četvrtak, 10.08.2006.

Povratak Katre

Evo epizodica....

Prvo, za uvod, par pitanja:

Koliko treba prosječnom autu da prođe 12 km po običnoj cesti (Merag - Cres)? 20 min. --> prosjećna brzina oko 40 km/h
Koliko treba autobusu da prođe 12 km po običnoj cesti (Merag - Cres) ? 30 min. --> prosječna brzina 30 km/h
Koliko treba konju da pređe 12 km po običnoj cesti (Merag - Cres)? 45 min. --> prosječna brzina 20 km/h
Koliko treba čovjeku koji ima kondicije i trči da prođe 12 km po običnoj cesti (Merag - Cres)? 1 h --> prosječna brzina 12 km/h

.... a koliko treba katri? Sat i pol. Kolika je onda prosječna brzina katre?

Subota

Dakle bili smo na Cresu MM, AB und ja. Pri samom dolasku MM i AB (inače stručni poznavatelji vožnje u katri), nasmješenih su lica promatrali parkiranu katru, prisjećajući se divnih vremena provedenih u navedenom vozilu (čovjek vremenom zaboravlja na ružne stvari, ostaju u sjećanju samo one lijepe, pa su se valjda zato smijali... (hint: lijepe stvari u katri: završetak putovanja, izlazak, odgođen ulazak, odgođena vožnja, jako spora vožnja)). Taj dan katra je jedino prenjela neke ronilačke stvari od kuće do rive i nazad, dakle nekih 300 m, i tu, mislim, nije bilo problema (osim što nije htjela upalit, al to je već ISO standard). Na rivi smo je ostavili potpuno otključanu, u nadi da će je netko prisvojit.

Sutradan se katri spremao veliki put. Križni naš put.

Nedelja

"Ovdje je dosadno, ajmo na kupanje u Cres", bile su to te kobne riječi. 16 sati je, sjeli smo u katru koja je iz 67.-og pokušaja upalila, otvorili smo prozore na max (2 x 5cm x 7cm) i krenuli na put uz ugodnih 57 stupjeva celzijusevih put Cresa. Za one koji neznaju, kara je sad sportcoupe, dvosjed. Na suvozačevom sicu sjedio je MM, u bunkeru AB, skupa sa 3 ručnika. Već na početku morao sam upozoriti AB-a da se da na lijevu stranu vozila jer je smetnuo s uma da prednja desna guma dere po karoseriji. Baš je senilan AB. Sljedećih par km prošlo je uredu.

Crveno svjetlo.

Kad smo već dospjeli negdje do čak 4. ili 5.-og kilometra, upalila se crvena žaruljica koja označava da je temperatura vode previsoka... ma nema veze, to je termostat u kvaru, mislih ja... Nastavismo vožnju, uz poučno učenje. Naučili smo da ako si na nizbrdici i ako ključem "ugasiš" motor, da se on ne ugasi nego da normalno radi samo se upal druga žaruljica (ona koja označava da se akumulator ne puni)... Baš korisna informacija. E da... brzinomjer je zakon, cijelo vrijeme skaće između 20 i 80 km/h, baš zgodno, kao kompas na rollercoasteru ili kao pokazivač vjetra po buri. Snimio sam mobitelom.. priceless.

7. kilometar.

Evo pasije. U katri smrdi po izgorenoj mački za popizdit i vruće je stravično. Ajmo mi stat sastrane. Simbolično smo stali između 2 znaka: iza nas je mali znak koji označava da se nesmije bacat otpad u šumu, ispred nas veliki jumbo-plakat koji upozorava nešto za požare (zapaljiva crnogorična šuma, tak nešto). Otvorili smo haubu i zapahnuo nas je bijeli dim koji se širio iz motora. Zakuhala je. Dakle stojimo u šumi sa zapaljenim smećem između navedena 2 znaka... ccc.. što bi nam policija rekla (još plus to nisam imao prometnu kod sebe). Ajmo nać greške.

Errori.

Prvo smo skužili da ne redi ventilator. Onda je MM pratio neku žicu i pritom se zasro sa uljem i izgorio na mjenjač. Onda su se AB i MM svađali oko nečeg što ide na neku "masu" ili tako nešt, nekakav elektronički pojam. Onda smo izolirali tu žicu. Onda smo upalili motor i okretali ventilator u nadi da će možda proradit (kao što su u 1. sv. ratu palili one stare avione sa propelerom, tehnologija je tu negdje), ali ništa, preostaje nam samo čekati da se ohladi... Par turista je prošlo al nisu htjeli stat, a i bolje... Onda smo otkrili da neka žica od čoka dere po snopu žica koje vode od bravice pa do po svuda u motoru pa smo i to izoirali... prilikom izolacije vrlo je vrijedan bio MM.

Ajmo dalje

Prošlo je 45 min, vidno uprljaniji nego što smo bili krenuli smo put Cresa i za nekih 15 min smo doši na cilj, u kamp Kimen. Naravno neposredno prije cilja se upalila crvena lampica....

Ajmo nazad

Za nazad je vozio MM. Krenuli smo i skužio sam da je ful stravično voziti se na suvozačevom mjestu. Prošli smo, ajde, 3 km i onda se upalila žaruljica pa dolučismo stati pored deponija, koji smrdi po crkotini. Blizu nas također su stajali neki slovenci sam opel omegom karavan, kojoj je puknuo hladnja pa su čekali vučnu službu... Nakon nekih 20 min, katrica se ohladila i pod mojom rukom krenuli smo dalje. Prošli smo dobrih 1 km i skrenuli na šumski put koji ima 7 km i vodi do Merga... Cesta je teška banana, opako loša, odronjava se i nije za promet. Tu smo naravno stali jer se čuo pištavi zvuk uzavrele vode. Tu ssmo skužili da zapravo i nema baš vode. Tj. da je u spremiku za vodu samo mulj. Odlično. Dakle ne samo da ne radi ventilator nego nema ni vode. Cooling system is down. Nakon nekih pol sata krenuli smo nazad i stigli do vrha brda, dalje je sama nizbrdica.... predbro. Ma ni jedan vlak smrti nije toj vožnji ravan jer: 1. vlak smrti je siguran i nemožeš izginut, 2. vlak smrti može stat, 3. vlak smrti je rađen od kompozitnijih materijala. 4. vlak smrti nemože sletit s putanje.

Za zabavu daljnje vožnje bilo bi najbolje upitati kako je to bilo onog koji se vozio odostraga. Bez motora, u leru smo se spuštali... fun!!!

Stigli smo na cilj... dakle kad s katrom ideš na kupanje... nemože ti bit dosadno.





- 15:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>