Lavu zamjeniše grmlje i rijetko drveće. Takozvano kišobran drveće te kaktusi kakve sam viđao ponekad i u Mombasi.
Pomalo nam je dosta truckanja i vidim da je i moje suputnike ovaj način putovanja doveo do stanja - A baš bi mogao jednu odspavat'.
Nisam baš siguran da li stvarno i hoće no znam da meni ionako san neće na oči - čak i da ih zatvorim i slušam laganu muziku i .....
Pošto nigdje na vidiku nema nikakvih sela ili ljudi ohrabrujem se i otvaram prozor. Ponekad mi se učini da ima nešto zanimljivo za uslikati, no većinom odustanem prije onog škljoc.
Hoću životinjeeeee !.
Vozač kao da me je čuo. Počinje nam pričati u kakvom smo području i čega bi sve ovdje sve moglo biti. Pokazuje nam povremeno i prema drveću. Uglavnom ptice i ptičice. A onda.....
* * *
Stajemo ispred nekakve male kućice koja se pojavila niotkuda. Čisto iza jednog drveta i grma - evo je. Nekakva željezna vrata i na njima dva nosoroga gledaju jedan prema drugome. Iako su od željeza to je najbolje što smo vidjeli u zadnjih par sati.
Ulazimo u Tsawo West nacionalni park.
E sada se valjda budemo nagledali i naslikali.
I nismo se vozili predugo a stvari su se počele odvijati baš kako bi htjeli turisti i njihovi vodiči. Dvoje suputnika se trglo iz onog stanja melankolije i počinje zumiranje i lov na fotografije.
Sa naše lijeve strane usred trave pojavljuje se prilika u crnom. Nije leopard no nije niti za odbaciti. Iako je tih ptica kod nas sva sila u zadnjih par godina, i znam da su unosan posao, vidjeti tu pojavu u divljini je nešto sasvim drugo.
Vozač nam objašnjava da je to mlada ptica, valjda zbog boje perja na repu, i uskoro ih vidimo još u daljini. Možda su čuvši zvuk motora malo produžili korak jer uskoro postaju samo sitne crne točkice u travi.
Mladi noj
Prošavši još nešto puta vozač nam pokazuje prema vrhu jednog brda.
"Tamo ćemo na ručak"
Još jedno sat vremena vožnje do gore. Negdje u daljini naziru se žirafice. U jezeru pliva nešto nalik na vodenkonje. U visokoj travi uz jezero šeću dvije ogromne ptice, barem prema pričanju, jer sa mog prozora i ne izgledaju baš ogromno. Zovu ih - ptice sekretari.
Priznajem iako poznajem faunu prilično dobro nemam pojma kako se te ptice zovu na hrvatskom jeziku. Englesku verziju uzimam kao nešto po čemu ću ih za sada razlikovati u razgovoru.
Vozimo sa putem koji je sa obje strane omeđen žbunjem. Vozač je oprezan, jer kako nam je rekao, nemali broj prolazaka ovuda dogodilo se bivol jednostavno iskoči ispred kombi-busa. Obzirom da su te životinje prilično nepredvidljivih reakcija situacije treba u širokom luku zaobilaziti i izbjegavati.
Iskreno da koji sada stane ispred nas - mojoj ludoj glavi bi se to vrlo vjerojatno i svidjelo. Možda bih ga čak i probao uslikati. No za sada prolazimo samo pored hrpica balege i ponegdje vidimo friško slomljene grančice.
Sve smo bliže brdu i već polako primjećujem nekakvu građevinu na njegovu vrhu. Sviđa mi se kako je ovdje, još uvijek, građevinarstvo poprilično dobro uklopljeno u okoliš. Civilizacija usred divljine.
* * *
Uskoro stvari gledamo iz ptičje perspektive. Popeli smo se do samog lodge-a i našli mjesto za parkiranje. Ovdje je poprilično živo. Navodno je ovo stanica koju ornitolozi svijeta ne propuštaju. Ponajviše u vrijeme seobe ptica iz sjevernih u južne krajeve.
Moram priznati teško mi je i zamisliti da nekakva malena lastavica može doletjeti čak do ovuda. Pogledom pretražih okolicu i odaberem kadrove za slikavanje poslije ručka. Iskreno se čudim kako mi je današnje putovanje skoro potpuno skrenulo pažnju sa hrane. Staviti ću to na popis svojih omiljenih dijeta, onda.
Ulaz u lodge
Ulazimo u lodge i vozač nam pokazuje smjer kojime treba priječi do terase. Ušavši u/na terasu vidimo da je ovdje poprilično živo. Ima tu svega, od turista poput nas do pravih profesionalaca. Odabiremo stol, naručujemo piće i odlazimo do toplog stola.
Hm, da vidimo.
Prvo mi pažnju zaokupi veliki izbor salati. Od svega ponajviše ona sa naribanom mrkvom i narezanim ananasom. Nakon par minuta otkrivanja što bi moglo ići dobro sa kojom salatom odlučim da je ipak najbolje pojesti pomalo od svega.
Na kraju želim se najesti i što prije otići van obići bližu okolicu i upijati dojmove. Hrana je važna i moram priznati vrlo, vrlo ukusna no, skoro da ne vjerujem da sam ovo rekao, ne na prvih 10 mjesta danas.
Pogled sa mog mjesta za stolom je prema obližnjem brdu i paru marabua koji sjede na nekakvom zidiću i gledaju nezainteresirano prema dolini.
Do nas je doprla informacija da je dolina poznata kao postojbina crnih nosoroga.
Poučen dosadašnjim iskustvom ostajem samo mirno sjediti i žvakati hranu sa tanjura. Kakve sam sve do sada životinje mogao vidjeti, a nisam, mogli ste komotno reči da je to dolina dinosaura. Vjerojatnost da će baš moj fotić zabilježiti ijednoga je ravna nuli. Ipak....
Pojedoh još jednu kombinaciju salate - 3 vrste paprike i paradajz plus crveno slatko zelje i rekoh sam sebi dosta. Odoh van. U isti čas i englezi rekoše da je i njima sjedenje zadnje što im je bilo u planu.
Odoh put ulaza i našeg kombija jer mi se učinilo da bi se nešto tamo moglo i uslikati. Nisam predugo morao čekati. Pogled je fantastičan. Iako se oblaci prevlače preko vrhova, sunce još uvijek prži.
Bivolje igralište
Pogled mi odluta prema dolje i tek što sam se poželio okrenuti male crne točke počinju se približavati. Za kojih 10 minuta dolina je bila puna bivola. Iako sam kojih 500 metara uzbrdo od njih nekako mi baš i nije svejedno stajati ovdje.
Odoh potražiti nešto bezopasnije za poziranje. Hrabrost koju sam imao prije ručka ostala je sjediti na terasi valjda.
Vidio sam da su englezi zamakli iza obližnjeg žbunja te mi vrag nije dao mira. Morao sam se i ja tuda provući. Iza žbunja nalazi se malena terasa sa bazenom. Nikako mi nije jasno kome je to palo na pamet, postaviti ga ovdje, no pogled iz bazena je fantastičan. Još da su ga napunili vodom. I da sam ponio nekakve kupaće gaće.
Imam osjećaj da se odovuda vidi skoro pa do Mombase. Pogledom pretražih cijeli plato ne bih li slučajno ugledao kakvo crno stvorenje sa rogom na nosu. No oblaci su svojom sjenom jednostavno odlučili ne dati mi ikakvu priliku makar i za naziranje bilo kakvog života u dolini.
Okrećem se i vidim svoju prvu metu......
Agama
Mislim da je i mladome gospodinu godilo moje tepanje i obećanje da ću svima reči kako je baš strašna ova zvijer. Kakve zube i kanđe ima. Ma tiranosaurus rex je mala beba prema njemu.....
I tako malo po malo vrijeme odlaska se približilo.
* * *
Umjesto mjesta za ručak, pretvorilo se u pravi izvor predivnih slika i uspomena. Zamišljam si kako bi predivno bilo živjeti na mjestu poput ovoga. Nikakvog stresa i žurbe, predivan zrak, sunce i životinje posvuda. Možda jednog dana. Kao čovjek ili lastavica... Baš mi je svejedno.
Vratiti ćemo se istim putem u dolinu, a onda prema Mombasi.
Ngulia lodge
Nikakvih neželjenih susreta nije bilo sve do skretanja na cestu prema izlasku iz parka. Prema žici koju vidimo iz kombija neće ih biti niti ubuduće. Pogotovo ne sa nosorozima....
Izgleda da je hrana u lodgeu napravila svoje. Koncentracija je jednostavno popustila. Vozeći se neko vrijeme zalazimo u područje gdje je trava sve viša i gušće prekriva cestu. Valjda se trgnuvši iz polusna gospon vozač zaključuje da smo krivo skrenuli. Ovim putem se prolazilo nekoć no sada postoji novi i bolje održavani. Nije mi teško vraćati se. Nije mi niti prvi puta danas.
Uskoro smo opet na pravom putu. Čak povremeno susrećemo i druga vozila. Odlučujemo da je najbolje dati malo zraka u vozilo kako ne bismo zaspali. Pošto je krov pomičan bacamo se na posao. Otkačimo sve kopče i zapnemo gurati ga prema gore.
Kad smo konačno uspjeli oduševljenje novim pogledom na svijet držalo nas je dobrih pola sata. Iako se nagutaš prašine i vjetar ti zuji pored ušiju isplatilo se.
Pored ograde pojaviše se žirafe. Nakratko obratiše pažnju na nas pa onda nastave potragu za sočnim mladim lišćem.
Žirafa swahili Twiga
Iako sam ih imao priliku hraniti u Bamburi parku tek sada sam im se zapravo mogao diviti i vidjeti ih u punoj veličini u prirodi.
Ograde nestade. Približavamo se gustišu usred kojega je riječica i po pričanju vozača ponekada se zateknu i slonovi. Za sada tu je samo rijeka i to poprilično malena. No gledajući crvenu zemlju njezine lijeve i desne obale vidim da je ponekada, kad dođu kiše to prava afrička zamućena divlja voda.
Izlazimo iz Tsawa kroz istu vrstu vrata sa nosorozima. To je to, što se safarija tiče. Nisam nezadovoljan po pitanju događaja, malo sam možda više očekivao po pitanju životinja.
Uskoro smo na asfaltiranoj cesti prema Mombasi. Sa lijeve strane je željeznička pruga prema Nairobiju i Tsawo East. Stati ćemo u Voiju. Mjestu na kojemu je uz nezaobilazne trgovine suvenira još jedino hlad i benzinska.
Izašavši iz kombija ulazimo u dućan više nalik hangaru i počinje pregledavanje i pogađanje. Za oko mi zapadnu figurice od zelenog i crvenog kamena. Nažalost i njihova poprilična cijena. Čisto da ispitam teren probam se malo pogađati. Cijene su takve jer malahit uvoze iz Tanzanije. Poznata mi je ta priča jer sam već dosta čuo o tome. Kad ti ne žele spustiti cijenu jednostavno vele da je sirovina skupa i da ju uvoze.
Izašavši van vidim da su moji suputnici ulovili žirafu od kojih metar visine. Vele da je povoljno kupljena i da do sada nisu još kupili ništa. Pitam ih kako će je prevest doma obzirom na pravilo od 60 cm. Snaći će se već nekako - vele.
"Valjda joj nećete otpiliti glavu"
Samo se pogledaše i nasmijaše.
Cestom, na kojoj se povremeno pojavljuju rupe od kojih 25 i više centimetara lagano se približavamo kraju našeg druženja. Oko nas uz ogromne hrđave kamione prozuje i matatui. Izgleda da jako dobro poznaju svaku grabu do Mombase. Još samo malo bananinih palmi i evo nas u gradu.
Krkljanac. No koga briga. Umor je napravio svoje.
Ušavši u resort i uzevši svoju prtljagu opraštam se sa englezima. Bilo nam je lijepo - slažu se. No prekratko.
I ja bih još....
Znam da će se moja želja ispuniti za koji dan....
|
