I šta sad? Postojiš u mom životu tri mjeseca.
Skupa smo a opet neko nelogičniju vezu nisam vidjela.
Zatvorenost i mirnoća dva glavna faktora koja se provlače kroz nju.
A to nisam ja, sve ili ništa, ili tvoja ili ničija.
Jebo tu vezu kad se probudiš i ne promisliš prvo na tebe.
Jebo tu vezu gdje se šuti i čeka.
Ti si rekao da nećeš odustat, ali gdje je trud ?
Veze na daljinu uspjevaju jedino ako je konekcija jaka i volja za održavanjem još jača.
Mene da pitaju jel imam dečka? Ja se ne osjećam tvojom, i da naleti neki bolji mislim da ne bi posustala ni tren.
Šta oćeš, koji kurac želiš od mene?
Zašto ide sve tako jebeno presporo, i sve teže i teže. I najlogičnije bi bilo prekinut, ali opet...
U jednu ruku jebeno mi je stalo.
Jako mi je stalo.
Ali kako doprijeti do tebe, ja nemam snage niti volje truditi se?
Želiš me? Onda UZMI ME!
I sve je tako divno kad smo skupa, različiti svjetovi koji odlično funkcioniraju..
Puno razumjevanja...
Puno humora..
Puno prijateljstva...
Di je strast? Ja sam žena s Balkana, ja trebam znat da me želiš?
A nemogu te tek tako lako pustit, jer ima tu nešto za što se vrijedi borit, ali ne boriš se i neznam zašto...
I neznam kako da ti objasnim..
Jer opet se samo sklopiš u oklop...
Spomenem li emociju već
