Look inside
Pogledala sam duboko unutar sebe, a opet to je bilo samo površinski jer su dubine moje duše preduboke da bi ijedno ljudsko biće moglo prodrijeti, pa tako ni moje svojstveno Ja, koje mislim da tako dobro poznajem.
Uništila sam se. Uništila. Uništila. Psihički i fizički. Moje dobro poznato opsesivnodestruktivno JA
utažilo je svoju glad, ali time izgladnilo dušu, tijelo i um. Koje je ostalo prazno, prazno, prazno...
Ljudi se zavaravaju da je sve super, iako ih crvić non stop kvoca i drži na izmaku snaga. I onda pukneš. Onda JA puknem.
Da li ste ikad mlatili samog sebe. Ja jesam dosta puta. Ali u tom naletu bijesa, očaja i jada mogla bi se
tako jako nauditi da se bojim same sebe. Zadnjeg puta, lupala sam rukama u glavu tako jako da mi se zamantralo, grizla ruku svom silinom da me čudi kako je još čitava..
BIJES, TOLIKI BIJES !!! prouzrokovan ničim, običnom sitnicom koja naizgled ne bi nikog mogla uzrujati...
A tren prije bila sam tako spokojna i mirna i onda navala...traje oko minute i onda se moje tijelo i duša umore da samo padnem uznemirena, srce tuče kao da će iskočiti da moram popiti tabletu za smirenje.
Činila sam se sama sebi mirna, spokojna, nigdje tu nema sreće ni tuge.
neka sredina, koja možda naginje bezosjećajnosti.
Trudim se slušati ljubavne, srcedrapajuće pjesme ne bi li pobudili neke intezivne osjećaje u meni, ako se to i dogodi ti intezivni osjećaji traju ravno treptaju oka i onda ih negdje poguram, zaniječem.
2 godine moje srce je prazno... ponekad uleti tu nalet sreće, ali to je samo varka, to je bezosjećajnost koja mi daje privid da je sve u redu i da uživam i onda se dogodi ovako nešto i shvatiš da nije ni približno dobro. Tugu sam zamijenila bijesom, nesjećam se kad sam bila tužna, tren se pojavi krajićak tuge koja automatski preraste u nešto što te razara, bijesnilo, mržju, ljutnju...
Potražit ću pomoć, moram.. jer nemožete ni zamislit koliko je strašno...
Pogledajte unutar sebe, tko zna što ćete pronaći, nemojte da bude kasno...
O da, živa sam ! Itekako živa!
Vrijeme mi prebrzo leti, prije sam često pisala blog, a sad mi je to tako nevažna stvar.
No trudim se ostavit pokoju riječ, radi vas nekih i da se jednog dana smijem.
Rastem, sazrijevam i boli za popizdit, ali se izvanredno nosim s time.
Još jedno razočarenje u prijateljstvo, baš onda kad sam mislila da je to ono pravo.
nema veze, sebe više volim i poštujem. Dala sam sebe cijelu, što me ispunjavalo,
nisam dobila ni polovinu nazad. Ja ništa ne gubim tu, samo sam jača.
Sad opet skupljam ljubav za nekog tko je zaslužio. Idemo dalje, to je ipak jedna dosadna
ljudska priča koja se stalno ponavlja.
Valjda sam sad u onim godinama, kad se događa sranje za sranjem, da te nauči pameti.
Na svu sreću učim iz toga.
Trudim se bit dobra osoba, nadam se da će se isplatit jednog dana. Ne nadam se, znam da hoće.
Toliko je toga ispred mene u ovih par mjeseci, puca me neka luda euforija.
Bojim se ljubavi, bojim se sebe i svojih osjećaja. Zato se nemogu zaljubit.
Mrzim biti bespomoćna i ranjiva, to nisam ja. I ne ide pa ne ide...
A svi su krivi likovi... a to si neću dopustit, nema šanse...
Ne i ovja put...
Čekat ću nekog dostojnog, hrabrog i neustrašivog da se uhvati sa ovim borcem iza ekrana.
Što ti vrijedi, kad te se muškarac boji, to nije muškarac. Ne kakvog ja hoću, ne želim manipulirati njime. Želim da me vrti oko malog prsta, a opet da me drži kao kap vode na dlanu.
Kad me stisne, da mi polomi kosti...
da me ljubi kao da je to zadnja ljubav preostala na ovom svijetu...
da se sjedinimo i duhom i tijelom...
A ako nikad ne naleti, ah...
žao mi je, ova tu cura ne prima ništa lošije, niti takvo što zaslužuje...
tenkjuverimač...
Dotad, uživam. Gradim se, rastem, živim...da kad jednom ON dođe, da nam bude savršeno...
Ono sam što jesam i u tome uživam...
