utorak, 02.02.2010.
No, dakle, večera!
Izvorno je, vjerujem, bilo riječ o telećim šniclima, ali praksa je pokazala da niti svinjetina, niti puretina, također nisu loše. Vrlo tanko rastučeni šnicli se nadjenu smjesom vrhunske suhe slanine (kao što Đole kaže red šunke.....) i kakvog tvrđeg sira, zarolaju, osiguraju čačkalicama i prepeku na nagloj vatri petnaestak minuta, uz okretanje. Paralelno se na dosta sitno nasjeckanog crvenog luka s domaćom tučenom crvenom paprikom, manje ljutom, a bar trostuko više slatkom, počnu pirjati gljive. Izvorno vrganji, ali sasvim lijepo prolaze i najobičniji šampinjoni, mada za nijansu, radi arome, bolje zlatni šampinjoni. Na kockice narezana mrkva (Ima točno takve smrznute!), nasjeckana zelena paprika i jedno dvije rajčice. Zatim se napola pečeno meso preseli u gljive i zajedno dovrši u idućih pola sata ili malo više. Uz paletu začina, sveprisutnu Vegetu, lovor, majoran.....Za prilog je najjednostavnije upotrijebiti gotove njoke, ali tijesto, osobito šareno, također prolazi bez primjedbe. Da, juha je govedska, pola kosti, pola prvoklasno meso, uz pokoji komadić karfiola, mrkve, brokule i tako nečega, zgodno smrznutog u raskošnim mješavinama. Držim naime da postoje dvije vrhunske juhe ovoga podneblja, spomenuta govedska i kokošja! Ali za ovu drugu treba bar pet dobrih kokoši.....i adekvatan lonac!
Desert, rekoh, tajni recept moje mame, zapravo još bake, s neophodnim modifikacijama kroz generacije. Palačinke nadjevene redom s orasima, čokoladom i đemom od, najbolje, višanja....pa tako uokrug! Pa posložene u duguljastu posudu i zalivene weinshatoom! Zeleni silvanac....
Primjedbi nije bilo, a niti sam ih ja imao kada sam je ugledao na vratima, skoro neprimjetno, ali savršeno našminkanu, u dugom crnom kaputu što je činio predivan kontrast njezinoj zlatnoj kosi. Od zime slatko zacrvenjeli obrazi, malo nesigurnosti u pogledu i smješku....našla sam te dakle....lijepo umotana boca u ruci sa peihodelično šarenim vunenim rukavicama. Zalelujao me već odnekud poznati skupi i impresivni parfem, a kada sam se okrenuo od vješalice i dobro je promotrio u jeans minici što joj nije sezala niti do polovine bedra, sa dvije-tri faldice sa svake strane, svjetlucavim svilenim, crnim čarapama i visokim čizmama što su završavale proširenjem na koljenu, poput onih što su nosili mušketiri, jedva sam podigao pogled do snježno bijele bluzice s nekim razigranim asimetričnim kopčanjem, niske lijepih i zacijelo pravih, svjetlucavih, bisera oko njezina vrata i već sasvim drugačijeg smješka. Smješka zadovoljne žene, posve svjesne učinka svoje pojave. Odglumljeno podrugljivo je pitala...zadovoljan? Baš kao što sam ja hotimice prepolagano dizao pogled....Hoću li izuti čizme? Nemoj još, bar dok ti ne postane prevruće, neka malo uživam, savršeno ti stoje! Je li?! Sasvim sam je prirodno zagrlio i poveo u blagavaonu, gdje nas je naravno dočekao Cohen. Ne sasvim slučajno, jer ako joj se svidi, ako joj se sviđa...uskoro je u Zagrebu! Nećkala se oko trunke Ballantajna što ga je donijela, ali nije mogla odbiti!
Večera je prolazila baš jako ugodno, uz dosta smijeha i mojega tumačenja njezinih kolega i ravnateljice, koje je tek počela upoznavati. Poljubac, nimalo čedan, u kuhinji, dok mi je pomagala odnijeti ostatke i donijeti desert, bio je točno kakav sam očekivao, malo neuigran, s dozom nesigurnosti, ali pun istinske želje. Na što je jasno ukazivalo i njezino srce, koje sam skoro mogao čuti kako ubrzano lupa, dok je naslanjala svoje zamane, meke, dojke na mene i klizila njima po mojim prsima dok se podizala na prste da me sasvim zagrli. Prekinula ga je primjedbom da će sada ipak skinuti čizme, da joj postaje zbilja vruće....
Desert je već bio čuvena igra mačke i miša, dvoje željnih, neupitno svjesnih što dolazi, jako zadovoljnih time, pa mislim da bi joj palo na pamet obliznuti koji puta polako putene usne i da nije bilo čokolade što joj je nestašno znala kliznuti po njima. Zbilja je veliko zadovoljstvo tada promatrati, diviti se, ženi koja mi se jako sviđa, a jasno pokazuje da mi već pripada, da će biti doista, posve, moja! Kada god poželim...Da je posve fokusirana na mene, da su sve dileme otplovile, da je postala samo Žena, sasvim spremna, željna, vruća, sasvim sigurno posve uskovitlane čitave unutrašnjosti, svakog mogućeg živca, od nekog najtajnijeg centra u mozgu, do čuda svoga krila! Nasmijao sam se nespretno vezanoj salveti oko vrata, što ju je trebala zaštiti od deserta, ustao i prišao joj straga, s namjerom da joj obrišem tračak čokolade ili pekmeza s ugla usana, ali me objema rukama uhvatila za moje ruke i prije nego li sam to uspio, te ih bez riječi spustila na svoje grudi. Uz čaroban zvuk, sasvim sam siguran, najljepši zvuk uopće, zvuk nekog polučujnog mrmljanja iz dubine ženskog grla, zvuk isti i razumljiv na svim jezicima svijeta, kao reakciju na sklapanje mojih prstiju, njihovo tonjenje u neponovljivu mekoću pod njima. Zvuk što tako jezgrovito zamjenjuje čitave nizove riječi i želja....i kojemu je sličan tek još jedan, kojega također slijedi duboki, opuštajući, beskrajno zadovoljan duboki izdah....i koji obično čujemo nešto, je li, kasnije!
