Kenya in my heart

Swahili

Točnije kiswahili. Jezik nastao mješanjem arapskog i bantu jezika. Barem tako kažu. Nitko od ljudi s kojima sam razgovarao ne zna koje su riječi iz kojeg dijela (arapske ili originalno iz bantu jezika) no obzirom da je samo ljudima koji žive uz obalu to i materinji jezik i da se u Keniji može čuti desetke drugih jezika i narječja nisam ih time previše zamarao.
Najveći dio naučio sam od svog učitelja Otiena i u slušanju Kassima i njegovih poznanika kako pričaju te ga kasnije pitao što pojedina riječ ili fraza znači.
One osnovne sam svladao za jedno popodne, dobro brusio sam izgovor, no svatko me mogao razumijeti u vrlo kratkom vremenu.

Bilo mi je malo teže shvatiti njihovo računanje vremena i gledanja na sat. Naime Kenija ima 12 sati dana i 12 sati noći (ekvator). Dan počinje u 6:00 i završava u 18:00. Kad pitate kenijca koliko je sati u recimo 7:00 on vam odgovara da je "Saa moja". Prema donjoj tablici to bi bilo 1 sat.
Zamislite si naprimjer (meni je tako bilo najlakše) da se na mjestu broja 12 na satu nalazi broj 6 i obrnuto.

* * *

Spremanje, odnosno raspremanje stvari i prisjećanje na kupovine odnosno ljude od kojih je kupljeno. Pojam suvenir u punom smislu dolazi do izražaja kad te jedna mala figurica može povezati sa toliko puno mirisa, osjećaja i događaja.
Naprimjer ovaj nosorog me podsjetio da moram poslati pismo od Rafaela (mladića pomalo čudnog imena za afrikance) kojeg sam susreo u hangaru negdje u Voiju.

Nosorog od malahita

Na Kassimovu obitelj podjeća me ova antilopa. Svaki put kad osjetim taj hladni kamen sjetim se ručka i držanja u naručju njegova sinčića. Nadam se da ćemo se ponovo sresti.

Antilopa (poklon od Kassimove žene)

A da i obitelj slonova je ostala kod mene. Istina podsjeća me na one ljude koji od drveta rade čuda no i na Red Elephant i one svirače i lekciju koju ne želim zaboraviti.

Obitelj slonova od ebanovine

Tata slon na svom mjestu

* * *

I tako sad treba brojati dane do nekog ponovnog odlaska. Nadam se skorog. Najkasnije do rođendana u ožujku iduće godine, no ako bude prilike možda i prije. Želio bih vidjeti više, saznati više i uživati u toj ljepoti još barem jednom.
Strpljen - spašen.

- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kwa heri Kenya

Nažalost svemu lijepome dođe kraj.
No nije ovo nastavak nekakve srcedrapateljske priče već samo zatvaranje jednog poglavlja i nada u otvaranje novih. Još uzbudljivijih i prepunih Kenije i njezinih ljepota.
Jučer mi je Kassim, kojeg usput budi rečeno nisam vidio već danima, rekao da suvenire mogu naručiti kod njegovih prijatelja. Odveo me, preko buša, do nekakve nadstrešnice koja je valjda trebala glumiti radionicu i izložbenu prostoriju, i upoznao sa svojim prijateljima.
Zaželio sam si suvenir koji nije običan a opet na prvi pogled iz njega se vidi Kenija. Dobro možda sam još uvijek pod dojmom one slonice sa mladuncem, no što bi me moglo bolje podsjetiti na Keniju od slonova. Obitelji slonova.
Želim tatu slona, mamu slonicu i malog "temboli"-ja i to od ebanovine ili tikovine.
Dogovorili smo se da danas dodjem po njih i cijena je nekakvih 1000 KSH. Obzirom da je ebanovina dosta tvrda i izdržljiva te na dobrom glasu kao visokokvalitetna ovakva cijena nije previsoka.

* * *

Jasno da me Kassim i danas vodi tamo i nije mu bilo teško. Nakon što pokupimo suvenire pozvao me kod njega da se pozdravim sa njegovom suprugom i djecom.
Tek što smo stigli njegov prijatelj drvorezbač donosi moju slonovsku obitelj umotanu u nekakvu krpu. Vadi ih pažljivo i poreda ih pred mene. Pokazuje mi kako ću im namjestiti kljove kad ih budem slagao kod kuće.
"To sam napravio odvojeno da se ne slomi kod transporta"- veli.
U taj čas na drugom "štandu" vidim krokodila, također od ebanovine. Cijena 800 KSH. Vadim novčanicu od 1000 KSH i brzo shvatim da sam jedini kupac tog jutra. Za ostatak od 200 KSH izabirem slonicu i slonića, u jednom komadu, od tikovine.
E sad sam valjda kupio suvenir za sve koji su mi pali na pamet.

Drvorezbači

Dogovorili smo se da odnesem svoj ulov u hotelsku sobu i da se nađemo ispred ulaza. Idemo do njega doma, kao i obično matatuom.
Po izlasku iz vozila iskočim u prašinu i poput domoroca pokazujem put do Kassimove kuće. On me samo gleda i smije se.
"Pa ti se ovdje osjećaš k'o doma"
I bolje prijatelju. Puuuuno bolje.
Umjesto riječi samo mu uzvartih osmjehom.
Kupili smo namirnica na obližnjem štandu i u desetak minuta krivudavim puteljcima između zgrada i kućeraka dolazimo do njegove kućice u cvijeću. Tek što smo ušli u dvorište pozove suprugu. Ova nam priđe, uzme vrećice i odnese ih unutra. Uđosmo za njom.
Sjednem na klupicu i gledam po prostoriji kao da želim čim više od ovoga ponijeti sa sobom.
Upijam mirise i dječji smijeh koji dopire izvana.
U taj čas iz susjedne prostorije dolazi Kassimova supruga i donosi zamotuljak te mi ga pruža i govori mi vrlo tihim glasom da je jako zahvalna što sam im u proteklih par tjedana pomogao i da želi da ovo uzmem kao uspomenu na njih.
Jasno Kassim mi je većinu trebao prevesti, jer moj swahili ipak nije na razini razgovora, tek za sporazumijevanje.
Odmotam i ugledam antilopu od nekakvog crvenog kamena. Obzirom da znam razinu bijede u kojoj žive pokušavam se sjetiti što bih im mogao reči kao zahvalnost za ovo. Nakraju je ispalo samo
"Ashante sana."
I mislim da je bilo dovoljno. Očima smo si sve rekli.

* * *

Rastanak je bio kratak. Samo me otpratio do matatua. Grlo se steglo i ništa nisam rekao. Mahnuh samo.
Nadam se da ćemo se opet sresti.
Vratio sam se u hotel. Ostaje mi još samo pronaći Otiena i Kadengea. Od svoje prijateljice ću se oprostiti navečer možda u Safari Innu ili kod Karla.
Od šest safarija koje sam prvog dana bukirao bio sam na njih tri. Dobro na jednog sam zakasnio, no preostala dva nisam niti pokušao odraditi.
Možda bi mi trebalo biti žao što sam besplatne safarije olako propustio, a možda opet ono što sam dobio zauzvrat nije za usporedbu sa organiziranim safarijima. Bilo kako bilo kupio sam par razglednica, mjesta o kojima je u izletima bilo riječi tek toliko da vidim što sam propustio.

Fort Jesus

Ovo je trebalo obići onaj dan kad sam išao u South Coast. Nekakva tvrđava gdje su valjda dovodili robove za prodaju. Zanimljivo no možda drugom prilikom.
Usput smo trebali vidjeti i one poznate kljove koje idu s jedne strane ulice na drugu.
Zanimljivo bi bilo prošetati arapskim dijelom Mombase, no čisto sumnjam da je itko od safarista to stvarno i napravio. Uglavnom se sve odvija iz busa i fotografira se iza stakla ili oni hrabriji odškrinu prozor i osjete malo prave Afrike.

Mombasa - stari dio

Moram ponoviti iako je lijepo vidjeti, a pogotovo besplatne stvari, svoj boravak ovdje ne bih mijenjao niti najmanje. Jedino što bih promijenio je duljina boravka i možda ona prva 2 dana kad sam bio u strahu od svega i svačega.
Evo nađoh i razglednicu sa onim besplatnim ferryjem u Likoniju. Gužva o kojoj sam pisao se nažalost ne vidi iz ovog kuta to svakako budi uspomene.

Likoni ferry

I još par mjesta odnosno Nyalija i vila ljudi koji se uopće ne ponašaju Afrički i žive u nekom svom svijetu. Da li ih siromaštvo koje se vidi na svakom koraku dira ili ne, pojma nemam, no da žive u bajkovitom svijetu i da bi se jednog dana možda rado i sam preselio u jedno od ovih zdanja.... hm

Afrički vrt

Ville

* * *

Popodne sam se još konačno otišao okupati u Indijski ocean. Nisam se mogao načuditi koliko je topao. Vele negdje između 27 i 29 stupnjeva. A nerijetko i više. Tako dobro posoljen otišao sam u sobu i samo navukao košulju. Nisam se trudio čak niti ugurati je u hlaće. Želim se opustiti i do zadnje minute svog boravka ovdje iskoristiti vrijeme na interesantnije stvari.
Topao zrak i miris Afrike napunili su mi nosnice.
Obećanja su dana.
"Ako Bog da vidjeti ćemo se za tvoj rođendan"
I raspitati ću se za papire da dođeš u Hrvatsku.
Nisam htio više ništa obećavati jer i ovo je dosta posla. Ne volim ne održati obećanje i čini mi se da bi sve preko ovoga bilo precjenjivanje samoga sebe.
Ono što nosim doma u Hrvatsku osim drveta i kamena u svom ruksaku i mnoštva slika, promijenilo me iz korijena. Znam da mi tamo doma mnogi neće vjerovati, no koga briga. Znam da će mi mnogi reči da su moje riječi i obećanja samo puke iluzije i prolazna stvar, no i za to me nije briga.
Afrika i Kenija odsada žive u meni i sve dok to ne prekine sila koja je jača, puno jača od ljudske, tamo će i ostati.

- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Red Elephant

Prelazimo preko vrlo bučnih mostova. Napravljenih od čeličnih cijevi koje su postavljene preko cijele površine. Buku stvara to što su nepričvršćene jedna za drugu i još se k tome i mogu vrtjeti.
Vodič nam objašnjava da je to zaštita od radoznalih slonova koji vole tumarati ovuda. Još nam pokazuje prema gore (iznad mosta) gdje vise nekakve žice. Podsjeća me na one gumaste trake koje se stavljaju na aute da odvode statički elektricitet ili štoliveć.
Funkcija ovih žica je upravo takva. Noću kroz njih teče struja i slon koji neoprezno zakači žicu bude dobrano poškakljan i upozoren da se okrene i vrati od kuda je došao.
Prema visini na kojoj su žice postavljene jasno mi je da je to samo za veeelikeee slonove tate i mame, a ne za one malene neposlušne sloniće koji slučajno tuda mogu naići. Njih vjerojatno već i sama buka cijevi prestraši dovoljno da se sakriju mami pod trbuh.

* * *

Vozimo se prema nekakvoj bari i već iz daleka vidim da tamo ima života.
Znači nisu nas preveslali ovaj puta.
Sad mi postaje jasno što znači crveni slonovi. Ovi se poput većine slonova vole polijevati blatnom vodom ili prašinom no izbor im je sužen na crvenu zemlju pa se nakon što izađu iz blatne kupke i posuše se mogu podićiti jedinstvenom bojom u afričkom svijetu slonova.

Maskiranje slonova

Vidim da su i oni na trenutak stali sa svojom kupkom i gledaju nas. Tamo je cijela jedna obitelj. Okrećemo se i vozač veli da ne idemo dalje tim smjerom jer se moramo na vrijeme vratiti zbog ručka.
Nismo se vozili daleko kad još jedna slonovska obitelj, taman usred marende ili slonovskog ručka, bane pred naše objektive. Ovi nisu udaljeni niti 20 metara od nas. Ima tu svih dobnih skupina no najzanimljivija nam je jedna ženka sa mladuncem.
Mislim da naša oduševljenost njom i slonićem nije i njezina. Vidim da maše ušima i djeluje poprilično nervozno. Motor ne gasimo i krećemo se polako pripremljeni za dodavanje gasa i na najmanji znak kretanja slonice prema nama.
Mali slonić kao da je odlučio popiti još koju litricu maminih živaca. Kreće se prema nama i kao da nam hoće pokazati "Gledajte me kak' sam jak"
počinje surlicom savijati nekakvu grančicu u obližnjem žbunju.
Ovo je bilo previše za mamu slonicu. Napravila je par brzih koraka prema kombiju pa mahnula ušima. Slonić ju uopće ne doživljava.
"Ma daj mama pusti me malo na miru."
Još par koraka i našla se do slonića. Gurnula ga je lagano u stranu i stala između nas i njega. Onaj žbunić je, kao da nam pokazuje "Evo vidjeli ste mladunca, a sada evo kaj ja mogu napraviti s time", raskupusala i slomila sve grane i grančice.
Mislim da je to trebalo biti dosta no izgleda da nam je odluka i njeno sprovođenje bilo u raskoraku sa njenim željama.
Sad je dosta. Krenula je na put kojime smo se vozili i polako prema nama. na kojih pet metara od nas još jednom zastane....
Sad smo i mi shvatili da ovdje više nismo poželjni.
Vozi dalje..

Slonica

Nedaleko od mjesta sa bjesnom slonicom naletili smo na jednog slona u ratnim bojama. Očito mužjak jer je bio sam i uopće nije imao namjeru bježati.
Čini mi se da samo stoji tamo i čeka da sunce sasuši blato i oboji ga. A onda tko zna koji su mu planovi.
Možda se lokalne slonice pale na te crveno obojane mužjake ili se priprema kakva utakmica protiv slonova s one strane parka.
Kako god...
Svo ovo maskiranje neće mu pomoći da nas slijedi jednom kada pređemo most.

Slon swahili Tembo ili Ndovu

* * *

Vraćamo se malo drugačijom rutom od one kojom smo ovdje došli. Usred gustiša i drveća nalazi se restoran. Tako su nam barem rekli.
Malo sam skeptičan glede akomodacije usred ničega. Znam da je Ngulia isto tako bilo iznenađenje nakon ne baš prevelikih očekivanja no može li se dvaput ponoviti isto.
Parkirali smo se i podigli oblak prašine. Istina ovdje je nekakva zgrada sa velikim afričkim krovom od palminog lišća no pogled i okruženje nisu baš reprezentativni, na prvi pogled.
Sva sreća da sam i drugi puta pogledao, malo nakon što se prašina slegla.
U sredini lodgea se nalazi velika skulptura slona obojanog crvenom bojom ili je možda cijeli od crvenog blata. Par bivoljih lubanja poslaganih uokolo kao držači za cvijeće.
Rascvjetana Afrika i mlada drvca banana. Mislim da je većina toga ovdje prisilno posađena čisto da se malo oboji dan. No vidi se da se vodi briga o bilju i nadam se da će i nama posvetiti isto toliko pažnje.

Cvijeće

Ulazimo u restoran i sjedamo u nekakve fotelje od pruća sa leopardovskim dezenom. Ručak još nije poslužen pa nas konobar moli da se strpimo još par minuta dok oni ne postave stolove i poslužimo se pićem. Ananas i naranča sokovi.
Baš me osvježiše. Ispred terase na kojoj se poslužuje ručak nalazi se mali podij sa instrumentima. Bubnjeve (tabla) poznajem iz indijskih filmova, ona dva velika bunja sam isto viđavao u filmovima, ksilofon - mislim da se ako zovu one drvene pločice po kojima se lupka batićima i nekakva tambura sa unatrag zavrnutim vrhom.
Valjda nekakva izložba.
Pomislih i kao da su me htjeli razuvjeriti do instrumenata dolaze četiri muškarca u odjeći od palminog lišća i kože. Svaki sjedne pored jednog od instrumenata i postane mi jasno da ću imati i malo muzike uz ručak.
Nakon par probnih taktova počne nekakva lagana melodija. Više kao davanje ritma onim konobarima da konačno završe sa pripremom stolova i posluže jelo.
Sjedoh na mjesto do ruba terase odakle se pruža pogled na gustiš i žbunje. Tek što je hrana poslužena muzika postane malo ozbiljnija. Iako nisam razumio niti riječi činilo mi se da se pjeva o nekakvom događaju iz obiteljskog života. Jedan od pjevača - svirača pokušao je glasom u pjesmi dočarati plač djeteta.
Male bebe koja je valjda, zaključujući po dužini pjesme, postala netko i nešto u afričkim okvirima.
Opijen tim zvukovma počinjem se polako - nerado ali ipak počinjem - prisjećati svijeta iz kojega sam došao i u koji ću se uskoro morati vratiti. Tako zamišljenome pogled mi počne lutati okolicom tražeči nešto za što bi se valjda mogao uhvatiti i pokušati ostati.
Do stola dolazi jedan od konobara i nakon pitanja je li sve u redu nauči me još jednu od afričkih (zen) mudrosti.
"Vidim da niste ovdje prisutni u potpunosti. Gdje ste odlutali?"
"Pa uskoro se vraćam doma pa sam malo tužan"
"Zašto onda ne uživate ovdje dok ste ovdje u potpunosti - i duhom i tijelom!?"
Ovo me je pomalo zaboljelo no opet istina valjda i treba boljeti.
Ručak se približio kraju. Naši svirači odluče zasvirati koju po željama. Nitko se baš ne može prisjetiti niti jedne pjesme sa lokalnih top lista. Valjda su i sami shvatili da smo neznalice pa nas počaste još dvjema pjesmama po svom izboru.
Nakon toga polako se udaljiše u kut gdje ih je čekala hrana.
Još uvijek me bole one riječi i odlučih prošetati malo.... Ponekad malo zraka pročisti glavu

* * *

Izađem na suncem obasjanu terasu i odlučim malo prošnjofati oko lodgea. Neću predaleko mada me mnogo toga još privlači. Nažalost moj film prima samo 36 slika, a meni ih pred oči svaku minutu dolazi na stotine.
Najradije bih odnio malo zemlje i bilja u svoju sobu. No falilo bi mi nebo, mirisi i zvukovi. Afriku ipak, na neko vrijeme nadam se, treba ostaviti u Africi.
Ono najbolje iz nje treba odnijeti u srcu.

Oko "Red Elephant"-a

Približim se nekakvom čudno oblikovanom žbunu. Nekakav strah ili nelagoda prožme me cijelog. Pa ovdje sam usred parka sa svakojakom živinama i palo mi je na pamet ovako besciljno lutati. Možda posramljen ovom mišlju ili čisto tjeran prkosom - pa ipak sam nekaj valjda već trebao naučiti u ovih par tjedana ovdje, uđoh u onaj žbun kroz rupu oblikovanu poput vratiju. Unutra je samo stablo. Poprilično je mračno tako da me ništa nije moglo natjerati ostati u ovoj prirodnoj tvorevini iduću minutu.
Najbolje da se vratim. Mislim da ćemo uskoro natrag u resort.

Sklonište

Taman sam došao kad su se počeli skupljati moji današnji suputnici. Pozdravismo se sa svima...
Kwa heri.

* * *

Nakratko sam još pokušavao gledati što se događa oko mene, a onda me san polako odvukao u svoj zagrljaj. Nekako sam se sklupčao na sjedalu i omotao se prslukom. Šešir sam stavio preko očiju......
Probudilo me glasno razgovaranje ljudi i otvaranje vrata na kombiju. Stigli smo u onaj hangar.
Ajoj, pa da, pismo.
Izlazim van i nakon par minuta srećem onog mladića sa pismom u ruci.
"Jambo"
"Ej. Jesi li ga uspio napisati u samo par sati"
Pruža mi pismo u kuverti i napisanom adresom. Okrećem adresu čisto da vidim gdje putuje. Nekakvo turističko naselje !?
Ime i prezime uopće ne zvuče hrvatski. Nekako mi je bilo teško pitati ga kako je izgledala ta hrvatica čudnog imena i prezimena. Nešto mi tu smrdi.
Ma tko sam ja uopće da o tome sudim. Na kraju krajeva obećao sam odnijeti pismo pa ću to i napraviti. Poslati ću ga na ovu adresu i točka.
Očito zadovoljan što je obavio dogovoreno pozove me u hangar te mi veli da će mi dati popust.
OK. Pitam za onog nosoroga od malahita.
"Reci mi koliko bi mi ti za njega platio?"
Rekoh 750 KSH. Dodam još 200 i nosorog je moj.
Mislim da je to bio dobar suvenirski dan.
Pozdravismo se i ukracam se u kombi. Mahnuh mu rukom...
Za nekoliko sati smo u resortu. Preostaje mi još jedino pobrinuti se za suvenire za sebe i pozdraviti se sa svim novostečenim prijateljima. Kassimom, Otienom, Kadengeom, Alphonsom i .....
Kad se okrenem u vrijeme prije par tjedana mogu jedino biti radostan što sam onaj dan u agenciji u Zagrebu bio dovoljno zbunjen i neodlučan i izabrao Keniju, a ne neku od poznatijih europskih destinacija.
No još sam tu - i ponašati ću se baš onako kako sam danas naučio.
"Kad si negdje, budi tamo sto posto duhom i tjelom"

- 19:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Tsavo East - safari

Nisam siguran da bih se mogao zakleti da znam točno vrijeme kad sam otišao spavati. No znam prema vodenonjskom zijevanju da je bilo vrlo, vrlo kasno.
A k tome sada je 5:30 ujutro.
Pripreme za moj drugi safari su u punom jeku.
Ako se traženje dodatnog para čarapa i košulje može tako nazvati.
Idemo na drugu stranu ceste prema Nairobiju, odnosno željezničke pruge, u najveći kenijski nacionalni park Tsavo East. Fotić je napunjen, dodatni film je također ubačen u ruksak. Idem nešto pojesti prije puta. Vele da trebamo krenuti čim ranije kako bismo stigli do pojila negdje istovremeno sa ostatkom faune.
Putem do restorana udahnem još nekoliko puta duboko. Možda bih putem do tamo mogao i odspavati malo...

* * *

Jutrošnji apetit mi nije dopustio uzimanje dodatnih kalorija za put. Izgleda da su mi pive, kolači i sokovi još uvijek u krvotoku.
U kombi bus ulazim i sjedam na sjedalo straga u nadi da neće biti popunjeno i da ću se možda malo ispružiti.
Samo se ti nadaj.
Ulaze dvije obitelji sa dvoje i troje djece. Puni smo ko šipak. Zaboravi spavanje.
Idemo istom cestom preko grada koji je u ove sitne sate već poprilično nakrcan. Nije niti čudo. Pa svako normalan želi čim više posla napraviti prije izlaska sunca i početka žege. A prema ovome što vidim na nebu moglo bi biti vruće i sparno i svakojako.
Slike poznatih dijelova , pekare, plantaža sisala i banana, nekakvih hala prolaze pored nas. Neizbježni kamioni pretovareni i hrđavi, koji kloparaju kao da će se svaki čas raspasti u sastavne dijelove. Željeznička pruga koja ne ulijeva povjerenje da je sigurna za transport.
Nakon kojih sat vremena stižemo do onog hangara sa suvenirima. Nemam pojma što ljude tjera da izlaze van svaki puta kad se vozilo zaustavi no kud svi tud i ja. Odoh protegnuti noge. Tek što sam zakoračio van dočeka me poznato lice.
"Jednom smo se pogađali za nekakve suvenire" - veli.
Pita me odakle sam i na moje čuđenje veli mi da ima djevojku u Hrvatskoj.
"Ma daj."
Znači dolaze ovdje Hrvati i češće nego bi se moglo zaključiti iz mog primjera.
"Htio bih joj poslati pismo no znaš nemam za marku."
"Nema problema ja ga mogu osobno odnijeti tamo."
Ionako mi neće biti prvi puta da se igram poštara.
Oduševljen je idejom i veli mi da zna da ćemo se na povratku opet zaustaviti ovdje i da će pismo biti spremno.
"OK. Drago mi je da mogu pomoći"
Ah ta ljubav.

* * *

Ukrcali smo se i vozač veli još pola sata do ulaza u park. Danas nas voze dva mladića od kojih jedan priča dobar engleski i pokazuje poprilično veliko znanje i spremnost da informira svakoga tko želi informaciju.
Stigli smo pred vrata. I vidi čuda ista onakva vrata sa dva nosoroga okrenuta jedan prema drugome. Nadam se da nismo pogriješili park.
Do nas dolaze čuvar parka i još jedan s njim koji u rukama nosi šešire. Čim su stigli prvi uzme pregledavati dokumenta a drugi natakne šešire na glavu skoro svima do prozora.
Ohoho, pa ovi nas časte safari šeširima sa oznakom parka sa strane.
Da nebi !
Nakon što smo dobili papire ovaj drugi nam veli 500 KSH po šeširu.
Znači ovaj trik i u Africi pokušavaju prodati. E nećeš.
"Hvala ali ovakav sam vidio u shopovima po 250 KSH."
Okrene se malo uvrijeđen. Vidjevši da bi laki novci stvarno mogli otići vrati se do prozora.
"Hajde onda za 350. Imam veliku obitelj"
Hajde nek te voda nosi.
Ušli smo i vidim da nismo jedini. Oblačići prašine dižu se ispred nas i sa strane. Safari može početi.
Nismo se trebali dugo voziti do pojila. Ustvari velikog jezera u kojem plivaju vodenkonji. Životinje se samo izmjenjuju. I to još dolaze u grupama.

Slonovi idu piti

Gazde pojila se lagano približavaju. Ko je pio pio je. Sada se svi polako miču od obale. Cijela jedna obitelj sa nekoliko mladunaca ide na jutarnji čaj sa okusom vodenkonja.
Ispred i odostraga krda nalaze se najveći primjerci. Ovaj odostraga je pravi stražar je se povremeno okreće i gleda ima li netko išta protiv da oni dođu do vode.
"Možda bih ja imao nešto protiv "- kašljucne vodenkonj i zaroni brže-bolje dublje u vodu.
Nakon što su stigli skoro do sredine vidljive obale jezera stadoše te kao pravi baletani svi u isti čas okrenuše guzice pema nama i zarone surle u vodu.
"Joj kak je fina i friška" - prostenje jedan od mladunaca
Glok, glok, srk.

Fina voda

Dobro sad mi je želja ispunjena. Vidio sam nešto veće i afričkije od bivola ili zebre. Žirafe mi djeluju nekak prepitomo da bi ih smatrao trofejima u svom fotoalbumu. Možda najljupkijim trofejem - da to sigurno.
Sada mi još samo fale mačke.
Krećem u potragu za slikama lavova, geparda i leoparda. Nakon nekih par minuta fokusiranja i traženja do vozača dopire glas da su na nekom dijelu parka lavovi imali uspješan lov. Krećemo.
Koliko god sam bio uvjeren da mi ovaj puta dobre slike neće izmaknuti, lavovi nisu bili istog mišljenja. Odvukli su svoj plijen u nekakav gustiš do kojega se kombijem ne može.
Vozač nam je pokazivao i smjer u kojem se navodno povremeno vidi žuto smeđe krzno. Koliko god se trudio izoštriti sliku, zoomirati i naći pravi kut. Ništa od svega nije urodilo plodom.
Na kraju sam se morao zadovoljiti ovim ljepotanom koji je baš pozirao.

Vodeni jelen

Ili bi to ime ipak trebalo prevesti nekako drugačije prim.pr. od water buck.
Još sam povremeno pokušao, makar u svojoj glavi stvoriti situaciju gdje se vide lavovi. Nisam baš sto posto siguran da i ostali nisu čuli moje misli jer su me samo pogledavali.
Evo ih tamo, povikao bih u svojoj glavi. Tamo, tamo. Pokazao bih im rukom.
No od svega toga nije bilo ništa što bi se moglo i stvarno uslikati.

* * *

Skrenuli smo prema drveću i rijeci. Ušli smo u hlad nekakvog ogromnog drveta i vidim da su ovdje još nekoliko vozila i par šatora. Valjda čuvari parka ili pravi avanturisti.
Rijeka je kao i većina ostalih koje sam vidio u Keniji u ovo doba bila sve samo ne ono što bi se moglo nazvati rijekom. Pet metara duboki kanjon od stvrdnute sasušene crvene zemlje i mali potočić na njegovom dnu. Sva sreća ovim životinjama je lagano stići do onog jezera pa se ne moraju ovuda pentrati.
Vele nam da ćemo sada ići prema dijelu parka u kojem su tzv. crveni slonovi. A nakon toga na ručak u restoran "Red elephant".
Vraćamo se istim putem od rijeke i skrećemo prema otvorenijem dijelu parka.
Kako li je spavati u šatoru kad znaš da se ovakvi šetkaju uokolo i još te gledaju bez i jedne trunke straha.

Pavijan u kampu

Odustao sam od zamišljanja slika i odlučio sam uzeti samo ono što je stvarnim okom vidljivo. Uokolo se krajolik podosta promijenio. Naziru se brda i gustiši nema životinja, barem ne u našoj blizini.
Sasušena trava i drveće daju nam do znanja da je ovdje tlo dobro jedino za brzo prijeći preko njega i ne osvrnuti se do prvih kiša.
Suputnici su umjesto na životinje fotoaparate uperili jedni prema drugima. Sve se mora uslikati.
Polako se atmofera pretvara u dječju-obiteljsku i nekako mi se čini da mi to nije mrsko. Nažalost večina djece su njemci pa mi je teže s njima uspostaviti kontakt.
Okrećem se prirodi. Penjem se na sjedalo i kroz otvor na krovu, držeći se jednom rukom za željeznu šipku, pokušavam naći nešto za uslikati.
Evo naprimjer ono drvo tamo. Izgleda tako samotno i jadno.

Suho drvo

A opet mi se čini i da prkosi suncu i vremenskim uvjetima. I ne cendra zbog svoje zle sudbine da je baš ovdje izraslo a ne na primjer u kongoanskoj prašumi. Mogao bih ponešto i naučiti od njega.
Neka vrsta afričke zen lekcije. Obzirom da sam u ovih dva tjedna vidio i čuo puno više smijeha nego u svom gradu u zadnjih 5 godina puno bi se toga još moglo ovdje naučiti, samo ako su srce i um otvoreni.
Vrijedi pokušati...... Mislim da mi je i ova misao novo stečeno zen učenje.

* * *

Skrenuli smo dublje prema onim brdima i prelazimo preko mostića. Zaustavljamo se pored afričke inačice božičnog drvca. Okičenog gnjezdima i umjesto ovaca i jaslica ispod njega vidimo par antilopa. Ova sa crno bijelim prugama je dosta rijetka, barem nam tako vodič objašnjava i pravi smo sretnici uslikati je ovdje.

Kudu antilopa

Hajde da se i meni jednom dogodi nešto što nije svakodnevno.
A sada idemo upoznati te čuvene crvene slonove. Nadam se samo da ne žive u crvenom žbunju koje cvate crvenim cvjetovima.....
No na to sam se već trebao naviknuti.... poučen dosadašnjim iskustvom....

- 17:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Kenya in my heart

Opis bloga

Linkovi

Kog to još zanima Kenija

Postovi

Swahili

Kwa heri Kenya

Red Elephant

Tsavo East - safari

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31