|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
xxx
ljubav, da bi nas usrećila
ne smijemo shvaćati ozbiljno,
nego ju doživljavati kao
ugodnu u neobveznu zabavu
xxx
jedan kratki trenutak trajanja
u snovima o ljubavi vrijedniji je
od cijelog života slave
xxx
čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije
koliko često nam baš to
malo nedostaje
xxx
da bismo postigli velike stvari,
ne moramo samo djelovati,
već i sanjati,
ne samo planirati, već i
vjerovati
saša matić
kralj izgubljenih stvari
Ponekad sanjam te
u snovima se gubim
ali se probudim
cim krenem da te ljubim
Vise se tijela tvog
ne osjeca toplota
budim se u hladnim
rukama zivota
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet secas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
I bolje da se ne vidimo nikad
ne zivimo u istom vremenu
ja imam proslost, ti imas buducnost
snovi su izmedju
I bolje da se ne vidimo vise
jer shvatili bi tad u isti cas
da sve je ovo, sve je ovo moglo
da prodje i bez nas
Bolje da nikada
i nista nije bilo
da sam prešutao
sve sto je srce krilo
Zato se ne vracaj
tisinu mi ne kvari
pusti da budem kralj
kralj izgubljenih stvari
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet sjecas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
donna ares
ostavljaš me samu
ostavljas me samu
u tisini sobe
u nasem hladnom stanu
Koliko je samo
na svijetu tuznih ljubavi
ne ja ne mislim
da nismo jedini
Ostavljas me nocas
ostavljas me samu
ne moze se nista
vise spasiti
Kad se svjetla ugase
kada gosti odlaze
kad se spuste zavjese
kad me jednom ne bude
Ti trazit ces me tad
nece biti kao sad
ja te necu vise cekati
XXX
dugo te nema
sve je po starom
još uvijek živim sama
sjedim
i
pušim
sanjarim malo
samo da prođe dan....
xxxx
da li te tješe
da li ti nude rame za plakanje
da li te još u krletki zlatnoj
čuvaju od mene
xxx
stotine godina će vjetrovi
raznositi trnje ove ljubavi
generacije će žaliti za nama
i kao divlja ptica strast me razdire,
a tako malo trebalo mi je do tebe...
xxx
find something to live for
and
something to die for!!!
XXX
iznad svega sjetim se trenutaka nekih
uz osmijeh ili s tugom i naših starih tema...
neki su otišli dalje, a
nekih više nema....
sjetim se godina dugih,
rek sad znam da lete,
tek sam na pola puta
i jučer sam bila dijete...
i
premda vrijeme neće sjećanja da izbriše
ipak od mladosti cijele
tebe volim najviše
učini nešto
da su oči krile
jesu, priznajem
da je moje nesvjesno ja
krilo svjesnom istinu
istina je...
da me sačuva boli sutra
krilo je istinu danas..
kamuflaža..
uplakana stojim
između danas i sutra
ne shvaćam...
zašto toliki teret
nosi moja duša...
duša sam jedna
kao i sve druge,
podnijeti mogu kao i one
a dvostruko plaćam..
nisam toliko snažna
i meni treba netko
ili barem mir..
pogledaj u mene
slaba sam...
ako si očekivao nešto više
žao mi je...
sad me oslobodi..
stavi svoju ruku na moje tjeme
daruj mi snagu ili mir..
učini nešto...
kad vrijeme
kad vrijeme postane jedno
bez boje, okusa i mirisa
kad nas tuđe oči bole
kad je samoća jedini prijatelj
kad sve to dođe
i stane stajati,
a prolaze dani i noći, a
ono i dalje stoji
pitam se gdje smo mi...
gdje su naši snovi
nadanje u bolje sutra
nestali tragom rose ovog prekrasnog jutra?
sunce je, a spuštam rolete
mrak donosi spokoj
osjećam se prozirno,
skoro pa dodirljivo..
virim kroz ključanicu prošlosti
u svijet budućnosti
prag me priječi da prođem tamo
prag nesigurnosti
tereti prošlosti..
vrijeme je kiše,
ali samo u mojoj duši
proljeće čekaj me
dok ne presušim....
Blog.hr
Forum.hr
whatalady.hr
maliuvrnutisvijet2.hr
vjeverica24.hr
slutim...da kraj će skoro..
upijam miris tvoje kose,
okus tvojih usana...
slutim...da zima će biti duga...
iz kamena se ništa ne rađa, a to sam dušo zbog tebe postala...
faliti ćeš mi znaj..svaki treptaj moga oka biti će bolan..
ti nećeš biti tu..
možda već sad nekoj drugoj poklanjaš puste snove...
ponekad se osjećam tako blizu srcu tvome..
vjeruj mi znam kad na mene misliš..
nešto što opisati ne mogu..
zašto mi je stalo, a budućnosti ne vidim s tobom..
sudbina je možda..da mi svejedno nije..
tako smo različiti, a opet me nešto vuče ka tebi..
u svakoj pjesmi tebe nađem..
sve mi je ludo i sjetno, sve je nezaboravno..
pitam se ...što ću kad te vidim ponovno..?
da glumim da te ne vidim...
da okrenem leđa pa ti sluti...
što god da vrijeme donese, trenutak neka ne izbriše...
ti ćeš uvijek pamtiti mene i ja tebe..
ako ništa, imamo prošlost..
bar je nešto za nama ostalo...
slatko moje, osvrni se, tamo ćeš me naći...
oči u oči..dodir za dodir..sve ti dajem..
isto tražim...
slutim da kraj je...
osvrni se zadnji put..
oči što te gledaju...slute..
da i sam slutiš..
oprostimo se u prošlosti...
ako samo vjeruješ u mene,
zauvijek ću te voljeti..
uzmi me za ruku, zagrli me...
nikada te neću napustiti..
evo ja sam se odazvala ovoj štafetici....od riječi osmisliti priču...prva mi je, a i zvuči zanimljivo raditi takvo što...no da najprije ispričam što mi je bilo sinoć....napisala ja skoro svu priču i stvarno se potrudila...do kraja mi je falilo par rečenica, kad me na mobitel nazvao "prijatelj" tako da nisam mogla nastaviti...lijepo se premjestim na fotelju i brbljam tako s njim nekih sat vremena kad ono mrak.....da, nestalo mi struje...ne, nisam strašljiva...našla sam se u mraku, ne vidim prst pred okom, a prva stvar koja mi je pala na pamet je moj post....sve je otišlo u nepovrat ...izludila sam...tako da večeras moram ponovno....ali izvukla sam pouku: UVIJEK SPREMI NAPISANO :-)
No da opišem današnji dan...probudila se pa ponovno zaspala...kad sam se napokon izvukla iz kreveta zovnem frendice iz rodnog mi kraja da protresem sve priče i događaje od vikenda....u međuvremenu me nazvalo bratić da idem s njim i curom na kavu i ručak...vani tako lijep dan pa nisam mogla odbiti...za vrijeme ručka zvao me "prijatelj" da će navratiti do mene prije no što krene u moj rodni kraj...naime on i moj drugi bratić koji su cijeli život živjeli u ZG dobili su posao u mom gradu...tako trbuhom za kruhom:-) došli tamo...najprije su stanovali u nekom stanu, a onda su se preselili u moju ulicu...tako sam i upoznala "prijatelja"....no o njemu ću kasnije...
kako je on bio kod mene skroz sam zaboravila na Kućanice,a njih ne volim propustiti...Hvala Bogu što sam pogledala Uvod u Anatomiju....tu seriju obožavam...jednostavno sam zaljubljena u onog sexy doktora Sheparda...uf...:-)
no neću sad o tome, jer cijeli sam svoj život zaljubljena i u Gorana Bregovića i Al Pacina pa mi samo ponekad svrate u snove:-)...
e tu želim stati...san...
dobila sam zadatak pa ovdje počinje moja priča: riječi koje se nalaze priči : san, knjiga, mobitel, ručnik, šminka....e da Vjeverice super izbor riječi...pa nek mašta uradi svoje...
**usnula sam čudan san...
neko drugo vrijeme, uvijek ista ja....čekam na peronu dugo očekivani vlak....
sjedim i čekam...gledam i razmišljam...gledam ljude kako žure, vuku svoje kovčege kao okove...nešto čega se ne mogu riješiti, nešto što moraju nositi...sjedim tako na klupici zelenoj, već vlakova prošlo je dosta...na podu, pokraj mojih nogu stoji i moj kovčeg mali.....razmišljam o ničemu posebno...sve je nekako skladno i harmonično...skoro pa da meditiram....
još je jedan vlak stigao, ali nije onaj na koji trebam poći....trebam još čekati...
razmišljam baš kako mi je lijepo i kako mi se zapravo nikuda ni ne ide, ali uporno čekam....
prenuo me povjetarac....od kuda se stvorio, kad minutu prije još je sunce sijalo...
prenuo me povjetarac i shvatih da već dugo čekam....gdje je moj vlak, da nisam pogriješila peron?
prošetala sam do oglasne ploče i vidjeh obavijest da će kasniti....
odjednom je povjetarac postao bura...tjerao je mrgudne oblake duž nebeskog svoda...osjetih miris kiše..
u blizini je bila kavana...pomislila sam kako bi mi sad dobro došla kava i cigareta.....
u kavani nepoznati ljudi, stranci istih lica...jednako oni meni kao i ja njima...
ne vidjeh praznog mjesta osim na šanku...pa što nisam u prošlom stoljeću, da ne bi mogla sjediti sama tamo...dapače uvijek mi je bio draži šank nego druga mjesta u kafićima...oko njega se uvijek nešto zbiva...ovaj put nisam bila željna zbivanja...htjela sam ubiti vrijeme....
već dugo pokušavam pročitati jednu knjigu...puno sam puta krećala pa prestala...sad napokon imam vremena...osjećala sam se nekako ugodno i isklljučila sam cijeli svijet oko sebe i udubila se u čitanje...
prekinula me glazba...davno poznat zvuk...urezan u pamćenje...đuboks je bio par metara iza mojih leđa i neki klinci su naručivali pjesme...
dovoljan je tren da nas vrati godine unatrag...dovoljan je zvuk...sjećam se večeri kad sam upoznala svog najboljeg prijatelja....u biti poznavala sam ga i prije, ali samo imenom i prezimenom, išao je samnom u razred i iz nekih razloga nije me baš obožavao...bio je neki rođendan i naravno okupila se razna rulja....nisam bila neke volje pa sam sjela u kut...on je sjedio na stolici do moje....počela je ta pjesma i oboje smo ju lagano pjevušili....nekako smo počeli razgovarati i tako iz teme u temu,od piva do piva nismo prestajali...bila je to noć kad mi je Bog poklonio prijatelja....noć kad se rodilo nešto neraskidivo...nešto što je bilo suđeno da se sretne....kakve smo samo doživljaje imali..znali smo se posvađati i ne pričati, ali onaj tren kad smo se pomirili kao da svađe nije ni bilo...nitko nije vjerovao da smo samo prijatelji, uvijek su sumnjali da je nešto više među nama...nikad se nije dalo objasniti da nije to što misle, a kako je postalo i naporno i prestali smo nekome opravdavati svoje prijateljstvo...znala sam da me on potajno voli, ali mu nisam mogla uzvratiti ljubav...da bar jesam, ali nije bilo moguće..bio mi je kao brat...bilo mi je teško kad bi ga povrijedila, ali nisam mogla prestati živjeti zbog toga što me voli...nisam morala biti njegova, ali onda nisam mogla biti ni ničija druga...
to me je ubijalo...život nas je razdvojio onog dana kad sam upisala faks i otišla iz svojeg grada...kako sam samo bila ljuta na njega jer nije želio poći samnom...rekao je da više nikada neće biti kao prije i da ću se promijeniti....a on ostaje jer nije njegov san da ode, a on će uvijek biti tu i znam gdje ću ga naći....bilo mi je teško samoj u velikom gradu...u biti nikad mu to nisam oprostila,ali život je nastavio ići pa sam morala i ja ....sve je to ostalo negdje iza mene, a novi problemi su zaokupirali moj život...pisala sam mu mnogo o mom životu, ali nikad nisam poslala pisma....ni sama ne znam zašto...
sve do tog trena...jedna pjesma, jedan život...
izvukla je osmijeh na moje lice...čežnju u srce...gdje li je i što radi...milijun pitanja..
iz prošlosti me vratih glas...Ne, ne ..ne može biti...kad sam ga ugledala srce kao da je htjelo iskočiti iz grudi...kao dijete izgubljeno kad ugleda majku preplavih me sreća i tuga u tren...od kud ti ovdje, ovo nije tvoj svijet...
nikad nam nije trebalo puno riječi, kao da smo jedno drugom čitali misli...što ima novo, a što je staro...tako smo sjedili i pričali, minute su tekle, a vrijeme kao da je stalo...u stranom svijetu sam srela prijatelja svog...
smijali se i plakali, sjetom ispunili sate...i na kraju smo došli na pitanje ljubavi...
zašto me nisi mogla voljeti kao što sam ja volio tebe...sanjao sam o tebi i nadao se da ćeš doći natrag..nada nikad nije umrla...nada da ćeš me jednog dana ipak zavoljeti....
prijatelju, oprosti što moje srce nije znalo drugačije...nisam ti mogla pružiti takvu ljubav iako ti moram priznati da mi je na neki način bilo drago moje mjesto u tvom srcu...drago da nijedna druga ne može bit ono što sam ja ...sebična sam, oprosti mi, ali toliko sam ti mogla dati....
tišina i dim...kiša je močila prozore....
vlak je stigao...moram poći...zagrli me još jednom...ja tebe kao brata, ti mene kako hoćeš...zagrli me da osjetim da bez obzira kojim vlakom, kojom tračnicom života pošla, da uvijek postoji peron na kom mogu sačekati svog najboljeg prijatelja....reći mu sve tugu i grijeh..isplakati dušu umornu od lutanja, srce ranjeno od povreda...reci da ćeš biti tu jer treba mi to sad...čekam vlak da me povede u život dalje, ali ne idem bez obećanja...
ne pratiš me, ostaješ...nisi me pratio ni onaj put kad sam odlazila, ostao si i ja sam te našla...
odlazim...u kupeu sjedim sama....kiša na prozoru...život ide dalje, ali jedno uvijek ostaje...
kad sam stigla kući stadoh pred ogledalo...oprala sam šminku sa svog lica i ručnikom prekrila lice...stajala sam tako još par minuta...opet pogled u ogledalo...čujem mobitel kako zvoni...život me opominje ....zaboravila sam kovčeg na peronu...:-)
eto nisam baš neki pisac, ali bar sam se potrudila....neću posebno imenovati ljude kojima bi prosljedila štafetu...oni koji posjećuju moj blog ako imaju volju neka ju napišu i naravno jave...riječi koje trebaju koristiti su : parfem, vanilija, vjenčanje, drvo, karamela,voda....
