Rage, rage against the dying of the light
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
A word or two...LDCE
rid - 1. arid land or an arid climate is very dry because i has very little rain;
2. not having any new, interesting, or exciting features or qualities
Riječ, dvije...Bratoljub Klaić
himasa - zabrana ubijanja živih bića kao osnovni moralni zakon budizma, hinduizma i jainizma
Dobar proizvod
Under construction
Under construction
22.02.2009., nedjelja
Dobar proizvod - Gliss Kur Asia-Straight od Schwarzkopfa
|
Na tržištu ima svega i svačega, i sve je super, i ima esenciju bisera i ekstrakt kašmira. Ali rijetko kad u tubici ili bočici dobijemo ono što su nam obećali da će nam proizvod pružiti. Zato sam odlučila na svom blogu, s vremena na vrijeme, navesti proizvod koji je stvarno dobar i kvalitetan. Proizvodi o kojima ću danas reći dvije-tri su Gliss Asia Straight šampon, maska i regenerator za kosu. Imam vrludavu kosu, ni kovrčavu ni ravnu. I uvijek sam htjela da bude ravna i poslušna. Peglu za kosu imam, ali ne volim je koristiti prečesto, a s obzirom da imam puno kose, ravnanje traje po sat vremena. Od svih preparata na koje sam pljunula novce, Gliss Asia Straight, koji sam dobila za rođendan, je naj-najbolji. Da, kosa je fakat ravna, ima težinu i oblik i uopće nemam potrebu za peglom (osim ako ne cijepam dlaku na tri dijela). To je uglavnom to. Dobar proizvod koji se isplati kupiti jer šljaka.    Šampon, maska i regenerator koji se ne ispire. |
20.02.2009., petak
Jaka, jedra bedra
 Ovih dana se nešto po televiziji i po radiju vrti priča o drogi, lakoj, teškoj, perolakoj. Imam nešto iskustva s ovom perolakom kategorijom, kao i većina ljudi mojih godina. Znao je uletit poneki joint, to je istina. Zadnji put kad sam pokušala nabavit bokun trave, prije nekih godinu dana, naišla sam na zapreku. Moji prijatelji, koji imaju prijatelje koji znaju nekog tko može nabavit za par pljugi slijegali su ramenima, rekli su da se svašta može nabavit, ali trava ne. I kad sam potegla SVE veze, došla sam do cifre koju nisam bila spremna platit za dva-tri dima. Nema šanse. Mjere naše vlade koja ne razlikuje dilera od kampanjskog konzumenta marihuane, koja ne razlikuje marihuanu od dopa, mene je uspješno odvratila od daljnih pokušaja nabavke. Doduše, ja sam u svome životu možda dva puta pokušala nabaviti perolaku marihuanu. A danas, kad je lakše doći do dopa nego do gresa, pitam se što se dogodilo sa mojim izgubljenim prijateljima koji su uvijek imali po koji panj za podijeliti na nekom dobrom tulumu. Da li su odustali od droge, ili su se okrenuli težim stvarima? Da li su prešli s "s dima na iglu ili na šmrkanje"? Nadam se da nisu. A i ako jesu, zatvorska kazna koju će dobiti pri eventualnom hapšenju bit će ista kao i da su ostali na travi. Jedina razlika, jer nema one u cijeni, ni one u kazni, je po njihovo zdravlje. Naravno, razlika je i u zaradi velikih bosova, koji veselo trljaju ruke, i ostaju u sjeni, poput nekih tajanstvenih likova koji postoje samo u bajkama. Kako odlučiti tko ima za sebe, a tko nosi i za druge? Bivša ministrica Lovrin izjavila je da dileri nose po jedan paketić za prodavanje. Valjda kad ga prodaju trče doma po drugi i tako održavaju izvrsnu formu i jaka, jedra bedra. Doduše, čula sam i da je neka osoba uhvaćena sa određenom količinom heroina u kući, ali s obzirom da nije imala vagu, sud je zaključio da je spomenuta osoba drogu imala za vlastitu upotrebu. Razmišljam o Hrvatskim gradovima koji su poznati po drogama i po velikom broju narkomana. Razmišljam o mladim ljudima u tim gradovima koji u nedostatku sadržaja posežu za alkoholom i za drogama. Koliko je za njih dobro ovakvo tretiranje droga? Koliko je za njih dobro da je zakon izjednačio lake i teške droge, zbog čega je tržište izjednačilo cijene i dostupnost? Koliko je dobro za zdrav razum i logiku da jedan joint i piz dopa rezultiraju dosjeom i istom zatvorskom kaznu? |
12.02.2009., četvrtak
Pomalo od svega
|
Prije nekih tjedan dana Dragi i ja smo se uputili u garsonijeru, bez laptopa (što je značilo da ćemo provesti vrijeme pričajući, a ne gledajući filmove i/ili serije). Razgovor je skrenuo na priču o bivšima, o starim ljubavima, o svemu onome o čemu Carrie Bradshaw ne želi razgovarati sa svojim dečkima. Moram priznati da to nije bio jedan od najugodnijih razgovora u mom životu i, dodajem, to je teški eufemizam. Imam nešto više iskustva i malo deblju 'prošlost' nego Dragi, pa reciprociteta baš i nije bilo. O Dragom sam otkrila da je bio poprilično emocionalno konzervativan prije mene, dok sam ja bila poprilično otvorena. Možda i previše, ali to je već neka druga priča koju vjerojatno neću napisati. I rekla sam mu sve, ali baš sve, čak i ono za što sam mislila da ću zauvijek zadržati za sebe. Dragi je postavljao pitanja, a ja sam ih odgovarala. Mislim da sam mu neke stvari krila do tog trenutka zato što nisam bila u poziciji da odlučim o tome da li mu lagati ili ne. Kad sam napokon došla u tu poziciju, opcija laž – istina nije zapravo postojala, jer sam osjetila ugriz laži u našoj vezi i znala sam da mu možda mogu prešutjeti neke stvari, ali lagati nikad ne bih mogla. Zaključak? Drago mi je što zna sve o meni i o mojim vezama i vezicama, te o emocionalnim eskapadama raznih vrsta. Ipak, istovremeno me i muči ta naša iskrenost. Možda je zato praktički jedina stvar koju ne zna o meni ovaj blog. Treba mi nešto moje, nešto što ne moram dijeliti s njim, moja privatnost. Ne znam zašto, ali treba mi nešto samo moje, nešto tajno i nepovredivo za što nitko ne zna, makar i prividno. Smiješno je zapravo što Dragi i hrpetina svi moji frendovi znaju adresu ovog bloga, jer sam prije nekoliko godina imala blog s istom adresom koji sam preselila u napadaju paranoje. No, ako je itko ikad čitao ijednu od mojih ispovijesti, sigurno mu je poznata rečenica: započela sam ovaj post želeći pisati o nečem sasvim drugom. Ovdje važi isto. Priča je skrenula na moj razgovor s Dragim jer je dio tog razgovora bio neugodniji od svega ostaloga, a to bi bio dio o Edipovom kompleksu. Inače nije lako razgovarati o nečem takvom, nije lako ni razmišljati o tome, a kamoli priznati postojanje istog. Najzanimljivije je bilo kad sam Dragom počela objašnjavati zašto je on utjelovljenje mog Edipovog kompleksa. Osjećala sam se neizrecivo debilno dok sam mu to govorila, ali eto, ja puno pričam. Uglavnom, zaključila sam da sam ipak bila u krivu (to mi je uvijek teško priznati). Dragi nije utjelovljenje mog Edipovog kompleksa, upravo obratno, u njemu sam nadišla svoj Edipov kompleks. Kako sam došla do tog oslobađajućeg zaključka? Nedavno mi je bio rođendan. Cijeli dan sam se zajebavala sa nekom glupavom tortom i kolačićima jer sam odlučila ipak pozvati dvoje mojih najdražih prije 'službene' proslave. Stari je došao doma oko osam, Dragi je već bio kod mene i naslušao se mojih strepnji oko torte i čangrizanja oko keksića. Od svih ljudi koji su mi čestitali rođendan, stari je to učinio zadnji i to na jedan poprilično bezvezan način. A nakon što je došla i Jelena uslijedili su raznorazni prigovori o mom cjelokupnom dočeku i ugošćivanju, što mi je poprilično izišlo na kurac s obzirom da sam se cijeli dan jebala s tim glupostima i što mi je bilo jako stalo da za svoj rođendan napravim barem nešto. Sve je to bila zajebancija, istina, ali smetalo mi je. Shvatila sam da je beskorisno i da je moj stari takav, da će naći neku sitnicu koja mu ne odgovara i onda će je preuveličati. Najviše mi je zapravo smetalo što se tako ponašao dok su Dragi i Jelena bili tu. Ispalo je kao da je sve što sam napravila bilo zakurac, a stvarno sam se trudila. Bez da se potrudio uspio mi je uništiti rođendan, moj mali trud da na svoj dan ugostim dvoje mojih najdražih ljudi i da s njima provedem malo vremena. I činjenica da mi je rođendan čestitao u pol osam, nakon što sam ga ja nazvala i nakon što smo pričali na telefon nije mnogo pomogla. U svakom slučaju, Dragi cijeni moj trud, čak i onaj najmanji. Ne uzima ono do čega mi je stalo zdravo za gotovo i nema se običaj okrutno šaliti s tim stvarima. Nije hladan i nema problema sa iskrenošću i sa izražavanjem osjećaja bilo kakve vrste. U svakom slučaju on je daleko od mog oca. Mislim da je moj stari sad u fazi u kojoj je on sam sebi na prvom mjestu u svemu. I razumijem to, ja sam ipak do sada trebala diplomirati i odseliti se. Možda je razumljivo zašto se sve više osjećam kao smetnja, pomalo nevoljeno. Na kraju krajeva, ipak sam malo produžila svoj boravak u roditeljskoj kući. |
31.01.2009., subota
Izgubljeni u prijevodu
|
It was about two pm when he said he was leaving. That morning I went to meet my high-school friend, Marianne. She was eager to find out how Sam and I were doing. 'So? Are you two finally calling it a relationship? You can't be fuck buddies forever, you know.' Sam and I met a few years ago, and since then he was the only man in my life. Was I his only love and lover? I still don't know. I guess I was afraid of the answer, so I never asked. 'Honey, it's been over two years. I don't want to sound like a broken record, but – what the fuck?' I glanced at her trying to look embarrassed. It didn't quite work, because at the time I loved him, and I was sure he felt the same about me. 'He's an ass, and he is using you. Shit, I know he's your first, but come on! Where's your self-respect?' Marianne kept on listing all the things that were wrong with my so-called relationship. He didn't respect me; he was in it only for sex. He is using me because he knows he can. It was all true. All of it. And honestly, I couldn't care less. I thought that love means sacrifice, and I was a true martyr. I loved my strong man, devotedly. I loved the way he took charge. I loved the way he kissed. He was coarse, abrupt and cold, but when he made love to me, all of that coldness melted into honesty and beauty. I didn't care about how difficult it was, and I couldn't care less about his disappearing acts. All of the carelessness came from the way his body communicated with mine. In the silence of our bedroom, I believed he truly loved me. I explained all this to Marianne and we parted a few goodbyes after she said: 'Sex is not love. Love can be translated into sex. The other way around is impossible. You need to leave him before he leaves you, before he leaves you without your self-respect and pride.' I couldn't. I got home around two. I walked into my apartment and found him on the couch, a plastic bag sitting next to him. 'I'm leaving, Jack.' His eyes were as cold as ever. 'Oh, I see. So, you're not staying for lunch?' As he got up, I flinched. My body took over me as my mind anticipated his touch. I thought his eyes were about to light up once more. 'I'm leaving you, Jack,' he specified. My knees gave out. I found myself kneeling before him, seeking to save love through sex. I begged. Oh, how I begged. Sam took a few steps away from me, in disgust. 'Don't be pathetic. At least today, try not to be pathetic. Jesus!' I was sitting on the floor, looking at him, hoping. Even at that moment I hoped that he will tell me he loved me. 'Are you at least going to tell me why?' Sam grinned at me with more disdain than I thought was possible to convey through a single grin. 'Still pathetic, Jack. I'm done with you and your pathos.' Not even goodbye. The last I've heard of Sam was that he got married and became a father. I cried. For his child and his wife. I knew what it means to think you can make Sam love you. |
19.01.2009., ponedjeljak
Duhovi prošlosti koja se nije dogodila
|
Protekla godina posložila je dijelove mog života u smislenu cjelinu. Bar mi se tako činilo. Sad sam sigurna da su dijelovi samo preraspodijeljeni u neku novu cjelinu, ne nužno bolju, a ni goru – novu. Možda je zapravo najbolje reći da su se dijelovi preraspodijelili u sljedeću cjelinu. Kad čovjek razmisli, ne postoji nova, stara, bolja ili lošija cjelina. Barem ne kad govorimo o životu. Postoji samo sljedeća. Iz nekog razloga, mislila sam da je to – to. Postala sam neka čudna osoba koja vjeruje da zna mnogo više o životu nego što zaista zna. Ne znam, promijenila sam se. U nekim stvarima stvar je išla na bolje u nekima na gore. Ipak, jedna stvar se nije mijenjala i još je uvijek ista, a to je moj strah od odrastanja. Shvatila sam da su planovi koje imam za svoju budućnost još uvijek na razini dječje igre, Mislav je Ken, ja sam Barbie (metaforu ostaviti, proporcije zanemariti). Još uvijek tu nema stvarne inicijative, nema one želje da se skoči u nepoznato. Izgubila sam se u tom igrokazu, u iluziji odrastanja i napuštanja gnijezda. Toliko sam se izgubila da sam samu sebe uvjerila da sam spremna za to, za odlazak u vlastit život. I nikako nisam mogla protumačiti svoje oklijevanje i latentni strah. Shvatila sam da sam zapela, gadno. Zapela sam u danima prije Zagreba. U danima koji nisu bili sretniji. Ne znam zašto, nema logike, ali dio mene ostao je tamo negdje, zaleđen prije osam godina. Trebam taj dio za sljedeću cjelinu i nemam pojma kako da ga vratim, kako da ga odmrznem. Naime, nemam pojma zašto je još uvijek tamo. Danas je buraz došao na ručak. Ništa posebno. Naoko, ništa zanimljivo i nezaboravno. Ipak, shvatila sam da nas nikad nije bilo četvoro. Uvijek je netko nedostajao, uvijek je netko bio više gost nego član obitelji. Shvatila sam da ne želim natrag svoje djetinjstvo, ja ga želim opet i želim da bude drugačije. Želim djetinjstvo u kojem stari nije stalno na putu. Želim djetinjstvo u kojem stariji brat ne studira u Splitu dok smo mi u Zagrebu. I to je tako nezrelo, tako besmisleno. I želim da taj osjećaj nestane. Želim ga se riješiti kako bih se mogla prestati igrati života. To bi bio onaj racionalni dio. Ali ono što zapravo želim je, ukratko, besmisleno. I htjela bih poslati u kurac sve te manifestacije djetinjstva u svojoj glavi, i onu ideju da je jučer bilo puno bolje nego što je danas. Znam da je to hrpa govana, ali prilično se teško boriti protiv vlastite psihe. Opet sam u psihičkoj banani iz koje se moram izvući. Brzo i bez razmišljanja. Nekako. I moram napomenuti da je sve ovo zvučalo puno bolje dok se odvijalo u mojoj glavi; imalo je puno više smisla, u svakom slučaju. Najbolji dio mog tijeka svijesti definitivno se odvio u trenutku kad sam shvatila da moj život ipak nije toliko smiren i staložen, da ipak nije sveden na diplomu. Pisac u meni, već odavno proglašen mrtvim, rekao je: 'Ipak u tebi ima još malo drame.' To je divna stvar, kada sebe i svoje probleme možeš sagledati sa spisateljske distance, kad svoju životnu zavrzlamu sagledaš kao put ka stvaralaštvu. Olakšava i, pomalo mazohistički, uveseljava. |
