nedjelja, 19.02.2006.

Današnja, jučerašnja + ultimate epizoda


Aj da i to napišem...

Kao prvo, jučer sam ostavio upaljena svijetla dok smo igrali nogomet na Trsatu i ispraznio mi se akumulator. I šta sad? Dobro... Sjetih se onda da mi je AB Pčela jednom na platku objašnjavao kako se pali auto ako ti se isprazni akumulator, koliko se sjećam, rekao je da treba stavit ključ na kontakt, u drugu brzinu, dok netko gura lagano puštat kvačilo i držat gas. Aj idemo to probat. N.K. (N stands for Nikola) je počeo gurat i auto je na tu foru upalio gotovo odmah. Izvrsno. NK je htio malo vozit ali je zaboravio uzet vozačku pa nije htio... odvezo sam ga doma i onda je bila ona niže spomenuta gužva koju je jednim dijelom izazvao i DK, vjerovatno namjerno i provokativno.

Danas opet nije htio upalit nego na guranje. Oko 6 i pol sam se malo išo ovako bzvz provozat po Kozali i Drenovi jer mi je bilo dosta tractusa paraventriculohypophysialisa. Zahvaljujući propadnutim amortizerima vožnja po jednoj nizbrdičnoj grbavoj cesti sličila je na rafting. Heh, rafting (pozdrav I.B.).

Ultimate epizoda

Bilo je to negdje mislim točno prvi dan faxa nakon zimskih ferija. Prvi put sam došo s mašinom na faks. Još je bila u odličnom izdanju - razbijen branik, prljava, tek je prošao prvi val servisa. Po završetku faksa, IJ, MM, MS i ja LT izinišli smo iz zgrade faxa, sunčan je bio dan. Svi su se lijepo nasmijali katri dok je MM upitao ako je meni ispao neki crni komad koji je bio u neposrednoj blizini bolida. Al nije. Odmah je dobro počelo... nije htio upalit. Ono, okrenem ključ ali ništa, kao da ga i nisam okrenuo, baš ništa. I ništa, i opet i ništa. Nakon jedno 5 min je upalio, samo bolid zna zašto onda nije htijeo. Uz srceparajući smijeh ljudi su se naguravali u katru jer su svi htijeli sjedit do prozora (nije dugo trajo taj smijeh - do prvog zarusavanja gume po limu). Krenuli smo uz dignut čok. Dođemo do rashrižja kod elektroprimorja, dakle veliko raskrižje, puno auta, oko 1300 h. Crkne. Nasred skretanja za desno. Neće upalit. Blokirao promet. MM i IJ izašli su van da bi ga pogurali (ili od straha) da baš ne stojim nasred ceste. Onda je nekim čudom upalio, aj dobro, ono ko da zajebava suputnike jer su mu se smijali. Pametna mašina. Došli smo do željezničke i tamo sam ostavio putnike koji su pri izlasku ljubili zemlju - nisu ljudi baš navikli na takav "luksuz".


I sad bi to trebalo bit to... al nije. E ne.

Krenem dalje, malo primjećujem da se auto kao guši pa spustim ćok. Dođem do onog semafora kod mcdonaldsa, dakle negdje oko 13 - 13.30 h, ponedeljak. Crveno na semaforu, ispred mene jedan ili dva auta a iza bus, šestica. Auto radi, radi, radi i onda više ne radi. Pa šta ti je sad, niko ti se nije smijao?! Onda sam otkrio da je katra jako zlobna, jaaako zlobna. Zeleno na semaforu, svi krenu ja nemogu upalit. Niako. Iza mene šestica, to je usred dana, puna ljudi, nemože proć, trubi. Dođe opet crveno. Tamo malo dalje na stanici milijun ljudi od kojih 500 000 čekaju šesticu. Šole od šestice je sad sjeo na trubu i otvorio vrata da pusti putnike van, ljudi prolaze pored mene i smiju se. Užas. Ja lud, al luuud, hoću pobjeć ća, bacit ovu baju u baju. Živčan, lupam po volanu, stišćem sve pedale, čok, okrećem ključ, ništa. Katra ni makac, nikakav znak života. Vidim ljude sa stanice kako imaju uperene prste u mene. 5 min je prošlo, opet zeleno na semaforu. Auti prolaze, čujem druge kako trube iza šestice, ja več crven, lud, baš ono bijesan, baš bi najrađe zapalio katru i sve koji me gledaju sa stanice. Al gotovo je, nema više izbora. Moram gurat. Dakle moram gurat ovo smeće svijetlosmeđe pored stanice kod bivše slavice, uz face poznatih ljudi. AB evo jedan haiku. Otvaram vrata, lupnem po volanu još jednom krvavim i znojnim rukama, na kraju snaga (dobro ne baš krvavim). Aj da probam još jednom, zadnji pokušaj, zadnja šibica. Okrećem ključ, uzaludno isćekivajne.. ali da, vergal, vergla, pali, upalijo je!!!! Još je zeleno, nogu s gasa od uzbuđenja nisam ni maknuo, puštam kvačilo do kraja, gume zaškripe i krene katra, stavim glavu ispod volana i ne mijenjajući brzinu prođem pored stanice, motor se dere, raspast će se, al nema veze, u tom trenutku sam i htio da se raspadne, da ekslpodira, da umre, da krepa, da nestane, da je više nema. Došao sam do kuće, parkiro i zakleo se da više nikad neću sjest u ovo smeće. Al šta, bio sam malo trenutno živčan.

E sad prosvjetljenje događaja. Šta je uistinu bilo. Neki snop žica koji vodi iz bravice u motor se malo razdrmo pa nije bilo kontakta. Zato nije htio upalit i zato se gasio. Tamo na mjestu stravičnog incidenta upalio se jer sam udarao po volanu pa je valjda taj trenutak opet bio uspostavljen kontakt pa je proradilo. Tu večer sam išao mjenjat gume i opet nije radilo. DK je to popravio tako da je taj snop žica (naravno izoliranih sa trakom, nema tu da je nešto original) malo zategnuo sa nekom drugom žicom i dan danas to tako stoji i radi... dokle, pitanje je nedokučivo. Do tad, sljedeće ultra shame epizode, pozdrav. :) Kiss i pece.

PS: DK, jel dovoljno dugačko?

- 21:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se