Nepokretnost uma i tijela kraj tvoje pojave..
Kad bi mogla ostavit komad boli na papiru, pisala bih, ne bi stala trenutačno.
Ne pristajem na ništa ispod klecanja u koljenima i leptirića u stomku.
Ali isto tako ti leptirići u stomku, zamrzavaju ruke da napišu poruku.
Zamrzavaju usne da progovore.
I tako prilike se propuštaju..
I to one prilike koje se rijetko događaju.
Srce broji 700 otkucaja u minuti, a leptirići lete 400 na sat.
A eto žalosno je to da cijelo vrijeme čekaš TO i bez ikakvog valjanog razloga,
to odleti ..odleti prilika ali ne i osjećaji.
Zatomljeni, potisnuti, zgnječeni ostaju i šute. A počnu da guše u onom trenu kad
primjetiš njegov kulerski korak kako polako prolazi blizu tebe.
I opet 700 otkucaja u minuti, leptirići 400 na sat.
I ta potreba da mu potrčiš, da ga zagrliš, da ga poljubiš i da saznaš kako je to..
ta jebena silna potreba, ko magnet na željezo..
Ali još jača sila te opet ukipljuje, u živućeg mrtvaca, nepokretnost svakog
organa i svako uda.
I taj...
..osjećaj krivnje zbog umrtvljenih ruka koje nisu napisale poruku,
zbog usana koje su se zacementirale da prozbore išta, zbog idiotskog srca koje nije imalo hrabrosti.
i lupaš šakom u prsa, jer je nekako lakše..lupnut..u prsa..
neznam zašto ali oslobađa bar na tren..
jer što da ti dragi moj rečem, osim da te ludo volim od prvog trena.
I ujutro,
sve će biti lakše, prespavat ću bol..
osjećaji će se vratit u kutiju..
a ja naučila sam se pameti bar..
da moram se riješit straha od ljubavi.
I znam da ću voljet opet, jer puno se puta voli.
I samo se nadam da će sljedeći put 700 otkucaja u minuti, i 400 leptirića na sat
potaknut bar 7 riječi i 4 sekunde pogleda u tuđe oči..
Dragi moj, oprosti, tako smo se lijepo mogli voljeti. da smo imali muda.
