KAVA S BABOM

Rodila se u Vinkovcima. Točno. Ali već dugi niz godina živi i radi u Vukovaru. I definitivni je favorit mog srca kada je riječ o meni dragim osobama u ovom gradu.
Povezao nas je splet neobičnih okolnosti a poveznica bila jedna, na žalost, ružna bolest, koju smo obje upoznale.
Lilijana je prije nekoliko godina o našem prvom susretu napisala kratku priču...

Mojoj...
„Vidi…nije problem ako ti se ne da o tome pričati. Žena te samo htjela upoznati. Čula je za knjigu, ima nekih problema…“zbunjeni glas simpatične trgovkinje zalutao je u moje uho u jedno sasvim obično popodne.
„Ma, nema frke…da sam skrivala svoju bolest, ne bih napisala knjigu. Tko je to? Gdje? Kada?....-zabrzam pitanjima.
Začudi me njeno objašnjenje.
Sastanak je utanačen u slatkom lokalu, nedavno otvorenom, na kraju moje ulice. Jednom sam tamo popila kavu s naznačenim zbunjenim glasom i njenim suprugom, čarobnjakom predivno obojanih zidova.
(To je jedini majstor koji je u dva navrata radio u mojoj kući. I kojeg ću pustiti opet.)
Popodne je bilo sivo. Dijete koje to više nije imalo je napade pojačavanja svih uređaja u svojoj sobi, mama je u trećoj brzini heklala neku narudžbu, a On nije bio kod kuće.
U kafiću je bilo toplo.
Kava mi je otvarala oči. Trgovkinja i ja razgovor smo prekidale smijehom.
Ušla je naknadno, nekako nakrivo.
Visoka, lijepa, s upitnicima u očima.
I sjela je nakrivo.
Dugačke noge smotala je ispod sebe, a usput me nervozno pogledavala.
Upoznavanje je proteklo glatko. Izgovorena imena izgubila su se na putu do zvučnika iz kojih je treštalo.
Razgovor se otegao, prelomio, nekako zapeo.
I meni i njoj bilo je glupo načeti temu odmah, pa smo kao, nešto, sve tri lupetale gluposti.
Ona ima problema s konobarima, ovu zamaraju kupci, ja mrzim ustajanje u 5.00.
Kava se već ohladila.
Naručujem pivo iz Grada na četiri rijeke, a ona me začuđeno gleda.
Otresam pepeo druge cigarete (prva se još uvijek dimi, neugašena sasvim) i primjećujem da tišina postaje glupa.
„I? Kakvi su tvoji problemi?“- pitam onako, usput.
Nagne se prema meni.
U očima joj prepoznam dobru mješavinu straha, radoznalosti i opreza…
Nabacuje se nekim stručnim terminima , u detalje priča o pregledima i nalazima, a ja još uvijek u njenim šarenicama tražim ono što nedostaje.
Gledajući u njene oči, nisam ni primijetila da je završila s pričanjem.
Odahnuvši (poput učenika koji književnost nauči napamet i uzalud očekuje peticu), pogleda me upitno, kao da od mene očekuje da istog trenutka izvadim nož, obavim operaciju i kažem joj, kada se probudi iz narkoze, da je sve u redu.
Duboko udahnem i odlučim je šarmirati.
Prepričam joj nekoliko veselih događaja iz bolnica Lijepe naše (istovremeno, moja knjiga je stajala ispred nje i ona ju je povremeno okretala i listala), opišem joj sebe izrezanu, naherenu, bez kose, ali kako se skrivam i pušim.
Gledala me širom otvorenih očiju.
Opustila je ramena, izvukla jednu nogu, pozvala konobara i naručila pivo i kutiju cigareta.
Priznaje da ne puši nekoliko dana, od straha.
Ozračje postaje sasvim ugodno.
Počinje utrka u prepričavanju smiješnih zgoda i uskoro postajemo najglasnije.
(Istovremeno, čarobnjak je stigao i isprepletenih prstiju, on i njegova žena, postaju dovoljni sebi.)
Isprepleteni prsti bili su dovoljni da se opet sjetim bolesti.
Sudbina malo pobrka uvod, zaplet i rasplet.
Onda pričeka da vidi koliko je tko jak.
Malo ga gurne.
I opet pričeka.
Ta čekanja ispunjena su onim što peče, boli, pali, reže i krvari.
Najvažnije je tko tada sjedi uz vas.
Uz moj krevet sjedila je čista ljubav.
U mali separe vrati me SMS poruka Djeteta koje se čudi gdje sam. Blještavi ekran me nasmije. Poruka bez pravopisnih znakova, a toliko ljubavi u njoj.
Pokupim svoje razbacane stvari po stolu.
Utisnem joj poljubac u obraz i istrčim u mrak.
Okrenem se prema njenim rukama koje su još stajale visoko u zraku.
Odlučujem biti uz nju. Sjediti kraj njenog kreveta.

A u proljeće, na velikoj terasi, držat ćemo noge podignute na stolice i ,krišom, usporediti ožiljke.


Ako ime Lilijana Radobuljac ukucate u internetsku tražilicu, otvorit će se na desetke stranica sa podacima o toliko različitih aktivnosti da će te se na trenutak zapitati da li se radi o istoj osobi.



U stručnim krugovima malo tko nije čuo za profesoricu Lilijanu.



Osim nastavničkoga posla, autorica je tri knjige („Kažete rak…pa što onda?“, „Gdje sam ono stala?“ i „Na pragu…“), članica Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, Lige protiv raka Vinkovci.
Knjiga "Kažete rak...pa što onda?", mnogima pružila ohrabrenje u teškim životnim trenutcima i danas se dijeli kao potpora ne samo oboljelima od raka nego i drugih teških bolesti.

Jedna je od osnivačica Vukovarske iskrice - udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Vukovar, a istovremeno volontira u jezičnoj radionici udruge koja se održava svake srijede.
2005. dobila je nagradu "Ponos Hrvatske" , za humanitarno djelovanje a u kolovozu 2007. godine, odlukom Agencije za odgoj i obrazovanje, napreduje u zvanje profesor-mentor.
Od 2008. godine sudjeluje u radu Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, kao ocjenjivač i kao dio radne skupine koja je određivala pragove prolaznosti.

Kada sam odlučila pisati na posebnom blogu o Vukovaru, Vukovarcima i ljudima i događajima vezanim za moj voljeni grad, niti trenutka nisam dvojila tko će biti prva osoba koju ću "ugostiti".
Međutim, nakako mi se čini da sva ova štura nabrajanja, "moju Lilu" ne pokazuju u pravom svjetlu, onako kako je ja doživljavam.
Kada čitam gornje redove, nađem omiljenu nastavnicu, uspješnu profesoricu, humanitarca i kreativnu osobu.
U obrazloženju zašto je Lilijana Radobuljac, jedna od heroina Hrvatske u 2005., stoji kako je ova hrabra žena pobijedila rak jajnika ne dopustivši opakoj bolesti da joj slomi duh. Imala je samo 17 godina kad su joj otkrili bolest i bila je trudna. Uspjela je iznijeti trudnoću do kraja te je rodila predivnu djevojčicu u kojoj i danas pronalazi neizmjernu snagu. Njezina kći Ivana ima Downow sindrom i Lilijana je na nju neizmjerno ponosna.

Ali ono što nigdje ne piše, jeste topli zagrljaj u koji me primala u mojim zdravstvenim i emotivnim krizama.
Ne piše njen posebni osmjeh i neobični smisao za humor. Trampljavi hod i podizanje obrve kako samo ona zna, kojima bi me nasmijavala kada mi je samo do suza bilo.
Ne piše nigdje osim u mom srcu.
I evo, sada ovdje.