petak, 03.06.2011.
Samo jedna anegdota
Mali gradić na rubu Slavonije, obrtnička Gastro izložba uz prigodni zabavni program. Naravno da se šefu nije išlo, a kako nije niti lijepo oglušiti se na prijateljski poziv, osobito u izbornoj godini, eto me na putu. Na početku naravno, po znanom običaju, puno velikih riječi, uglavnom kurtoaznih i bez iole ozbiljnije namjere. Tako sam i sam odradio, oduševljen je i naš grad i županija, podržavamo vas i bla,bla,bla.....
Gomile zbilja ukusne hrane najrazličitije provenijencije, od tune s gradela, preko šarana na bar pet načina, kolača od meda, čeških slastica, lovačke tave i sasvim običnog praseta na ražnju, do tartufa, rižota od hobotnice, najrazličitijih suhih kobasica i kulena, niza jela od i sa šampinjonima, kotel sendviča i prekrasnih torti. Jasno, i nekoliko vrlo zanimljivih manjih vinara, te prezentacija dvije vrste manje poznatog piva. Svejedno, još od kada sam došao, glavna mi je misao bila kako se izvući čim prije, a pristojno! Ipak su me nagovorili na kušanje 2-3 vrste vina, nisam imao dobar izgovor kao obično, jer su vidjeli da me dovezao vozač. Nisam mogao zaobići niti poznate šibenske ugostitelje s tunom, previše se dugo poznajemo.
Ipak, tek dva nevjerojatno modra oka uokvirena plavom frizuricom oblika slatke kacigice, definitivno su odagnala žurbu. Jedna od žena koje se smiju čitavim licem, doslovce očima, Slovenka koja je došla kao predstavnica neke njihove, slične, gastronomske manifestacije. I privlačila lovačkim gulašem, sirom škripavcem i suhom salamom od divljači dugom više od metra, sasvim neopravdanu pažnju. Mislim, neopravdanu gastronomskom ponudom. Ali su nekako svi željeli probati tu salamu iz njezinih ruku. I biljem začinjenu rakiju. Predstavili su me kao visokog gosta i bla, bla....i nekako sam predugo ostao u razgovoru s njom i njezinim simpatičnim, glasnim, dosta starijim partnerom na štandu. Bilo je strašno privlačno zagledati se u dubinu tih modrih očiju, susretati njezin nasmiješeni pogled. Nije bila neka klasična ljepotica, čak niti baš u cvijetu mladosti, rekao bih bliže 40.-oj,nego 30-oj. Ali i nekako sa svim baš na svom mjestu, lijepo istaknutim za broj preuskim trapericama i pažljivo odmjerenim dekolteom na sasvim uskoj, jarko crvenoj maji u tonu s vrtoglavim štiklama, što su joj hodu davale onaj poznati lelujavi privid guze koja nepretano pleše u slatkom ritmu!
Hrvatski je govorila tek malko miješajući padeže, ali nije se od glasnog smijeha niti primječivalo osobito. Na moj poziv da dalje razgledamo u društvu je spremno skinula pregaču, sasvim lagano me uhvatila pod ruku i krenula. Kušala je svašta, neponovljivo oblizujući pune usne i pogledavajući me ispod oka kada bi komentirala hranu i vino.. Glazba je zasvirala taman u idealnom trenutku, bili smo prvi par koji je zaplesao. Puno je bolje plesala od mene, sasvim sigurno sa nekim naprednijim tečajem. Ili možda prorođenim talentom, čas se tijesno privijajući uza me, čas se čineći dalekom, nedodoirljivom. Vjerojatno osjetivši što mi se zbiva u hlačama, u fazama sasvim tijesnog kontakta, slatko mi je šapnula na uho....A kako znaš da mi to nije muž?...uz poluglasan, promukao smijeh. Možda stoga što bi te do sada već tresnuo kakvom flašom, da je, koliko mi se zaneseno zagledaš u dekolte, ha?!?
Ili bih možda radije rizikovao, nego skrenuo pogled....he,he,he...
Berzobrazni ste vi Hrvati, znaš, pa niti me ne poznaješ. Sigurno se više i ne sjećaš kako se zovem.
NIkada neću zaboraviti, toliko nismo bezobrazni ! Hoćeš da prošećemo negdje izvan ove tržnice, vruće je ovdje, puno ljudi, grijača, roštilja....
Hajde možemo, pokazati ćeš mi grad? Nećeš, ha, i ti si gost ovdje?
Možemo pokušati skupa....
Poljubila me tako da su mi klecnula koljena, netom što smo zašli za ugao! Kao djeca smo, ha, slatko je to, zar ne? Ipak, ako sada nešto još smišljaš, odustani, ne radim to tako....to što možda zamišljaš upravo, Ali sviđaš mi se baš, zabavio si me, volim muškarce koji puno pričaju i plešu, znaš? Znaš što još volim? Mogućnosti, sve mogućnosti ovoga svijeta....Pa ako me zbilja ne zaboraviš, kako se zovem, mi u rujnu imamo našu feštu kod nas. Dođi, možda me nađeš opet nakon kušanja nekoliko vina, možda mi nitko šarmantniji ne skrene pažnju...pa tko zna. Možda ti vrijedi doći, ha,ha,ha... Moramo se sada ipak vratiti,. Miha će se svejedno ljutiti ako me dugo nema, makar mi nije muž, kako si dobro pogodio. Ne ljutiš se, je li?! Ipak moram vidjeti hoćeš li toliko mjeseci moći misliti na mene, sjetiti me se....Znaš, baš i ne volim što imaš prsten.
Prsten je samo uspomena, to te ne mora brinuti....i ne, ne ljutim se, jako si mi uljepšala večer!
