blato na LP-u

Stakleni Židov (1996. revisited) - 2. dio

Ulica je bila prazna.
Milijun ljudi je hodalo u prazno. Poput točnog vlaka na kojeg nitko nema prigovora, ljudi-vagoni su se kretali naokolo na svojoj ruti bez putnika i cilja. Baš kako dolikuje jutarnjoj gužvi. Jutro, ili što je već bilo.
Šetao sam dalje. Želio sam se probuditi u svom stanu.

Pred trgovinom stakla Židova Davida sjatilo se mnoštvo šešira. Pod njima su stajali ljudi lišeni ljudskosti.
Mrki šeširi Demokratskih jurišnih odreda stajali su na ulaznim vratima trgovine staklom maloga Židova Davida. Čitali su nekakav proglas. Nisam razumio taj američki jezik. Jedan je Demokratski jurišni šešir-odrednik izveo maloga, staklenoga Židova Davida na ulicu, a ostali su Demokratski jurišni šeširi-odrednici ušli unutra. Zapalili su staklenu trgovinu staklom.
Stakleni Židov je šutio.
Staklo je odbijalo goriti.
Mali stakleni Židov je šutio i promatrao. Demokratski jurišni šeširi-odrednici su izvukli svoje gumene, željezne, plastične palice i razbili staklo. Jedno, pa drugo, pa treće... Jedan je Demokratski jurišni šešir-odrednik u zanosu dotaknuo malog staklenog Židova Davida. Slomio se u tisuće komadića. Mali, stakleni, lomljivi Židov David je umro.
- "Baš su živahni ti momci." - rekao je netko iz okupljene gomile. Vidio sam samo šešire, jednobojne šešire. Bilo ih je tisuću, stotinu tisuća.
- "Ljudi!" - viknuo sam.
- "Ljudi, ljudi!" - urlao sam.
Na moj urlik šeširi su se uskomešali. Jedan je šešir pao na pod. Netko ga je podigao i stavio na glavu.
- "Ubili su čovjeka!" - viknuo sam na uho pod jednim šeširom.
Šeširi su se odjednom uspaničili. Počeli su kaotično trčati lijevo-desno. Gazili su jedni po drugima, čupali jedni druge i baz glasa, kao ribe, otvarali usta.
Udaren s leđa srušio sam se na pod. Zaurlao sam još jednom: - "Ubili su čovjeka!".
U tom stampedu šešira netko me još jednom udario u glavu. Negdje u polusvijesti začo sam promukli, izvještačeni, reklo bi se - riblji glas jednog od šešira: - "On je oduvijek bio mrtav."
Tada sam izgubio svijest.
Nee znam koliko sam dugo tako ležao u nesvijesti. Glavom su mi sijevale čudne munje: široke, debele, masne, crvene, u crnim Mercedesima, bijelim čarapama, sa karanfilima u džepovima, cipelama, karanfilima u šeširima, karanfilima zabodenim u uši, nos, oči, karanfilima koji prodiru kroz anus u utrobu i izlaze kroz usta, stežu debeli vrat, salo proviruje kroz pukotine odjeće, topi se i pretvara u mast, ulje i znoj, potapa, utapa i guši cijeli grad, zemlju, kozmos i kaos, guši i djevojku sa njegovanim rukama na licu i nestaje sve osim suza koje i dalje teku i teku, ali na kraju ipak mješaju se sa uljem, znojem, gnjojem i nema preživjelih, nema preživjelih........


(kraj slijedi)