Kenya in my heart

Kenya in my heart

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Putopis i fotografije iz Kenije

Za lakše snalaženje:



ili

Karta Kenije

Linkovi
Blog.hr

Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kog to još zanima Kenija
Statistika :


Click Here

Postovi
ZIMOVANJE U KENIJI
  • Zašto Kenija

  • Prvo buđenje

  • Ali vani je opasno

  • Bamburi park

  • Afrički ručak

  • Shanzu Tour

  • Pripreme za prvi pravi SAFARI

  • Kimana-Zebra safari

    Maasai selo

    Savana

    Kilimanjaro

    Ngulia Lodge

  • South Coast

  • Diani Beach

  • Tsavo East - safari

  • Red Elephant

  • Kwa heri Kenya


  • FROM KENYA WITH LOVE
  • Konačno "On the road again"

  • Malindi

  • Vasco Da Gama

  • Star Dust

  • Silversand

  • Green green grass of home

  • Lake Victoria

  • Hippo Buck

  • Homa Bay

  • Luo ručak

  • Bye Luo Land

  • Africasong

  • Jedrenje

  • Pustinjske lađe

  • Oriti

  • Dholuo


  • Homa Bay

    Dan za danom, jedan paklenskije vruć od onog prethodnog.
    Dogovor je da danas odemo na kasni ručak do imanja. No prije toga, kako ne bismo smetali djevojkama dok kuhaju, možemo malo prošvrljati okolo
    Bob, Lillyin brat će mi biti vodič po putevima u i oko Homa Bay-a.
    "Kamo želiš ići" - pita me kao da ja znam što tu sve ima.
    "Ti vodi, a ja ću samo skupljati dojmove" - izvlačim se.
    "Dobro. Idemo do shambe i do rijeke"
    Shamba - je ustvari njiva ili vrt.Obradiva zemlja najtočnije.
    Kako sam se pripremio za šetnju po centralnoafričkom suncu i afričkim prašnjavim putevima to samo jedan glupi mizungu može.
    Dakle osnovna oprema - kapa i fotić.
    Sandale.
    Duge hlaće - barem jedan dobar odabir.
    I više ništa. Dobro par stotina shilinga. No oni ti na +40 C ne pomažu. Niti te mogu rashladiti niti možeš njima znoj obrisati - dakle nisu vrijedni spomena.
    Krenuli smo od hotela dublje u naseljeni dio, preko grbavih puteva i livada sa onom oštrom, rijetkom travicom. Zemlja je ovdje miješana te smo čas na crvenom tlu čas na pepeljasto sivom prašnjavom, a povremeno vidimo i crnicu na kojoj sve buja.
    Ovo je kraj u kojem raste sve. Doslovno sve što god znam od voća i povrća plus mnoge druge stvari koje su egzotične i koje prvi puta vidim kako ustvari izgledaju, a da nisu pakirane u plastičnu vrećicu.
    Bob mi pokazuje plantaže kikirikija. Bio sam dugo uvjeren da je to voće ustvari nešto što raste na drvu poput kave ili kakaovca. Sad vidim da je to ustvari sličnije krumpiru. Ima biljku koja cvate i hrani plodove u zemlji (tzv. cimu) i gomoljasti dio koji je na kojih 10-20 cm u zemlji. Pretpostavljam da je i iskapanje slično kao kod krumpira.
    Bob mi veli da je kikiriki njihova osnovna hrana dok su mlađi. Kasnije ga jedu rjeđe i polako se prebacuju na dehidrirani slani kakav mi poznajemo. Postoje dvije vrste - bijeli i crveni. Bijeli je bolji za kuhanje.
    Druga vrlo omiljena poslastica ljudi u ovim krajevima je šečerna trska. Moram priznati da mi to baš i nije najjasnije objasnio, znam samo da ju on jako voli.
    Pitam ga za ananase i pokazuje mi u smjeru planine.
    "Tamo u podnožju ima nekoliko plantaža ananasa"
    O njima ne misli ništa posebno. Fino no nije nešto u čemu se može uživati.
    Dosadno voće.
    Samo ga oguliš, malo žvačeš i progutaš.
    Još mi spominje guave (ono što sam neki dan vidio u Hippo Bucku) i ogromni grejp (poput pomela) koji je dobar protiv žeđi.
    Ipak osnovna hrana Luo naroda koji ovdje žive su bijelo kukuruzno brašno iz kojeg se kuha ugali i malene ribice - omena iz jezera Viktorija.

    * * *


    Prolazeći tako sjetih se svoje patnje i tegljenja stvari. Upravo se htjedoh požaliti kako me je sudbina baš kaznila.....

    Braća po muci


    "Ia, ia ....Kao da je nama lakše"
    Iako moram priznati izgledaju puno zdravije i snažnije od onih tovara koje vidim po našim morskim mjestima. Nekako veselije.
    Bob me samo požuri i putem mi objasni da se s njima nije za igrati. Znaju biti poprilično nezgodni kad hoće ugristi.
    Iako mi još uvijek izgledaju bezopasno vjerujem mu na riječ. U Africi čovjek brzo nauči da ne treba sve probati na svojoj koži ili ga Afrika nauči tome po krakom postupku.
    Životinje ovdje imaju neku dozu neovisnosti i prkosa u držanju. Nije kao u Europi da samo lupiš nogom o tlo ili pljesneš rukama i odmah bježi. Ovdje to znači - čekaj malo, odoh ja po pojačanje.
    Nije niti čudo. Ovo je ipak kraj u kojem nije rijetkost da naletiš na pitona od par metara ili na leoparda. Istina ostalih živina nema no i ove su dovoljne za probleme ako ih baš tražiš.
    Ah da monitori. Njih ne diraj....
    I tako praćeni pogledima ljudi koji pomalo u čudu gledaju ovu spodobu koja se sakrila ispod šilterice i šeta ovim krajem, dolazimo do nekakve barice koja se kaskadama preljeva i silazi prema jezeru.
    "To je naša rijeka Arujo"
    "Hm.Da.Rijeka.Aj' dobro ak' baš hoćeš"
    Nakon moćne Kimančice koju bih sa zaletom od par metara mogao preskočiti ovu mogu jednostavno prekoračiti.
    Voda je blatno žuta, ponegdje i smeđe crvena. Ne izgleda baš primamljivo za išta osim zaljevanja. Objašnjava mi da odavdje crpe svu vodu za piće, kuhanje. Na jezercima obično se skupi grupica žena i djevojaka pa peru robu. Malo niže vidim nekog starkelju kako, kao od majke rođen, uživa u pranju. Dobro, znam da u Africi golotinja nije tabu, pogotovo ne u ruralnim dijelovima. Ipak kupati se gol usred bijela dana !?

    Bob na rijeci Arujo


    Penjemo se uz jednu padinu i stižemo ispred imanja - njive koju mi Bob s ponosom pokazuje. Ima par sto metara dužine i 20 metara širine. Uglavom zasađena paradajzom, skumom, kukuruzom i kikirikijem.
    "Ima li takvih stvari i kod vas"
    Sjetih se Slavonije i nepreglednih ravnica. Ne želeći mu reći da se ova shamba može lagano u jednoj slavonskoj izgubiti samo kimnuh.
    "Imamo nešto slično..."

    Spustismo se drugom padinom i dolazimo do još jedne riječice - Kaayo. Isto bih je prije nazvao potokom nego rijekom ali dobro.
    Pročitavši u mojim očima omalovažavanje njihovih rijeka veli mi da zna da sada one i ne izgledaju Bog zna kako no za kišne sezone - uzimaju i ljudske živote ako nisi dovoljno oprezan.
    Odlučismo otići na osvježenje do hotela. Jedan Krest pa onda ćemo vidjeti kuda dalje.

    * * *


    Nakon osvježenja odluka je da idemo do jezera. Takozvane Homa Bay plaže. Niti ne pomišljam na uzimanje kupaćih gaća nakon onog viđenog jučer. Ipak interesira me kako to izgleda. Selimo se na drugu stranu ceste i nekakvim prečicama preko njiva i livada stižemo do puteljka kojim se ide do jezera. Gledam u kuće koje su par metara od puteljka i povremeno vidim djecu koja samo šmugnu unutra i nakon par sekundi dolazi cijela rodbina na vrata i gleda kakva im je to atrakcija danas stigla.
    Kuće, iako smo u ne baš prebogatom dijelu Kenije, uopće ne izgledaju loše. Imaju crijep na krovovima, ostakljene verande, fasade u žutim ili plavim tonovima. Neke su čak obućene u kamen. Poprilična raskoš koju nisam očekivao.
    Na sve strane po livadama slobodno pasu krave i magarci. Krave? - ma ne, kravice. Nisu puno veće od teladi koju sam nekoć vidio u štali kod bake na selu.
    No imaju jednu gadnu naviku. Vole sve vidjeti izbliza.
    "Marš! Ideš proć!"
    "Ma pusti to. Ne diraj mi fotić ti.. ti...."
    I tako po nekoliko puta. Svojom visinom ipak im imponiram da me respektiraju no dugački kravlji jezici malo-malo su blizu moje torbice. A šiljati rogovi blizu moje guzice.
    Konačno izlazimo iz krda. Očito im je onaj bik na proplanku zanimljiviji od mene.
    Hvala Bogu.
    Koračamo po prašini, a jezero kao da bježi. Nikako doć. Podne je i temperatura je otišla preko gornje granice moje tolerancije. Polako počinjem halucinirati. Priviđaju mi se ljudi te ja , ne budi mi teško, pozdravljam. Tek nakon pružene ruke shvatih da ne sanjam.
    "To ti je naš brat" - reče Bob.
    "Drago mi je"
    "Do kada ostajete?"
    "Ne znam. Ali idem danas na ručak tamo kod vas"
    "Vidimo se onda"
    Odlazi i ostavlja mi prostor da pitam Boba koji je to brat.
    "Naš najstariji. Od prve majke"

    Prema jezeru


    Evo nas konačno na jezeru. Bolje rečeno plaži. Ima možda 5-10 kupača. Približim se vodi kao da ću ne daj Bože zakoračiti unutra, a onda me prvi manji valić odvrati od ideje. Ta smeđa voda je sve samo ne ono što ja smatram podobnim za kupanje. Jedino da me netko baš ostavi na ovom suncu par dana razmislio bih o namakanju u nju. Ovako...

    Vraćamo se u hotel pa onda na ručak. Ovo mi baš ne izgleda kao plodna zemlja iako vidim da je izorana. Očito je to sasvim druga priča kad stignu kiše.

    * * *


    Joj, di je sad taj hotel.Sve me peče i dosta mi je ovog sunca
    Pred hotelom ugedah dva poznata lica, bar sam tako pomislio, Lillynu "kćerku" Saru i Olivu. Nakraju se ipak ispostavilo da sam pogodio samo 50 posto.
    Čujte vi si naručite nešto za piće,a ja odoh na tuširanje.
    "Dobar dan. Ključ od sobe broj 10 molim"
    Pogleda ispod pulta i reče "Nema ga ovdje. Možda je soba otključana!?"
    Pomislih da je vjerojatno Lilly stigla po nešto i veselo se zaputih prohladnim hodnikom do sobe.
    Primim kvaku, gurnem.... Ništa. Zaključano.
    Vratim se natrag.
    "Soba je zaključana"
    Bacivši još jedan pogled veli mi da ključa nema.
    Ma sigurno ga je Lilly uzela sa sobom. Stupid....
    Vrativši se van zamolim Saru da ode do Lilly i donese mi ključ. Ne bih volio da me vide prvi put, ovakvog oparenog, preznojenog i zajapurenog.

    Kroz kojih pola sata vraća se.
    "Nema ključa"
    Gledam u čudu.
    "Kak' nema!?"
    Odoh još jednom do recepcije. U nadi da ima rezervni ključ za te slučajeve.
    "Nema ga. Možda je soba ipak otključana. Znate vrata zapinju ponekad."
    Pođe sa mnom i uvjeri se da je ipak zaključana.
    Vrativši se do pulta malo ozbiljnije baci pogled i...
    "Evo ga tu je. Oprostite..."
    #&%$@??# te...

    Osvježen polako koračam prema..... Čemu? Imam malu tremu. No uz ove vesele mlade ljude ona ispari vrlo brzo. Znam da su ovdje obitelji velike no ova mi se čini poprilično zamršena. Pravila stotine. Istina mijenjaju se meni u korist ponekad. Prolazimo pored zgrada i cure mi pokazuju svoje škole i igrališta.

    Oko škole


    Prelazimo preko malih plantaža naranči i guava. Nema djece no ipak se osjeća da zrak još titra od njihove jutrošnje igre. Još samo par metara i .....
    Ulazimo na imanje sa 4 kuće. Svaka majka ima(la) je svoju. Djeca uglavnom imaju sve četiri, poput oca.
    Vele mi da je ručak spreman i da ćemo jesti u kući prve majke.

    Preko žbunja


    Tražim poznata lica. Sve mi je pomalo zbunjujuće.
    Nadam se da mi neće pjevati...
    Prilazi mi visoka žena u zelenoj haljini....
    "Nango!" - promrmljah
    "Ber" - reče sa skivenim osmjehom.

    - 20:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Hippo Buck

    Budimo se negdje iza 16 sati. Lilly veli da će u posjet svojima i vraća se za sat vremena.
    "Čekaj pa kaj su tvoji tu u blizini?"
    "Nekih 15-tak minuta hoda odavdje."
    "I ti onda trebaš pitati taksista da nam preporuči hotel!?"
    "Pa da. Zato jer kad dođem uglavnom budem kod kuće i skoro i ne izlazim"
    "OK. Vidimo se onda kasnije. Ja ću malo prošetati okolo."

    Već si zamišljam kako je taj posjed sigurno poprilično velik i zanimljiv kad ti se uopće ne izlazi u grad. Prvi krug okolo hotela slušam ptice, meni poprilično novih i zanimljivih glasova i nekakvu dernjavu ili kuknjavu nedaleko odavdje. Zvuči kao ženski glas.

    "Jambo, sir"
    Sa obližnje ljuljačke će neki crnac. Odvratih i pogledom prošaram okolicom u potrazi za zanimljivim detljima koje bih još mogao izbliza pogledati. Možda ono drvo sa zelenim,kvrgavim i bubuljičavim nečim ?
    Ipak draže mi je popričati i sjesti negdje. Po košulji koju ima na sebi zaključujem da je vjerojatno jedan od konobara u hotelu.
    Nakon par kurtoaznih pitanja i odgovora na moj spomen da dolazim iz Hrvatske počinjemo ragovor o nogometu.
    Govori mi o našoj repki iz '98 sa takvom dozom divljenja i gleda u mene kao da sam i sam dio te ekipe.
    Nadam se da me neće ponijeti ego pa počnem davati autograme
    Veli da se u Keniji ne igra prvenstvo poput onih koje gleda na televiziji iz Engleske. Više kao nekakav kup u kojem se dogovore dvije momčadi i odigraju utakmicu bez unaprijed poznatog rasporeda. Zvuči malo zbrkano no afrikanci vole u sve što preuzmu od drugih naroda ugraditi nešto osebujno svoje.
    Pohvalio mi se još i kako je na proteklom kupu nacija kenijska reprezentacija uspjela uči među 16 najboljih što je veliki uspjeh, veli on.

    Sad je došao red i na mene da mu pohvalim kenijske atletičare i pokažem svoje divljenje prema njima. Otkriva mi drugu stranu medalje o kenijskoj atletici i njenim odabranicima.
    Svi ti trkači koje mu nabrajam su iz šire obitelji, plemena i vrlo su bliski vladajućim strukturama. Ostali stanovnici Kenije mogu trčati do besvijesti i nikad ih nitko neće primjetiti niti poslati na nekakvo službeno natjecanje.
    Vraćamo se ipak onda nogometu. Pričam mu o tome kako je ona generacija sada u mirovini i da sada imamo nove uzdanice za predstojeće prvenstvo i da očekujemo na Europskom prvenstvu da dokažu da su dostojna zamjena za Šukera, Bobana....

    * * *


    Počinje kiša. Kako to u Africi obično biva. Dva puta zagrmi i odjednom više ne znaš di ti je glava, a di noge. Dok smo utrčali u prostoriju koja nije više od 50 metara udaljena od mjesta razgovora bili smo mokri ko da smo se kupali.
    Ispostavilo se da su onaj stol za biljar i TV u funkciji, istina prije toga treba uključiti generator. Nakon par partija u kojima se baš i nisam proslavio sjedam i gledam TV. Ustvari gledam prema van i mislim si kako će Lilly natrag po ovakvom pljusku.

    Iza 20 sati kiša staje i stiže cijela mala ekspedicija predvođena suhom Lilly. Dva brata i dvije sestre (odnosno jedna kćer po sestri). Odlazimo do sobe i starija sestra ih zadirkuje da im je bolje ne izuvati se jer im smrde noge.
    Očito imaju respekt prema njoj jer pognute glave ulaze u sobu. Vadimo sve one stvari kupljene u Nakumattu i raspodijelimo ih ravnomjerno na njihova nejaka pleća.
    "Evo to sve sam ja sam teglio" - ne izdržah, a da se ne pohvalim.
    "Hoćemo negdje sjesti i popiti sok!?"
    "Sawa"

    Cure me sa neskrivenim zanimanjem promatraju i nešto komentiraju. Dečki su suzdržaniji i šutljiviji. Saznajem da cure komentiraju mizungua za drugim stolom i govore međusobno kako nije par njihovom. Ne izgleda tako dobro i nekako je star.
    Joj dajte stanite, ne pumpajte moj ego ionako mi samo probleme stvara
    Nakon što isprazniše svoje flašice Fante crni ribiz i Kresta pozivaju me na ručak kod njih prekosutra. Pitam ih hoće li biti omene i ugalija. Prvo me pogledaju ne vjerujući a onda prasnuše u smijeh.
    "Dolazim.Obećavam"
    Za večeru u obližnjem šatoru naručili smo tilapiju (ribu sličnu šaranu ili grgeču), sukumu (mislim da ja mladi kelj kuhani) i ugali.
    Večer protiće u zafrkantskom tonu. Pilsner Ice paše ko nikad prije. Zaboravljam na bolno dupe i neprospavanu noć. Sutra ćemo do jezera.

    * * *


    Doručak u 8 sati. Španjolska jaja belj , kobasice, kaša (porridge ju zovu mada je ustvari pšenično krupno mljeveno brašno ukuhano sa šećerom i limunom) te hrpa ananasa i banana.
    Dobro natrpani pozovemo taksi i prije jezera zaustavljamo se kod Barclaysa da uzmem nešto gotovine.
    Dovezavši nas do jezera dogovorismo se da dođe po nas najkasnije u 13 sati. Obećanje ludom radovanje.

    Homa Bay luka


    Na sve strane štandovi sa friškom omenom i ostalom ribom te voće i povrće. Omena ta malena ribica je valjda najvažnija namirnica ljudi koji žive uz jezero Viktorija. Puna je važnih minerala i proteina, a jeftina je. Lilly mi veli da je vrlo čest doručak ili večera.
    Gledamo kamo sada i odlučujemo se za prodor po desnom krilu. Preskačemo preko prepreka u vidu raznih kutija ili hrpica drva i pazimo da ne zagazimo u dublje blato. Tržnica je ustvari na samoj jezerskoj obali tako da je tlo dosta mekano i vlažno.
    Nakon 10 minuta nalazimo lijepo mjesto za sjesti i odmoriti.
    "Lilly! Smješak molim. I vi ptice ptičice"

    Baš je ugrijalo. No nije to ona sparina na koju sam naviknuo u Mombasi. Ovdje je zrak toliko vruć da pali kroz odjeću. Nije ni čudo da su ovdašnji crnci najcrnji od svih u Keniji. Sve mi je manje do šetnje i samo gledam gdje bismo mogli uhvatiti kakvog hlada.
    Vraćamo se uz tvornicu za preradu ribe u kojoj se suše tilapie i mbute. Sve mi nekako izgleda kao da je vrijeme stalo negdje prije 50 godina u ovom kraju.

    Sušenje ribe


    A tko zna kako je bilo prije. Ma i nije mo do razmišljnja o teškim temama. Hlada mi treba i možda koja vrećica kikirikija i flašica vode. Odlazimo na lučki gat sretan i za dobre fotografije kao ni za grickalice ne treba dugo čekati. Sve ti stiže samo. Paketići kikirikija prženog 10 KSH, mango 15 KSH no nešto drugačiji nego onaj obalni. Manji je i ima puno žilaviju i deblju kožu.
    Kad već možemo odlučismo preseliti na dugu stranu mola da nam sunce ne tuče u oči.

    Lake Victoria bus


    Iz jezera izlazi mala zmijica. Mala crna no dovoljna da mi ubije volju za kupanjem. Lilly mi još govori kako najviše tih stvorenja ima u okolici onog rastlinja koje vidim kako pluta na vodi. Ponekad cijelo klupko. Ako se nekad dogodi da netko završi u vodi, a to raslinje je u blizini, malo je vjerojatno da će netko staviti ruku u vodu a kamoli skočiti za njim. Navodno još postoje dvije boje tih malih reptila. Crvena i žuta.
    Mislim da će one kupaće ostati suhe za mog boravka ovdje

    Stvarno je vruće kao u paklu, a do taksija i povratka je još sat vremena. Odlučim se spustiti do jezera i otvoriti oči. Ne želim bliski susret ni sa čime što gmiže ili puže.

    Raslinje uz jezero


    Ugledah jato ptica i pomalo zaboravih, obrisah iz sjećanja, slike gmazova. Pronađem nekakav puteljak između žbunja i polako se približim. U isto vrijeme jedno oko mi je uvijek težilo pogledati u smjeru gdje sam ostavio Lilly. Opet sam sebi moram objasniti da je ovo Afrika, a ne nekva livada ili šumarak u Europi gdje je najgore što ti se može dogoditi da pobereš klopa (krpelja) ili naletiš na gnijezdo osa ili stršljenova.
    Dobro. Neću daleko

    Rode na zimovanju


    Trenuci koje sam proživio u narednim minutama su me ostavili bez daha i dali mi misliti.
    Ne nisam se susreo sa monitorom(ogromnim gušterom) ili udavom, mada niti to nije bilo nemoguće.
    Iznad glave proletjele su mi male crno bijele ptičice i kao da su me prepoznale spustile se na koji metar kad bi me nadletjele i onda opet vinule se visoko prema gore.
    Prepoznao sam ih. I moram priznati za trenutak, no samo za trenutak bio sam uvjeren da su to baš one iste lastavice koje imaju gnijezda na gradskom trgu. Dakako da sam o tome učio u školi i da znam da svake godine "laste sele na jug" no nikada se nisam zapitao kuda točno. Evo sada znam. I da niste tako brze možda bih vas na slikama mogao ponijeti doma.
    Ma ionako se vidimo tamo za koji mjesec.

    Uz jezero


    Izlazim van iz grmlja i ugledam monitora koji je brz poput munje izletio iz jezera i uletio u neku rupu ispod doka. Dosta nam je svega. Odlučismo pronaći osvježenje. Nakon par minuta sjedamo na klupicu pored nekog nazovi bara. Kabinicu sklepanu od dasaka i naručimo - bilo što samo da je hladnije od zraka i tekuće.
    Dvije sparene fante stižu.
    Lilly je čak u tom predahu kupila nešto robe i natikače za svoje. Nek se nađe jer nikada ne znaš koliko njih ćeš zateći na imanju.

    * * *


    Vratili smo se u hotel, vjerojatno ni sami ne sluteći da će tako završiti, pješke. Obilazili smo dućane i razgledavali Homa Bay i odjednom ispred nas Hippo Buck.
    "Ups. Pa sad nam ne treba taksi"
    Uletjeli smo u hladovinu hotela i nakon tuširanja legli pokušavajući se rashladiti i doći k sebi.
    Ono zavijanje od jučer je ponovo tu i pitam Lilly jel' zna o čemu se radi.
    Zna da je u ovom slučaju umro otac ove narikače. A ona mora obilaziti selo i tuliti ovako te time odati počast ocu i pokazati tugu.
    "Dobro ali to je bilo i jučer. Kaj se ne bi malo mogla odmoriti!?"
    "To su ti naši običaji oplakivanja. To ponekad traje i 10 dana i žene u obitelji se izmjenjuju."
    "Ajoj i baš nam bude sad cijelo vrijeme ovak' urlala"
    "Da.Sorry"

    Ma dobro.
    Kaj je tu je.
    Odosmo na večericu.
    Ako me ona ne oraspoloži Pilsner Ice sigurno hoće.

    - 20:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Lake Victoria

    Zadnjih par dana sve je proteklo u nekakvom prividnom odmoru od putovanja u Malindi. Svakodnevni odlasci na plažu ili bazen. Večernje šetnje do ulice Serena.
    Konačno smo odlučili da takvo provođenje vremena i nije baš nešto stimulativno i da bih htio nešto interesantnije. Neku vrstu avanture, možda.
    Prve su nam ideje bili neki safari. Ohladio sam se vidjevši cijene. Ipak je sada puna sezona tako da za 1000 €, koliko stoje oni pristojniji, mislim naći nešto puno interesantnije od par dana u nekom lodgeu.

    Onako više kroz šalu i razgovor Lilly me priupitala da li bih htio možda otići upoznati njezinu obitelj.
    „Dakako“
    „Autobus vozi tamo svaki dan i karta košta 1200-1500 KSH“
    „Ma može“ – rekoh veselo. U svom dječjem zaigranom razmišljanju nisam niti mogao sanjati na kakvu sam se ustvari avanturu odlučio.
    „Trebali bi onda otići do Nakumatta po poklone za moje majke, sestre i braću“
    „OK. Možemo po to sutra skoknuti i usput vidjeti za karte.

    Kao priprema za put u srce srca Afrike spremila mi je večeru koja je baš tradicionalno jelo u kraju u kojem je odrasla.
    Malene ribice (OMENA) pržene u ulju, a zatim potopljene u umak od paradajza i luka i nekakvih začina i ugali.
    Prvi zalogaji su mi nekako zapinjali u grlu no nakon par pokušaja progurao sam ribice grudicom ugalija i progutao.

    Ribice su bile suhe tako da je miris odnosno smrad još prisutan u sobi.
    Ma jedi to. To je zdravo. Puno je kalcija i fosfora i omega 3 i svačega još
    Govorim sam sebi i polako praznim tanjur.
    I stvarno zadnja dva zalogaja su mi se učinila ukusnima.

    „Još ?“ – priupitala me.
    „Pa, ovaj znaš. Ne treba baš pretjerivati“
    Barem za prvi put.

    * * *


    Do jutra mi se okus, mada sam prao zube i ribao ih dvaput dulje, nije izvjetrio iz usta. Baš neka aromatična kuhinja ta afrička. Znam da mi je dva dana nakon povratka sa onog ručka u Mariakaniju u nosu bio prisutan miris ilikija(KARDAMOMA), kumina i klinčića.
    Znam da su ovaj vrući zrak i vlaga u stvari glavni krivci što se mirisi šire i zadržavaju u cijelom tijelu dulje.
    U Nakumattu kupujemo osnovne stvari za kuhinju puta dva, jer Lilly ne želi da se ijedna majka osjeća manje važnom od one druge. Isto tako kupujemo hrpu umoja natikača te par bala tkanine da si naprave odjeću.
    Sva sreća da smo došli taksijem jer je ovo što vozim u kolicima poprilična hrpa. Nije mi niti palo na pamet da ćemo to ipak morati nositi, jednom.

    U početku mi je cijela ta priča sa mnogoženstvom bila čudna. Još me više čudilo da su krščani a opet na neki svoj način afrikanci. Odrastavši okružen braćom i sestrama svojih djedova i baki pokušavam nekako zamisliti i usporediti kako je to kad ti familija broji 20 i više članova.
    Ma ne ide. Najbolje da pričekam i vidim.
    Ponekad mi je pričala o svom „pravom“ bratu po ocu i majci te o ostalim sestrama i braći. Ispada da je obitelj i generacijski dosta zanimljiva. Neke njezine nećakinje (oni ih zovu kćeri) su njezine vršnjakinje.

    Pakiranje je bio pavi izazov. Kako smo potrpali sve te stvari u jednu veliku torbu i dva ruksaka moglo bi se napisati upute na više strana. Uglavnom podići torbu jednom rukom je dobra vježba za sve mišiće. Od nožnih prstiju do vrata.

    * * *


    Autobus kreće u 14.30 i mi bi se na stanici trebali pojaviti barem sat vremena prije. Kondukter u matatuu nam izlazi u susret, po prvi puta vidim da matatu ima i skrivene pretince odostraga, stavljajući našu ogromnu torbu ispod sjedala. Samo je prosoptao dignuvši torbu i pogledao me kao da želi reći
    „Ne bi ti htio biti u koži kad budeš ovo trebao nositi“

    Došavši do stanice usred gradske vreve i gužve izvlačimo torbu i odlazimo do mjesta gdje bi trebali pričekati bus. Uljudno nas nude da sjednemo u samom uredu, jer vani je pakleno vruće. Uskoro grickamo suncokretove koštice i vijeme nekako sporo ali ipak prolazi.
    Malo zafrkancije sa budućim suputnicima i poziv za ukrcaj stiže brzo. Iznenađenje i znak upitnika na svim licima. Kuda? Gdje je bus ? Za koliko kreće.

    Grabim torbu i najbrže što mogu teturam između vreća sa second hand robom i kutija sa Bog zna čime prema nekom od Starlinera. Zadnjim atomima snage hvatam se za vrata i ubacujem torbu unutra. Pomažem si i koljenima koliko god mogu.
    Mada bi možda bilo za očekivati da se torbe stavljaju u one pretince sa strane na busu, isti su bili popunjeni i koliko sam razumio nisu baš 100 % sigurni.
    Torbu smo smjesrili na pod malo gurnuli ispod sjedala. Ruksaci na nju. Kad sam sjeo znoj je samo počeo teči.
    Prodavači kao da su samo to čekali pojave se i nahrupe sa svih strana. Maramice, kikiriki,voće i slatkiši od baobaba.
    Uzimamo vrećicu crvenih bombona i dva mala ručnika za brisanje znoja.
    Stavljam jedan bombon u usta i zvačem.
    Bljak.
    „Pa to i nije baš Bog zna kaj!?“
    Lilly se smije.
    „Ma jedeš ko malo dijete. To se ne žvače već cucla“
    „Aha. Dobro daj onda još jedan“
    Sad je već malo bolje
    Okus je nekako kiselkasto ljutkast. Šećer u tragovima.

    Do izlaska iz Mombase pokupili smo još par putnika.
    „Čuj zašto na onoj tabli naprijed piše Mombasa – H/Bay. Pa zar nisu tvoji u Kisumu-u?“
    „Ne. U Homa Bayu. To je nekih 100 km dalje.
    „Aha“ – sad mi tek ništa nije jasno.

    Stajemo u Voiju i kupujemo kikiriki i banane, sve po 10 KSH. Iduća stanica Nairobi

    * * *


    Mrak se spustio i ljudi polako počinju tražiti položaj za odmoriti. Vozimo se državnom cestom broj jedan.
    Moj Bože. Rupa na rupi. Guzica me boli a još nismo prošli niti pol' puta
    Pokušavam zadrijemati no ne ide. Lilly očito naviknuta na ovakvu torturu spava i ponekad samo uzdahne kao naletimo na neku dublju jametinu.
    Imam osjećaj da će se autobus svakog časa raspasti i dalje ćemo pješice.

    Oko ponoći stižemo u Nairobi. Grad sa 2 milijuna stanovnika, poznat po vrlo visokoj stopi kriminala.
    „Žedan sam“
    Lilly je zabrinuta zbog moje želje da odem protegnuti noge i kupiti nam sok. Bijelci su ovdje stvarno lak plijen.
    Kupujemo i praćeni mnoštvom pogleda bježimo natrag u bus. Neugodna atmosfera i jedva čekam da autobus krene.
    Iduća stanica je Nakuru. Gradić ne veći od recimo Velike Gorice, blizu istoimenog jezera.
    Samim ulaskom u grad dojmila me se njegova čistoća i dvokatnice. Ovaj put Lilly je gladna te me moli da joj samo dam novce i pričekam u busu.
    Donosi dva klipa pečenog kukuruza i sok. Nakon što sam to slatko pojeo, prisjećajući se najljepših dana svog djetinjstva kad smo sami "posuđivali" klipove i pekli ih na brdu pored bakine kuće, zaspim.

    Buđenje je bilo lijepo da bih teško mogao poželjeti drugačije. Zelenilo na sve strane. Rječice. Malene kućice plavih krovova.
    Ovo je Afrika!?
    Pomalo me podsjeća na Žumberak no palme, drvca kave i žbunje čaja vele mi da smo daleko od kuće. Gledam ljude koji izlaze iz visoke trave i polako idu prema gradu ili kuda već. Ne zaustavljamo se prije Kisii-ja. Na par koraka od busa vidim one male slatke banane. Lilly se naginje kroz prozor i za 20 KSH kupujemo cijelu hrpu.
    Nakon pola sata ostale su samo korice. Mljac mljac.

    Na tabli pored ceste piše 22 km do Homa Baya. Uskoro smo tamo.
    "Mislim da sam dobio pokoji žulj na guzici!"
    Mili Bože kaj je ovo!?

    Cesta !?


    Cesta asfaltirana samo po sredini oko 1 metar široko.Rupe duboke preko pola metra. Autobus se naginje, cvili i škripi. Svaki čas očekujem neki zvuk pucanja osovina, kotača i zaustavljanje. Dobro je samo ako ne završimo na boku. Shvativši da je cesta kakva je vozač elegantno skreće s nje u obližnji voćnjak.

    Ček, ček da si koju bananu zgrabim
    Samo je dodao gasa.
    E jesi neki

    Opet smo na sredini te nekadašnje, a sada samo zamišljene ceste i naziremo prve ozbiljnije zgrade. Lilly mi potvrđuje da smo stigli. Još samo koja rupa i evo nas u stanici.

    * * *


    Sunce grije na koji stupanj ispod 40. Teglim onu torbetinu van iz autobusa i čujem je kako veli "Odoh potražiti taksi"
    U taj čas do mene dolazi starkelja i objašnjava mi da mi je ta torba preteška i kako je on vrlo snažan i da će mi ju za malu naknadu ponijeti.
    Sva sreća stiže taksi i skidam torbu s ramena.
    "Hvala drugi put"
    Dakle zaključak: Da bi se osjećao kao tovar trebaš prijeći 7000 km, dobiti žulj na guzici i stići u Homa Bay.
    Opet po starom dobrom običaju pitamo taksista da nam preporuči hotel. Odvozi nas u prvi i pravi "Hippo Buck" . Vidim da smo možda jedini turisti trenutno. Od recepcionara dobijam i potvrdu.
    Hotel se puni vikendom tj. sutra.
    Barem se budem odmorio i naspavao

    Homa Bay iz zraka

    Prikaz veće karte

    - 19:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Green green grass of home

    Dan za povratak doma, skoro bi se moglo reći, u Shanzu je ovaj.
    Odlučeno je.
    Dosta nam je Malindija i španjolskog omleta. belj
    Nakon sad već neizbježnog čaja i serviranog doručka koji je sve samo ne iznenađenje, mojim neodlaskom do pulta i pozdravljanjem svih koji su se brinuli ovih nekoliko dana da nam u Malindiju bude skoro ko doma. Pokazao sam da su nam namjere otići malo do predgrađa Mombase, istinske.
    „Idete?“
    „Da. Idemo.“
    „Kako vam se sviđa ovdje?“
    „Predivno je. Nadam se doći još koji put.“
    „Kwa heri!“

    * * *


    Izlazimo na terasu i za trenutak me obuzme nekakva nostalgija za svime što se moglo opet ponoviti, a neće. Barem ne u skoro vrijeme.
    Pozivamo naš tuk-tuk i sjedajući razmišljamo, više na glas, „Kuda prvo!?“
    Najbolje do stanice da provjerimo kad imamo bus pa onda možemo odlučiti dalje.

    Izgleda da je na svim afričkim stanicama isto, uvijek gužva, sve se radi u zadnji trenutak.
    Često bi se nekome sa strane činilo da je nekome upravo pred nosom pobjegao autobus, no stvari su potpuno drugačije. Sve je dio nekakvog rituala, podizanja cijene i ugleda.
    Stanice obilježene nekakvim znakovima ne postoje. Ljudi jednostavno znaju da se u toliko i toliko treba zateći na nekom mjestu i da će bus ako nije pretrpan stati.
    Ponekad čak niti to nije prepreka.
    Uvijek se nađe još jedno mjesto. Nije rijetkost da se cijela afrička obitelj stisne na dva sjedala.

    Kolodvor Malindi


    Na naše obostrano zadovoljstvo prvi sljedeći bus ide tek oko 13 h. Znači imamo oko 3-4 sata za......
    Hm,da.Kuda poći ?
    Spas dolazi iz usta našeg taksista. Veli da ako želimo može nas provozati kroz dijelove Malindija u kojima još nismo bili.
    Rekao je to sa velikom sigurnošću jer zna da smo sva mjesta koja smo obišli u ovome gradu obišli na njegovom triciklu i sa njim.
    Obzirom da nismo došli na bolju ideju od ove, prihvaćamo bez puno pogađanja. Čak nam je malo i spustio cijenu, mislim.

    * * *


    Prvo odlazimo u četvrt gdje živi on i njegova šira obitelj. Gotovo selo za sebe. Iako u Malindiju nema nekakvih nebodera i višekatnica, ovo mjesto više podsjeća na Shanzu, Mariakani ili neko od prije posjećenih sela nego na dio Malindija.
    Vozimo se uličicama, zapravo prašnjavim makadamom, niti traga kamenu kakvim je popločen veći dio grada. Ne može se reći da se vidi neka bijeda no definitivno to nije kraj kakvim smo zadnjih dana često kročili.
    Po velikom broju pozdrava i odpozdrava shvaćamo da je naš vožač doma negdje u blizini. I stvarno zastajemo na nekakvom proplanku, on nam rukom pokaže gdje stanuje.

    Vozimo se dalje ovim drmusavim putem i zalazimo u sve dublji hlad manga i ostalog meni manje poznatog drveća. Odjednom usred hlada ugledamo nekakvo žuto-bijelo kamenje i mnoštvo raznoraznih boja koje se kreću amo tamo.
    „To je škola“
    „Ali danas je nedjelja, što rade u školi?“
    „Pa zar kod vas nedjeljom nema škole?“
    Nisam znao kako bih to sebi objasnio, a kamoli nekome drugome. Kakva škola nedjeljom. Subote koje sam proveo u školi su bile previše za moj pojam.
    „Nema“ – odgovorih kratko bez volje da pitam dalje ili ulazim u diskusiju.

    Škola nedjeljom


    Po smjehu koji je do nas dopirao od tamo shvatim da je ovo dobro prihvaćena aktivnost i da djeca ovdje uživaju. Pala mi je na pamet jedna situacija i mislim da sam se prosvjetlio.
    Često smo se vikendom znali skupiti i zabavljati glumljenjem uloga odraslih. Često je tu bila i igra škole.
    Ako oni ovo shvaćaju, a vrlo vjerojatno da, poput igre. Zašto ne !?

    Nakon još 10-tak minuta izlazimo na pravi put i zaključujemo da je naše razgledavanje okolice završilo. Vozimo se i ideje na ovom provjetrenom afričkom zraku same dolaze.
    „Zašto ne bismo otišli na ručak do Silversanda !?'“
    „Može“
    Dakle kad već imamo vremena volio bih se od Malindija oprostiti propuhan najfinijim povjetarcem koji sam ovdje vidio. Usput i pojesti pizzu, jer tko zna što nas doma čeka. Po svemu sudeći ako ćemo biti preumorni od puta samo odlazak do bara na piće i spavanac.

    Ulazimo u gotovo prazan restoran, što i nije čudo obzirom da se ručku u Africi ne pridaje neka velika važnost, sjedamo za stol blizu frižidera sa sladoledom. Nakon kojih 20 minuta sjedenja do nas se sporo i nevoljko dogega konobar.
    „Jambo. Izvolite menu“
    I ode. Nema ga već više od 10 minuta, a sigurni smo da nije zaposlen oko drugih gostiju.
    Nestrpljivi u meni, odlazi do šanka i pogledom potraži poslugu. Evo ga priča sa jednim od kolega. Primjetio me je.
    Onako ne sjedajući naručujem pizzu i sladoled poslije nje.

    Polagano žvačemo i gledamo prema obližnjim vilama. Ponekad prođe pokoji europski auto. Volio bih i ja jednog dana ovdje imati makar sobicu gdje mogu doći i ostaviti stvari. Sve ostalo mi se nudi u krugu od par stotina metara.
    Nakon sladoleda počinjem se znojiti. Ovo hladno nije se baš najbolje snašlo na ovoj vrućini pa se sad organizam malčice trudi dovesti sve na istu temperaturu.

    * * *


    Nakon ručka prošetamo još do plaže i popijemo po jedan sok. Kad je znojenje prestalo odaberemo sjenovitiju stranu ulice i polako se počnemo vraćati prema mjestu gdje nas čeka taksi. Bolje da se na kolodvoru pojavimo prije nego da sjedimo negdje na pomoćnim sjedištima.

    Prolazimo pored predivne đamije i znam da se trenutak rastanka sa Malindijem i vozačem približio.

    Malindi mosque


    Ugledavši bus na mjestu gdje je polazište za Mombasu opraštamo se i ubrzanim korakom stižemo do vozila.
    Na stajalištu pak prava drama, barem u afričkim okvirima. Do našeg busa je parkiran matatu koji također ide do Mombase. Vozač nam prilazi i uvjerava nas kako ćemo matatuom stići brže i kako ne staje na svim stanicama poput busa.
    Problem je naime u tome što je komfor puno manji, a cijena ista.
    „Mi bismo ipak busom, hvala.“
    Odgovor mu se nije dopao. Nakon što smo ušli u bus počinje galama te prepirka sa vozačem busa. Lilly mi je objasnila da mu ovaj prigovara kako je naš vozač škrt i ne želi mu prepustiti par putnika. I tako dok je priča trajala temperatura u busu je rasla. Nervoza se polako proširila i počinje sve glasnije negodovanje.
    Napokon bus krene no ovaj uskoći u matatu i isprijeći nam se.
    Nećeš majci. Ako ne idem ja ne ideš niti ti.
    Da je vrijeme malo bolje,hladnije, koga briga no ovako svaka minuta stajanja pod ovim suncem zagrijava nas i dodaje ulje na vatru.
    Srećom u tom trenutku dotrčaše dvoje i smjestiše se u matatu.
    Krenusmo. Hvala Bogu.

    * * *


    Ispred nas sjedi mlada afrička obitelj sa dečkićem i curicom. Oboje su negdje između 3-5 godina. Povremeno se popnu na sjedalo i provire preko da vide tu čudnu spodobu koja se vozi u ovom busu.
    „Joj kak je bijel“
    „Misliš da li uopće može stajati na suncu jednu minutu“
    „Sigurno mora nositi kapu....“
    Sigurno bi bile neke od dječjih rečenica.
    Na kraju su ih roditelji povukli na sjedala. Na prvoj stanici kupili su im paketić sušenog manga i nataknuli im u usta.
    „To cuclaj i ne mrdaj“
    Šteta a baš sam se veselio da ću do Shanzua imati što raditi. Možda ipak. Tek što su se roditelji malo okrenuli, dva crna oka u kojima se vidjelo da ima respekta prema njima no znatiželja je ipak jača, promoliše se iznad sjedala.
    „Jambo“ – šapnuh tiho.
    „Ja..booo“ – još tiše stigne odgovor.
    Na žalost moj swahili nije baš napredovao da bih mogao razgovarati niti sa odraslima, a kamoli sa djecom koja gutaju slova ili imaju dječji rječnik.
    Osmjehnem se, jer taj univerzalni jezik svi nauče vrlo rano, i dobih odgovor. Od radosti iz grla se otme mali krik i to je bilo preglasno. Više se nismo vidjeli do kraja puta.

    Prolazimo pored polja sisala i vidimo da su poljoprivredni radovi pri kraju. Kišna sezona je pred vratima i treba tlo pripremiti za sadnju i sjetvu. Sisal koji me ponajprije podsjeća na kaktuse kakvih ima u Dalmaciji služi za izradu konopaca. Razlika između kaktusa (agave) i sisala je u drvcu koji sisal dobije u sredini biljke.

    Prošli smo kroz Kilifi i još samo pola sata do Mtwapa i 40 minuta do Shanzua. Sve je nekako još živo u sjećanju no opet tako daleko od očiju.

    U našoj sobici zatičemo Leah-u sa sinčićem. Pripremila nam je laganu zakusku. Soba je čista i pospremljena. Skidamo ruksak i liježemo na trenutak. Nakon par minuta mijenjam krevet podom. Zrak je prevruć i jedino u dodiru sa tlom imam osjećaj da se mogu rashladiti.
    Sutra ću do Nakumatta razviti slike. Obnoviti zalihe.
    Navečer u šetnju do Safari Inn-a.
    - 19:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


    View My Stats

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se