...you are the one,
my moon, my stars, my sun...

Postala mi je najboljom prijateljicom još u vrtiću.
Davno je to bilo.

Hodale smo zajedno snijegom i upadale u lokve. Pamtim izraze lica naših majki kada smo došle pred njih, obje mokre do koljena.
Bilo je smiješno. Bilo je divno.

Tada smo rekle da nas ništa neće razdvojiti, nikada. Kako ćemo jedna drugoj biti kume na vjenčanju. Kako ćemo biti zajedno.
Da, bilo je divno.


Užasava li vas život ponekad? Tmuran, brz, zaboravan.
Koliko ste puta sjetili se nekoga, nekoga koga niste vidjeli dugo, i poželjeli mu se javiti? A niste. Ne znate ni sami zašto.
Jednostavno niste.


Kad smo bili djeca, sve se činilo tako lijepim. Igra, prijatelji. Uvijek su bili tu. Nisu imali problema ili interesa zbog kojih bi zaboravili druge.
Bili su tu.
A gdje su sada?


Ona živi par kuća od mene, a vidim je svakih nekoliko mjeseci.
Ona živi par stotina kilometara od mene, a vidim je češće.
Tužno? Možda.


Negdje sam pročitala kako svakih sedam godina čovjek stare prijatelje zamjenjuje novima.
Je li naših sedam prošlo?