Kenya in my heart

Kenya in my heart

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Putopis i fotografije iz Kenije

Za lakše snalaženje:



ili

Karta Kenije

Linkovi
Blog.hr

Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kog to još zanima Kenija
Statistika :


Click Here

Postovi
ZIMOVANJE U KENIJI
  • Zašto Kenija

  • Prvo buđenje

  • Ali vani je opasno

  • Bamburi park

  • Afrički ručak

  • Shanzu Tour

  • Pripreme za prvi pravi SAFARI

  • Kimana-Zebra safari

    Maasai selo

    Savana

    Kilimanjaro

    Ngulia Lodge

  • South Coast

  • Diani Beach

  • Tsavo East - safari

  • Red Elephant

  • Kwa heri Kenya


  • FROM KENYA WITH LOVE
  • Konačno "On the road again"

  • Malindi

  • Vasco Da Gama

  • Star Dust

  • Silversand

  • Green green grass of home

  • Lake Victoria

  • Hippo Buck

  • Homa Bay

  • Luo ručak

  • Bye Luo Land

  • Africasong

  • Jedrenje

  • Pustinjske lađe

  • Oriti

  • Dholuo


  • Silversand

    Jutro je, a u glavi još zuji ona glazba iz Star Dust-a. Mirisi i boje mi se još uvijek čine svježim, kao da sam samo nakratko zatvorio oči.
    Glavni razlog tome je naravno vodka, koju lijepo prikrivenu u limunovu soku uživah malčice prekomjerno. No dobro odoh se otuširati i pojesti nešto pa onda, prema kasnosinoćnjem dogovoru odosmo do Silversanda na kupanac i u shoping ako stignemo.
    U restoranu, ma trebam li uopće napominjati, žvaćem španjoslki omlet utopljen u ketchupu ovaj put. Ako bi ovaj hotelčić i zaslužio koju zvjezdicu zbog jednoličnog doručka uzeo bih mu i tu jednu. Plaćam nam ipak još jedno noćenje, a sutra smo sigurni da napuštamo Malindi vraćamo se u svoju sobu u Shanzuu.

    * * *


    Pozvali smo „našeg vozača“ sa tuk-tukom, mislim da smo u ovih nekoliko dana postali poprilično bliski jer jezik shilinga je najdraži jezik kojime mnogi ovdje govore. Mislim da je na nama zaradio oko 1000 KSH, što je u Keniji za neke koji rade cijele dane tjedna plaća.
    „Kuda danas želite ići?“
    „Za početak do Silversanda, a kasnije možda do tržnice“
    „OK.“
    „Koliko ima do plaže?“
    „Ma to je odmah tu iza zavoja, kojih 15 minuta“
    Volim njegov engleski sa indijskim naglasakom te ga ispitujem kojekakve bezveznoće samo da još izmamim pokoju rečenicu.
    Indijcima je Kenija poput druge domovine. Ima ih na tisuće i poput arapa imaju svoje kvartove i drže do svojih običaja. Pogotovo se to odnosi na pozdravljanje i uvažavanje od strane mlađih pripadnika neke zajednice prema starijima. Nije neobičan slučaj da se neki mladić izdvoji iz grupe svojih prijatelja i preko ceste priđe našem tuk-tuku samo kako bi pozdravio našeg vozača. Obično ga ovaj pita nešto u stilu
    „Kako su tvoji? Kako je u školi?“
    Na kraju se izmjene pozdravi prema svim članovima obje obitelji.

    Istina da ne razumijem jezik ali ton i način na koji razgovaraju podsjeća baš na situaciju u kojoj bi se takvo nešto reklo.

    Blatno more


    Iskrcali smo se na nekakvom parkiralištu i dogovorili da dođe po nas za oko 3 sata. Do plaže je kakvih 200 metara po sipkom pijesku i uz otvorene barove.
    Prva stvar koju sam zapazio je vjetrić koji ima miris sličan onome sa Jadrana. Lagani i ne previše vruć. Drugo je plaža koja je tipično za kenijsku obalu prepuna morske trave, kokosova lišča i ponekog kokosova oraha.
    More je do nekih 5 metara od mjesta do kojeg dopiru valovi ustvari pjeskovito-blatna kupka. To uglavnom nije problem kad ulaziš u vodu jer se pijesak spere u dubljoj vodi no kad izlaziš van dođeš na suho sav zmazan. Još ako imaš sreće da te pri samom izlasku pozdravi poveći val. Gaće su ti pune sitnog pijeska i tuširanje je neizbježno.

    * * *


    Moram priznati da upoznat sa tim činjenicama od prije nemam baš neku preveliku želju ulaziti u vodu. Možda za početak samo malo šetnje i slikanje okolice, a onda se možda pridružimo onima što sjede nosa okrenuta u smjeru morskog povjetarca u obližnjem baru i poput njih pijuckamo kakav sokić ili pivicu.

    Ne radite ovo kod kuće. Barem što se tiče odabira garderobe koju sam ja danas obukao na sebe. Dakle pošto nisam znao na kakvo mjesto ću doći, najlogičnije mi je bilo da obučem duge hlaće, jer njima pokazuješ poštovanje prema swahili kulturi (hodanje u kratkim hlačama je zabranjeno navečer), pošto me ramena još peku od jučerašnjeg sunčanja uzeh košulju no za svaki slučaj ako nađemo hlada obukoh majicu bez rukava ispod. Kad je košulja zakopčana efekt je isti kao da sam na suncu tako da sam raskopčan. Na noge sam stavio natikače iz Bate jer se najlakše peru nakon što na plaži pokupiš sitni pijesak, travu i tko zna što još. Još modni dodatak torbica oko pasa i voila......

    Filipino outfit


    Poput onih filipinaca koje vidim na onim polugusarskim brodovima na filmovima. sretan

    Ovdje se nitko nije niti okrenuo ili naglas prokomentirao na moj današnji image no siguran sam da će, ako je slučajno bio u blizini, neki talijanski modni dizajner ovo uzeti u razmatranje za sljedeću modnu sezonu.

    Ono po čemu je Malindi poznat (talijani, pizze i sladolet u kornetima) ovdje dolazi do punog izražaja. Uz svaki bar nalaze se cjenici na kojem se uz domaća jela nude i ove fast food delicije. Sladoled u kornetima doduše nema svaki bar no recimo svaki treći.
    Bilo bi glupo ne probati ga
    Uzimam jagodu i stracciatellu, a Lilly se nećka. Njoj je hodati i jesti toliko strano da me pita možemo li barem sjesti.
    „OK. Uzmi pa ćemo sjesti dok ti ne pojedeš“
    Ona čak i sladoled smatra hranom dostojnom za sjedenje i nije ni čudo zašto. Cijena ove 4 kuglice je pišljivih rolleyes 200 KSH (cca 3 €).
    Da nas sad onaj naš vozač vidi, odmah bi nam duplo naplatio

    * * *


    Sladoled je očigledno rađen po talijanskom receptu. Nekako sam navikao da sladoledi budu malo masniji i mlječniji, a ovaj je bio baš kao što riječ veli smrznuta voda sa aromom. U svakom slučaju sigurnije je za nas da je tako.

    Skoro će podne. Gledam, valjda lokalne stanovnike, kako se zaliječu u vodu i dodaju se napuhanom loptom. Skoro da bih im se mogao pridružiti no sunce mi je sada prestrašno. Osjećam ga i kroz košulju. Zadovoljiti ću se samo slikom onda.

    Silversand beach


    Sjedimo zavaljeni u pletene stolice, dobro ja ipak pazim na svoja ramena i leđa, i pijuckamo Krest. Vjetrić je božanstven. Pitam Lilly koliko puta je do sada bila ovdje.
    „Ovo mi je prvi put. Obično smo samo došli do disco kluba“
    „Jel' da da bi bilo šteta ne vidjeti ovo!?“
    „Aha.“ – reče i otpije gutljaj.
    Ma dobro obzirom na godine vjerojatno joj je zanimljivije plesanje u nekom klubu nego sjedenje na plaži slušanje mora.
    No zato lokalnu tržnicu i radnjice poznaje poprilično dobro. Ovdje se izrađuju kvalitetne a jeftine natikače. Od prave kože ukrašene pelicama i kamenčićima. Za razliku od „Umoja“ koje se raspadnu nakon 2 mjeseca ove traju i po nekoliko godina.
    „OK. Znači kad nam vozač stigne odosmo na tržnicu potražiti natikače?“
    „Da“

    Baš je rječita ova moja crnkinja.

    Iza 13 h dolazi po nas tuk-tuk. Pozdravljam plažu i more.

    Silversand zrak


    * * *


    Po prvi puta prolazimo drugom stranom, meni do sada nepoznatom, Malindija. Ima tu i sirotinjskih četvrti baš poput Mombase. Malih blatnjavih kućeraka pokrivenih palminim lišćem. Ostavljamo onaj reprezentativni dio grada iza sebe i dolazimo na pravu afričku tržnicu. Vreće ugljena na sve strane, buntovi banana, ispred trgovinica izloženi upravo gotovi primjerci namještaja, obuće ili nakita.
    „Kuda ćemo?“
    U ovu, pokaza mi prstom i uđosmo u trgovinicu prepunu bala raznih materijala. Kroz nju samo prođosmo do druge u kojoj je bilo nekoliko desetaka natikača. Cijena je previsoka. Opet zbog mene. Naravno.
    „Moramo ići dublje u samo srce tržnice“
    Ovdje navodno obitavaju samo prekupci koji ne izrađuju ništa nego samo zarađuju na tuđem trudu. Unutra bi trebale biti kuće u kojima se i izrađuje to što se ovdje prodaje.

    Probijamo se između štandova, pazeći da ne ugazim u otvorenu kanalizaciju i ne izgubim Lilly, dolazimo do kuće ispred koje su kokoši. Žene sjede i samo pogledom odmjere mješoviti par koji se očigledno drži zajedno. Ulazimo u kuću u kojoj se između ostaloga prodaju i suveniri rezbareni u tikovini ili ebanovini.

    Koliko vidim i malčice koliko razumijem (ne spominju se riječi elfu – 1000) već samo mia(100), zaključujem po vremenu koliko su natikače na nogama da je vrijeme da se primim za novčanik. Za 700 KSH kupismo i istim, barem mi se tako činilo, putem vratismo se do tuk-tuka.
    Vidjevši nas onako zadovoljne vozač zaključi da smo obavili ono po što smo došli. Usput se Lilly u razgovoru sjetila kako bi mogla skratiti poslijepodne. Miraa. Čudesna biljka koja mi se nikako ne sviđa. I dalje mislim da je to nekakva droga. No ovdje je to očito polulegalno. Naime teško ju je nači na tržnici no u malim kioscima ispod pulta uvijek bude svežnjić ili dva zeleno crvenih grančica.
    Tako smo i ovu kupovinu obavili na nekakvom čudnom mjestu gdje se ljudi baš ne zaustavljaju predugo.
    Dok su njih dvoje zadovoljno žvakali ja sam uživao u pretraživanju popločenih ulica i pala mi je ideja kako ovdje uopće ne bi bilo teško živjeti. Dapače ovo je najljepše mjesto koje sam vidio u Keniji.
    Možda jednog dana u budućnosti i ostvarim ovu želju.
    Vele „Ako nešto stvarno i žarko želiš, onda ti i Bog pomogne da to ostvariš“
    Sutra smo ovdje zadnji dan. No nadam se ne i posljednji.

    - 19:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

    Star Dust

    Buđenje i konačno olakšanje od piletine u kokosovom mlijeku. Nisam niti baš 100 % siguran da je sa tim jelom bilo sve OK. Lilly je po običaju jela kobasice i ,„pomfri“ sa salatom. Vidim da je bolje raspoložena od mene. Odoh se osvježiti pa onda na doručak.
    Baš me zanima kaj su nam danas spremili!?

    Spustili smo se u restoran i sjeli. Konobar dolazi do nas i pita kavu ili čaj. Nakon toga nas nudi španjolskim omletom. Gledam oko sebe i vidim da su neke stvari ipak malo više slične zbilji nego snovima. Očigledno deja vu onda. Čak je i okus bio isti.
    Možda je od previše sunčanja ili je nešto divlje u zraku.

    * * *


    Plaćam nam još jedno noćenje i naručujem dva soka koja ćemo popiti vani na terasi dok smislimo kamo danas. Sjedamo na visoke barske stolice od ebanovine i stol u obliku bačve za vino. Pijuckamo svoje sokove na slamčicu i gledamo u daljinu sve ne bi li nam došla kakva ideja.
    „Ma znaš, najbolje je da krenemo na plažu pa nam inspiracija možda tamo dođe“
    „Sawa, ak ti tak' hoćeš“
    Uzevši samo potrebne stvari (kupaće i ručnik) uputismo s prema plaži na drugu stranu prema onom drvenom mostiću koji bi valjda trebao služiti lakšem i bržem dolasku do brodica.

    Nasukali smo se


    Malo smo hodali plažom a onda privućeni plićakom uđosmo u vodu do koljena, pa do listova i na kraju do gležnja. Voda je odlazila na očigled kao da ju nekakva ogromna rupa usiše i ne vraća je do predvećer. U daljini gledam onaj most i mislim si dok dođemo do njega sve će biti suho i skakanje s njega je samo san. Barem ako hoću doskočiti u vodu.

    Ova barčica koju povremeno vidim kako plovi sad se beživotno zarila u blatno-travnati dio grebena. Jedino čemu mi je poslužila je za zgodnu pozadinu jedne od mnogih fotki.
    Kao veliki kavalir sretan prepuštam Lilly da vodi, a sve ne bih li oprao sa sebe krivnju u koliko ne pronađemo ništa dublje za kupanje ili barem zanimljivije za sjesti i odmoriti.

    Ti vodi


    * * *


    Hodamo već poprilično dugo i osim sunca na svojoj koži ništa ne osjećam. Problem je i se odbljeskom koji mi ne da gledati u smjeru u kojem bih htio. Gotovo sam siguran da od kupanja, na mjestu na kojem smo si to zamislili, neće biti ništa.
    Uzeo sam majicu bez rukava jer jasno glupi mizungu želi malo uhvatiti boje da može reći bio sam na moru. Krelac. Afričko sunce je za afrikance, mizungui se mogu natopiti kremom sa faktorom 50 i onda sjesti u hlad.
    Očito tu lekciju moram naučiti na svojoj koži

    Mislim da me ovo peckanje koje će kasnije prijeći u prženje do sada trebalo već okrenuti natrag prema mjestu odakle smo krenuli no noge jednostavno odlučile da ćemo naprijed.
    Gledam u daljinu i nekako nemam osjećaj da smo išta bliže svome cilju. Čak mi se čini na trenutke da se cilj udaljava.
    Sunčanica, garant

    Ne vjerujem


    Konačno smo stigli do stupova i što sad. Gledamo se i pomislimo isto ajmo malo dalje prema pučini pa možemo ako nađemo more barem malo noge smočiti.
    Sad mi je stvarno dosta, prva malo dublja lokva koju nađemo je moja. Ramena me peku ozbiljno i mislim da im fali vlage.
    Evo je. Zaletim se prema vodi, koje je prema slobodnoj procjeni duboka, do iznad koljena. Uletim u nju, a kad ono ko da je netko napunio kadu vrućom vodom.
    Fuj.
    Pa u ovome se ne mogu niti osvježiti. Gacam prema sredini ne bih li našao neku pukotinicu gdje je voda dublja i malo hladnija.
    Evo je. Možda malčice iznad 29 C. Uranjam u nju do vrata bojeći se da se ne ugrije dok se ja ovdje mislim.
    Lilly me gleda i vidim strah u očima.
    Sigurno si sad misli da sam skroz poludio od vrućine
    Najbolje je da se polako vratimo prema obali pa u neke nove pustolovine u hladu, krenemo.

    * * *


    Znam da će mi se ovo izigravanje i glumljenje frajera po noći dobrano odbiti o glavu ali neka. Sad sam tu di sam i cijena je vrijedna užitaka.
    Bar se nadam
    I tako sad već dobrano umorni približavamo se mjestu ispred našeg hotela. Možda se i more počelo polako vraćati. Ali vrlo, vrlo polako.

    A di je more


    Možda bi najbolje bilo kad smo već tu malo prošnjofati po tim baricama. Možda ugledam večeru u njima ili barem nečiji ručak. Ili možda raka sa crvenim klještima. A ne to ne bi...

    Još samo par stotina metara pa smo u blizini hladovine. Nije me volja niti za čime drugim kao za nečim mokrim i hladnim u mom grlu i možda malo vode po ramenima.
    A da se ipak bacim još jednom. Pa tko zna možda bude sreće ovaj put !?

    Ajd' u ribolov


    * * *


    Aha. Jesam ulovio sam kita za rep. belj
    Sjedim vani u sjeni nekakvog žbunja u cvatu i par palmi i osjećam miris pećenja negdje u blizini. Nadam se da bude neko napravil krumpira i salate pa da poćnemo. Šalu na stranu ali ovo peče.
    Do mene dolazi gospodin koji mi se predstavlja kao naš prvi susjed ovdje u Malindiju i veli mi da ima puno djece i da se bavi izradom suvenira. Iz nekakve maramice mi počne vaditi narukvice i ogrlice te ih redati preda mnom na kamenu.
    Pitam ga u nadi da ću se možda izvaditi iz situacije kupca bižuterije -
    „Što je najbolje za opećenu kožu?“
    „Mangova mast.“
    I kao baš slučajno ima jednu kod sebe.
    Vjerojatno bi ta ista mast poslužila i za bilo koji drugi problem samo da sam ga spomenuo prije
    „OK. Koliko košta?“
    „150 KSH“
    „Nemam kod sebe no mogu skoknuti do sobe pa donesem.
    Odoh skoro pretrćavajući onaj do koji je na suncu. Ulaskom u sobu Lilly me pita o čemu smo razgovarali dolje na ulici. Objasnih joj te me ona samo pogleda.
    „To ti neće pomoći. Trebaš kokosovo ulje, malo smrdi no za opekline je najbolje“
    Uzimam ju za prevoditelja i pomoćnika pri pregovaranju o cijeni.
    Došavši van odmah bez imalo oklijevanja objašnjava gospodinu da mu je najbolje nabaviti kokososvo ulje ako hoće napraviti business. Poslao je jednog dječaka da ga pribavi. A meni kimne i pokaže glavom prema onoj hrpici bižuterije na kamenu.
    OK. Mislio sam kupiti nekakve suvenire za djecu pa ga pitam ima li išta za male zglobove 3-godišnjaka. Nema ali u tili čas mi pokaže da koju god odaberem on ju može smanjiti i da mogu gledati ako hoću.
    Kupljeno. Ako ništa drugo gledati njegove spretne ruke te čekajući spasonosno ulje isplatilo se platiti 200 KSH.

    * * *


    Namazan uljem, glave okrenute od vjetra ležim potrbuške na krevetu. Čujem glasove na terasi i vidim dvojicu, dvoje ili štoliveć, muških. Jedan ima žensku torbicu i hlaće u pinki bojama.
    Kao što rekoh Lamu je poznat po gay zajednici no nisam znao da će toga biti i ovdje. I to još pred mojim vratima.
    Pozivam Lilly i objašnjavam joj što sam vidio ali ona mi ne vjeruje. Veli da izmišljem i odlazi provjeriti.
    Ostala je vani brbljajući sa obojicom i nakon nekih pola sata vratila se unutra zbunjenija nego ja.
    „To su dakle ti ...?“
    „Meni izgledaju gay da više ne može“

    Odoh se otuširati te pozivamo našeg taksistu da nas odvede do grada na večeru. Usput ću skočiti do „serekeša“ i da vidimo gdje su disco klubovi. Nadam se da ćemo večeras i obići koji.

    Oko 21.00 odosmo do, vele poznatog, „Star Dust“-a te uviđamo da smo među prvim posjetiteljima. Disco se malčice razlikuje od onih u Mombasi no ne previše. Prepun je talijana to je sigurno jedna od najupečatljivijih razlika i ljepotica iz Etiopije i Somalije.
    Sjednemo na povišeno mjesto i naručismo. Danas sam odlučio uzeti nešto protiv bola
    „Smirnoff Ice molim“
    Oko 23 h disco se počinje puniti i glazba se izmjenjuje te smo malo na karibima, malo u Kongu malo u europskim disco klubovima. Lilly pleše, a mene ideja da me netko slučajno očeše po leđima ili ramenima odbija i od same pomisli. Za par djevojaka to je značilo poziv za moj stol. Ubrzo povratkom stasite Lue odoše u potragu za lakšim plijenom.
    Počinju predstave - akrobati, plesačice na štangi i kojekakvi animatori. Malo pomalo odmakla je ponoć u negdje oko 2.30 odlučismo da je dosta. Ajmo leć.
    Sutra je novi dan...
    - 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    Vasco Da Gama

    Dobro jutro more ! Dobro jutro Malindi!
    Moje prvo rastezanje na , ujutro se čini, našoj privatnoj terasi. Spavao sam kao beba. Dobro ono zazivanje Alaha u 5 sati me je malo iznenadilo no nisam se previše razbudio tako da sam se okrenuvši na drugu stranu još malo prišuljao u zagrljaj i zatvorio oči na iduća dva sata.
    Slika je poput one koju stvorim u svojoj glavi kad pomislim na odmor. Sunce se malčice odmaklo od morske površine, lagani vjetrić pirka i donosi miris soli. Mir i beskrajno plavetnilo indijskog oceana....

    * * *


    Nakon tuširanja, koje smo shvatili kao privilegiju jer ga u Shanzuu možemo za sada samo sanjati, odlazimo na doručak. Do nas dolazi konobar i uljudno nas pita kavu ili čaj.
    „Čaj, molim“
    „Imamo španjolski omlet i kobasice.“
    „Može.“
    Uskoro sam se iznenadio vidjevši da je čaj koji sam naručio ustvari nalik bijeloj kavi više nego čaju. Naime rade ga na mlijeku uz dodatak malo vode. Onda „Ketepa“ vrećica unutra, par žlica smeđeg šećera i ... voila.
    Španjolski omlet su jaja sa crvenom i zelenom paprikom te lukom. Jedino kobasice i ketchup su meni poznati okusi. Lilly obožava te koktel kobasice pa joj velikodušno još i prepuštam jednu. Naručujem si malo soka od manga, da ostavim bolji okus u ustima do ručka.
    Odlazim do šanka koji je ujedno i pult za dogovaranje noćenja i uplaćujem nam još jedno noćenje. Mislim da nije i posljednje.

    Izašavši iz hotela gledamo samo u jednom pravcu. Onaj bijeli spomenik na horizontu je baš kao magnet. Moramo otići do njega. Spuštamo se na plažu u nadi da more nije previsoko i da ćemo njome skroz do spomenika. More se počelo povlačiti no još uvijek nije za hodanje. Pokušavamo obilaznim putem i nakon gacanja po naplavinama algi i morske trave zapinjemo u blatu od kojih 10-15 cm.
    „Uuups. Mislim da je ovo bila loša ideja...“
    „I meni se čini“ – reče Lilly „najbolje da se vratimo istim putem pa onda idemo cestom“
    Izvukavši se iz poprilično skliske i prljave situacije krenusmo puteljkom prema nekakvim zidinama. Vidjevši da je uz zidine nekakva stazica bez razmišljanja skrenemo i prateći kamenu prepreku i krošnje rascvalih stabala dolazimo na širi makadamski put.
    „Kud' sad?“
    „!?“
    Aha, dakle sad bi mi trebao paketić intuicije i malo flastera protiv straha
    Ovi putevi su poprilično dobro poznati lokalnm ribarima i djeci no za turiste ili ljude iz Mombase su novi i još neotkriveni.

    * * *


    Opet hodamo nekakvom stazicom i provlačimo se ispod ostataka nekakvih mostića od kamena. Ne želim niti pomišljati što bi sve moglo živjeti u i na tom kamenju. Radije gledam i divim se cvijeću. Pred nama na kojih 200 metara ukazuje se more i konačno sam siguran da smo na dobrom putu. Još 5 minuta i evo nas na proplanku. Zidine su iza nas a ispred.....

    Mbuyu (Baobab)


    Spomenik obojan u bijelo posvećen jednom od najvećih pomoraca, u one dane kad je biti pomorac značilo ujedno i biti istraživač, pustolov i slobodni trgovac.
    Vasco Da Gama je 1493 godine nakon neuspješnog pregovaranja sa vladarima na otoku Zanzibaru bio prisljen pronaći luku u kojoj bi valjda obnovio svoje zalihe na putu prema Calcuti i Goi u Indiji. Ljudi na ovoj obali nisu imali ništa protiv da se pomogne pomorcu,a on im se odužio podigavši mali spomenik više kao orjentir ljudima koji plove morem i niti ne sluteći ostavio im jednu turističku atrakciju koju će ludi mizungu obići 511 godina kasnije.

    Zasljepljen slavom i značajnošću mjesta i događaja koji su se na ovom istom komadiću zemlje odigrali te nepobitne povezanosti poznatog moreplovca i moje malenkosti počeh kovati ili bolje reči zidati svoj spomenik.
    „Evo nekak mi se čini da bi ovdje mogao stajati odnosno sjediti“
    Lilly me samo pogledala i kimnula u znak odobravanja.
    Sigurno si je mislila Spičilo ga sunce pa je bolje da čim prije odemo u hlad

    Vasco Da Nte


    Nakon kratkog maštarenja konačno odlučih i ja sakriti se u sjenovitu stranu spomenika.
    Naslonih se na hladan kamen i obrišem znoj. Dobra prigoda za promjenu filma.

    * * *


    Gledam prema obližnjem kamenju i zapazim dvojicu „ribara“ kako stoje u lokvici slane vode i čekaju. Nisu niti pomislili bacati mreže ili se mučiti sličnim glupostima. Znaju oni da poneka glupa riba uvijek čeka zadnji čas i ne uspije se vratiti u duboku vodu. Samo ju treba uočiti kad promoli glavu ispod kamena i onda joj dati ostima ili kopljem po kostima. Isto vrijedi i za hobotnice.
    Možda se nekome čini da je to prilično diletantski pristup složenom poslu kakvo je hvatanje ribe. I je i nije. Prvo oni imaju vremena na bacanje i nikuda im se ne žuri. Drugi je razlog da vjerojatno i nemaju nekog boljeg posla za raditi. Ovdje su sa prijateljem, na morskoj obali, do koljena u vodi. Pričaju o muškim stvarima, zapale koju i uživaju u cvrćanju mora koje se isparava sa sve suhljeg morskog dna.

    Ribarsko prigovaranje


    Ne mogavši više izdržati odoh do litice i potražim način i put da se i ja spustim na morsku razinu. Vidim dječačića od kojih 7-8 godina i mislim si ak' je mogao on mogu i ja.
    Skočim na kameni blok, pa na još jedan i tako se spustim. Okrenuvši se vidim da je cijelo područje oko spomenika osigurano kamenim blokovima kako bi valovi napravili čim manju štetu.
    Cvrćanje postaje još glasnije i pogledom potražih moguće stanovnike lokvica vode. U jednoj zapazih malog račića sa crvenim klještima.
    „Bok maleni. Da se upoznamo ja sam hm.... Vasco me zovu“
    Nije mu se svidjela moja njuška preblizu njegovoj i samo njegovoj lokvici. Podigao je kliješta i priprijetio. Ma daj tko se još takvih malih stvorenja boji.
    Vidjevši da je ovaj stvor koji čuči pored lokvice očito slabije mentalno obdaren krene u napad. Na kojih 30 cm skužim da je ovaj ozbiljan. Koraknem unatrag ali klještić ne odustaje.
    Pa ovaj me je odlučio uštipnuti pošto poto
    Posramljen i pobijeđen mičem se od njegovog teritorija. Bolje da si nađem ravopravnog suparnika. Možda kakvog puža ili kozicu.

    Spomenik Vascu Da Gami


    * * *


    Sunce je visoko i prži nesnosno. Istim putem odlazimo u hlad i uopće me nije briga ima li nekoga ili nečega na zidinama. Kad smo se dokopali šumovitijeg dijela malo zastanemo i rezimiramo.
    „Mogli bi natrag do hotela, nazvati onog sa tuk-tukom pa do grada kupiti voća“
    „Može. Zovem ga odmah“
    Naš indijski taksist je na pola sata odavdje.Taman dovoljno vremena da odem do sobe i malo se ofriškam usput.

    Usput sam se i presvukao u novu majicu. Krećemo prema centru Malindija i čudom se čudim popločenim ulicama i nedostatku hrpa smeća. Totalno netipično za Afriku. Kupimo par manga i ananas te odlučimo pronaći sladoled.
    Odveze nas do, očito po ljubaznom pozdravljanju, nekog od njegove rodbine. Uđosmo unutra i nakon kraćeg razgledavanja otvorimo škrinju sa sladoledima. Ja ću ovaj od čokolade, Lilly isto, a njega to baš ne zanima on bi radije sok. Ne previše hladan.

    Sjedim u tuk-tuku i ližem onaj sladoled brzo da brže ne mogu. Vrućina je ipak brža. Ruke su mi u čokoladnom mlijeku do laktova. Lice mi je ljepljivo..... A tek moja nova majica..
    Dakle zato je ona škrinja poprilično puna čak i iza podneva. Drugi razlog je valjda cijena.

    Vrativši se u hotel uviđam da nije samo majica puna čokoladnih mrlja već i hlaće.
    Ovaj izlet me je koštao, osim poprilično glupog osjećaja kad sav pokapan sladoledom ulaziš u pun bar u sklopu hotela, razmišljanja kako oprati i gdje posušiti hlaće.
    Obzirom da sam na put ponio samo 2 para.

    Sva sreća da je vani još uvijek paklena vrućina. Sve što se smoči u Africi je suho za najviše 30 minuta.

    Večernji zrak


    Na većeru smo otišli do obližnjeg restorana i probali „Kuku wa nazi“. Piletinu u kokosovom umaku. Osim što nisam imao ideju kako bih to trebao jesti budući da posluže piletinu u jednoj zdjelici, a rižu i salatu na tanjuru, drugih problema nisam imao. Prepunih želudaca odosmo na spavanac.
    Iako smo prije večere imali ideju o posjetu nekom disco klubu, ista se istopila tijekom ostatka večeri.

    - 18:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Malindi

    Nakon naporne noći, borbe sa preznojavanjem, tumaranjem po dvorištu do vanjske kupaonice i dovršavanja flaše „Marula“ likera, budimo se i zaključujemo da je najbolje da što prije krenemo put grada, gdje bi trebali uloviti prazan bus prema Malindiju.

    Naime svi busevi u Keniji su dosta fleksibilni po pitanju stanica i kupljenju putnika tako da čekati bus ovdje u Shanzuu ili malo bliže na stanici u Sagi ne znači da ćemo u istome i naći mjesta za sjediti, a bome mi se ne da stajati do Malindija ili pak sjediti na nekakvom pomoćnom sjedalu.
    „Ima do tamo nekih 2-2,5 sata vožnje“ - veli mi Lilly.
    A i ceste su tipične afričke – pune iznenađenja u obliku novonastalih rupčaga ili grana na cesti. Da ne spominjem cestovne patrole koje kao u kakvom akcijskom filmu postave ježeve sa obje strane ceste u razmaku od nekih 10 metara i naoružani do zuba zaustavljaju skoro svako vozilo. Nagli manevri i kočenje su dio svakog pa i najkraćeg putovanja.

    Probijamo se kroz jutarnju gužvu i stižemo na glavnu autobusnu stanicu. Tražimo natpis Malindi ili Lamu i nakon kraćeg preskakivanja preko vreća sa kikirikijem i buntova banana te second hand robe u kutijama ili onim crveno, bijelo, plavim vrećama, nađemo se ravno ispred busa koji je još uvijek prazan, no po ljudima koji se skupljaju vidimo da ako ne uzmemo mjesto uskoro više nećemo moći birati.

    Ušavši unutra pronalazimo mjesto negdje pri stražnjem kraju busa i ostavljamo prtljagu.
    Sad kad smo to obavili mogli bi se pobrinuti za doručak
    Da sam sada doma recimo, skoknuo bih do pekare i kupio pecivo ili nešto slično. Ovdje jedine stvari koje se nude su datulje, voće, roštilj (ujutro !? pa kome se to jede ?) i kikiriki.

    Uzimamo par paketića kikirikija po 10 KSH i dvije boce Fante od 0,5 l i vraćamo se do busa.
    Nije da ću se baš najesti od ovoga
    No veli mi Lilly da kad stanemo putem možemo dopuniti zalihe.

    * * *


    Nije mi baš dugo trebalo da shvatim kako kupiti hranu (čitaj voće i grickalice) te vodu i sokove uopće nije problem. Ne treba niti izlaziti iz busa. Samo otvoriš prozor kad vozilo stane malo se cjenkaš ( cijena se naglo spusti kad bus da gasa rolleyes i kupiš. Ili druga solucija je da nekome od povjerenja daš novce (onak na prvi pogled ga ocjeniš da je pošten) i pošalješ ga da ti nešto donese. Mislim da ne pali kad to rade bijelci – no Lilly je najnormalnije dozvala dečka odnekih 10-12 godina dala mu 50 KSH i rekla da nabavi još dva soka.
    Sokovi u po 20 KSH, znači za tih par minuta zaradio je 10 KSH. Isplati se biti uslužan.

    Stali smo još 3 puta i već nam je pomalo dojadilo nutkanje tako da više niti ne otvaramo prozor. Čak smo i zavjesu navukli.

    Negdje iza 11 sati dolazimo u Malindi. Iskačemo van i dajemo se u potragu za hotelom, a nakon toga pravom hranom.
    Prilazimo nekom indijcu koji sjedi u sjenovitoj strani svog tuk-tuka (tricikla koji ima dio za prijevoz putnika odostraga). Super je da nema prozora tako da nas vjetrić hladi dok se probijamo prema obali.
    Naime naš taksist nam je natuknuo da zna dobar, a jeftin hotel na samoj plaži.
    „Vozi nas onda tamo“

    Da Gamas Hotel


    * * *


    Zaustavljamo se ispred samog ulaza. Izvana nije baš Bog zna što no iskreno za prespavati i otuširati se – ne treba nam neki luksuz. Radije ću novce potrošiti na nešto drugo.
    „Htio bih posjetiti ruševine Gedi, znate li kako do tamo najbrže doći“
    „Mogu vas ja odvesti na jednodnevni izlet“
    Nažalost cijena je poprilično visoka tako da mu samo velimo da ćemo razmisliti. Uzimamo broj njegovog mobitela za svaki slučaj.
    Ulazimo u lobi rolleyes i uzimamo sobu na katu. Cijena je 1000 KSH noćenje plus doručak. Još nismo sigurni koliko dana ćemo ostati pa se dogovorimo da ću ujutro platiti za sljedeći dan ako odlučimo ostati još malo.

    Penjemo se na kat i odključavamo sobu. Odlažemo ruksake i izlazmo na terasu. Pogled je fenomenalan.

    Sa balkona


    No zato zrak iako smo blizu mora postaje nemoguć. Plaža je ko iz snova. Sipki pijesak i prazna da praznija ne može biti. Zamišljam si kako bi bilo postaviti ručnik tamo i malo se prepržiti sa obje strane.
    Mislim da ipak neću. U oči mi upada i činjenica da je more, kakvo je pogodno za kupanje, otišlo poprilično daleko od obale. Treba pješke prijeći kakvih pola kilometra da bi se smočio barem do pasa.
    „'Ajmo malo prošetati radije onda“

    Na izlasku van ispred nas projuri ..... vespa !? I na njoj afrikanac. Zgodan spoj. No pomalo čudan dok ne saznaš da je ovo ustvari grad gdje prevladavaju – Talijani.
    Nisam siguran što ih je privuklo baš u ovaj gradić no saznajem da su gospoda ljubitelji djevojaka kakve se mogu naći u Somaliji i Etiopiji. Visokih i mršavih.
    No dobro nisu svi tu radi toga no obzirom da je Kenija za spomenute zemlje raj u Africi ne bih se začudio da se tijekom godina pročulo za to pa djevojke koje odgovaraju opisu hrle upoznati svoje mizungue da ih možda izvuku iz bijede.
    Jasno gdje su Talijani su su i pizze i gelatterie. Naime grad je poznat po tradicionalnim talijanskim jelima. Usput ima i pokoja pekara za panini kruščiće.

    Oseka


    Krenusmo u smjeru suprotom od onoga odakle smo došli tuk-tukom i usput pitamo gdje je u gradu najbolja pizza. Pokazuju nam da smo na pravom putu. „I love pizza“ restoran je kojih 15 minuta hoda odavdje.
    Pronašavši isti, popijemo po jedan Krest i vraćamo se u hotel. Postalo je pakleno vruće.

    Pijesak


    * * *


    Ušavši u sobu odlučih se otuširati pravim tušem, a ne polijevanjem iz lavora kakvo imam u Shanzuu. Vodu čekam i čekam, a kad je stigla nije mi se dalo izlaziti ispod njega mislim tuša.
    Koja milina. Možda ne bi bilo loše malo prileći.
    Lilly je na balkonu i uživa u vjetriću koji je počeo pirkati. Putem ugledam dvojicu ribara kako nose manjeg morskog psa nekakvu ribu nalik na tunu i hobotnicu. Moram priznati da je ovakav ulov dobar pokazatelj da ljudi ovdje ne gladuju. Ovo može prehraniti dvije obitelji. Samo mi nije jasno kako i gdje su ih ulovili obzirom da nisam primjetio ribarske brodove ili mreže.

    Vraćam se unutra i liježem. Nije mi dugo trebalo da zaspim. Nakon par sati probudila me buka izvana. Grad je živnuo. Vrućina polako jenjava.
    Izašavši na terasu da se protegnem vidim da se more vratilo. Brodovi koji su prije par sati bili na plaži sad plove.

    Plovi mala barka


    Spemamo se za večernji izlazak u onu pizzeriu, a poslije tko zna.

    * * *


    Sutra je novi dan i planiramo obići grad sa druge strane, otići na tržnicu moža posjetiti spomenik Vascu Da Gami koji je ovdje pristao 1493. godine. Pojesti kakav sladoled i novu afričku deliciju. Otvoreni smo za sve mogućnosti.....
    Ah da pizza, odlična no po cca 50 kuna, što je poprilično razbacivanje novca. Obzirom da sam na meniju vidio jastoge po 640 KSH.
    - 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    Konačno "On the road again"

    Došao je i taj dan.
    Nakon skoro godinu dana čekanja, pokušaja da odem u Keniju za Božić i Novu Godinu, pozivnog pismo koje je stiglo prije nekoliko dana i vize odobrene u britanskom konzulatu,pakiram svoje stvari za tri tjedna ostanka u afričkom selu.
    Da. Ono iskustvo boravka u hotelu nije me oduševilo toliko da bih htio ponovo. Lijepo je ali ionako sam od tamo samo kretao u avanture van njega.
    Naslov ove svoje druge avanture u srce Afrike nisam izabrao slučajno. No dobro nije baš originalan, no najbolje opisuje zašto sam opet na putu tamo.

    * * *


    Letom iz Zagreba „Lufthansom“ do Frankfurta na Maini otpočinje novo putovanje. Pogled na Alpe nakon samo 40 minuta leta nagovještava da ovo neće biti jedan od onih dugačkih letova te da smo tamo za svega sat i pol.

    Dočekuje me vrijeme pred kišu. Do leta za Mombasu su još sati i sati. Šećem hodnicima i tražim izlaz B24. Nakon 20 minuta potrage pronalazim svoj izlaz. „Zabijam zastavicu“ i krećem u kraće razgledavanje okolice.
    Izlazi B20-B28 služe uglavnom za egzotične letove poput Indonezije, Filipina, Tajlanda i .... Hrvatske. Nekim čudom lijepa naša našla se između svih tih zemalja.

    U društvu uglavnom azijaca čekam poziv za check in na let za Mombasu. Dosada je najbolji motiv da se čovjek pokrene i prošeće. Na svakom koraku nutkaju me slasticama i parfemima. A meni je samo do vode i da se zavalim u svoje sjedalo u avionu.
    Vode niti za lijek. Moguće je da vodu ne prodaju jer ju nitko ne traži, mada sumnjam. Na kraju uzmem Coca Colu na šanku za nekih 3 € (2,5 dcl).
    Još samo 2 sata do polijetanja.

    * * *


    Ukrcavam se u Boeing 767/300, trenutno najveći u kolekciji flote „Thomas Cook“. Sjedalo je baš uz samo krilo. Susjed u naslonjaču do je njemac. Dakle nema previše priče, nažalost.
    Hrana nije niti približno ukusna kao u „ASA“-u no sve to nije mi važno kad se sjetim da sam samo za 8 i pol sati u Keniji. U zagrljaju svoje afrikanke.....

    ........gledam sunce kako se polako uzdiže na istoku. Ispod su samo oblaci i reljef koji pomalo podsjeća na slike površine mjeseca. U daljini se naziru vrhovi Mt Kenye i Kilimanjara.

    Za 45 minuta slijećemo na Moi International Airport. Puls na 120. Na svega par stotina metara preljećemo Bamburi cementaru, Tusker pivovaru. Kočnice škripe i sve nekako utihne.
    Samo čujem kako mi bilo pulsira i hoće van.
    Sredi se, il' te bude herc čopil
    Izlazim prema dijelu gdje pregledavaju putovnice i podižem prtljagu. Crncima se nikuda ne žuri, a ja sam k'o na iglama. Izlazim van nakon što sam propušten na kontroli prtljage od strane uviđavne carinice koja je valjda shvatila da mi mizungui volimo nositi žensku odjeću i mirisati se skupim ženskim parfemima. Hm, da....

    * * *


    Već na prvom koraku pitanja pljušte sa svih strana. Ovaj izgleda dosta izgubljeno, možda je dobra zarada samo jedno pitanje udaljena
    „Čekam prijatelja“
    „Možda je vaš prijatelj na onoj strani“ – pokazuje na suprotnu stranu.
    Srećom, krajičkom oka opažam.... Ma jasno cice... i oči i osmjeh. Još samo 2 metra....

    Otok Mombasa


    Taksi me vozi kroz poznata mjesta Bombolulu, Bamburi, Saga i konačno Shanzu.
    Ulazimo u malu kuću ispred koje sjede ljudi obliveni znojem. Djeca viču i natjeravaju nekakvu krpenjaču. Za trenutak zastanu i pogledaju novu atrakciju. Pozdrave i odjure obavjestiti ostale.
    Izuvam cipele nakon skoro 24 sata. Osjećaj je baš predivan. Nakon kratkog odmora idemo do Nakumatta.
    Vani piči jarko sunce, a ja u dugim rukavima. Tijelo još nije shvatilo da mu je vruće. Još se niti znojiti nije odlučilo. Natrpavši prtljažnik vraćamo se doma. Nakon večere odosmo na zasluženi odmor.

    * * *


    Budimo se oko 8 sati. Planovi su odlazak na plažu i večernji izlazak. Kupnja par sitnica u gradu i dogovaranje izleta.
    U gradu kupujemo „Safaricom“ SIM karicu, meni „Bata“ gumene natikače, plinsko kuhalo i gledamo nekakvu sjedaću garnituru. Po povratku Lilly mi spominje nekakav posjet njenim prijateljima iz Tanzanije koji žive na sat vremena matatuom od Mombase.
    Dogovoreno.
    Planovi su nakon toga put u Malindi, Ukundu i tko zna kuda još...

    Malindi


    Kilifi


    Mombasa sa okolicom


    Ukunda


    Navečer svratimo do bara sa kongoanskom glazbom koja je nekoć svirala uživo, a sada ju gledamo a malim ekranima. Kenijci na drugom TV-u gledaju Premier ligu i igraju biljar.
    Pijuckamo baš poput njih svoje sokove na slamčicu i uživamo.

    * * *


    Danas bi trebali otići u taj Mariakani i obići prijatelje moje drage. Par stvari prije samog puta. Isti su muslimani i dobro bi bilo iz kulture da se malo „pajsam“ u dugim hlaćama Ajde dobro.
    Vozamo se amo tamo ne bismo li uhvatili matatu za Likoni, a nakon njega drugi koji ide do Voi-ja i staje u Mariakaniju.

    Mariakani


    Nakon 45 minuta vožnje pitam se jesam li se baš spremio za boravak na +40 C cijeli dan. Na stanici bi nas trebao čekati Bob i još saznajem da ću vrlo vjerojatno biti jedini bijelac u krugu od 40 km.
    Silazimo na nekakvoj prašnjavoj stanici i krećemo pješice preko sela do kuće. Ljudi se čudom čude koji je k.... tom mizunguu da se mota po ovakvim zabitima. Selo je površinom veliko poput naših gradova i prema nekim predviđanjima ima oko 500 tisuća žitelja. Ne bi se te brojke posramili niti glavni gradovi nekih zemalja.
    Lilly provjerava smjer vjetra i odlučuje se da trebamo skrenuti desno.
    Ma bilo kuda samo me miči sa tog sunca

    Ispred kuće sjede žene i djeca i kimanjem nam daju do znanja da su nas vidjele i da nas muški očekuju. Ulazimo u neku vrstu poluotvorene sobe i sjedamo. Dečki odoše po miraa-u i žvake.
    Vele da ih žvakanje gorkih grančica opušta i pomaže im da se manje znoje.
    Nude i mene no nakon prošlog neugodnog iskustva ovaj ću put preskočiti „taj užitak“.
    Radije se znojim.
    Postalo je prevruće. Bježimo u hlad k ženama i djeci. Iznose i stol te nakon kratkog vremena žene donose pilao i ljuti sos. Od silne vrućine i znojenja osjećam glad i slabost.
    Dakle da se bacimo na posao
    Kak' to fino miriše.
    Objašnjavaju mi da je to njihovo tradicionalno jelo i da se stavlja začin zvan iliki te da oni uvijek jedu rukama i da ako hoću mogu probati.
    K'o da malo djete pitaš hoće li se valjati u blatu
    Pokušavam napraviti kuglice poput njih i nekako uspijem složiti čunjić te ga brzim zamahom ubaciti u usta. Onaj ljuti sos tjera suze na oči. Ali dobro je to što pomogle sljepiti rižu i modeliranje je puno lakše.
    Unutra je još krumpir i piletina.
    Nakon objeda operem ruke i bacimo se na muške razgovore. Nogomet, politika te im pričam ponešto o Hrvatskoj.
    Vrijeme brzo prođe i na rastanku mi vele da se nadaju još ponekom susretu i da mogu prenočiti kod njih idući put kad dođem.

    * * *


    Lilly se zabavlja žvakanjem preostale miraa-e, a ja gledanjem cura koje se dotjerane za večernji izlazak počinju pojavljivati sa svih strana. U gradu pravi krkljanac. Naš matatu ima jedno ispravno dugo svjetlo i trubi svima da mu se maknu ak' im se još živi.
    Stižemo u Shanzu iza 21 h mrtvi umorni, stoput preznojeni, spremni za pakiranje i nove putešestvije.

    - 19:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


    View My Stats

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se