Kenya in my heart

Kenya in my heart

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Putopis i fotografije iz Kenije

Za lakše snalaženje:



ili

Karta Kenije

Linkovi
Blog.hr

Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kog to još zanima Kenija
Statistika :


Click Here

Postovi
ZIMOVANJE U KENIJI
  • Zašto Kenija

  • Prvo buđenje

  • Ali vani je opasno

  • Bamburi park

  • Afrički ručak

  • Shanzu Tour

  • Pripreme za prvi pravi SAFARI

  • Kimana-Zebra safari

    Maasai selo

    Savana

    Kilimanjaro

    Ngulia Lodge

  • South Coast

  • Diani Beach

  • Tsavo East - safari

  • Red Elephant

  • Kwa heri Kenya


  • FROM KENYA WITH LOVE
  • Konačno "On the road again"

  • Malindi

  • Vasco Da Gama

  • Star Dust

  • Silversand

  • Green green grass of home

  • Lake Victoria

  • Hippo Buck

  • Homa Bay

  • Luo ručak

  • Bye Luo Land

  • Africasong

  • Jedrenje

  • Pustinjske lađe

  • Oriti

  • Dholuo


  • Diani Beach

    Lagano uljuljkani u to da smo na ovoj ogromnoj plaži potpuno sami, barem neko vrijeme nismo vidjeli niti čuli ikoga, izvalimo se na suncu.
    Malo mi je bilo čudno da se ova crnkinja sunča no valjda je htjela biti solidarna sa mizunguom koji se peče te je glumila da joj to godi.
    Nisam mogao izdržati a da ne pitam
    "Kaj vas crnce sunce ne može opeći?"
    "Pa i ne baš. Osim ako smo na podnevnom suncu i još ostanemo predugo onda nas koža malo zateže"
    "Čuj nešto sam razmišljao!?"
    "O čemu"
    Istina nisam siguran da li sam baš zapravo razmišljao ili je jezik preuzeo kontrolu. Opet.
    "Bi li htjela doći u Europu?"
    "Da naravno" - lice joj se ozarilo.
    Pred oči mi dođoše svi mogući i nemogući problemi koje sam si ovim pitanjem natovario na glavu. Baš mi je ovo trebalo.
    "Kada?" - nastavila je na moju nesreću.
    "Pa ovaj dogodine. Kad prođe zima u Europi. Ali ako bi slučajno bilo ikakvih problema onda možda ja dođem ovdje"
    "Može i tako"
    Malo sam se izvukao. Barem mi se učinilo.

    * * *

    Da naše samovanje ne bi predugo potrajalo pobrinule su se grupe trgovaca koji su jedan po jedan počele stizati do nas i nuditi nam razne privjeske, narukvice sa obojenim kuglicama, ogrlice sa drvorezbarijama i kange svih boja i veličina.
    Izgleda da se iza onog skupa palmi nalazi cijela tržnica, dobro skrivena od objektiva mog fotića. Očito su nas vidjeli još prilikom dolaska no nisu nas htjeli otjerati odmah. Dali su nam priliku da se raskomotimo i umislimo da je plaža samo naša.
    "Ne hvala. Ne treba nam ništa" - bio je naš najčešći odgovor.
    I tako jedan po jedan nastaviše svraćati i dosadilo nam to.
    Sva sreća memorija moje pratilje još valja. Sjetila se da sam je jednom pitao kakvog je okusa onda ono što se originalno nalazi u kokosu. Dogovorili smo se da idući trgovac koji dođe može zaraditi jedino ako donese kokose.
    Nismo dugo čekali. Pojavio se i nakon našeg odbijanja bio se spreman okrenuti.
    "Hej čekaj. Možeš li nam nabaviti kokos"
    "Može"
    "Koliko će nas to koštati?"
    "50 KSH"
    "Donesi onda"
    Izgubio se između palmi i našeg vidokruga. Nakon 15 minuta pomislih da od svega neće biti ništa i da je otišao negdje gdje je zarada manje zahtjevna.
    Prevario sam se.
    Evo njega i nosi dva kokosa. Veli da je morao otići malo dalje jer ovi ovdje nisu dobri.
    Valjda nisu zreli ili štoliveć.
    Pruživši mi jedan samo sam ga pogledao.
    I kaj bi ja sad trebao napraviti s time.
    Shvativši valjda s kime ima posla uzme kokos u ruke i oguli vanjsku zelenu koru te nožem sa par udaraca probije i unutarnju drvenastu koru.
    "Izvoli"

    Otvaranje kokosa


    "Hvala"
    Lagano približim kokos sa njegovim sadržajem i pošnjofam. Nikakav smrad ili neobičan miris nije dopro do mene. Otpijem gutljaj.
    Slatkasta, gusta voda. Ništa posebno.
    OK. Možda da sam na pustom otoku i da ništa drugo nema doli kokosa. I jasno mog otvarača u blizini. I da sam jako žedan. Onda možda.

    * * *

    Onaj drugi ponijeti ćemo sa sobom.
    Napokon smo ih iscrpili. Prestali su dolaziti ili su samo odlučili dati nam malo vremena pa ponovo u napad.
    Shvativši napokon da je vrijeme samoće i odmora, nesigurno i kratkotrajno izvalismo se natrag. Izvadismo redbull i još malo onih ljutih indijskih grickalica.
    Pokušavao sam kontrolirati riječi koje će jezičina izreči i nekako mi je to, skoro sam siguran i uspijevalo.
    Sunce se okrenulo i sad je naša sjena postala mjesto pod suncem.
    Pokupimo stvari i odosmo metar dva dalje. Temperatura je i dalje rasla i polako mi je bilo dosta ovoga.
    Još me na kraju i sunčanica lupila pa mi se počelo svašta priviđati.

    Deve


    Pred očima mi se pojaviše deve i njihov vodič.
    Fatamorgana.
    Bio sam sto posto siguran. Jedino što me razbudilo bio je poziv i pitanje želimo li ih isprobati.
    Nakon što nisam bio siguran što je stvarnost a što priviđenje još bi se samo na nešto poput deve trebao popeti.
    "Hvala. Možda drugi put"
    Probao je još jednom malo spustivši cijenu. No nije nas nagovorio.
    Polako on i njegova karavana nestadoše sa obzora. I kao da je taj događaj označio prekretnicu u današnjoj vrućini. Polako se počeše skupljati oblaci nad Indijskim oceanom. Reče mi pratilja da plima dolazi. Često i promjena vremena s njom.
    "Znaš kaj mogli bi se otići poslikati do onog čamca. Ha?"
    "OK."
    Vjetar kao da se htio umješati i ostaviti svog traga na fotografijama počne snažnije puhati. Nakon par škljocaja shvatim da bi bilo lijepo imati zajedničku uspomenu. Kao da me čuo. Evo ti našeg otvarača iza palme. Mahnem mu da dođe.
    Namjestio sam mu fotić i zamolio ga da pričeka dok se ne namjestimo.
    Opalio je i evo nas. Kamen gori, val se pjeni..... zagrljeni zagrljeni.....

    Zagrljeni


    * * *

    Vrijeme ovdje stvarno zna biti mušičavije čak i od mene. Od predivnog dana i sunca koje prži pretvorilo se u vjetrovito i pomalo zabrinjavajuće.
    Valovi su sve žešće udarali u pješćani žal. Voda je dopirala skroz do onog nasukanog čamca.
    Mislim da bi bilo dobro poć.
    Istog mišljenja bila je i pratilja. Pokupili smo stvari i krenuli prema baru. Pijesak se nahvatao posvuda i jedva čekam tuš.
    Stigavši sklonimo se pod natkriveni dio i naručimo po jedan Krest i Stoney (đumbirov gazirani sok).
    Ona će prva pod tuš a ja ostajem čuvati stvari. Usput ću malo odmoriti oči i glavu na jastucima koji su se baš slučajno tu našli.
    Nije prošlo puno kad je došao red na mene da se odem osvježiti.
    U kupaonicu bez vrata.
    Ne znam da bih u Europi bio kadar ovako se tuširati no ovdje me baš bilo briga. Nekako sam uvjeren da golotinju ovdje ne doživljavaju na onaj način da je to nešto čega se treba sramiti i od čega treba zazirati.
    A na kraju godilo je toliko da me stvarno ne bi brinulo niti da sam tuš trebao dijeliti. No dobro volio bih i društo izabrati, onda.
    Vrativši se do bara vidim da je more totalno promijenilo obalu i sliku od ranije.

    Valovito


    Dovršimo piće i zaključimo da je dosta za danas. Vraćamo se u Shanzu.
    Uhvativši matatu počinje noćno razgledavanje od južne obale do Mombase. Vidim da dosta ljudi žvače nekakve grančice i pitam se što li je to.
    "Miraa" - veli mi pratilja. To se žvače kad ti je jako vruće ili si umoran. Jedan svežanj košta i do 400 KSH.
    "Ako hoćeš možemo kupiti malo na povratku na trajekt."
    "'Ajde može. No nadam se da to nije nekakva droga."
    "Ma daj. To ovdje svi žvaču"
    Uvjerila me pa smo kupili manji svežnjič i dvije šake žvakačih guma. Ubrzo sam shvatio i zašto. Te grančice odnosno kora su odvratnog okusa i gorke.
    Žvakama ih malo neutraliziraš. Uzeh nekoliko grančica no odusadoh nakon 3-4 komada.
    Za mene samo žvake, molim.

    * * *

    Navratili smo u onu internet telefon govornicu.Obzirom da je vremenska razlika jedan sat pomislim da će valjda sada, ako uspijemo uspostaviti liniju, nekoga i biti doma.
    Glas s druge strane dolazio je kao da razgovaram sa strojem. Minutu kasnije i rastrgan. Ponekad bih samo šutio jer nisam bio siguran hoću li dobiti odgovor na prvo ili zadnje postavljeno pitanje. Gotovo da nakon spuštanja slušalice nisam vjerovao da sam ustvari razgovarao sa nekime koga poznajem.

    Gužva u ovom gradu izgleda ne prestaje. Iako su svjetla na matatuima upaljena treba dobro gledati na sve strane. Trubiti po mogućnosti čim češće.
    Nekako smo se dokotrljali do Shanzua. Dogovor je da odemo do "Sonia"-e na večeru.
    Iako su na meniju svakakve delicije. Čak i krokodilsko meso odlučujemo se za najobičniju pizzu. Kad je stigla i kad sam ju probao bilo mi je žao.
    No kaj je tu je. Nekako prožvačemo ne baš ukusno podgrijanu smrznutu pizzu, zalijemo ju sa Tuskerom....
    Počinjem osjećati sunce i njegov učinak na svojoj koži.
    Mogla bi ovo biti besana noć....
    Na terasi se skupilo podosta ljudi..... Dolazi bend i počinje glazba..... Preko hitova 80-tih i 90-tih do neizbježne Malaike.....

    Malaika, nakupenda malaika.....

    Lagano i nježno uvela me u noć....
    Noć za pamćenje....
    - 19:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

    South Coast

    Nakon svih onih uzbuđenja i životinjskog svijeta, mada ne u punom sastavu kakav bi se mogao očekivati na safariju, danas, nakon što u glavi još uvijek prebirem po slikama iz savane i doline sa lavom, odoh potražiti svoju pratnju za novi izlet.
    Nadam se da obećanja ovdje nešto vrijede i da neću izvisiti i provesti dan na plaži ispod resorta. To bi stvarno bila prava šteta. Izležavati se na suncu, sa koktelom u ruci uz more i vjetar u krošnjama palmi. rolleyes
    No nema mi pomoći. Navukao sam se na te događaje koje turistička agencija nije stavila u svoj dnevni raspored. Prava ovisnost.
    Na putu do restorana samo ovlaš pogledom potražim poznate face i vidim da je dosta ljudi otišlo, na safarije ili doma, jednostavno ih ne viđam danas.
    Ionako mi se ovdje unutra ne ostaje nakon što prožvačem doručak. Jurim prema Sereni u potragu za pratnjom.

    * * *

    Nisam je dugo morao čekati. Pojavila se negdje iza 9 sati.
    "Hoćemo li ?" - pitah je čisto da provjerim da li se sjeća obećanja.
    "Naravno. Idemo do mene da uzmem stvari."
    Prije toga popiti ćemo po jedan Krest i onda krećemo.
    Vodi me putevima koji su mi skoro kao dvorište. Poznajem ljude, koze i grmlje. Čini mi se da i oni poznaju ludog mizungua koji se svako malo šetka ovuda i to sa novim crncem ili crnkinjom. Nakon 20-tak minuta stigosmo.
    Sjedoh na krevet, a pratilja se ode osvježiti prije puta. Kupaonica je ustvari zidić iza kojega se čuje polijevanje vode. Nema tuša, osim ako lončić ne digneš iznad svoje glave. Vidio sam i primjere gdje se na krov postavi spremnik vode, obojan u crno, a onda se iz njega cijevima do pravog tuša sprovede voda. Jasno to je luksuz koji si većina stanovnika ovdje ne može priuštiti.
    Nisam dugo sjedio kad u sobu uđe dijete od kojih 2-3 godine. Prvo me pogleda pa onda neodlučno, bili li pobjeglo ili ušlo, pogledom potraži ohrabrenje.
    Glas iza zida ili onih pouotvorenih vrata reče nešto što je izgleda djelovalo ohrabrujuće. Začas je bila na krevetu pored mene. Igrajući se sa malenim nekoć bijelim plišanim psićem i povremeno me pogledavajući.
    Ispočetka nepripremljen na to što bih mogao napraviti a da ju ne prestrašim samo se nasmiješim i dobih najljepši poklon tog dana. Malenog nekoć bijelog psića u krilo. OK. Prihvatih igru.
    "Vau, vau" krenem prema njoj i njuškicom je poškakljam po nozi.
    Smijeh i veselje ispuni sobu.
    Daj još, daj još. Kao da mi je govorilo ozareno lice pored mene.
    Pratilja se vratila i predstavila mi malenu Shiko, prijateljičinu kći. Veli da je iako nerazgovorljivo dijete, malena vrlo pametna i da ju možeš poslati po bilo što do obližnjeg štanda. Obično ako ne uspije objasniti što hoće ode sama do toga i baci novce na pult. Cijena takvog slanja je jedan bombon iliti 1 KSH.
    Glavom mi je, mada nerado priznajem, proletjela ideja "Kako bi lijepo bilo imati takvo maleno veselo stvorenje u svom životu....".
    Možda jednog dana, tko zna !?

    * * *

    Konačno potrpavši sve stvari u torbu i pozdravivši se sa susjedima krenusmo potražiti matatu. Idemo u smjeru iz kojega sam jučer došao.
    Moramo proči cijeli grad i uhvatiti nekakav trajekt pa onda još malo vožnje do južne obale.
    Prije toga zaustavljamo se u Nakumattu. Veletrgovini koje se ne bi posramili niti u europskim gradovima. Uzimamo sokove, kolač i red bull. Grickalice.
    Nakon što smo sve potrpali u ruksake ulovimo idući matatu sa dva prazna mjesta.

    Gledam i upijam sve što se događa u neposrednoj blizini prozora našeg matatua. Kola sa kokosima i bananama. Tovari ugljena ili pruća i kamena za gradnju kuća. I sve to vuče jedan, a gura drugi. Prešavši preko mosta u Nyaliju ulazimo u sam grad.
    Koji krkljanac !
    Ljudi prelaze cestu između auta, kamiona i matatua. Ona kolica sa namirnicama se pokušavaju probiti između njih. Pomičemo se 5 metara u minuti. Sa lijeve strane nalazi se nekakva natkrivena tržnica. Ispred vrata sjede arapski trgovci i hlade se.
    Putujući ljudi-štandovi povremeno dođu i do našeg prozora i nude nam stvarčice od nekakvih crvenih bombona do upaljača, žileta, maramica ili pozlaćenih satova.
    U samom centru grada iskačemo iz vozila i odlazimo do visoke zgrade. Odlučio sam se javiti doma. Od ovuda se može jeftino razgovarati. Odlučismo pokušati. Nažalost nije uspjelo od prve. Linije su pretrpane. Doći ćemo kasnije.
    Telefoniranje iz hotela stoji pravo malo bogatstvo 3,5 funte po minuti. Da ne bi. Odovuda je to nekih 50 KSH po minuti.
    Uskaćemo u novi matatu i nastavljamo.
    Nakon skoro pola sata probijanja kroz gužvu dolazimo na nekakav trg.
    "Likoni "- kaže pratilja. "Odavdje ćemo na drugu obalu trajektom."
    I još k tome besplatnim.
    Ako je ona gužva u gradu bila strava onda je ovo ovdje neopisivo horor iskustvo. Tisuće ljudi stoje ispod nekakve nadstrešnice i čekaju na red za ukrcaj. Ispred nas stoje čuvari koji paze na disciplinu - prvo vozila pa onda ljudi.
    Još jedna grupa odlazi i čini mi se da je idući trajekt naš. Nisam se prevario. Penjemo se i stajemo pored ograde.
    Ne znam da li mi je od silne prašine ili navike letenja u zadnjih par tjedana ovo iskustvo na vodi bilo vrijedno stiskanja ograde kao da stojim na palubi Titanika. Moram priznati da je nakon 10 minuta i iskrcavanja na drugoj obali kamen pao sa srca. Konačno tvrdo tlo.
    Odavdje trebamo još jedan matatu koji ide prema južnom dijelu takozvanom Diani beachu.
    Iskeno već mi je postala navika ono uvlaćenje na zadnje sjedalo matatua tako da me je ponuda da sjednem na suvozačko mjesto ugodno iznenadila.
    Ovdje se osjećam kao kralj. Gledam cestu ravno ispred sebe i pripremljen sam za svaku, dobro gotovo svaku, rupu.
    Pokupili smo još nešto putnika i truckanjem od kojih 35-40 minuta evo nas.
    Da ne bi. Naravno da trebamo još jedan matatu koji vozi do plaže. Svega 10 minuta plus jedno 10 minuta usputnih stajanja i nagovaranja nekoga da plati još 5 KSH do iduće stanice.
    Evo nas.

    * * *

    Izlazimo na mjestu koje na prvi pogled ne izgled baš kao Bog-zna-što. Puteljkom od crvene zemlje i kamenja prelazimo nekih 500 metara. Sunce je sada već prilično jako. Pa podne je. Sklanjam se u maleni hlad i brišem znoj sa lica.
    "Ima li još puno"
    "Evo sad smo skoro tu."

    Forty thieves


    Prolazimo pored ponilačkog kluba i ulazimo u otvreni bar sa ogromnom terasom podjeljenom na više djelova. Sjednemo na kratko. Konobar dotrči do nas i da ne bismo izgledali kao netko tko se samo odmara odlučimo uzeti dva Reddsa (jabukovače) i malu flašicu Kenya Cane-a, za van.
    "Na koju ćemo stranu sada?"
    "Gdje ti se više sviđa. Možemo biti i ovdje ako hoćeš"
    "Ajmo negdje uz more"
    Obzirom da smo ponjeli dvije kange (parea) mogli bi ih staviti na pijesak i sjesti na njih. A usput mogli bismo se i maknuti od bara koji se počeo puniti turistima. Vratiti ćemo se kasnije, jer ovdje imaju tuševe, i osvježiti se prije povratka.
    Odlučili smo se za lijevu stranu plaže. Pijesak je toliko bijel da se sunce od njega odbija kao da je snijeg. Čelo mi je iako se znoj ne prestaje cijediti poput korice na pećenom mesu.
    Konačno vidimo mjesto na kojem bi bilo dobro ulogoriti se. Slažem se, dosta mi je ovog sunca. Hladaaaa!

    Uvukavši se ispod palmi stavljamo kange na pješčanu površinu i sjedamo. Ogledam se oko sebe nakon nekoliko trenutaka rashlađivanja. Sunce, iako se pokušava probiti do nas kroz krošnju, nije toliko jako. Prizor je baš opuštajući. lagani vjetrić samo je šlag na tortu.

    Izmjeđu palmi


    Izvadismo hranu i napravismo pravi piknik. Onaj kolač je ustvari kakao kuglof. A one grickalice su ljute k'o sam vrag. Zalijem to jednim Reddsom i malo prilegnem. Koja tišina, ako zanemarimo valove. Ovo ja zovem plandovanje.
    Pričamo o svemu i svačemu. O životu u Keniji i Europi. Iako je onaj Europski puno draži ljudima iz Afrike neke stvari im nisu baš jasne. Ljudi u zemljama Europe ne dobivaju, za afričke pojmove, velike plaće zato što je to tamo tako. Nitko ti ništa tamo ne garantira. Razina stresa je kudikamo veća nego ovdje.
    Cijena ?
    Ne znam da li je važno uopće napominjati joj da svatko teži za onime što nema i ponekad je spreman platiti puno više od prave vrijednosti da do toga dođe.
    Njena obitelj selila se nekoliko puta zbog posla koji je selio njenog oca. Sada su negdje blizu jezera Victoria u unutrašnjosti. Ima poprilično veliku obitelj. Njezina "prava" majka bila je treća žena njenog oca. Iako su krščani takvi im običaji nisu strani. Iako veli da je u današnje vrijeme teško imati i jednu ženu.
    Otac i majka umrli su joj prije nekoliko godina i od tada se o njoj brinu njezina šira obitelj,a ponajviše ona sama.
    Do prije par godina radila je stalni posao u jednom od hotela no vlasnici su jednostavno odustali od daljnjeg poslovanja.
    Stvari se ovdje mijenjaju svakim danom i nažalost rijetke su one koje idu na bolje. Turisti se pomalo zasičuju Kenije i traže uzbuđenja na Sejšelima, Tanzaniji ....

    Ne bih li je odvratio malo od takvim misli predlažem da se malo prošećemo. Nije nam trebalo puno da nadjemo mjesto koje me podsjeća više na razglednicu nego na stvarno mjesto. Sve je na trenutak stalo i bez puno protivljenja ostalo zabilježeno u mom foto albumu.

    Razglednica South Coast


    Pitam je za ono voću nalik što raste na palmama.
    "Kassim mi je jednom rekao da se to jede"
    Samo se nasmijala.
    "Možda to Giriame i jedu, ja o tome ne znam ništa. Naše voće je passion fruit, ananas, guava i šećerna trska"
    Nadam se da ću imati priliku probati ga friško ubrano baš ovdje u Africi.
    Vratismo se u naš hlad. I dalje nema nikoga na vidiku. Otpijemo malo Kenya Cane-a i Red Bulla. Još jedan komadić kolača.
    Imam osjećaj da mi se odjednom prispavalo. Alkohol i sunce nisu baš dobra kombinacija. Pokušavam si pronaći mjesto za uzglavlje. Sve mi je pretvrdo.
    Nekako se namjestim na leđima i stavim kapu preko očiju. Ne znam da li sam sanjao ili je to stvarno bilo najljepših pola sata koje sam proveo zatvorenih očiju.
    Iako sam pokušavao shvatiti svijet iz njihove perspektive jednostavno to nije lako nakon godina života u drugačijem svijetu. Želio bih im pomoći no znam da im ne mogu pomagati cijeli život. Naviknuti ih pak da im pomoć stiže pa im ju onda uskratiti bilo bi gore nego im ništa ne obećati.
    A još da me onaj alkohol nije toliko omamio. Možda bi mi kaj i palo na pamet.
    Odlučih ustati i sam prošetati do mora. Vjetar bi me trebao razbistriti.
    Valjda.

    Prazna plaža


    Ne znam da li zbog mora ili vjetra. Nešto se počelo događati mojoj glavi. Naznake ideja koje bih mogao pokušati realizirati.
    Hm. Ništa ne gubimo niti ja niti oni ako pokušamo...
    - 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    Tsawo West-Ngulia Lodge

    Lavu zamjeniše grmlje i rijetko drveće. Takozvano kišobran drveće te kaktusi kakve sam viđao ponekad i u Mombasi.
    Pomalo nam je dosta truckanja i vidim da je i moje suputnike ovaj način putovanja doveo do stanja - A baš bi mogao jednu odspavat'.
    Nisam baš siguran da li stvarno i hoće no znam da meni ionako san neće na oči - čak i da ih zatvorim i slušam laganu muziku i .....
    Pošto nigdje na vidiku nema nikakvih sela ili ljudi ohrabrujem se i otvaram prozor. Ponekad mi se učini da ima nešto zanimljivo za uslikati, no većinom odustanem prije onog škljoc.
    Hoću životinjeeeee !.
    Vozač kao da me je čuo. Počinje nam pričati u kakvom smo području i čega bi sve ovdje sve moglo biti. Pokazuje nam povremeno i prema drveću. Uglavnom ptice i ptičice. A onda.....

    * * *

    Stajemo ispred nekakve male kućice koja se pojavila niotkuda. Čisto iza jednog drveta i grma - evo je. Nekakva željezna vrata i na njima dva nosoroga gledaju jedan prema drugome. Iako su od željeza to je najbolje što smo vidjeli u zadnjih par sati.
    Ulazimo u Tsawo West nacionalni park.
    E sada se valjda budemo nagledali i naslikali.
    I nismo se vozili predugo a stvari su se počele odvijati baš kako bi htjeli turisti i njihovi vodiči. Dvoje suputnika se trglo iz onog stanja melankolije i počinje zumiranje i lov na fotografije.
    Sa naše lijeve strane usred trave pojavljuje se prilika u crnom. Nije leopard no nije niti za odbaciti. Iako je tih ptica kod nas sva sila u zadnjih par godina, i znam da su unosan posao, vidjeti tu pojavu u divljini je nešto sasvim drugo.
    Vozač nam objašnjava da je to mlada ptica, valjda zbog boje perja na repu, i uskoro ih vidimo još u daljini. Možda su čuvši zvuk motora malo produžili korak jer uskoro postaju samo sitne crne točkice u travi.

    Mladi noj


    Prošavši još nešto puta vozač nam pokazuje prema vrhu jednog brda.
    "Tamo ćemo na ručak"
    Još jedno sat vremena vožnje do gore. Negdje u daljini naziru se žirafice. U jezeru pliva nešto nalik na vodenkonje. U visokoj travi uz jezero šeću dvije ogromne ptice, barem prema pričanju, jer sa mog prozora i ne izgledaju baš ogromno. Zovu ih - ptice sekretari.
    Priznajem iako poznajem faunu prilično dobro nemam pojma kako se te ptice zovu na hrvatskom jeziku. Englesku verziju uzimam kao nešto po čemu ću ih za sada razlikovati u razgovoru.
    Vozimo sa putem koji je sa obje strane omeđen žbunjem. Vozač je oprezan, jer kako nam je rekao, nemali broj prolazaka ovuda dogodilo se bivol jednostavno iskoči ispred kombi-busa. Obzirom da su te životinje prilično nepredvidljivih reakcija situacije treba u širokom luku zaobilaziti i izbjegavati.
    Iskreno da koji sada stane ispred nas - mojoj ludoj glavi bi se to vrlo vjerojatno i svidjelo. Možda bih ga čak i probao uslikati. No za sada prolazimo samo pored hrpica balege i ponegdje vidimo friško slomljene grančice.
    Sve smo bliže brdu i već polako primjećujem nekakvu građevinu na njegovu vrhu. Sviđa mi se kako je ovdje, još uvijek, građevinarstvo poprilično dobro uklopljeno u okoliš. Civilizacija usred divljine.

    * * *

    Uskoro stvari gledamo iz ptičje perspektive. Popeli smo se do samog lodge-a i našli mjesto za parkiranje. Ovdje je poprilično živo. Navodno je ovo stanica koju ornitolozi svijeta ne propuštaju. Ponajviše u vrijeme seobe ptica iz sjevernih u južne krajeve.
    Moram priznati teško mi je i zamisliti da nekakva malena lastavica može doletjeti čak do ovuda. Pogledom pretražih okolicu i odaberem kadrove za slikavanje poslije ručka. Iskreno se čudim kako mi je današnje putovanje skoro potpuno skrenulo pažnju sa hrane. Staviti ću to na popis svojih omiljenih dijeta, onda.

    Ulaz u lodge


    Ulazimo u lodge i vozač nam pokazuje smjer kojime treba priječi do terase. Ušavši u/na terasu vidimo da je ovdje poprilično živo. Ima tu svega, od turista poput nas do pravih profesionalaca. Odabiremo stol, naručujemo piće i odlazimo do toplog stola.
    Hm, da vidimo.
    Prvo mi pažnju zaokupi veliki izbor salati. Od svega ponajviše ona sa naribanom mrkvom i narezanim ananasom. Nakon par minuta otkrivanja što bi moglo ići dobro sa kojom salatom odlučim da je ipak najbolje pojesti pomalo od svega.
    Na kraju želim se najesti i što prije otići van obići bližu okolicu i upijati dojmove. Hrana je važna i moram priznati vrlo, vrlo ukusna no, skoro da ne vjerujem da sam ovo rekao, ne na prvih 10 mjesta danas.
    Pogled sa mog mjesta za stolom je prema obližnjem brdu i paru marabua koji sjede na nekakvom zidiću i gledaju nezainteresirano prema dolini.
    Do nas je doprla informacija da je dolina poznata kao postojbina crnih nosoroga.
    Poučen dosadašnjim iskustvom ostajem samo mirno sjediti i žvakati hranu sa tanjura. Kakve sam sve do sada životinje mogao vidjeti, a nisam, mogli ste komotno reči da je to dolina dinosaura. Vjerojatnost da će baš moj fotić zabilježiti ijednoga je ravna nuli. Ipak....

    Pojedoh još jednu kombinaciju salate - 3 vrste paprike i paradajz plus crveno slatko zelje i rekoh sam sebi dosta. Odoh van. U isti čas i englezi rekoše da je i njima sjedenje zadnje što im je bilo u planu.
    Odoh put ulaza i našeg kombija jer mi se učinilo da bi se nešto tamo moglo i uslikati. Nisam predugo morao čekati. Pogled je fantastičan. Iako se oblaci prevlače preko vrhova, sunce još uvijek prži.

    Bivolje igralište


    Pogled mi odluta prema dolje i tek što sam se poželio okrenuti male crne točke počinju se približavati. Za kojih 10 minuta dolina je bila puna bivola. Iako sam kojih 500 metara uzbrdo od njih nekako mi baš i nije svejedno stajati ovdje.
    Odoh potražiti nešto bezopasnije za poziranje. Hrabrost koju sam imao prije ručka ostala je sjediti na terasi valjda.
    Vidio sam da su englezi zamakli iza obližnjeg žbunja te mi vrag nije dao mira. Morao sam se i ja tuda provući. Iza žbunja nalazi se malena terasa sa bazenom. Nikako mi nije jasno kome je to palo na pamet, postaviti ga ovdje, no pogled iz bazena je fantastičan. Još da su ga napunili vodom. I da sam ponio nekakve kupaće gaće.
    Imam osjećaj da se odovuda vidi skoro pa do Mombase. Pogledom pretražih cijeli plato ne bih li slučajno ugledao kakvo crno stvorenje sa rogom na nosu. No oblaci su svojom sjenom jednostavno odlučili ne dati mi ikakvu priliku makar i za naziranje bilo kakvog života u dolini.
    Okrećem se i vidim svoju prvu metu......

    Agama


    Mislim da je i mladome gospodinu godilo moje tepanje i obećanje da ću svima reči kako je baš strašna ova zvijer. Kakve zube i kanđe ima. Ma tiranosaurus rex je mala beba prema njemu.....
    I tako malo po malo vrijeme odlaska se približilo.

    * * *

    Umjesto mjesta za ručak, pretvorilo se u pravi izvor predivnih slika i uspomena. Zamišljam si kako bi predivno bilo živjeti na mjestu poput ovoga. Nikakvog stresa i žurbe, predivan zrak, sunce i životinje posvuda. Možda jednog dana. Kao čovjek ili lastavica... Baš mi je svejedno.
    Vratiti ćemo se istim putem u dolinu, a onda prema Mombasi.

    Ngulia lodge


    Nikakvih neželjenih susreta nije bilo sve do skretanja na cestu prema izlasku iz parka. Prema žici koju vidimo iz kombija neće ih biti niti ubuduće. Pogotovo ne sa nosorozima....
    Izgleda da je hrana u lodgeu napravila svoje. Koncentracija je jednostavno popustila. Vozeći se neko vrijeme zalazimo u područje gdje je trava sve viša i gušće prekriva cestu. Valjda se trgnuvši iz polusna gospon vozač zaključuje da smo krivo skrenuli. Ovim putem se prolazilo nekoć no sada postoji novi i bolje održavani. Nije mi teško vraćati se. Nije mi niti prvi puta danas.
    Uskoro smo opet na pravom putu. Čak povremeno susrećemo i druga vozila. Odlučujemo da je najbolje dati malo zraka u vozilo kako ne bismo zaspali. Pošto je krov pomičan bacamo se na posao. Otkačimo sve kopče i zapnemo gurati ga prema gore.
    Kad smo konačno uspjeli oduševljenje novim pogledom na svijet držalo nas je dobrih pola sata. Iako se nagutaš prašine i vjetar ti zuji pored ušiju isplatilo se.
    Pored ograde pojaviše se žirafe. Nakratko obratiše pažnju na nas pa onda nastave potragu za sočnim mladim lišćem.

    Žirafa swahili Twiga


    Iako sam ih imao priliku hraniti u Bamburi parku tek sada sam im se zapravo mogao diviti i vidjeti ih u punoj veličini u prirodi.
    Ograde nestade. Približavamo se gustišu usred kojega je riječica i po pričanju vozača ponekada se zateknu i slonovi. Za sada tu je samo rijeka i to poprilično malena. No gledajući crvenu zemlju njezine lijeve i desne obale vidim da je ponekada, kad dođu kiše to prava afrička zamućena divlja voda.
    Izlazimo iz Tsawa kroz istu vrstu vrata sa nosorozima. To je to, što se safarija tiče. Nisam nezadovoljan po pitanju događaja, malo sam možda više očekivao po pitanju životinja.
    Uskoro smo na asfaltiranoj cesti prema Mombasi. Sa lijeve strane je željeznička pruga prema Nairobiju i Tsawo East. Stati ćemo u Voiju. Mjestu na kojemu je uz nezaobilazne trgovine suvenira još jedino hlad i benzinska.
    Izašavši iz kombija ulazimo u dućan više nalik hangaru i počinje pregledavanje i pogađanje. Za oko mi zapadnu figurice od zelenog i crvenog kamena. Nažalost i njihova poprilična cijena. Čisto da ispitam teren probam se malo pogađati. Cijene su takve jer malahit uvoze iz Tanzanije. Poznata mi je ta priča jer sam već dosta čuo o tome. Kad ti ne žele spustiti cijenu jednostavno vele da je sirovina skupa i da ju uvoze.
    Izašavši van vidim da su moji suputnici ulovili žirafu od kojih metar visine. Vele da je povoljno kupljena i da do sada nisu još kupili ništa. Pitam ih kako će je prevest doma obzirom na pravilo od 60 cm. Snaći će se već nekako - vele.
    "Valjda joj nećete otpiliti glavu"
    Samo se pogledaše i nasmijaše.
    Cestom, na kojoj se povremeno pojavljuju rupe od kojih 25 i više centimetara lagano se približavamo kraju našeg druženja. Oko nas uz ogromne hrđave kamione prozuje i matatui. Izgleda da jako dobro poznaju svaku grabu do Mombase. Još samo malo bananinih palmi i evo nas u gradu.
    Krkljanac. No koga briga. Umor je napravio svoje.
    Ušavši u resort i uzevši svoju prtljagu opraštam se sa englezima. Bilo nam je lijepo - slažu se. No prekratko.
    I ja bih još....
    Znam da će se moja želja ispuniti za koji dan....
    - 08:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

    Kilimanjaro

    Iliti u prijevodu široka planina (Široki Brijeg). rofl

    Prokleta afrička zima. Uz cvokot zubiju jedva se izvačim iz kreveta i gledam kakvu sam si to odjeću ponio za ove uvjete. Sve tanašno i još kratkih rukava. Jedino me kapa veseli. I možda drugi par čarapa.
    Vele da ako spavaš na novom krevetu san koji sanjaš je ustvari viđenje tvoje budućnosti. Meni je do sada potpuno promaklo to da se prije ustajanja uspijem prisjetiti ičega o čemu sam sanjao.
    Ne znam da li je uzrok tome što su mi dani toliko ispunjeni pa mi san dodje jedino kao odmor i priprema za nove ili stvarno ne sanjam ništa !?
    Dakle noći na ovoj visoravni su dugačke i hladne. Sad mi je potpuno jasno zašto Maasai imaju na onim kućicama samo par malih otvora. Treba im izmjena zraka no ne i ova hladnoća. Vjerujem da i ono ognjište koje je valjda bilo negdje na sredini sobice, a ravno ispred kreveta na koji smo sjeli bude u punoj funkciji veći dio noći.
    Ma jesu romantični ti Maasai. Spavaju, a vatrica im puckeće pored kreveta. Usput tjera i sve one moguće noćne posjetioce koji bi se možda htjeli zavući k njima ispod pokrivača. Istina ujutro pomalo smrduckaju na mješavinu dima i kravlje balege ali tko sam ja da im govorim što smrdi, a što miriše.

    * * *

    Znam da nakon doručka krećemo prema Tsavo West-u pa nakon kratkog, vrlo kratkog tuširanja i brijanja potrpam sve stvari u ruksak. Tako će mi ostati više vremena za još malo uživanja u ovom okruženju.
    Izašavši van vidim da je tlo prošarano otiscima kopita. Većina ih je svježa. Tu i tamo su i nove hrpice balege. Neke su razbucane, a neke su još na hrpi.
    Izgleda da je sudac odsvirao kraj utakmice prije nego su stigli šutnuti ih.
    Par metara dalje skupila se grupica ljudi i naši čuvari. Gledaju prema grmlju i povremeno se čuje škljocaj fotoaparata.
    Gledaju u slona, mužjaka, vele nam čuvari, i čude se kako samo mirno preživa i gleda u nas. Nije na više od 15 metara i jedino zbog potoka , "moćne Kimanćice", osjećamo se sigurni. Nakon noćnih zvukova i ovoga posjetitelja postaje mi jasna briga našeg domaćina i sva ona upozorenja.
    Zanimanje polako jenjava i žarište se polako premješta na drugu najljepšu ranojutarnju sliku. Kilimanjaro. Magla se polako diže i zrak se polako bistri.
    Kroz uzak prostor između krošanja izranja i izmamljuje uzdahe. Najviša planina na ovom kontinentu.

    Jutarnji Kilimanjaro


    Objašnjavaju nam da se sa naše terase za doručak mogu dobiti slike iz drugog kuta te polako uvjereni u to krećemo na doručak. Curry je i opet u svim jelima osim čaja. I to poprilično više od jednog prstohvata. Mislim da je to ponajviše zbog indijskog poimanja što je ukusno i još k tome fino miriše.
    Moj nos nenaviknut na takve jake začine ne bi se baš potpuno složio.
    Porcije voća ovdje su dosta manje, ponajviše zbog toga jer ovdje voće ne raste, a i frižideri nisu baš dobri prijatelji sa agregatima, oni bi da im struja dolazi cijelu noć.
    No banane i naranče su sasvim ok.
    Nakon uživanja u jutarnjem zraku i pozdravljanja sa poslugom i domaćinom odlazimo do svojih bungalova po stvari. Ogledavam se oko sebe i pokušavam skupiti čim više slika i urezati ih u pamćenje. Nažalost znam da slike s vremenom postaju sve nejasnije pa se fokusiram na jednostavnije predmete. Stolice, komodu i ogledalo, ugradbene ormare sa vratima od pruća, svjetiljke.
    Izlazim van i okrećem ključ, ostavljam hladnoću prošle noći, natučene dijelove tijela i sve one strahove sa kojima sam došao, unutra.
    Jednog dana možda se vratim i obiđem ih.

    * * *

    Pred glavnim ulazom skupilo se nekoliko grupa ljudi i vozila. Kao i kod odlaska na jučerašnji safari i danas se odlazi na razne krajeve. Neki čak do Amboselija i Maasai Mare. Koliko sam shvatio u našem smjeru idu dva kombija.
    Suputnici su nasmješeni i drago im je da ćemo se opet voziti i razgledavati zajedno. Pitam ih kako im se svidio Kilimanjaro i vidim oduševljenje. Isplatilo se zamijeniti Sejšele za ovo.
    Uskoro se netko počinje gurati između nas te pomislih kome li se to toliko žuri. Okrenem se polako da mu uputim jedan od onih pogleda.
    Samo ostadoh zuriti u te velike crne oči. Gledam ja njih gledaju one mene. Nakon kratkog susreta odoše dalje. Nitko se nije previše uzbudio. Čak niti mladi par poljaka, s kojima sam usput budi rečeno pokušao razgovarati na kombinaciji ja vama hrvatski vi meni poljski, vratili smo se na engleski zaključivši da su nam jezici ipak previše evoluirali da bismo se razumjeli samo tako.

    Wild Beast - mo'š mislit!


    Dakle te "zvijeri" kojima smo se jučer divili sa kamiona i nisu toliko opasne. Više mi izgledaju poput kravica, obzirom da sam ovom mališanu lagano prebrojao rebra, ne baš dobro uhranjenih kravica.
    Zašto ih mi zovemo gnu, a englezi samo "divlja zvijer" ko bi ga znao.
    I tako malo pomalo pogledavši nas sve i pitajući se kod koga bi možda mogao ušićariti kakvu bananicu ili neku drugu deliciju, jednostavno ušeće u lodge.
    Postalo mi je jasno, pa ovdje žive afrički cowboysi - pa kaj bi njih trebalo strašiti tek malo radoznalo, blentavo, tele. Baš smiješno, koliko sam se otuđio od ovih situacija i života u ovom obliku.
    Prije nego pođemo pitah jednog od čuvara koliko ima do široke planine.
    "Dva tjedna" - reče.
    Valjda je mislio do vrha.
    "Dva tjedna do dijela na kojem je on najdalje bio"
    Veli da je uspon blag ali prepun kontrasta. Ima tu svega i svačega. Od promjene klime do uvjeta pod nogama. A na vrhu nema ama baš ničega što bi im trebalo u životu. Snijeg koji se topi ionako dolazi u ove nizine sam po sebi. Veli da je i ova rijeka ustvari otopljeni snijeg sa Kilimanjara.
    Žao mi je što to nisam znao prije. Mogao sam uzeti malo za suvenir i reči da imam nešto sa vrha Kilimanjara doma na polici.
    Ionako vele da se u zadnjih 10-20 godina vidi osjetno smanjivanje bijele kape na vrhu.
    Znam. Nažalost znam i tko su najveći krivci za to.

    Vrijeme je. Put je pred nama. Sati vožnje po neasfaltiranim cestama.

    Put u ...


    * * *

    Prolazimo dijelom koji smo jučer upoznali kao safari rutu i izvlačimo se na nekakvu širu cestu. Cijelo vrijeme čini mi se kako se približavamo Kilimanjaru. I ne varam se reče naš novi vozač. Punašni gospodin koji ovim cestama krstari već godinama. Očito je da ima veze u svim lodgeovima posebno u dijelu poznatom kao skladište hrane.
    Veli nam da idemo prema tanzanijskoj granici, a samim time i prema Kilimanjaru. Vrh planine i njen veći dio nalazi se na tanzanijskom teritoriju. Granica koju jedino političari vide. Životinje i ovdašnji stanovnici prelaze s jedne strane na drugu kad god zatreba. Bilo zbog traženje bolje ispaše ili lova.
    Tu i tamo prođemo pored nekog tko sjedi ili hoda uz cestu. U daljini se ponekad naziru sela ili samotne kućice. Izgleda da se savana proteže do same planine. Iako smo u zatvorenom kombiju prašina kroz sitne rupice i proreze ulazi unutra. Čini mi se da je i zrak oko nas crvenkast.
    Hvalim se svojim suputnicima kako sam se u samo tjedan dana naučio cjenkati sa lokalnim trgovcima.
    Znam da su njima cijene ovdje još smješnije no meni, no ipak vele mi niti oni ne propuštaju priliku za cjenkanje.
    Takva su ovdje pravila. Prva cijena je samo za odvraćanje pažnje nakon toga slijede pisanja po pijesku ili papiru. Cijena je obično u sredini između prvoponuđene i vaše ponude.
    Istina ima i neukih turista koji odmah plaćaju čim čuju cijenu.
    I taman što dovršismo naš razgovor evo prilike za pokazati se na djelu. Stajemo na mjestu znakovitog imena "Kilimanjaro View Point". Usred divljine dućančić i odmorište.
    Doslovce utrčasmo unutra i počinje lov na suvenire. Cijene prenapuhane, kao i u Kimani, no ovo je ipak zona pogađanja. Dohvatio sam se nekakvih rezbarija i maski. Preskupo čak i u pola cijene. Onda pronađoh oslikano platno. Maasai i Kilimanjaro iza njih. Idealno. Samo da to trgovac ne vidi.
    "Koliko je ovo platno?"
    "3000 KSH"
    "Preskupo mi je to. Imate li koje jeftinije"
    Pokazuje mi prema gore i veli ova su ručno oslikana i cijena je takva. No možemo se dogovoriti.
    "Pa vidio sam slika i slika koje su jeftinije od ovih. Recimo za 1000 KSH bih možda razmislio"
    "A, ne, ne." - smije se i glumi kao da je uvrijeđen.
    "To je premalo. 2000 KSH."
    Hm.... 1000 smo spustili. Na 1500 možda i pogledam koliko imam u novčaniku.
    "Još uvijek mislim da je previše."
    Drugi kupci sada vide da bi ovdje mogli saznati koliko stvari stvarno vrijede. Skužio je to i moj ponuđač. Tobože me pozove da odemo između polica gdje ima još platna.....

    Izlazim van i nosim zamotuljak, 1300 KSH vrijednu, oslikanu tkakninu koju trebam kad stignem kući staviti u nekakav okvir. Englezi i vozač me čekaju i pitaju da li sam imao dobar ulov.
    "Pa mislim da jesam..."
    Skoro će polazak i baš bi bilo dobro malo se poslikati u ovoj divljini. Prvo njih dvoje, a onda i ja. Sa Kilimanjarom u pozadini. Baš kako i dolikuje nazivu mjesta.

    Kilimanjaro View Point


    Ukrcamo se i krećemo. Veli još par kilometara pa smo izvan Kimane. Ulazimo u područje koje nije zaštičeno kao nacionalni park. Sve do Tsawo West-a.

    * * *

    Sve se više približavamo granici i sve češće vidimo patrolna vozila kako stoje i valjda čuvaju - CRTU. Zanimljiv je taj posao. Stojiš usred ničega, naoružan puškom i dalekozorom i čuvaš.
    Posao kao stvoren za nekoga tko ne želi paziti na svoje stado i šetati ovim proplancima. Zaustavljaju nas ljudi u maskirnim uniformama i traže nekakve papire. Vozač ih nakon kraćeg traženja pronalazi.
    "Pričekajte" - veli
    Odlazi do automobila i valjda provjerava nismo li kakvi odbjegli turisti koji su se do grla zadužili - a nisu ostavili ispravan broj sobe ili hotela. Ili smo šverceri slonovače.
    Ma samo ti provjeravaj. Meni je svejedno, a usput dobar vam je pogled odavdje.

    Na rampi


    I tek što sam škljocnuo vidim znak pored puta. Piše da je u ovom području zabranjeno fotografiranje. Vojna zona. Polako me počinje oblivati znoj.
    Ne zbog straha od zatvora ili ispitivanja..... od straha da mi po brzom postupku ne otvore fotić i izvuku film.
    Kad se rampa konačno podigla, odahnuh.
    Ajde daj gasa i brišimo od ovuda.
    Nismo baš otišli predaleko kad još jedno zaustavljanje.
    E sad me imaju.
    Garant su im ovi prvi dojavili da su skužili jednog mizungua kako špijunira njihove tajne položaje. Sad smo ga naježili.
    Predajemo papire.
    Ništa.
    A onda, oko kombija se skupilo mnoštvo sa rukama punim stvarčica koje bi nas mogle zanimati. Prilika kakvu ne smiju propustiti. Možda jednom dnevno novci prođu ovuda. Sad ili nikad.
    Gledamo narukvice i ogrlice. Vraćamo ih. Ne interesira nas. Do prozora dolazi mladić 16-20 godina.
    "Što bi vas zanimalo ?" - pita
    "Maasai koplje" - ispalih i prije nego je mozak registrirao što jezik radi.
    Mislim si to ih bude otjeralo, barem od mog prozora.
    Za 5 minuta evo ti onog mladca trči i nosi pravo pravcato koplje.
    Gledam i ne vjerujem.
    Pa kaj, kaj budem sad s tim.
    "Evo ga" - veli pobjedonosno.
    "Ma ne smijem nositi ništa tako dugačko. Najviše 60 cm je dozvoljeno." - vadim asa iz rukava i čekam predaju.
    "OK." Okreće se i staje nogom na vrh metalnog dijela. Iščupa drvo i sad mi pruža dva komada po cca 60 cm.
    "Veli samo 600 KSH"
    "Ma ovaj...."
    Srećom rampa je gore. Gas. Možda drugi put.

    * * *

    Ne znam da li nas je prokleo ili je naviknut na odbijanje, no nakon sat vožnje stiže dojava da je jedan od kombija u nevolji. Crk'o akumulator.
    Vozač bez puno premišljanja okreće kombi i vozi nas natrag.
    Samo ne do onoga s kopljem.
    Prilazimo nekakvom mostiću i vidimo parkirani kombi i putnike kako sjede sa strane gdje je sjena. Vidim da su vozači odmah dogovorili kako će riješiti problem i ostavljam ih...... oči mi odlutaše dolje prema potoku.
    Polako se poput kakve mačke koja vreba plijen približim mostu i pogledom potražim vlasnice glasova koje sam maloprije čuo. Djevojke i žene stoje do koljena u vodi i peru veš. Ljubazno me pozdraviše i zamoliše da ih ne slikam.
    Šteta.
    Ali poštujem svačiju odluku. Možda su mi to isto htjele reči i one zebre od jučer.

    Akumulator je zamijenjen i krećemo. Vozač nam veli da smo sretni jer smo došli ovdje u sušnoj sezoni. Kad dođu kiše blato postaje sklisko i vožnja postaje poput klizanja na ledu. Vidim i da su za te prilike putevi pamaknuti i po nekoliko desetaka metara. Voziš se gdje god se vozilo može provući.
    Uskoro ravnicu zamijeniše brežuljci pa onda nekakva crna spaljena zemlja.
    Vidjevši da nam pratnje nema, zaustavljamo se i izlazimo van. Ovo područje zove se Lava Region. Navodno ovdje žive crni leopardi....
    Dosta za moje uho i noge da se počinjem pentrati po oštrim blokovima stvrdnute lave i tražiti ih. Došavši do rupe koja je bila preduboka za priječi i preširoka za preskočiti odlučih da je ipak bolje vjerovati pričama nego se sam uvjeriti i slomiti nogu.
    A kakve sam sreće opet bi se moglo na kraju ispostaviti da su leopardi baš danas otišli na drugi kraj doline ili.... se ne žele fotografirati.

    Lava Region


    U svakom slučaju ako ih negdje ugledate možete mi dojaviti na broj 555-SUCKER.
    Stižu nas polako i nastavljamo. Veli nam vozač-vodič da se ispod ove lave nalaze rezervoari pitke vode kojom se snabdjeva cijela Mombasa.
    Znači sve je to povezano. Ipak nije nemoguće da napunim flašicu vodom koja potječe sa vrhova Kilimanjara.
    Možda ipak nije sve tako loše kako mi se činilo.
    Kad Bog zatvori vrata uvijek potraži prozor koji ti je ostavio otvoren.

    - 12:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


    View My Stats

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se