|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
xxx
ljubav, da bi nas usrećila
ne smijemo shvaćati ozbiljno,
nego ju doživljavati kao
ugodnu u neobveznu zabavu
xxx
jedan kratki trenutak trajanja
u snovima o ljubavi vrijedniji je
od cijelog života slave
xxx
čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije
koliko često nam baš to
malo nedostaje
xxx
da bismo postigli velike stvari,
ne moramo samo djelovati,
već i sanjati,
ne samo planirati, već i
vjerovati
saša matić
kralj izgubljenih stvari
Ponekad sanjam te
u snovima se gubim
ali se probudim
cim krenem da te ljubim
Vise se tijela tvog
ne osjeca toplota
budim se u hladnim
rukama zivota
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet secas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
I bolje da se ne vidimo nikad
ne zivimo u istom vremenu
ja imam proslost, ti imas buducnost
snovi su izmedju
I bolje da se ne vidimo vise
jer shvatili bi tad u isti cas
da sve je ovo, sve je ovo moglo
da prodje i bez nas
Bolje da nikada
i nista nije bilo
da sam prešutao
sve sto je srce krilo
Zato se ne vracaj
tisinu mi ne kvari
pusti da budem kralj
kralj izgubljenih stvari
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet sjecas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
donna ares
ostavljaš me samu
ostavljas me samu
u tisini sobe
u nasem hladnom stanu
Koliko je samo
na svijetu tuznih ljubavi
ne ja ne mislim
da nismo jedini
Ostavljas me nocas
ostavljas me samu
ne moze se nista
vise spasiti
Kad se svjetla ugase
kada gosti odlaze
kad se spuste zavjese
kad me jednom ne bude
Ti trazit ces me tad
nece biti kao sad
ja te necu vise cekati
XXX
dugo te nema
sve je po starom
još uvijek živim sama
sjedim
i
pušim
sanjarim malo
samo da prođe dan....
xxxx
da li te tješe
da li ti nude rame za plakanje
da li te još u krletki zlatnoj
čuvaju od mene
xxx
stotine godina će vjetrovi
raznositi trnje ove ljubavi
generacije će žaliti za nama
i kao divlja ptica strast me razdire,
a tako malo trebalo mi je do tebe...
xxx
find something to live for
and
something to die for!!!
XXX
iznad svega sjetim se trenutaka nekih
uz osmijeh ili s tugom i naših starih tema...
neki su otišli dalje, a
nekih više nema....
sjetim se godina dugih,
rek sad znam da lete,
tek sam na pola puta
i jučer sam bila dijete...
i
premda vrijeme neće sjećanja da izbriše
ipak od mladosti cijele
tebe volim najviše
učini nešto
da su oči krile
jesu, priznajem
da je moje nesvjesno ja
krilo svjesnom istinu
istina je...
da me sačuva boli sutra
krilo je istinu danas..
kamuflaža..
uplakana stojim
između danas i sutra
ne shvaćam...
zašto toliki teret
nosi moja duša...
duša sam jedna
kao i sve druge,
podnijeti mogu kao i one
a dvostruko plaćam..
nisam toliko snažna
i meni treba netko
ili barem mir..
pogledaj u mene
slaba sam...
ako si očekivao nešto više
žao mi je...
sad me oslobodi..
stavi svoju ruku na moje tjeme
daruj mi snagu ili mir..
učini nešto...
kad vrijeme
kad vrijeme postane jedno
bez boje, okusa i mirisa
kad nas tuđe oči bole
kad je samoća jedini prijatelj
kad sve to dođe
i stane stajati,
a prolaze dani i noći, a
ono i dalje stoji
pitam se gdje smo mi...
gdje su naši snovi
nadanje u bolje sutra
nestali tragom rose ovog prekrasnog jutra?
sunce je, a spuštam rolete
mrak donosi spokoj
osjećam se prozirno,
skoro pa dodirljivo..
virim kroz ključanicu prošlosti
u svijet budućnosti
prag me priječi da prođem tamo
prag nesigurnosti
tereti prošlosti..
vrijeme je kiše,
ali samo u mojoj duši
proljeće čekaj me
dok ne presušim....
Blog.hr
Forum.hr
whatalady.hr
maliuvrnutisvijet2.hr
vjeverica24.hr
slutim...da kraj će skoro..
upijam miris tvoje kose,
okus tvojih usana...
slutim...da zima će biti duga...
iz kamena se ništa ne rađa, a to sam dušo zbog tebe postala...
faliti ćeš mi znaj..svaki treptaj moga oka biti će bolan..
ti nećeš biti tu..
možda već sad nekoj drugoj poklanjaš puste snove...
ponekad se osjećam tako blizu srcu tvome..
vjeruj mi znam kad na mene misliš..
nešto što opisati ne mogu..
zašto mi je stalo, a budućnosti ne vidim s tobom..
sudbina je možda..da mi svejedno nije..
tako smo različiti, a opet me nešto vuče ka tebi..
u svakoj pjesmi tebe nađem..
sve mi je ludo i sjetno, sve je nezaboravno..
pitam se ...što ću kad te vidim ponovno..?
da glumim da te ne vidim...
da okrenem leđa pa ti sluti...
što god da vrijeme donese, trenutak neka ne izbriše...
ti ćeš uvijek pamtiti mene i ja tebe..
ako ništa, imamo prošlost..
bar je nešto za nama ostalo...
slatko moje, osvrni se, tamo ćeš me naći...
oči u oči..dodir za dodir..sve ti dajem..
isto tražim...
slutim da kraj je...
osvrni se zadnji put..
oči što te gledaju...slute..
da i sam slutiš..
oprostimo se u prošlosti...
ako samo vjeruješ u mene,
zauvijek ću te voljeti..
uzmi me za ruku, zagrli me...
nikada te neću napustiti..
baš čitam članak o tome kako je medvjed napao volonterku i domara...
i na kraju je ubijen..jadna životinja..
prihvaćam činjenicu da je morao biti ubijen jer je u pitanju bio život čovjeka koje je veće dobor od života životinje..tako bar kažu..
gdje su pravila koja normiraju postupanje s tim istim životinjama...?
činjenica je da je ove godine zima neobično topla i da smo od tog vremena ludi mi ljudi,a kamoli ne životinje kao što je medvjed koji već treba da spava svoj zimski san..
ma zanimljivo je što sam par dana prije gledala reportažu baš o tome kako su medvjedi nervozni zbog vremena i da približno kao čovjek reagiraju na ove čudne vremenske okolnosti..
e sad zašto su nastradali volonterka i domar?
zato što su ušli kod njih u kavez..običavali su to i prije...ali morali bi postojati neki propisi o tome..bez obzira što su se do sada medvjedi ponašali kao psići prema njima..činjenica je da medvjed nije psić i da se s njima trebalo drugačije obnašati..sad je to platio životom...čija je krivnja? zapitajmo se malo oko toga..
na svu sreću nema ozljeda opasnih po život za domara i volonterku, a mi ostali bi mgli povući pouku iz ovakvih situacija...
jedne su se večeri finalisti big brothera zakačili ( ako to tako možemo nazvati) ili pak žustro diskutirali oko teme : koliko je sex bitan za vezu između dvoje ljudi? u biti ako sex nije dobar mora li doći do prekida?
tomislav, tanja i danijel ( pobjednik) nisu se složili s Yamejsi..ona je tvrdila da je sex itekako bitan i da bez toga stvar ne može funkcionirati..dok su je drugi stanari krivo shvatili i proglasili malte ne hladnom osobom.,..jer kao ljubav je bitnija nego sex..
potpuno sam bila na strani Yamejsi..prije par godina vjerojatno ne bi, ali ljudi osvrnimo se ...svi, ali baš svi pričaju samo sex-u...
prije par godina ( bila sam još neiskusno dijete ) došla sam do iste rasprave sa jednom svojom tetkom...
u braku je 28 godina i nikada nije imala nikoga drugog osim moga tetka...rekla je da sex čini 70 % braka...nisam mogla vjerovati da to govori...tvrdila sam da ako nekoga voliš da sex nije bitan...
a sad vidim da je bila u pravu..
no s druge strane sex je i strast i može u mnogo slučajeva ne imati ikakve veze s ljubavi..to je pak druga stvar..
ali zamislite sad situaciju da nekoga jako volite, obožavate i dali bi život za njega, ali se svako jutro budite ogorčeni jer noć i nije bila tako vesela...ne kažem da se neke stvari ne mogu naučiti, ali ipak...
Vjerujem da je Yamejski htjela reći nešto slično tome, ali zbog nedostatka riječi nije mogla objasniti drugim stanarima što je mislila i zato je bila krivo shvaćena..
sex je nastavak na ljubav...ma ni djeca se ne rađaju zato što se ljudi grle..sex je nešto kao finiš, vrhunac i ako on ne valja, vjerojatno je da će sve završiti prekidom..čast iznimkama..
kristali
kockice leda i wiski..
usne koje ljube rub kristalne čaše...
opijeni u noći..ti, svijet i ja...
prošlost je došla u budućnost,
opet nam mira neda...
želi završiti davno započetu priču,
uništiti sve ono što bilo je lijepo...
lijepo zato jer nije završeno...
što li natjera čovjeka da uništi idilu..?
ti, svijet i ja..
zrak je vlažan i suh isti čas...
uzdah ti poklanjam,
vrijeme mjerim treptajima...
svaki je treprtaj godina..
vruće je..sad smo samo ti i ja..
tijelo uz tijelo, krv i grijeh..
priči je kraj...
ni pogled više ne dijelimo..
krv je prekrila nevinost...
prljavo i griješno...
igraš se mojim usnama,
upijaš slatki med...
grijeh je tako sladak...
gledam tvoju sjenu,
ne ljubim te više..
kažeš da sam tvoja tajna..
ne želim biti..
neke se tajne nikad ne otkriju..
kaži mi što god želiš,
tvoje riječi ništa mi ne znače...
uvjeravaj se mojim lažima...
osjećam se moćno..tvoja tajna...
moj smijeh je gotova pa pokvaren,
vjeruješ u laž..
dok ljubim te, tajno, na njega mislim...
s tobom ostvarujem ono što htjela sam s njim..
takva sam, ali me voliš..tajno...
uživati ću kad budem gledala tvoj poraz...
jer moćna sam da ti napravim to..
hej dragi moji...
pitate se čemu ovaj naslov..e pa reći ću vam...
gledamo TV, čitamo novine, surfamo netom i svakako svugdje možemo čuti o pedofiliji, seksualnom nasilju bilo u obitelji ,bilo van nje..svakakve vulgarije...sve nas to zgrozi na momenat, svi kažemo Bože sačuvaj što se to u svijetu događa i onda krenemo dalje sa za svojim poslom... sve je to dobro dok nas od takvih osoba čuva ekran od TV-a ili monitor kompjutora, protuprovalna vrata i slično...sve je dobro dok se jednom nama ne odgodi takva prljavština...
neki dan sam se dogovorila s jednim frendom na kavi...našli smo se oko nekih 21 sat jer je on kasnio..i tako smo sjeli, zapričali se i već je bilo 23 sata..rekla sam mu da požurimo da ne hvatamo zadnje buseve...moram napomenuti da nisam nimalo strašljiva osoba ,dapače vjerujem da sam i presigurna... imam stav : ne može mi nitko ništa..
no frend i ja smo sjeli na glavnom kolodvoru u isti bus, a na stanici kod Ine:-) smo izašli da on sačeka svoj za Veliku Goricu..taman smo zapalili cigaretu i već mu je naišao pa sam mu rekla da ide..ja sam sjela i nastavila pušiti cigaretu i čekati svoj bus... najednom sam shvatila da smo na stanici ostali samo ja i jedan tip...nisam se obazirala...vidjela sam da je gprilično nervozan jer je šetao amo tamo kao da ga nešto muči..i tako on mene pita : je li slobodno da sjedne kraj mene? tada mi je postalo sumnjivo jer je na toj stanici bilo još bar 2 kućice-čekaone sa sjedalima i bilo je mjesta napretek...imao je crnu kosu, nekih 30-ak godina, oči su mu bile crvene, crna jakna, crne cipele, traperice..i dalje nervozan ..također je pušio cigaretu..
no pita on mene dalje . iz Gorice si ?
ja sam odgovorila NE.. ideš sa posla ? opet je moj odgovor bio Ne, ali sma nadodala da sam bila na kavi s dečkom..ako slučajno pomisli na kakvi upad da odmah prestane... učinila sam to i zato jer mi je u njegovoj blizini bilo nelagodno...
zaboravila sam spomenuti da mi je mobitel bio totalka prazan i da, sve i da sam htjela nekoga nazvati, nisam mogla...
nervozno se ustao kad sam rekla da imam dečka i otišao je van kućice-čekaone tako da ga ne mogu vidjeti, ali sam shavtila da on mene promatra i da nešto radi...u hipu se stvorio predamnom ..sada ću morati biti prosta: izvadio je kurac i počeo ga drkati predamnom...skočila sam se..najprije nisam znala kako da reagiram...nikad se nisam našla u takvoj situaciji..noć, ja i stranac, sami na stanici, nikoga nigdje u blizini, prazan mobitel, a on izvadi svoj kurac i drka ga predamnom ... užas...
onda sam u sebi osjetila bijes...sama od sebe sam jako ratoborna i nikada si ne bi dopustila da se prestrašim i da me to spriječi da se branim...
počela sam se derati na njega, psovala sam ga, rekla mu da ako se približi još milimetar da ću ga ubiti...
njegov pogled bio je bolestan..odvratan..kada je shvatio da ima posla sa krivom osobom, kao da ga je uhvatio strah...nakon što je završio svoju aktivnost, stavio je kurac u hlače i pobjegao...i to dosta brzo...sve mi se to činilo kao vječnost,a u biti trajalo je možda par minuta...
nisam se prestrašila, bila sam zaprepaštena jer sam doživjela, ne u punom smislu riječi ,ali eto djelomičnu, ono o čemu se pričalo na TV, pisalo u novinama , na netu...
sačekala sam svoj bus i otišla ravno u stan..bila sam u totalnoj zbrci...razmišljala sam što bi se dogodilo da nisam onako agresivno nastupila..bi li bio u stanju i napasti me...
još sam uvijek u tom doživljaju...mami i braći nisam ništa rekla jer bi istoga momenta sjeli u auto i došli u Zagreb po mene..a ja opet ponavljam da nisma neka osoba koja se boji i koja će zbog takvih stvari paralizirati svoj život...ubuduće sa sobom nosim ili sprej ili nož...e pa neka se on pomoli Bogu kad ga sčepam..jer neću dopustiti da zbog takvih osoba imam strah šetati slobodno ulicom ma koje god doba dana da to bilo..
interesantno je da sam već 3 godine u Zagrebu i da dok sam živjela kod Maksimira, nikada mi se takvo što nije dogodilo...i kad sam se odlučila na selidbu i vidjela svoj novi kvart nekako sam znala da ću se tu definitivno morati više paziti...ali ovakvo što , za nepovjerovati...
moram priznati još neku stvar...kad sam došla u stan, osjećala sam se nekako prljavo, odvratno...nije stavio ni ruku na mene, samo je to napravio pred mojim očima, ali svejedno to me je nekako zgadilo..sada si na neki čudan način mogu predočti kako je osobama koje su silovane..užas što se to sve događa cestom..i što je to u ljudskim glavama da ih navodi na takvo što..koma...
sad vidim zašto roditelji tako strepe nad svojom djecom...opominju, dosađuju..sad vidim da to sve nije šala nego stvarni život..i da stavrno treba biti spreman na sve..
na kraju svake godine mi je običaj sjesti i napisati zadnje stranice svoga dnevnika..
napravim mali rezime svih važnih događaja i postignuća...
ako imam puno toga za napisati onda znači da sam mnogo toga postigla...razmišljala sam baš...što da napišem za kraj ove godine...puno sam toga izgubila, ali također i dobila...jesam li se promijenila kao osoba?
dobila neku novu osobinu? prijatelja?
napravila nešto dobro za sebe?
koliko sam pažnje posvetila obitelji i starim prijateljima?
najveće pogreške i najbolji potezi?
uf....
kad je počela nova godina 2006 postavila sam jasne ciljeve...koje sam odlučila ostvariti pošto poto..bez obzira na cijenu..
tako sam odlučila godinu dati u roku, smanjiti pušenje, skinuti par kila, posvetiti više vremena sebi...
staru sam godinu završila standardno...opijanje s prijateljima...pa je lipo pozdravila...
i tako sam ušla u novu godinu...sve sam vrijeme posvetila faksu...sebe i svoj društveni život sam stavila za neka druga vremana....pušiti nisam prestala, ali sam bila drastično smanjila broj cigareta dnevno..
ljubavni život nije dolazio u obzir jer tako bi samo gubila vrijeme za učenje..čak nisam išla ni kući na vikende jer je i to bio gubitak vremena...
bilo je teško, ali sam se prisiljavala što je više bilo moguće...rezultati su pristizali na taj način da je stanje što se tiče faksa bilo dobro, ali ne i odlično kako sam očekivala da će biti tj. s obzirom koliko sam ulagala sebe u to...s druge strane bila sam stalno na granici između depresije i ludila...smiješak na mom licu nije bio česta pojava..svi su me nervirali..
gurala sam tako bez obzira što sam vidjela da me to vuče na dno..
drugi je mijesec vrijeme ispitnih rokova pa sam odlučila ostati u Zagrebu i učiti, a ne otići kući..znala sam da ako odem da od toga neće biti ništa jer bi mi vrijeme prohujalo, a ne bi postigla ništa... tako sam odlučila kući ići tek za Uskrs...
nisam izlazila nikuda, eventualno neka brzinska kava u kvartu..tek toliko da vidim svjetlost dana i opet natrag u stan na učenje...
mama i tata su me došli posjetiti početkom drugoga mjeseca...negdje polovicom trećega ja sam još uvijek učila ispit jer me par dana dijelilo do njega..najgora je stvar što nisam uopće bila sigurna da ću ga proći...k tome sam iz drugoga predmeta trebala imati kolokvij koji je bio koma...
nezadovoljna time i samom sobom, bila sam na rubu...
ali izdržati ću ..rekla sam sama sebi..
par dana nakon toga...bila je subota...dobila sam poziv na mobitel od bratića...vijest je bila užasna..tata mi je otpremljen u bolnicu u Zagreb...pala sam na koljena..kroz glavu mi je prošlo: samo neka ostane živ...
doktori nisu davali prevelike šanse..ako preživi sljedećih 48 sati biti će van životne opasnosti...
kad su ga dovezli nije bio pri svijesti... sjećam se da tu noć nisam mogla razmišljati..htjela sam moliti Boga, ali nisam mogla ni molitvu izgovoriti..sjedila sam tupo...
ujutro sam se zaputila u bolnicu..nisu bile vizite, ali sam se nekako prošuljala u odjel..tamo me je jedna sestra pustila do njega i zbog čega sam joj neizmjerno zahvalna..
došao je k svijesti..pričao je samnom iako teško...bio je oduzet..ali ja sam bila sretna samo što je živ...bilo je to posljednji put da smo pričali...
drugo jutro sam isto došla rano u bolnicu nadajući se da ću opet moći do njega..tri sam sata čekala, srećala doktora..obećao mi je da će me pustiti kod njega..i tako sam čekala ...svaki put kad bi doktor prolazio donosio je loše vijesti...stanje se pogoršavalo...
zadnje čega se sjećam je da sam otvorila vrata i vidjela da ga oživljavaju...bila sam ukopana..doktor je izašao van i rekao da je pao u komu i otišao..ma tko je ovdje lud, pitala sam se ?
ne sjećam se kako sam došla do stana, ali imala sam osjećaj kao da me je netko poveo za ruku, idi, nemaš tu što više tražiti..
tada je počela noćna mora...put do kuće, sido, sprovod, podušje...
sve se to nije događalo meni..svi ti ljudi i njihova lica...sve mi je bilo i još uvijek jest u magli...
moj život je bio na dnu..kuda sad krenuti..
osjećala sam se užasno..zašto nisam išla kući...zar sam ga zadnji put morala vidjeti kad je umirao...
što sam to napravila...
dani su prolazili...dani bez kraja..bol i bol...
odlučila sam vratiti se u Zagreb i nastaviti učiti tako da bar uspijem upisati parcijalu...dolazila bi, učila, prošla ispit i išla kući..plakala, ne spavala..
bilo mi je nepojmljivo da ću se ikada više smijati, ići u grad...sjedila bi u kući, gledala njegovu sliku..sve se to ne događa meni..još malo i probuditi ću se...
ali nisam se probudila..
vrijeme ide i ni jedna rana ne boli kao na početku..ostavlja trag...vječni trag...bol i dalje postoji, ali se mijenja..kako da opišem što sad osjećam..ništa..kamen...pustinja...praznina..
život je krenuo dalje...dalje bez njega..
počela sam se polako vraćati starom životu...znam da bi on želio da nastavim...
u svemu tome sam krenula renovirati stan i seliti...sve, samo da ne mislim o tome...
što mi se sad događa u životu?
pušiti sam počela i više nego prije...trudim se pohvatati niti što se tiče fakulteta, a imam osjećaj da gubim tlo pod nogama...
obnovila sam neka stara prijateljstva, neka pak stavila na distancu...stekla neke nove...
izlazim, definitivno sam više u pokretu...
kad dođem kući na vikend u njoj provodim najmanje vremena...
mama i jedan od braće zamjeraju meni i drugom bratu što izlazimo ...i sama osjećam grižnju savjesti, ali bude mi lakše kad izađem...nekako mislim u sebi : možda je on kod kuće...samo me stvarnost lupi po glavi kad uđem u kuću pa ga tamo nema i ne dolazi...
cijelo ljeto sam visila na groblju, većinom sama..pa sa mamom..
sad ne mogu podnijeti da netko ide samnom..ne mogu više plakati jer suza više nemam..samo praznina..
jesam li se promijenila kao osoba...jesam i to puno..nekako se trudim iz svakog dana izvući najbolje...jer ipak nikada ne znam kada će doći moj kraj...
neki mi zamjeraju...većina njih...
ali ne mogu više sjediti u kući, tupo gledati u prazno, u crnini...ne mogu..sve sam to odbacila i okrenula se drugom načinu...
to je događaj koji je ocrnio ovu godinu...sve pozitivno ne može izbrisati to negativno..obilježio je moj cijeli život...
ali trudim se..zar ima nešto u tome krivo?
stan sam dobila od djeda..u njemu je sve nanovo renovirano...novi namještaj...upisala sam parcijalu treće...novca imam dovoljno za sebe i za svoje guštove...više neke padove kao što je ispit uopće ne gledam kao problem..jer vjerujte mi za takvo što uvijek ima pomoći..samo smrt ne možemo mijenjati...
bila sam čak i našla dečka...to me je nekako trglo..naravno i to sam izgubila..ma nije važno..godina stara neke sve to nosi...
pomalo me je strah svega novoga što me čeka...
prije sam išla u crkvu i obavezno sam se pomolila prije spavanja...više ne radim ništa od toga..ne mogu se moliti..vjerujem u Boga, ali nemam snage za to..tek ponekad odem zapaliti svijeću na Gornji grad...
kakva je bilanca ove godine života moga?
što sam postigla, a što nisam?
što sam postigla na kraju nije važno...važno je što sam izgubila, a ne mogu postići i vratiti...
ne postavljam si više neke velike ciljeve..tek si onako zacrtam u glavi što bi htjela...jer dovoljan je jedan trenutak, događaj da vam u životu sve postane ništa, a ništa sve...
kako se sad osjećam?
bespomoćno jer ne mogu vratiti vrijeme...moćno jer uistinu imam moć da od SVOG života napravim sve...
neki dan me jedna osoba pitala bojim li se smrt?
ni malo, rekla sam...ako trebam otići samo se nadam da neću žaliti za nečim što nisam ostvarila u ovom životu...
bilanca godine moga života...što da kažem...
