|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
xxx
ljubav, da bi nas usrećila
ne smijemo shvaćati ozbiljno,
nego ju doživljavati kao
ugodnu u neobveznu zabavu
xxx
jedan kratki trenutak trajanja
u snovima o ljubavi vrijedniji je
od cijelog života slave
xxx
čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije
koliko često nam baš to
malo nedostaje
xxx
da bismo postigli velike stvari,
ne moramo samo djelovati,
već i sanjati,
ne samo planirati, već i
vjerovati
saša matić
kralj izgubljenih stvari
Ponekad sanjam te
u snovima se gubim
ali se probudim
cim krenem da te ljubim
Vise se tijela tvog
ne osjeca toplota
budim se u hladnim
rukama zivota
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet secas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
I bolje da se ne vidimo nikad
ne zivimo u istom vremenu
ja imam proslost, ti imas buducnost
snovi su izmedju
I bolje da se ne vidimo vise
jer shvatili bi tad u isti cas
da sve je ovo, sve je ovo moglo
da prodje i bez nas
Bolje da nikada
i nista nije bilo
da sam prešutao
sve sto je srce krilo
Zato se ne vracaj
tisinu mi ne kvari
pusti da budem kralj
kralj izgubljenih stvari
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet sjecas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
donna ares
ostavljaš me samu
ostavljas me samu
u tisini sobe
u nasem hladnom stanu
Koliko je samo
na svijetu tuznih ljubavi
ne ja ne mislim
da nismo jedini
Ostavljas me nocas
ostavljas me samu
ne moze se nista
vise spasiti
Kad se svjetla ugase
kada gosti odlaze
kad se spuste zavjese
kad me jednom ne bude
Ti trazit ces me tad
nece biti kao sad
ja te necu vise cekati
XXX
dugo te nema
sve je po starom
još uvijek živim sama
sjedim
i
pušim
sanjarim malo
samo da prođe dan....
xxxx
da li te tješe
da li ti nude rame za plakanje
da li te još u krletki zlatnoj
čuvaju od mene
xxx
stotine godina će vjetrovi
raznositi trnje ove ljubavi
generacije će žaliti za nama
i kao divlja ptica strast me razdire,
a tako malo trebalo mi je do tebe...
xxx
find something to live for
and
something to die for!!!
XXX
iznad svega sjetim se trenutaka nekih
uz osmijeh ili s tugom i naših starih tema...
neki su otišli dalje, a
nekih više nema....
sjetim se godina dugih,
rek sad znam da lete,
tek sam na pola puta
i jučer sam bila dijete...
i
premda vrijeme neće sjećanja da izbriše
ipak od mladosti cijele
tebe volim najviše
učini nešto
da su oči krile
jesu, priznajem
da je moje nesvjesno ja
krilo svjesnom istinu
istina je...
da me sačuva boli sutra
krilo je istinu danas..
kamuflaža..
uplakana stojim
između danas i sutra
ne shvaćam...
zašto toliki teret
nosi moja duša...
duša sam jedna
kao i sve druge,
podnijeti mogu kao i one
a dvostruko plaćam..
nisam toliko snažna
i meni treba netko
ili barem mir..
pogledaj u mene
slaba sam...
ako si očekivao nešto više
žao mi je...
sad me oslobodi..
stavi svoju ruku na moje tjeme
daruj mi snagu ili mir..
učini nešto...
kad vrijeme
kad vrijeme postane jedno
bez boje, okusa i mirisa
kad nas tuđe oči bole
kad je samoća jedini prijatelj
kad sve to dođe
i stane stajati,
a prolaze dani i noći, a
ono i dalje stoji
pitam se gdje smo mi...
gdje su naši snovi
nadanje u bolje sutra
nestali tragom rose ovog prekrasnog jutra?
sunce je, a spuštam rolete
mrak donosi spokoj
osjećam se prozirno,
skoro pa dodirljivo..
virim kroz ključanicu prošlosti
u svijet budućnosti
prag me priječi da prođem tamo
prag nesigurnosti
tereti prošlosti..
vrijeme je kiše,
ali samo u mojoj duši
proljeće čekaj me
dok ne presušim....
Blog.hr
Forum.hr
whatalady.hr
maliuvrnutisvijet2.hr
vjeverica24.hr
slutim...da kraj će skoro..
upijam miris tvoje kose,
okus tvojih usana...
slutim...da zima će biti duga...
iz kamena se ništa ne rađa, a to sam dušo zbog tebe postala...
faliti ćeš mi znaj..svaki treptaj moga oka biti će bolan..
ti nećeš biti tu..
možda već sad nekoj drugoj poklanjaš puste snove...
ponekad se osjećam tako blizu srcu tvome..
vjeruj mi znam kad na mene misliš..
nešto što opisati ne mogu..
zašto mi je stalo, a budućnosti ne vidim s tobom..
sudbina je možda..da mi svejedno nije..
tako smo različiti, a opet me nešto vuče ka tebi..
u svakoj pjesmi tebe nađem..
sve mi je ludo i sjetno, sve je nezaboravno..
pitam se ...što ću kad te vidim ponovno..?
da glumim da te ne vidim...
da okrenem leđa pa ti sluti...
što god da vrijeme donese, trenutak neka ne izbriše...
ti ćeš uvijek pamtiti mene i ja tebe..
ako ništa, imamo prošlost..
bar je nešto za nama ostalo...
slatko moje, osvrni se, tamo ćeš me naći...
oči u oči..dodir za dodir..sve ti dajem..
isto tražim...
slutim da kraj je...
osvrni se zadnji put..
oči što te gledaju...slute..
da i sam slutiš..
oprostimo se u prošlosti...
ako samo vjeruješ u mene,
zauvijek ću te voljeti..
uzmi me za ruku, zagrli me...
nikada te neću napustiti..
na kraju svake godine mi je običaj sjesti i napisati zadnje stranice svoga dnevnika..
napravim mali rezime svih važnih događaja i postignuća...
ako imam puno toga za napisati onda znači da sam mnogo toga postigla...razmišljala sam baš...što da napišem za kraj ove godine...puno sam toga izgubila, ali također i dobila...jesam li se promijenila kao osoba?
dobila neku novu osobinu? prijatelja?
napravila nešto dobro za sebe?
koliko sam pažnje posvetila obitelji i starim prijateljima?
najveće pogreške i najbolji potezi?
uf....
kad je počela nova godina 2006 postavila sam jasne ciljeve...koje sam odlučila ostvariti pošto poto..bez obzira na cijenu..
tako sam odlučila godinu dati u roku, smanjiti pušenje, skinuti par kila, posvetiti više vremena sebi...
staru sam godinu završila standardno...opijanje s prijateljima...pa je lipo pozdravila...
i tako sam ušla u novu godinu...sve sam vrijeme posvetila faksu...sebe i svoj društveni život sam stavila za neka druga vremana....pušiti nisam prestala, ali sam bila drastično smanjila broj cigareta dnevno..
ljubavni život nije dolazio u obzir jer tako bi samo gubila vrijeme za učenje..čak nisam išla ni kući na vikende jer je i to bio gubitak vremena...
bilo je teško, ali sam se prisiljavala što je više bilo moguće...rezultati su pristizali na taj način da je stanje što se tiče faksa bilo dobro, ali ne i odlično kako sam očekivala da će biti tj. s obzirom koliko sam ulagala sebe u to...s druge strane bila sam stalno na granici između depresije i ludila...smiješak na mom licu nije bio česta pojava..svi su me nervirali..
gurala sam tako bez obzira što sam vidjela da me to vuče na dno..
drugi je mijesec vrijeme ispitnih rokova pa sam odlučila ostati u Zagrebu i učiti, a ne otići kući..znala sam da ako odem da od toga neće biti ništa jer bi mi vrijeme prohujalo, a ne bi postigla ništa... tako sam odlučila kući ići tek za Uskrs...
nisam izlazila nikuda, eventualno neka brzinska kava u kvartu..tek toliko da vidim svjetlost dana i opet natrag u stan na učenje...
mama i tata su me došli posjetiti početkom drugoga mjeseca...negdje polovicom trećega ja sam još uvijek učila ispit jer me par dana dijelilo do njega..najgora je stvar što nisam uopće bila sigurna da ću ga proći...k tome sam iz drugoga predmeta trebala imati kolokvij koji je bio koma...
nezadovoljna time i samom sobom, bila sam na rubu...
ali izdržati ću ..rekla sam sama sebi..
par dana nakon toga...bila je subota...dobila sam poziv na mobitel od bratića...vijest je bila užasna..tata mi je otpremljen u bolnicu u Zagreb...pala sam na koljena..kroz glavu mi je prošlo: samo neka ostane živ...
doktori nisu davali prevelike šanse..ako preživi sljedećih 48 sati biti će van životne opasnosti...
kad su ga dovezli nije bio pri svijesti... sjećam se da tu noć nisam mogla razmišljati..htjela sam moliti Boga, ali nisam mogla ni molitvu izgovoriti..sjedila sam tupo...
ujutro sam se zaputila u bolnicu..nisu bile vizite, ali sam se nekako prošuljala u odjel..tamo me je jedna sestra pustila do njega i zbog čega sam joj neizmjerno zahvalna..
došao je k svijesti..pričao je samnom iako teško...bio je oduzet..ali ja sam bila sretna samo što je živ...bilo je to posljednji put da smo pričali...
drugo jutro sam isto došla rano u bolnicu nadajući se da ću opet moći do njega..tri sam sata čekala, srećala doktora..obećao mi je da će me pustiti kod njega..i tako sam čekala ...svaki put kad bi doktor prolazio donosio je loše vijesti...stanje se pogoršavalo...
zadnje čega se sjećam je da sam otvorila vrata i vidjela da ga oživljavaju...bila sam ukopana..doktor je izašao van i rekao da je pao u komu i otišao..ma tko je ovdje lud, pitala sam se ?
ne sjećam se kako sam došla do stana, ali imala sam osjećaj kao da me je netko poveo za ruku, idi, nemaš tu što više tražiti..
tada je počela noćna mora...put do kuće, sido, sprovod, podušje...
sve se to nije događalo meni..svi ti ljudi i njihova lica...sve mi je bilo i još uvijek jest u magli...
moj život je bio na dnu..kuda sad krenuti..
osjećala sam se užasno..zašto nisam išla kući...zar sam ga zadnji put morala vidjeti kad je umirao...
što sam to napravila...
dani su prolazili...dani bez kraja..bol i bol...
odlučila sam vratiti se u Zagreb i nastaviti učiti tako da bar uspijem upisati parcijalu...dolazila bi, učila, prošla ispit i išla kući..plakala, ne spavala..
bilo mi je nepojmljivo da ću se ikada više smijati, ići u grad...sjedila bi u kući, gledala njegovu sliku..sve se to ne događa meni..još malo i probuditi ću se...
ali nisam se probudila..
vrijeme ide i ni jedna rana ne boli kao na početku..ostavlja trag...vječni trag...bol i dalje postoji, ali se mijenja..kako da opišem što sad osjećam..ništa..kamen...pustinja...praznina..
život je krenuo dalje...dalje bez njega..
počela sam se polako vraćati starom životu...znam da bi on želio da nastavim...
u svemu tome sam krenula renovirati stan i seliti...sve, samo da ne mislim o tome...
što mi se sad događa u životu?
pušiti sam počela i više nego prije...trudim se pohvatati niti što se tiče fakulteta, a imam osjećaj da gubim tlo pod nogama...
obnovila sam neka stara prijateljstva, neka pak stavila na distancu...stekla neke nove...
izlazim, definitivno sam više u pokretu...
kad dođem kući na vikend u njoj provodim najmanje vremena...
mama i jedan od braće zamjeraju meni i drugom bratu što izlazimo ...i sama osjećam grižnju savjesti, ali bude mi lakše kad izađem...nekako mislim u sebi : možda je on kod kuće...samo me stvarnost lupi po glavi kad uđem u kuću pa ga tamo nema i ne dolazi...
cijelo ljeto sam visila na groblju, većinom sama..pa sa mamom..
sad ne mogu podnijeti da netko ide samnom..ne mogu više plakati jer suza više nemam..samo praznina..
jesam li se promijenila kao osoba...jesam i to puno..nekako se trudim iz svakog dana izvući najbolje...jer ipak nikada ne znam kada će doći moj kraj...
neki mi zamjeraju...većina njih...
ali ne mogu više sjediti u kući, tupo gledati u prazno, u crnini...ne mogu..sve sam to odbacila i okrenula se drugom načinu...
to je događaj koji je ocrnio ovu godinu...sve pozitivno ne može izbrisati to negativno..obilježio je moj cijeli život...
ali trudim se..zar ima nešto u tome krivo?
stan sam dobila od djeda..u njemu je sve nanovo renovirano...novi namještaj...upisala sam parcijalu treće...novca imam dovoljno za sebe i za svoje guštove...više neke padove kao što je ispit uopće ne gledam kao problem..jer vjerujte mi za takvo što uvijek ima pomoći..samo smrt ne možemo mijenjati...
bila sam čak i našla dečka...to me je nekako trglo..naravno i to sam izgubila..ma nije važno..godina stara neke sve to nosi...
pomalo me je strah svega novoga što me čeka...
prije sam išla u crkvu i obavezno sam se pomolila prije spavanja...više ne radim ništa od toga..ne mogu se moliti..vjerujem u Boga, ali nemam snage za to..tek ponekad odem zapaliti svijeću na Gornji grad...
kakva je bilanca ove godine života moga?
što sam postigla, a što nisam?
što sam postigla na kraju nije važno...važno je što sam izgubila, a ne mogu postići i vratiti...
ne postavljam si više neke velike ciljeve..tek si onako zacrtam u glavi što bi htjela...jer dovoljan je jedan trenutak, događaj da vam u životu sve postane ništa, a ništa sve...
kako se sad osjećam?
bespomoćno jer ne mogu vratiti vrijeme...moćno jer uistinu imam moć da od SVOG života napravim sve...
neki dan me jedna osoba pitala bojim li se smrt?
ni malo, rekla sam...ako trebam otići samo se nadam da neću žaliti za nečim što nisam ostvarila u ovom životu...
bilanca godine moga života...što da kažem...
