Svašta, ali nek je uzbudljivo!

srijeda, 09.02.2011.

Gorski kotar

Mali obiteljski pansion okružen visokim smrekama, na kosini s koje izgleda da će svaki čas skliznuti, odmaknut dvjestotinjak metara od ostalih kuća, sela, ako ovih nekoliko kuća uopće može biti selo, i jednako toliko od stoljetne šume, što mu čini zgodnu tamnu pozadinu, uokviruje horizont. Pedesetak ovaca malo dalje niz kosinu mirno pase preživjelu travu, u oboru koji više izgleda kao naznaka njihova teritorija, nego li ozbiljna ograda.
Domaćica se razdragano smiješi s ulaznih vrata, otprilike kao da je stigla kakva zvijezda. Uvijek sam se pitao kako uopće žive od ovoga, ovdje gdje je vrlo blizu kraj svijeta.....ili bar predvorje.
Kava? Čaj? Mala rakijica svakako. Ručak u 12, neće biti prerano?
Apartmančić je vrlo pažljivo uređen, jednostavan drveni bračni krevet, masivni ormar, šareni, ručno, vjerojatno negdje u okolici, rađeni ćilimčići, osušeno cvijeće u vazi na stolu, heklani stolnjačić. Nekoliko živih biljki na polici uz prozor. Posteljina snježno bijela s malim, nebesko plavim, ružicama vezenim na uglovima svakog komada. Tek televizor, mada na drvenoj polici, očito istog majstora kao i ostatak namještaja, te moderni radijator, kao da ne spadaju u tu priču. Na stolu i mala, ukrasna, bočica kupinovog vina bez etikete, tek s ručno ispisanim sadržajem i dvije manje i dvije veće čaše, te košarica s nekoliko krasnih jabuka.
Lijepo je ovdje, svaki puta jednako....i tako nestvarno mirno i tiho. Kao da smo zbilja otišli jako, jako, daleko. Gospođa te nikada nije pitala što sam ti ja?
Grlim je i polagano, s velikim užitkom, ljubim, željno i napokon posve opušteno.
Ne, nije....ne vjerujem niti da je zanima pretjerano. Vidjela si već ranije, oni žive posve drugačije, opušteno i polagano, gotovo uvijek sa smješkom. Samo želi da nam je ugodno, da se vratimo. Uopće ne znam kako uopče mogu živjeti od ova četiri apartmana i pedesetak ovaca, ali po njima bi se reklo da mogu baš lijepo.
Skoro je nepomična, ali čvrsto privijena uza me. Zatrese nesvjesno glavom
Pitam se baš je li to moguće, može li se ovako opušteno i naizgled prelijepo proživjeti život, tako daleko od sve jurnjave i problema. Misliš li da bi ti mogao ostaviti sve i doći ovamo za stalno s nekim do koga ti je jako stalo. Da niti dobar dan ne moraš reći nikome danima, dok god ti nije do toga?
Ne znam....mogao bih se odlučiti napraviti takvo što, sigurno, ali kako bi ispalo nitko ne može reći. Preduboko sam, čitav život, u nečem drugom, neki dan sam bio nervozan samo jer sam sat zaboravio u kupaonici. Oni uopće ne nose satove, primjetila si? I mobitel imaju samo radi gostiju, redovito ih moram zvati 2-3 puta dok se jave, dok su u blizini mobitela.
Valjda...ali ja bih ipak tako rado ostala ovdje dugo....
Prsti mi klize njezinim leđima, strukom, napetom guzom...sasvim polagano, odsutno, gnjezdi mi se u naručju, ljubi mi vrat, prede...
Mislim da bih i tebe nagovorila...ako bi se zbilja potrudila, ha?!
Mda..ne bi se baš trebala pretgnuti oko toga, mislim.....
Nudi mi usne uz onaj poseban, dubok, fiksirani pogled i blagi, nježan, osmjeh.
Ne znam baš....mislila sam da ostaneš zbilja dugo?!
Ha,ha,ha..pa vjerojatno bih ipak ponio i naramak knjiga, možda i organizirao dostavu filmova, ali kažem, mislim da bi me nagovorila. Ti bi mi i kuhala?
To bi pitanje trebalo nešto značiti? Misliš da bi ti tada prisjelo jelo?
Niti slučajno, već te zamišljam u kuhinji u nekom zgodnom fertunčiću naše gazdarice....samo u njemu....
Bezobraznik!
Okreće se od mene, kao ljuti se...ali guzu ne odmiče niti milimetra, još se gnijezdi, tješnje smješta....ruke mi same kreću sa struka naviše. Obožavam kada se uvije od dodira mojih ruku na svojim grudima, osjećam kako mi počinje kuckati u glavi...i još ponegdje, pale se lampice, pokreću kotačići, guram je prema stoliću, rukom oko pojasa, druga mi klizi pod suknju. Izmiče se vješto taman kada je bila dovoljno blizu stola da se nagne nad njega, da se počnu ostvarivati vizije što mi bjesomučno jure umom.
Nisi li htio reći da ti je draža gazdaričina kuhinja? Skoro će dvanaest, bolje da pođemo?
Srce mi jako tuče, osjećam ga i na sljepoočicama....jelo mi je zadnje na pameti... Ali već drži kvaku u ruci, smješi se vrlo, vrlo, zadovoljno, prefrigano, igra se, naginje glavu i mazno pita što mi je, zašto izgledam tako nervozno...oblizne usne i otvori vrata.
Ručak je obilat, suhi buncek, kiselo zelje, kuhani krumpir. Prije toga juha od sušenih vrganja i lisičarki, poslije palačinke s domaćim pekmezom od šipka. Otvorili smo bocu vina što sam im donio za poklon. Tradicionalno, ovaj prvi obrok jedemo s domaćinima. Zbilja su simpatični, možda u polovini pedesetih. Pričaju o ovom kraju zaljubljeno, možda usporedivo s Dalmatincima i njihovim morem, bez kojega se ne može živjeti. Ipak, na Anđelovu primjedbu kako je ovo raj, kako bi lako mogla ostati, sa smješkom upozoravaju na realnost, česte nestanke struje, zametene ceste, vrlo slabu cirkulaciju ljudi, daljinu opskrbe ili mogućnosti prodaje njihovih proizvoda, te totalnu besperspektivnost za mlade, zbog čega su i njihova djeca daleko, čak u Švicarskoj. Možda, kaže gazda Ivan, jednom kada obavite sve što ste namjeravali, kada vam jedina briga bude danas, možda sutra, kada vam postane prilično svejedno možete li odavde sutra, ili tek za sedmicu, kada vam više nitko ne bude nedostajao, kada budete u stanju uživati naprosto u tome da dišete, jedete finu hranu, imate pored sebe nekog dobrog, slušate ptice, ili promatrate ovce i ovčare.....A sada ste još puno premladi za to! Dosadilo bi vam, mojoj djeci jest već za mjesec dana, ne samo zbog novca.
Popodne jedno od onih koje obiljažavaju život, čine ga nezamjenjivim čudom. Svukla se sama bez riječi, tek me povremeno pogledavaši ispod oka, ali vrlo dobro svjesna s koliko je pažnje i želje gledam, uvukla se pod poplun do pojasa.
Mislim da je sada vrijeme da ipak kušaš i nešto moje.....
Jedina misao mi je bila kako ne želim da ovo ikada završi, kako je želim istinski usrećiti, pokidati joj sve veze sa stvarnošću, podići je u oblake. Kušao sam je, sve njezino, vrlo polako, jezikom, usnama, istraživao je prstima, dok se poput najfinije programiranog robota pomicala, usklađujući se s mojim kretnjama, pogađajući kako da se namjesti, prvo sklopljenih očiju u tišini, kasnije uz zadovoljno mrmljanje i tek fragmente riječi i rečenica odobravanja, ili kakv možda slučajan, možda i ne, pokret rukom ili tijelom što me pogađao popu munje. Kasnije, puno kasnije, odgurnula me blago na leđa, opkoračila i uzela u sebe jednim polaganim, neprekinutim pokretom. Ostala je tako, mirno, oduprla mi se rukom o grudi, trenutak-dva me promatrala ravno u oči...
Pitam se, baš bi me zanimalo, koliko bi vremena trebalo da ti ovo dosadi, da izabereš nešto drugo, da se ne uključiš istoga časa?
Nisam baš bio za filozofska pitanja, radila je nešto bedrima, nešto prekrasno, iako skoro nepokretna.....
Nikada mi ne bi moglo dosaditi, nikada....
Mjesec, dva, nekoliko, godina, dvije? Ha?
Obuhvaćam joj rukama gole, prekrasne pune grudi, milujem ih, propuštam nabrekle bradavice između prstiju. Zaljulja se, više nije tako mirna, osjećam da joj se kičma uvija. Ali ne predaje se još.
Pitala sam te nešto...što da sam ti ja i možda TV jedina zabava?
Morao bih i ovce nahraniti, pokositi travu valjda, nabrati šipak.....
Lupetaš...koliko bi bio sretan, kada bi poželio sve ono vani?
Pokušavam ju privući u zagrljaj, istovremno pokrenuvši kukove. Tako je dobro osjećam, živa vatra mi se širi iz prepona. Dopušta mi ponešto, počinje se polagano prilagođavati mom ritmu, ali još ga ne ispušta niti milimetra, još ima ozbiljan izraz lica. Mada donekle narušen nekim nesvjesnim trzajem lica, malo predugo zatvorenim očima u treptaju, pa i drugačijim smješkom u uglovima usana.
Ha, koliko bi ti trebalo da se sasvim izdovoljiš...ili da uočiš mlađu, ljepšu....?
Pa ovdje je naša gazdarica jedna od mlađih...kako bih mogao....
Ne šali se, pitala sam nešto!
Nikada, rekao sam, nikada mi ne možeš dosaditi, niti mogu zamisliti bolju zabavu, ljepše provedeno vrijeme.
Dok je postepeno dopuštala sve jače pokrete, pokretala se s trzajima, počinjala me doista jahati, tek je još izustila.... I bolje ti je da je tako, puno bolje....grizući usnu i zabacivši glavu, prepustivši je pokretima nevjerojatno ustreptale kičme.
Već s prvim sumrakom šetali smo utabanom stazicom uz rub šume tako ugodno iscrpljeni, još prilično mekih koljena i nestvarno dobre volje, smijući se preglasno svemu što nam je palo na pamet, svemu što smo vidjeli, nekoj glasnoj ptičici crvenkastih prsiju, ovčaru što je dolje niz brijeg uporno lovio svoj rep, vjeverici što nas je mirno i pažljivo promatrala do točno određene udaljenosti, a onda kao naglo ukopčana nestala brzinom munje.....Čak niti zimu nismo osjećali, tek smo s povratkom u toplo shvatili da su nam se smrzle uši i nosevi. Kavu i orehnjaču smo ponijeli u svoju sobu i jeli i pili vrlo dugo, na najmaštovitije načine, još uvijek...ili opet, svejedno, obuzeti nekom posebnom energijom, dobrom voljom, blagošću, osjećajem kako sve možemo reći ili učiniti jedno drugome, kako smo se posve otvorili, predali kao otvorena knjiga. Bez i tračka, ostatka, ikakve suzdržanosti, ograda, ičega izvan nas samih, istinskih, posve iskrenih.
Bar u tom, određenom, izdvojenom i ograničenom trenutku, satima...

09.02.2011. u 14:16 • 93 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (3)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (4)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Istraživanje ženske psihe, logike i navika, uopće tajne znane kao ženska osoba.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se