Rage, rage against the dying of the light

31.01.2009., subota

Izgubljeni u prijevodu

It was about two pm when he said he was leaving.
That morning I went to meet my high-school friend, Marianne. She was eager to find out how Sam and I were doing.
'So? Are you two finally calling it a relationship? You can't be fuck buddies forever, you know.'
Sam and I met a few years ago, and since then he was the only man in my life. Was I his only love and lover? I still don't know. I guess I was afraid of the answer, so I never asked.
'Honey, it's been over two years. I don't want to sound like a broken record, but – what the fuck?'
I glanced at her trying to look embarrassed. It didn't quite work, because at the time I loved him, and I was sure he felt the same about me.
'He's an ass, and he is using you. Shit, I know he's your first, but come on! Where's your self-respect?'
Marianne kept on listing all the things that were wrong with my so-called relationship. He didn't respect me; he was in it only for sex. He is using me because he knows he can.
It was all true. All of it. And honestly, I couldn't care less. I thought that love means sacrifice, and I was a true martyr.
I loved my strong man, devotedly. I loved the way he took charge. I loved the way he kissed. He was coarse, abrupt and cold, but when he made love to me, all of that coldness melted into honesty and beauty. I didn't care about how difficult it was, and I couldn't care less about his disappearing acts. All of the carelessness came from the way his body communicated with mine. In the silence of our bedroom, I believed he truly loved me.
I explained all this to Marianne and we parted a few goodbyes after she said:
'Sex is not love. Love can be translated into sex. The other way around is impossible. You need to leave him before he leaves you, before he leaves you without your self-respect and pride.'
I couldn't.
I got home around two. I walked into my apartment and found him on the couch, a plastic bag sitting next to him.
'I'm leaving, Jack.'
His eyes were as cold as ever.
'Oh, I see. So, you're not staying for lunch?'
As he got up, I flinched. My body took over me as my mind anticipated his touch. I thought his eyes were about to light up once more.
'I'm leaving you, Jack,' he specified.
My knees gave out. I found myself kneeling before him, seeking to save love through sex. I begged. Oh, how I begged. Sam took a few steps away from me, in disgust.
'Don't be pathetic. At least today, try not to be pathetic. Jesus!'
I was sitting on the floor, looking at him, hoping. Even at that moment I hoped that he will tell me he loved me.
'Are you at least going to tell me why?'
Sam grinned at me with more disdain than I thought was possible to convey through a single grin.
'Still pathetic, Jack. I'm done with you and your pathos.'
Not even goodbye.
The last I've heard of Sam was that he got married and became a father. I cried. For his child and his wife. I knew what it means to think you can make Sam love you.

19.01.2009., ponedjeljak

Duhovi prošlosti koja se nije dogodila

Protekla godina posložila je dijelove mog života u smislenu cjelinu. Bar mi se tako činilo. Sad sam sigurna da su dijelovi samo preraspodijeljeni u neku novu cjelinu, ne nužno bolju, a ni goru – novu. Možda je zapravo najbolje reći da su se dijelovi preraspodijelili u sljedeću cjelinu. Kad čovjek razmisli, ne postoji nova, stara, bolja ili lošija cjelina. Barem ne kad govorimo o životu. Postoji samo sljedeća.

Iz nekog razloga, mislila sam da je to – to. Postala sam neka čudna osoba koja vjeruje da zna mnogo više o životu nego što zaista zna. Ne znam, promijenila sam se. U nekim stvarima stvar je išla na bolje u nekima na gore.

Ipak, jedna stvar se nije mijenjala i još je uvijek ista, a to je moj strah od odrastanja. Shvatila sam da su planovi koje imam za svoju budućnost još uvijek na razini dječje igre, Mislav je Ken, ja sam Barbie (metaforu ostaviti, proporcije zanemariti). Još uvijek tu nema stvarne inicijative, nema one želje da se skoči u nepoznato.

Izgubila sam se u tom igrokazu, u iluziji odrastanja i napuštanja gnijezda. Toliko sam se izgubila da sam samu sebe uvjerila da sam spremna za to, za odlazak u vlastit život. I nikako nisam mogla protumačiti svoje oklijevanje i latentni strah.

Shvatila sam da sam zapela, gadno. Zapela sam u danima prije Zagreba. U danima koji nisu bili sretniji. Ne znam zašto, nema logike, ali dio mene ostao je tamo negdje, zaleđen prije osam godina. Trebam taj dio za sljedeću cjelinu i nemam pojma kako da ga vratim, kako da ga odmrznem. Naime, nemam pojma zašto je još uvijek tamo.

Danas je buraz došao na ručak. Ništa posebno. Naoko, ništa zanimljivo i nezaboravno. Ipak, shvatila sam da nas nikad nije bilo četvoro. Uvijek je netko nedostajao, uvijek je netko bio više gost nego član obitelji. Shvatila sam da ne želim natrag svoje djetinjstvo, ja ga želim opet i želim da bude drugačije. Želim djetinjstvo u kojem stari nije stalno na putu. Želim djetinjstvo u kojem stariji brat ne studira u Splitu dok smo mi u Zagrebu.

I to je tako nezrelo, tako besmisleno. I želim da taj osjećaj nestane. Želim ga se riješiti kako bih se mogla prestati igrati života. To bi bio onaj racionalni dio. Ali ono što zapravo želim je, ukratko, besmisleno. I htjela bih poslati u kurac sve te manifestacije djetinjstva u svojoj glavi, i onu ideju da je jučer bilo puno bolje nego što je danas. Znam da je to hrpa govana, ali prilično se teško boriti protiv vlastite psihe.

Opet sam u psihičkoj banani iz koje se moram izvući. Brzo i bez razmišljanja. Nekako. I moram napomenuti da je sve ovo zvučalo puno bolje dok se odvijalo u mojoj glavi; imalo je puno više smisla, u svakom slučaju. Najbolji dio mog tijeka svijesti definitivno se odvio u trenutku kad sam shvatila da moj život ipak nije toliko smiren i staložen, da ipak nije sveden na diplomu. Pisac u meni, već odavno proglašen mrtvim, rekao je: 'Ipak u tebi ima još malo drame.' To je divna stvar, kada sebe i svoje probleme možeš sagledati sa spisateljske distance, kad svoju životnu zavrzlamu sagledaš kao put ka stvaralaštvu. Olakšava i, pomalo mazohistički, uveseljava.



13.01.2009., utorak

Sposobnost za život

Promjene nisu lake. Činjenica.
Pitam se što je potrebno da se potakne promjena koja je nužna u životu. Koliko je treba željeti? I što ako strah od neuspjeha, pa čak i uspjeha nadjačava želju za promjenom?
Ta pitanja i činjenice me već dugo muče. Godinama. I uvijek je u pitanju ista promjena. Uvijek. Ista. I ne znam zašto sad mislim, po tko zna koji put, da sam sposobna uhvatiti se u koštac s tom promjenom. Da li sam dovoljno zrela da napokon provedem plan do kraja, da ne odustanem i da opet ne ogreznem u ništavilu?

Promjena o kojoj pričam nije pretjerano konkretna, ali se sastoji od milijun malih, konkretnih promjenica. Odakle početi? Kako ostvariti potencijal za život koji znam da imam? Taj moj potencijal ima ogromnu težinu, težinu odgovornosti. Osjećam kao da imam odgovornost da ga ostvarim, da realiziram sve ono što mogu i ono za što još nije kasno.

Prvo trebam prihvatiti činjenicu da za neke stvari JEST kasno. Kasno je za ostvarivanje akademskog uspjeha. Zašto? Zato što sam negdje na drugoj godini faksa izgubila smjernice i dopustila sam drugima da diktiraju moju volju i sposobnost za život. Ipak, zahvaljujući nizu događaja koji je utjecao na eroziju mog akademskog uspjeha dobila sam nešto najvrjednije u mom životu: čovjeka zbog kojeg danas zaista vjerujem da ništa na ovom svijetu nije nemoguće i izvan dohvata ruke. Možda je to sudbina, a možda je to samo niz slučajnosti i kombinacija loših i dobrih odluka. Nije važno. Važno je da su mi se otvorila jedna vrata koja su mi dugo bila zatvorena, zahvaljujući Mislavu.

Shvatila sam svoje licemjerstvo. Shvatila sam da je moj cinizam koji sam brižno njegovala godinama zapravo lažan i da predstavlja ništa drugo nego najmizerniji, psihološki obrambeni mehanizam. Shvatila sam da katkad više cijenim mišljenje drugih, nego svoje vlastito. Shvatila sam da se držim podalje od konflikata, čak i kad žudim za njima. I što je najvažnije, shvatila sam kakva sam osoba bila, kakva osoba ne želim biti, te kakva osobu, ako se potrudim, mogu biti.

Najčešće mi na putu stoji saznanje da je moj potencijal mnogo manji nego što je to bio prije tri godine, kada je bio na vrhuncu. To me pokosi i onda postupno odustanem od pokušaja promjene. Bezvezarija i kukavičluk. Hoću li opet dopustiti da me porazi vlastiti strah? Ne znam. Ali ću definitivno pokušati i saznati.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se