mi) i ona živi po božanskom pravu... i vičem smjelo i grleno... ''Ecclesia vivit lege Divina!''... samo što za tu ''moju'' Crkvu više nitko ne mari jer je zamijenjena, prilično uspješno, čovjeku prihvatljivijom, lakšom, ali nepotpunom verzijom... Ovdje govorim o pravu i Pravednosti... jer čestoput pravednost ostane uskraćena zbog prava... a jedno je izmislio Bog, a drugo čovjek, kao slabu presliku... pa i sami Kristov proces i osuda te izvršenje njegove kazne bili su po pravu ispravni... no, jesu li bili pravedni? Koliko takvih slučajeva postoji u povijesti? Zanemarimo li posebnosti koje svaki slučaj ionako ima, Kristov nije nimalo drugačiji od njih... kažemo... nepravedno je osuđen... i svima je to jasno, pa ipak... ne može se protiv prava? Treba li kazniti onoga koji krši loš i nepravedan zakon? Je li doista najveća vrijednost pravo i nitko nije iznad njega? Ili je najveća vrijednost, možda, ali samo možda... ipak... Čovjek?! Povrijediti očito nedužnog jer tako zakon kaže? Povrijediti nedužnog radi vlastitog položaja? Povrijediti nedužnog radi vlastite satisfakcije? Onaj tko u sebi nema Boga, onog malog glasa koji predstavlja izvor svake Pravednosti, koji ne vidi ovu očitu Istinu, koji ne razlikuje očito Dobro od očitog Zla... ne čuje niti vidi Zlo... i prečesto niti ne želi čuti nit vidjeti... zatvarati oči pred svijetom i nevoljama koje ga potresaju najveći je grijeh od svih jer to znači ne mariti za bližnjeg, ne mariti za ljude u svom vremenu, ne mariti za ljudski život i dostojanstvo... to znači biti sebičan i ohol... a to čini svatko tko se imalo samovoljno postavlja iznad ostalih... pa tako i sam papa, u svojoj halji, sa svojim ''podanicima'' i administracijom... Oholost kao najočitija povreda bližnjeg jedan je od najvećih grijeha, a skromnost je jedna od najvećih vrlina... jedan je Božji Zakon, a to je ''Ljubiti bližnjega svoga kao što je Krist ljubio nas'' i taj se mora ispoštovati u potpunosti kako bi se dostigla pravednost... još nijedno pravo, niti jedna država nisu ostvarili taj osnovni uvjet svojim zakonima... koliko je to uopće moguće? Ne znam... ali činjenica da se nitko više ni ne trudi tako nešto postići, činjenica da se stvari kroz dvije tisuće godina otkad je odaslana jasna i očita poruka svijetu nisu nimalo promijenile, te činjenica da se dapače iste samo pogoršavaju, govore da se ovakvo stanje ne može dugo održati... ljudski rod će sam sebe iznutra uništiti i to je neminovno...

Mnogi se pitaju što sam ja htio reći svojim prošlim postom... ta, upravo to da će se Pravda jednom izvršiti i da će tada biti potpuna, baš kao što to Božji Zakon nalaže... jer kakav je to svijet u koji kažnjava gladnog čovjeka jer je ukrao kruh (jer je protivno pravu), a osobu, koja iz vlastite obijesti i oholosti troši silne svjetske resurse (znanje, kapital, rad, općenito - Energiju) da uz pomoć plastične kirurgije promijeni izgled, ni ne opominje, dapače hvali je i uzdiže kao primjer borbe za vlastito zadovoljstvo koje je sada, očito, najveća vrijednost... koliko je to u redu, dok bližnji (u astronomskim mjerilima (jer za Boga nismo samo stanovnici Zemlje, već i Svemira) niti pikometar od njih) takve osobe gladuju do smrti?! Zar zbilja ništa nismo naučili iz Kristovog očitog primjera? Od ljudi tog doba, svih opisanih u Novom Zavjetu, od ispovijesti Marije Magdalene, Jude Iškariotskog, pa kasnije i Aurelija Augustina, zar ništa nismo naučili i iz Pilatovog primjera i iz primjera farizeja i iz silnih ostalih primjera - od Veronike i Šimuna Cirenca do časnika sa bolesnim slugom i gostioničara koji prima Mariju i Josipa u štalu... iz svake te priče se dade nešto naučiti... i to na najjednostavniji mogući način, a priča o Kristovoj muci i uskrsnuću predstavlja vrhunac Novog Zavjeta jer ih sve objedinjuje u jedan događaj - čitav Isusov nauk, sve prispodobe, čuda, riječi... očituju se i ostvaruju u tom jednom vlastitom primjeru...

Stoga, sjetite se i toga kad budete kupovali šunke, plišane piliće i čokoladne zečiće... možda duboko u sebi osjetite zahvalnost, a tada možda pronađete i neki sakriveni smisao...

Sretan vam Uskrs želim!

''Doći će, doista, Sin čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim, i tada će naplatiti svakome po djelima njegovim.
Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.''
Mt, 16:27-28

Današnji post bit će ponešto drugačiji... u obliku prispodobe... nadam se da smisao neće biti promašen...


Miris spaljenog sela razlijegao se blatnjavom i pustom dolinom dok se sunce polagano utapalo za crnim, dalekim planinama. Jeke jecaja i urilka još uvijek su odjekivale među visokim liticama dok su kroz klance polako hodali i jahali crni ratnici, umorni i pokisli, lica umrljanih bojom i krvlju.

Svaki od njih u rukama držaše okrvavljeni mač, svjedočanstvo o pokolju i patnji koje su netom priredili.

Mokri od znoja, krvi i kiše, ispod svojih crnih oklopa skrivali su strah hodajući kroz klance u kojima su se već strvinari gostili lešinama koje su bile trofej slavne bitke koja se ovdje toga istog dana vodila. Plašili su se jer jecanje, plač i zveket mačeva još uvijek odjekivahu klancem, a miris krvi i kiše otežavao je zrak iznad razbacanih i raskomadanih ljudskih tijela i iznutrica. Bitka kao da nikada nije završila. Iako su hrabro kretali u boj, sada su poput najvećih kukavica u strahu sklapali oči pred posljedicama svoga čina. Legenda o palim ratnicima koji se nastavljaju boriti i nakon bitke utjerivala im je jezu u kosti. Plašili su se duhova.

Jedan od tih crnih ratnika bijaše sin velikog vojskovođe, te je sa svojim ocem i braćom predvodio cijelu ovu crnu armiju. Jahao je podalje od glavne čete, pomalo zaostajavši, na njegovom blijedom licu bio je neobičan izraz izgubljenosti i odsutnosti, u njegovim očima suze, a u glavi bezbroj misli.

On je jedini shvaćao.

Noć je brzo svojim taminim velom obvila ionako mračnu dolinu, te je vojskovođa izdao naredbu da se utabore u podnožju brda na kojem je bila smještena jezovita i mračna u tvrda kamo su se ratnici vraćali. Sutra do podneva će biti kod kuće, slavit će ih kao velike ratnike ko što su i bili i život će teći po starom.

Noć je odista bila mračna, bez ijedne zvijezde na nebu, samo je na mahove iza gustih, crnih oblaka provirivao puni mjesec. Dolinom je šetao i neugodni hladni povjetarac koji je natjerao vojnike da se skupe oko vatre i pokušaju razgovorom i pjesmom otjerati nemir koji ih je sve prožimao. No, vojskovođin sin, mladi ratnik, osjećajući nelagodu među njima i zaokupljen svojim prijašnjim mislima, polako odluta u gustu crnu šumu na rubu koje je bio tabor. Ni ne primjetivši, odluta tako daleko da ga je crna šuma u potpunosti progutala, te nije vidio nit vatru u taboru niti mjesec iza oblaka. Prođoše ga trnci i on sjedne.

Shvaćao je. Shvaćao je sav besmisao današnjeg pohoda, shvaćao je kako je Zlo zavladalo njime i cijelim ljudskim rodom, shvaćao je kako je gotovo, kako nema nade.

Pred očima mu se ukaže sve što se toga dana dogodilo: bitka, krv, odsječeni udovi. Vidio je selo koje su uništili i spalili, žene i djecu koje su pobili. Vidio je i nju, prekrasnu malu djevojčicu, plave kose i prekrasnih zelenih očiju kako hrabro, bez ijedne suze u oku, bez imalo straha stroji pred njim koji se na propetom konju podižući svoj mač visoko sprema da joj presudi. U tom trenutku, njihovi pogledi se sretoše i on zastane. Nešto u njenim očima ga natjera da spusti mač i zaboravi pakao koji se događa oko njih. Zapaljene kuće, konji i ljudi, vika, strka... sve je to prestalo za njega postojati. Vidio je samo nju. Ona ga je ozbiljno gledala, ravno u oči, nimalo ne ustuknuvši pred njegovom strašnom crnom pojavom. U tom trenutku se dogodi nešto čudno. On odjednom vidje hordu krvožednih konjanika kako galopiraju prema njemu, vidje bol i patnju oko sebe, vidje vatru i dim, osjeti toplinu i zagušljivost, a naposlijetku vidje sebe kako sjedi na visoko uzdignutom konju sa mačem premazanim krvlju u ruci. Vidio je svijet kroz oči te male djevojčice. I smuči mu se.
Kad se napokon vratio u perspektivu vlastite osobe vidje ponovno malu djevojčicu hrabrog pogleda pred sobom. Ovo potraja još koji čas, a tada ona tužno i spokojno obori pogled, a njezino tijelo raspolovi se pod udarcem mača njegovog oca koji je na konju prohujao kraj njega. Njega prožme nestvaran osjećaj boli, jeze i muke, te se ne mogavši nastaviti s borbom uputi na rub sela i stade promatrati pakao što se odvijao pred njim. Obuzeli su ga osjećaji gnjeva i gnušanja prema vlastitim suborcima, te osjećaj krajnje nemoćnosti i on gorko zaplače.

Vučje zavijanje prenulo ga je naglo iz dubokog razmišljanja. On ustade i krene prema taboru. Unatoč tamnoj noći i mraku šume, unatoč sablasnim krošnjama stabala i hukanju sova, koračao je svjesno i bez straha, kao po dobro ugaženom putu, u pravcu tabora. Nije vidio ni čuo ništa, a znao je da ide pravim putem i znao je što treba učiniti.

Četa je već spavala kad je došao do tabora te on uze baklju i stade paliti šatore. Svi šatori planuše kao jedan i on shvati da ima vrlo moćnog saveznika. Vojnici, zapaljeni i prestravljeni, počnu urlati i bježati, a on ih jednog po jednog stade nadljudskom snagom sjeći mačem i trgati im udove golim rukama. Napokon, dojuri i do zadnjeg šatora, u kojem su spokojno spavali njegova braća i otac, kao da krici napolju ne dopiru do njih. Poubija braću kad se otac prene iz sna. Pogledao ga je u oči, baš kao što je gledao ranije toga dana malu djevojčicu i vidje čisto Zlo u duši svoga oca te ga sasječe baš kao što je ovaj sasjekao djevojčicu.

Nakon brutalnog pokolja obuzmu ga ponovno oni isti osjećaj nemoćnosti te gnušanja i gnjeva te besmislenosti čitavog ovog pothvata i toga dana. Tada shvati da osveta još nije potpuna, pa brzo podigne mač i zarije ga duboko u svoja prsa. Na krajevima usana mu poteče krv. Znao je da je toga dana, s onom djevojčicom umrla svaka nada za spasenje ljudskog roda. I padajući polako prema zemlji vidje ponovno nju, kako stoji pred njim te sa svojim lijepim zelenim očima hrabro gleda u njegovu dušu, bio je oslobođen. U taj čas njen lik poče blijediti te napokon nestade u zori novoga dana.

''...i te sam noći preplivao Dunav, dubok i strašan...
Oprosti, Velika Reko, al' ja sam morao preko...''
Đorđe Balašević - Noć kad sam preplivao Dunav

Dugo me nešto nema ovdje, osjećam se k'o neki nepoćudni klinac što duguje objašnjenje majci nakon što je uhvaćen na djelu krađe friško pečenih keksiju iz obližnje špajze... osjećaj krivnje spram mog nevidljivog čitateljstva me polagano počeo gušiti i eto me opet ovdje... nadam se da će moje najiskrenije opravdanje biti uvaženo...

U proteklih mjesec i ovih nešto sitno dana bio sam prilično vrijedno dijete... radio sve i svašta... riješio sam se Rimskog prava, a s njime i prve godine, a danas položio i prvi ispit s druge... zadovoljivši time svoje ne pretjerano nadobudne fakultetske aspiracije... i dalje se držim one svoje ''u slobodno vrijeme studiram''. U ovom intermezzu rokova, ispita, kolokvija i obaveza zarađujem ponešto, trošim previše i živim momentalno... ne zavaravam se da je ovo tek moj izmišljeni intermezzo, moja fatamorgana u pustinji studentskih obaveza, ali ponekad su fatamorgane ono jedino za što se možemo i za što se svakako trebamo uhvatiti... kako kaže draga mi prijateljica: ''Svatko treba biti svinja ponekad.''

Odlučih se na obnovu i reformu svog socijalnog života, baš onako ehnatonski, iz same srži... pokušavam bolje organizirati vrijeme i tako ga podjednako udijeliti svima... jest, nije to neko meni strano svojstvo, no ovaj put mi se čini da mi je napokon krenulo... izlaske u grad sa mojim drugovima iz naranijeg djetinjstva još uvijek ne mijenja lagani dvokorak uz puni želudac i još uvijek su to apsolutni derneci o kojima se priča godinama poslije uz ono čuveno rumenilo na licu i vječno pitanje u glavi - ''što je meni to trebalo?'' Ovo mi je potvrdio i posljednji izlazak s njima koji je bio baš onako kako treba - na mjeru, bez pretjerivanja i odugovlačenja, s mnogo dobrih vibracija u zraku. Osim ovog, obradovala me i spoznaja da najboljeg druga (jednog od ovih ranije spomenutih) viđam u ovim studentskim danima više nego ikad, gotovo svaki dan... što mislim da nas danomice sve više i više zbližava... morat ću o njemu jednom više pisati, zaslužio je... al kad tako rijetko pišem da nikako da se maknem s ovih općih stvari... zato me i preskaču mnogi kuloari...

Iako održavam studentska prijateljstva i poznanstva u prilično voznom stanju, danas sam napravio veliki pomak i u tom planu... a bila je dovoljna tek jedna kava i čitav svijet nam se našao, eto, baš... na dlanu... pali su brojni dogovori i planovi, te je realno za očekivati da će se bar neki ostvariti, što je meni sasvim dovoljno... ipak smo svi mi gospodari svijeta tu negdje s dvadeset i kojom...

A uz sve te divne ljude i Ona me uzdiže na prijestolje Svijeta... mudruje, zanovijeta često, ispituje strpljenje, dovodi živce u neposrednu opasnost od pucanja... a opet... čak i to radi tako predivno, damski, ženstveno i dostojno Inteligencije... u svom svom biću.. Ona je predivna... i prečesto tražim utočište u ta dva velika i duboka smeđa oka... moj mali zaklon ispod neba... Njoj ću posvetiti puno pažnje nešto kasnije, no prije moram dosadom odvratiti još pokoju sitnu dušu daleko od ovog ograđenog kutka virtualnih bespuća...

Kao što i rekoh, cilj mi uspijeva polako... sve me više kružoka zaobilazi... mnogima sam sve manje drag... ali čak me ni ta nepogoda ne može pretjerano smesti... jer isti su i meni sve manje dragi... a što više prolazim kroz život i upijam misli, riječi, ideje... shvaćam da je svijet pun tih sitnih duša opsjednutih Sobom i Svojim... te da se na njih ne isplati trošiti vrijeme, a ni ove virtualne retke... bar ne trenutno...

Stoga, odlazim spavati sada jer sva ova divna događanja, uzbuđenja, uspjesi, poslovi i slične stvari koje nas često razveseljavaju iziskuju i određenu dozu energije... a sutra, rano ujutro, idem u zatvor...

hm... da... posjet zatvoru....

Uživajte! ;)