Spoznaja..
Nema me jako dugo. Ne zato što nemam što napisati, nego neznam zašto iskreno...Više mi ništa nema smisla..
Gledam sve ove postove prije i smješno je..Zaista..svi ti silni muškarci...ta silna čežnja za ljubavlju, zagrljajem, DODIROM...
Zar nije divan taj dodir, samo kad te netko uhvati za rame i drži, kao da ti prenosi ljekovitu energiju.
Pogledala sam nedavno film stariji sa Winonom i Angelinom, Girl, Interrupted..tematika se odvija u ludari, i Angelina će u jednoj sceni: Sviraj tu gitaru i slušaj, da riječi pomažu davno bi izašli svi odavde..
Čitam sve te postove prije i mislim se kako sam naivna i malecna bila. A sve to nedavno unazad godinu, dvije, tri..
Stvari se promjene neopisivo, neznaš ni kad se to desilo, ni kako..Samo se jedan dan probudiš drukčiji..
I gledaš svijet drugim očima..
Naočale nisu više ni crne ni pinky..
Jednostavno su bezbojne, i vidiš sve onako kako jest. I ružno i lijepo. I ne boli. Samo je tako kako je.
I to je taj neki unutarnji balans, zlatna sredina. Uvijek je klimava ali kad je dosegneš uvijek joj se i vratiš.
A za sve to bili su potrebni padovi i usponi.
I nemam više što puno za pisati..jer sve kao da je jasno..Sve se promjenilo..
I nekad bi voljela sjest i plakati i biti neurotična, nekad bi voljela imati 17 i biti maximalno luda i neodgovorna..
Ali stvari su se promjenile, odrasla sam i zrelija svakim danom.
I ponekad nije lijepo ali tako mora biti. Vesela sam i puna života. Ali ponekad svi ti padovi i usponi su tako prekrasni...Jer si nekad na vrhu nekad na dnu..Sve je to život.
I sve je prelijepo.
Sve je već rečeno u mojoj glavi..i čini mi se kao da nema smisla pisati...zato jer napokon sve ima smisla.
