Ulazimo u kuću prve majke i gledam gdje bih se mogao smjestiti.
Najbolje možda da pričekam da me oni upute gdje i kako da ne bih prekršio kakvo pravilo
Na kraju ispada da i nije toliko komplicirano, samo žele da sjednem negdje u sredinu prostorije kako bih mogli lakše komunicirati sa mnom.
No red je red. Prva majka nakon pozdrava pita prvo mene na swahiliju, a onda vidjevši da ju baš i ne razumijem svoje ukućane na luo jeziku.
"Pa kako ćemo onda komunicirati, kad ne znaš niti jedan jezik ?'"
"Mi ćemo ti prevoditi" - rekoše djevojke.
"Dobro" - složila se majka. Mada se moglo vidjeti da joj nije drago da joj u kuću ulazi netko s
kime ne može niti razgovarati.
"Jesi li već oženio Lilian? Kojem bogu se moliš ?"
Nakon što mi je Awour (Oliva) prevela njena pitanja prvo sam progutao knedlu. Stvarno izravno i pomalo neočekivano.
OK. Čekaj pa nisam baš od jučer. Krenimo od lakših odgovora dakle
"Po vjeroispovjeti sam katolik."
"Ne nisam oženio Lilian"
Nisam baš siguran da ju je odgovor razveselio no reakciju sam teško i mogao promatrati. Tek što su djevojke počele donositi hranu na stol prva majka se gotovo sakrila iza kuće. Vidio sam samo da su otvorili jedan mali prozor iza kauča.
!?
"Pa zar vaša majka neće jesti s nama?" - pitah pomalo zbunjen.
"Ne. Roditelji ne jedu za istim stolom sa djecom."
Navodno tek najstariji sin ili kći mogu jesti zajedno sa ocem no ostala djeca uglavom jedu odvojeno.
Koliko god mi ovo bilo van pameti sjetio sam se da je ovo ipak Afrika i da bi svako komentiranje njihovih običaja bilo nepristojno.
'Ajmo se mi onda radije posvetiti hrani
Na stol su stavljene zdjele sa omenom u paradajz sosu, piletinom u sličnom sosu, ugali za svakoga i zdjela sa salatom (paradajz uglavnom).
Stvarno mi nije jasno kako ću strpati cijeli ugali u sebe no potruditi ću se. Ovi ljudi stvarno vole pretjerivati u količini pripremljene hrane no i opet me to podsjetilo na moju baku i njen običaj da skuha hrane za cijelu desetinu kad bih došao kod nje.
Polako otkidam komadiće još uijek vrućeg ugalija i namaćem ih u umak sa omenom. Nadam se da ću nekim sretnim slučajem povremeno uhvatiti i pokoju ribicu. Gledam kako to oni rade.Trebalo bih uhvatiti nekoliko njih sa svakim komadićem ugalija.
Nakon par pokušaja da ih kopiram pronađoh svoj stil. Palcem u ugaliju utisnuh žlijeb i kao žlicom zagrabim umaka i par ribica te ih brzo stavih u usta.
Mislim da sam nakon ovog uspjeha napunio spremnik samopouzdanja te mi se nekako činilo da se mogu upustiti i u razgovore s njima.
* * *
Iako se u Keniji službeno govori engleski i swahili pripadnici naroda Luo imaju svoj poseban jezik kojime se govori u poprilično velikom području. Navodno od Sudana do juga Tanzanije. Jezik je poprilično zanimljiv za slušanje. Prepun je glasova poput "nj" i "lj". Naučio sam i par fraza te poboljšao buduću komunikaciju sa bilo kojim pripadnikom ovog naroda.
Ono što je na swahiliju Habari gani na luo jeziku je Idinade. Djevojka se veli nyako, dijete je nyati (isto kao bivol na swahiliju) s time da ono t zvuči više kao "s".
Ženska imena počinju na A dok muška počinju sa O. Mislim da sam to već i čuo od Otiena no nije se loše prisjetiti.
Zgodno je da djeca dobivaju ime prema dijelu (dobu) dana kad su rođena. Doslovce imaju imena poput Darko, Sunčica ili Zvjezdana.
Dakle sad kad znam jesti skoro kao oni, jezik je samo pitanje dana  da mi je još pocrniti poput njih...
Prođe ručak koji je već polako sličio ranoj večeri. Prva majka, koju sam do sada samo čuo kroz onaj otvoren prozor, vratila se unutra i obavjestila sve da ide na safari. Na one karmine točnije, a kasnije tko zna gdje će završiti. Sva je vražja.
Veli mi Lilly da bi joj treba nešto schilinga da da majci.
"Super. Torbicu sam ostavio u hotelu."
Odlazi vidno ljuta, jer zbog moje nesmotrenosti sad mora pješačiti.
Dok smo tako čekali priupitah prvu majku želi li se možda slikati. Prihvatila je sa oduševljenjem. Po zidu prepunom fotografija zaključio sam da se voli slikavati.
Smješak molim. Škljoc.
Susjeda,prva majka,sestra i kći
Lilly se vratila zadihana.
"Koliko da joj dam?" - pita me.
"Pa imam samo tisućice. Daj joj jednu"
Pruživši joj novce samo se osmjehne i pozdravi sa svima. Očito joj se ovaj mizungu počinje sve više sviđati. Barem dok ima ovih tisučica.
Djevojke ju malčice zadirkuju da se pazi i da se ne vraća kući kasno. Odbrusila im je da će doći kad svane i da im je bolje da sve pospreme do tada.
Očito s njom nema šale, ako njoj nije do šale.
I tako polako privedemo ovaj objed-večeru kraju. Barem sam ja tako mislio. Na stol stižu vrčevi kaše za piće. Mislim da se ukuha pšenična krupica (finija od griza) sa šečerom, začinima i limunom. Sve u svemu ukuno gusto piće no u vrčevima od pola litre.
Gledam i ne vjerujem.
Nakon što sam se skoro udavio gutajući onaj ogromni ugali da ih ne uvrijedim sad još trebam popiti i ovu dvodnevnu dozu kaše.
Cure kao da su me pročitale. Probudile su onaj macho ego.
"Ko ja da ne mogu to popiti. Makar puknul nakon toga"
Scena je bila poput one iz "Prosjaka i sinova". Nakon par otpijenih gutljaja shvatio sam da će ovaj zadatak biti zanimljiv i da ću nakon ovog obroka trebati malo šetnje da mi tijelo ponovo dođe u oblik sličniji ljudskome.
Nakon što sam saznao da na dnu vrča nema nikakvih likova iz crtanih filmova od olakšanja što je tortura završila skoro lupih vrćem o stol.
"Ajmo van"
Pokazaše mi malo imanje te kućicu za psa koji ne voli strance na posjedu. Posebno me zaprepastilo saznanje da su otac i Lillyna majka pokopani na imanju, a ne na nekakvom lokalnom groblju kako sam ja očekivao. Ustvari tradicija je takva da na svom imanju imaš sve što ti treba od koljevke do groba.
Podmladak
Kako više nije ostalo ništa što bih htio otkriti na imanju sjedoh u hladovinu kuće prve majke i zaronih u svoje misli.
Moj Bože koliko novih stvari u samo jednom popodnevu.
* * *
Vidjevši da bi im gost mogao lagano zadrijemati djevojke odluče da me treba malo zabaviti. Iz kuće druge majke stiže poziv da im se pridružim u razgledavanju foto albuma.
Može.
Izvadiše nekoliko albuma koji su bili dobrano pohabani od čestog listanja te kutiju u kojoj su slike koje još nisu raspoređene niti u jedan od njih. Awour - moja druga žena - kako su ju počeli zadirkivati svi na imanju ponudila se da mi objasni što i tko je na slikama.
Uglavnom osim što mi je danas kroz život protutnjalo barem 30-tak novih lica Lillyine obitelji sad me još bombardiraju sa raznoraznim periodima njihovih života, desecima stričeva, ujaka i ostalih.
Ugledah Lilly dok je bila 14-godišnakinja. Prava mršavica.
Nakon odgledanih par stotina fotografija dobijem inspiracju da im popunim zbirku sa novima. Ajmo se slikati.
Nije trebalo puno čekati. Uglavnom svi su poželjeli biti na prvoj fotki. Pole pole. Kidogo.
Svi ćete doći na red.
Kuća druge majke
Usput dok su se oni skupljali i reorganizirali saznah još nekoliko vrlo važnih sitnica o njihovim običajima. Naprimjer kad poželiš oženiti neku od luo djevojaka obavezan je poklon njenoj obitelji u kravama. O dogovoru odnosno sposobnosti pregovaranja posrednika je koliko će to krava biti.
Otprilike sam procijenio da bi 4 krave bile dovoljne za "otkup" jedne djevojke. Samo se nadam da ih ne treba i sam odvojiti od krda i dovesti. Obzirom da znam koliko su svojeglave i nepredvidljive.
Konačno su se dogovorili kojim redom će ići. Polako se već i smračilo.
Lillyina obitelj
Pa onda grupa za grupom i svatko sa svakime dok ne ispucah cijeli film.
Obećao sam im poslati slike odmah po razvijanju kad stignemo u Mombasu.
Pozdravio sam se sa svima koji ostaju na imanju. Djevojke i Bob idu nas otpratiti do hotela. Iako je kraj pitom da pitomiji ne može biti što se Afrike tiče ipak smo s njima sigurniji vele.
Ustvari mislim da se niti njima još neda reči laku noć ovom posebnom danu. Mrak koji ovdje pada odmah iza 18 h od cesta i puteljaka napravio je samo nepredvidljive sjenama prošarane slike. Pažljivo stajem i svaki korak dvostruko proučavam. Javna rasvjeta je luksuz koji do ovuda još dugo neće stići.
Nakon skoro pola sata laganog hoda, obilaznim no lakšim i sigurnijim putevima stižemo do hotela. Odosmo do onog natkrivenog dijela u kojem obično večerasmo. Djevojke će fantu black curent, a meni Pilsner Ice.
Nisam se niti trudio doći do riječi samo sam ih slušao i guštao.
Tko zna kada ću ih opet imati priliku vidjeti sve na okupu.
Volio bih da mogu kad god hoću no ne želim se zavaravati. Ipak je do ovuda 17 sati droncanja autobusom i let Europa-Afrika.
Zato mi je i jasno ovo brbljanje i prenošenje dojmova jedna drugoj.
Pozdravi i obećanja.
Sutra nas dođu ispratiti na bus za Mombasu.
Vidimo se onda sutra.
Koji dan !
|
