|
|
| studeni, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
xxx
ljubav, da bi nas usrećila
ne smijemo shvaćati ozbiljno,
nego ju doživljavati kao
ugodnu u neobveznu zabavu
xxx
jedan kratki trenutak trajanja
u snovima o ljubavi vrijedniji je
od cijelog života slave
xxx
čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije
koliko često nam baš to
malo nedostaje
xxx
da bismo postigli velike stvari,
ne moramo samo djelovati,
već i sanjati,
ne samo planirati, već i
vjerovati
saša matić
kralj izgubljenih stvari
Ponekad sanjam te
u snovima se gubim
ali se probudim
cim krenem da te ljubim
Vise se tijela tvog
ne osjeca toplota
budim se u hladnim
rukama zivota
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet secas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
I bolje da se ne vidimo nikad
ne zivimo u istom vremenu
ja imam proslost, ti imas buducnost
snovi su izmedju
I bolje da se ne vidimo vise
jer shvatili bi tad u isti cas
da sve je ovo, sve je ovo moglo
da prodje i bez nas
Bolje da nikada
i nista nije bilo
da sam prešutao
sve sto je srce krilo
Zato se ne vracaj
tisinu mi ne kvari
pusti da budem kralj
kralj izgubljenih stvari
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet sjecas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
donna ares
ostavljaš me samu
ostavljas me samu
u tisini sobe
u nasem hladnom stanu
Koliko je samo
na svijetu tuznih ljubavi
ne ja ne mislim
da nismo jedini
Ostavljas me nocas
ostavljas me samu
ne moze se nista
vise spasiti
Kad se svjetla ugase
kada gosti odlaze
kad se spuste zavjese
kad me jednom ne bude
Ti trazit ces me tad
nece biti kao sad
ja te necu vise cekati
XXX
dugo te nema
sve je po starom
još uvijek živim sama
sjedim
i
pušim
sanjarim malo
samo da prođe dan....
xxxx
da li te tješe
da li ti nude rame za plakanje
da li te još u krletki zlatnoj
čuvaju od mene
xxx
stotine godina će vjetrovi
raznositi trnje ove ljubavi
generacije će žaliti za nama
i kao divlja ptica strast me razdire,
a tako malo trebalo mi je do tebe...
xxx
find something to live for
and
something to die for!!!
XXX
iznad svega sjetim se trenutaka nekih
uz osmijeh ili s tugom i naših starih tema...
neki su otišli dalje, a
nekih više nema....
sjetim se godina dugih,
rek sad znam da lete,
tek sam na pola puta
i jučer sam bila dijete...
i
premda vrijeme neće sjećanja da izbriše
ipak od mladosti cijele
tebe volim najviše
učini nešto
da su oči krile
jesu, priznajem
da je moje nesvjesno ja
krilo svjesnom istinu
istina je...
da me sačuva boli sutra
krilo je istinu danas..
kamuflaža..
uplakana stojim
između danas i sutra
ne shvaćam...
zašto toliki teret
nosi moja duša...
duša sam jedna
kao i sve druge,
podnijeti mogu kao i one
a dvostruko plaćam..
nisam toliko snažna
i meni treba netko
ili barem mir..
pogledaj u mene
slaba sam...
ako si očekivao nešto više
žao mi je...
sad me oslobodi..
stavi svoju ruku na moje tjeme
daruj mi snagu ili mir..
učini nešto...
kad vrijeme
kad vrijeme postane jedno
bez boje, okusa i mirisa
kad nas tuđe oči bole
kad je samoća jedini prijatelj
kad sve to dođe
i stane stajati,
a prolaze dani i noći, a
ono i dalje stoji
pitam se gdje smo mi...
gdje su naši snovi
nadanje u bolje sutra
nestali tragom rose ovog prekrasnog jutra?
sunce je, a spuštam rolete
mrak donosi spokoj
osjećam se prozirno,
skoro pa dodirljivo..
virim kroz ključanicu prošlosti
u svijet budućnosti
prag me priječi da prođem tamo
prag nesigurnosti
tereti prošlosti..
vrijeme je kiše,
ali samo u mojoj duši
proljeće čekaj me
dok ne presušim....
Blog.hr
Forum.hr
whatalady.hr
maliuvrnutisvijet2.hr
vjeverica24.hr
slutim...da kraj će skoro..
upijam miris tvoje kose,
okus tvojih usana...
slutim...da zima će biti duga...
iz kamena se ništa ne rađa, a to sam dušo zbog tebe postala...
faliti ćeš mi znaj..svaki treptaj moga oka biti će bolan..
ti nećeš biti tu..
možda već sad nekoj drugoj poklanjaš puste snove...
ponekad se osjećam tako blizu srcu tvome..
vjeruj mi znam kad na mene misliš..
nešto što opisati ne mogu..
zašto mi je stalo, a budućnosti ne vidim s tobom..
sudbina je možda..da mi svejedno nije..
tako smo različiti, a opet me nešto vuče ka tebi..
u svakoj pjesmi tebe nađem..
sve mi je ludo i sjetno, sve je nezaboravno..
pitam se ...što ću kad te vidim ponovno..?
da glumim da te ne vidim...
da okrenem leđa pa ti sluti...
što god da vrijeme donese, trenutak neka ne izbriše...
ti ćeš uvijek pamtiti mene i ja tebe..
ako ništa, imamo prošlost..
bar je nešto za nama ostalo...
slatko moje, osvrni se, tamo ćeš me naći...
oči u oči..dodir za dodir..sve ti dajem..
isto tražim...
slutim da kraj je...
osvrni se zadnji put..
oči što te gledaju...slute..
da i sam slutiš..
oprostimo se u prošlosti...
ako samo vjeruješ u mene,
zauvijek ću te voljeti..
uzmi me za ruku, zagrli me...
nikada te neću napustiti..
jeste li ikada imali osjećaj da živite laž?? da, dobro ste pročitali ŽIVITE LAŽ....
živjeti u nekom uvjerenju i na kraju shvatiti da je dovoljan momenat da se sve sruši i nestane jer je ionako bilo iluzija...
kako se osjećati nakon toga? biti sretan da ste pobjegli od toga ili tužan jer ste navikli na to...
da vam netko može govoriti neke ne-male stvari i na kraju poreći... kakvi su to ljudi?
na kraju se osjećate jadno jer ste htjeli dati sebe,a to sigurno nije mala stvar i doboti za to jedno veliko ništa..toliko o poštenju...
treba dignuti glavu i nastaviti dalje, a ono što ste posijali putem zaboraviti...sad nije ni važno..imati put i ići dalje..ali svejedno ne osjeća se čovjek lako kad ga "fino odbace"...sve super, sve pet, ali znaš...najgore što vam pored toga ubijaju samopouzdanje...zapravo to je ono ključno, to ne smijemo dopustiti nego čak iskoristiti da ga ojačamo...idem dalje i živim dalje s još jednom pogreškom koju ostavljam prošlosti...jer samo to i jest, ako nije danas, a bilo je jučer...prošlost baš...
jutros sam se ustala vrloooooooooo ranoooo..živčano ispijala kavu, pušila cigaretu za cigaretom..sve to zbog tone literature koja je stajala na mom stolu..ona koja me čeka da ju obradim...gledam ju i mislim se : je li to moguće izvesti??? onda si kažem: ne budi kukavica, daj sve od sebe,a onda što bude da bude..bar znaš da si pokušala...ma nije da forsam što prije završiti faks, ali ipak ne bi voljela izgubiti motivaciju..zapravo ove me godine baš sve zanima, ali imam osjećaj da je toga stvarno puno...no da prekinem tu svoju krizu otišla sam pod topli tuš i tako pola sata..uf baš sam se opustila..i tako nakon toga sva lepršava, šetkaram po stanu , pjevušim i krećem u novi dan...predavanja sam imala od 2...tako se ja lipo spremam kad zvoni mi mobitel..moja draga tetka...ja se javim,a ona će: hej mi smo u Zagrebu...ha???????????
kažem joj da se spremam na faks, a ona će : ma čekaj nas pa ćemo te mi odvesti..pogubljena u vremenu i prostoru,a što u Zg nije preporučljivo...htjela sam joj objasniti da nema šanse da stignu na vrijeme do mene i k tome da me još voze na faks..no nema prepirke s njom...to je bilo oko pola jedan...
poslije toga me nazvala mama i rekla da je nju zvala baka da kaže kako je teta u ZG...koja komunikacija...
i u čemu je problem...ma lijepo sam rekla svima da kad planiraju takve jednodnevne izlete u metropolu da mi se najave dan prije tako da im znam reći kad sam u kući i da si sama organizirati dan..no ne samo da nisu nazvali nego su mi i organizirali dan..koma..
no nastavak priče: negdje oko 13: 10, njih još nema...uzmem svoju torbu i kišobran i napuštam stan...vani kiša,a kišobran mi pokvaren..no krasno...
dok sam se vozila u busu zove me teta. joj...ma znaš...idi ti na faks, nećemo mi stići...sat u koji sam ja gledala bio je pokvaren i kad sam te zvala bilo je pola 12 i maloprije kad sam pogledala isto...čujemo se...
baš...i što reći????
no dođem ja na faks..trebali smo imati predavanje 1:45 min, ali profesor je održao samo 40 minuta....da bi pričali o statistici i koliko je pouzdana...što??????? i zbog toga sam ja dolazila po ovoj kiši ? no dobro...izlazim pred faks i opet mi zvoni mob...teta...:-) ipak mi dolazimo, kad si u stanu?
uf, valjda za pola sata..
i tako krenem brže da stignem...
kad sam stigla do stana, zovnem ih da vidim kad stižu?
zaboravila sam napomenuti da im je ovo prvi put da me posjećuju...i da moj pametni tetak navodno ni ne gledajući zna gdje je moj stan..no dobro...
pitam ih gdje su i hoću im reći najbliži put, ali tetak odbija...ON ZNA....
no dobro...
da stvar bude bolje putem sam dobila gđicu mengu...stigla sam se istuširati, pripremiti večeru i njih još nema..zovem opet gdje su...tu su blizu, ali ne znaju točno..sad su u nekoj ulici...na koju sad stranu...i tako narednih sat vremena...na kraju im ponestalo volje pa su odustali...i nisu me posjetili..
na kraju sam se smijala sama sa sobom...nevjerojatno je kako nečija neorganizacija nekome može pomutiti dan...
k tome me mučio još jedan problem o kojem sam razmišljala ( maloprije i komentirala sa bivšom docimerkom)...dobila sam poruku od prijatelja: kompice možeš li mi posuditi 300 kn do petka? ostala sam zatečena...prije dva dana je tražio moju bivšu docimerku istu svotu i dala mu je...tjedan prije toga ju je tražio 200 kn, ali nije došao po njih...kad su bili kod mene na kavi brljala sam mu po mobu i našla poruku istog sadržaja, veća svota (400 kn) samo poslana nekom njegovom prijatelju... ma već smo i prije skužile ( cima i ja) da se nešto s njime događa, ali što? nikad nas prije nije tražio lovu..nekada se ne javlja po mjesec dana tj tako je i bilo sada sve dok mu nije zatrebalo..pouzdano znamo da ima neku ekipu, curu..navodno svaku večer izlaze i slično...ma sve je to ok, ali opet nešto ne štima...
nakon konzultacija sa cimom, odlučila sam odbiti mu dati lovu sada... no njegovo korak nakon toga je da je pisao opet cimi da mu posudi ona...naravno odbila je....ma dala bi mu ja novce, ali nešto se čudno događa...strah nas je samo da nije droga u pitanju jer definitivno nije ista osoba...koma..baš sam nekako razočarana..ne bi ga htjela izgubiti kao frenda, ali ne bi mu ni htjela davati lovu za nešto s čime se uništava.... nisam sigurna što da napravim...
no i nakon tog cjelodnevnog mrcvarenja, mene ništa ne dira ( dobro malo ovo s frendom)...razmišljam o tome kako ću kući za vikend...o pijanki na djevojačkoj večeri...o tome kako sigurno znam da će mi biti ludo....baš super..to se zove misliti pozitivno..he he...
brdo obveza koje me čekaju next tjedan..o njima ću razmišljati kasnije...
idem sad nazvati svog dragog i poželjeti mu laku noćć..e da zaboravila sam dodati još jednu stvar ovom prekrasnom vikendu..ljubiti ću slatko, onako baš s guštom..napuniti baterije za narednih mjesec dana..sad bok svima...
kako su samo zavodljivi...to je ono nešto po čemu vas pamte..i mogu stotine djevojki imati isti parfem, ali na vama on miriše drukčije...
jedan mi je bivši dečko rekao da svaki put kad osjeti miris kamilice da se sjeti mene...i to samo zato što sam imala običaj kad mu pišem pismo, namirisati papir na kojem bi pisala..tad sam se osjetila tako snažnom...
jesen je moje najdraže godišnje doba...obožavam njegov miris.. umiruće priroda..boje... jedna jesen me veže uz najljepše trenutke moga života...jedne sam jeseni upoznala najveću ljubav svoga života...jesen i njegov parfem...
možda to i nije bio parfem..pitam se sad? možda je to bio samo on..njegovo samo biće...
kad bi ga zagrlila, stopila se u njegovom zagrljaju taj miris bi me obuzeo...uvukao bi mi se pod kožu, lagano kroz krv što teče mojim venama..do srca...
jesen je i ja ga osjetim..ne žalim..samo poželim još jedan zagrljaj...
jesen je..sad već sve miriše na nevinost i grijeh..
sinoć sam bila u kinu....igrao je film Parfem... radnja je smještena u Parizu, 18 stoljeće...nered i smrad...skoro da se kroz platno mogla osjetiti sva prljavština...rođeno je dijete..preživjelo samo zahvaljujući svom "savršenom nosu"... najbolji nos Pariza...njegov će se život svesti na traženje savršenog parfema...jedan poznati parfumist toga doba Baldini ispričao mu je jednu legendu...kad su otvorili grobnicu jednoga egipatskog kralja osjetio se miris...u tom božanstvenom trenutku svi ljudi su se osjetili kao da su u raju...12 esencija su mogli odgonetnuti, ali nikako nisu mogli onu trinaestu...posljednju notu...naravno to je bila legenda..legenda koja je od trenutka kada mu je Baldini ispričao tu priču, postala njegov životni cilj...
i stvorio je taj parfem...najprije se mučio kako zadržati miris tijela žene...način?
ubio je 13 prekrasnih žena,skinuo miris njihovih tijela, koji je kasnije pretvarao u par kapljica parfema...
zadnja djevojka, Laura, posljednja od njih, trinaesta nota, bila je najljepša od njih...
kad su otkrili tko je ubojica, osudili su ga na smrt i batinjanje...ali...pokorio ih je sve jednom kapljicom parfema...pali su ničice...počeli voditi ljubav...
na kraju je oslobođen, ali je sam sebe osudio na smrt...pojeli su ga:-)
parfem ljepote, života žene...boli...savršen parfem..
kad nekoga volite ili vam je bar drag, udahnite ga, zauvijek će ostati tu...sjećanje će se probuditi samo jednim udahom..zatvorite oči i uživajte..vratili ste vrijeme..bar na sekundu...
evo napokon sam i ja krenula sa kreirati svoj blog..za mene je to skroz novo iskustvo, a kako volim isprobavati nove stvari vjerujem da će mi ovo osvježiti moju svakodnevnicu..
nekako se sad dok ovo pišem osjećam kao neka kolumnistica..baš fino..
o čemu da vam sad pričam..kakko sam provela dan?
e pa ovako: negdje oko 8 sati sati sam čula budilicu na svom mobu ( koji sam ostavila u kuhinji tako da budem sigurna da ću se ustati)..no ustala se jesam i naravno uzela mob, vratila se u krevet i stavila ga pod jastuk...i tako negdje do 10 sati...no onda je stvarno bilo vrijeme za razbuđivanje pa sam si skuhala kavu, šetala naredna 2 sata po stanu u piđami obavljajući sve ono što nisam jučer....u 14 sati sam iamla dogovoreno kod frizera pa sam se rapidno spremala jer mi je vrijeme oduzelo i trljezganje sa frendicom na mobitel..
nisam ništa drastičo mijenjala na kosi malo potkratila ( dobro malo više nego sam mislila, ali bar kosa raste) pa sam se našla sa bivšom docimerkom da odemo na večeru i kavicu..
naime neodavno sma se preselila na drugi kraj grada, a s njom sam bila docimerka skoro pa 3 godine...imali smo odnos skoro kao stanari BB-a..u biti nas se dvije poznajemo još od malih nogu jer smo bile susjede u rodnom gradu, sjedile skupa u osnovnoj i tako..
no što sam htjela reći o tome..pa ova godina mi je bila puna promjena pozitivnih i negativnih, a definitivno jedna od pozitivnih je ta da sam se preselila...kao da sam počela novi život ( ustala iz mrtvih)..i danas dok sam sjedila s njome na kavi sam si to ponovno i potvrdila..
zadnje tri godine uz nju ne da mi je život bio pasiva...mrtva linija..od kada sam otišla i nisam pod njezinim utjecajem sva sam hiperaktivna, a ljudi me ne prepoznaju i govore da im nije jasno što se to moglo dogoditi samnom ( u pozitvnom smislu) u tako malom roku.. eto..
no, i tako mi najprije na kavicu,a ja bi trljezgala o sveme,a njoj je glavno za reći : joj sva sam slomljena, ništa mi se neda, jedva čekam u krevet..
no tlak mi se podigao već prije toga tj. kad sam je dočekala na stanici..najprije mi je rekla: pa zašto si toliko skratila..( a zbog nestašice brašna, pomislim ja )...a baš sam ja tako htjela napraviti sebi kad budem išla sljedeći put, ona će ( a meni opet u glavi lom, pa oprosti što nisam pitala)..k tome moram dodati da je neizvedivo napraviti takvu frizuru na njezinoj kosi, skidam kapu onome tko uspije, naime kosa joj je kraća puno od moje sad, al dobro...neka proba...
no kažem ja njoj: pa napravi si onda i ti tako...ona će: ma neću ionako nam svi govore da smo kao blizanke....ha ha ha..Ljudi vjerujte između njenog i mog fizičkog izgleda nema trunke sličnosti, al dobor nek joj bude..koja brija..
al od svega toga najviše me je razljutilo što sam na njoj vidjela skoro pa istu kombinaciju odjevnih predmeta kakvu sam ja imala u petak..mrak mi je pao na oči..da ne govorim da si je dobro fotografirala i ono što sam imala danas na sebi..uf spalila sam na živce..
no vrhunac je bila ta kava..
ispraznila mi je baterije na pola...
odlučila sam definitivno postati optimist i iz svakoga dana izvući sve najbolje, al bome mi to danas nije pošlo za rukom..
no željela sam zapravo reći da danas gledajući nju zapravo s nekim žaljenjem jer joj u životu ništa i nitko ne paše, vratim malo film zadnjih tri godine i pitam se : zar je moguće da sam takva bila i ja ( a jesam) i kako je to žalosno..
zapravo u tome vremenu sam više puta bila u depresiji nego sam se vode napila..život mi je bio u komi..
a nekako sam sama sebe pokrenula i opet kažem to preseljenje me spasilo..ljudi opet sam živa..opet dišem punim plućima...kako li je to lijepo ...
no pozdravim ja nju i kažem : do skorog viđenja ( a tako skoro biti neće), stavim slušalice u uši i do stana..
obavim razgovor sa dečkom ( hm..o njemu ću morati u posebnoj temi), posvađam se 3 puta tokom tog razgovora, al se ne brinem zbog toga čak mi to dobro dođe..he he..
naravno zovnem i svoju best frendicu ( opet) prokomentiram s njome ovo sve, ona meni malo ispriča o svojoj radnoj kolegici koja ju isto izluđuje, prošaramo još par tema i fino se pozdravimo sa zaključkom: ma tko ih šiša..
istodobno dok sam s njome pričala, prolazila sam korak 1,2,3 kreacije moga bloga..i evo sad pišem..
no da vi ne bi mislili da je meni život tako isprazan:-) moram napomenuti da sam studentica, aliovaj tjedan zbog tzv. repetitorija nema predavanja ni seminara pa mi je to dobro došlo da se malo opusti i posvetim si vremena..tek toliko za ovaj put...
