Svašta, ali nek je uzbudljivo!

ponedjeljak, 23.11.2009.

Perverzno! Ili sasvim ljudski?!?

Anđeo čeka kraj otkaznog roka. Čeka papire, čeka rješenje stambenog pitanja tamo negdje, čeka školske praznike možda.....nije niti važno što sve čeka. Važno je da je odlučila već kako smo oboje, da ne kažem sve troje, i očekivali. Ako se čuda i dešavaju, dešavaju se dakle nekom drugom, ne nama! Na stranu razne maštarije, trenutci slabosti, crne rupe i tako to....znali smo dakle od samog početka. Da će doći dan kada ćemo nas dvoje završiti. Svejedno, zaprepastilo me nešto sasvim neočekivano, osjećaj, mislim obostran, nekog oduševljenja, olakšanja! Osjećaj, tako opipljiv ovog vikenda, da se baš sve posložilo, da smo naš Svijet konačno odkvačili od običnog Svijeta, da sada zbilja možemo letjeti.
Kao da su neka pitanja ipak čitavo ovo vrijeme visjela u zraku, neke veze sa Zemljom, mogućnosti valjda. Koliko god neizgovorene već dugo, koliko god ih racionalno oboje nijekali, ne priznavali. Jer nemoguće je drugačije objasniti promjenu, osjetnu, ponašanje pasa puštenih s lanca. Strast bez ostatka, međusobno iscrpljivanje, užitak preko granice....možda pretjerujem, ali tako nekako bi se valjda ponašao osuđenik na smrt kojemu daju posljednje sate sexa, strasti, posljednju ženu ili muškarca. Zadnje zrnce želja, najskrivenijih maštarija, skrovitijih i od onih koje bih uopće ikada shvatio, priznao, formulirao!
Znamo oboje da ovo posve vjerojatno nije baš zadnji puta, zadnja prilika, ali oboje znamo da možda ipak jest baš to, pa valjda otuda silna želja da nešto ne ostane neistraženo, neizrečeno, neučinjeno, da ne propadne niti minuta uzalud. Ludost naprosto, kovitlac divljine, umora, rijetkih senzacija, iscrpljivanja, polusna, paklenih poruka očima, jezikom tijela, bezglasnih, ali prokleto jasnih usana...Kao da recimo utiskujemo, trudimo se utisnuti, neki neizbrisiv žig jedno drugome, obilježiti se zauvijek...kao da mi je htjela reći, učiniti, što li....ne možeš biti moj, ali sasvim sigurno poslije danas nećeš biti niti ničji potpuno, nećeš me nikada zaboraviti, nećeš moći, biti ću ti zauvijek najljepši san i najgora noćna mora!
Dan poslije poslagujem, pokušavam vrednovati, razumjeti, racionalizirati, analizirati, što već! Ne ide mi baš, previše je pitanja, previše mogućih odgovora. Čak ne znam niti da li da se radujem što se otvorila još malo, što me skoro progutala, što sam zavirio, mislim, u samu žensku bit, esenciju, u samo čvorište svih njezinih emocija, ili pak da tugujem jer znam da nema više, da možda samo smrt može još podići nivo iskustva, da ovako nešto i može postojati samo radi nesvakidašnjih sudara emocija, nekih inata, krikova, borbe, samožrtvovanja, pobune protiv samoga sebe! Lupetam, znam, u nerazumijevanju....
Očekivao sam neki smiraj, neizrečenu tugu, usporavanje, opraštanje, sjetu, neke polagane pokrete, možda čak i bez sexa....,pa me iznenadilo, osupnulo. Ne žalim se, ne, tek bih volio shvatiti, razumjeti. Zaustio sam da pitam na povratku, ali nisam, shvatih da nema smisla, da je posve krivi trenutak, prekasno, za razgovore kakve nikada nismo vodili, za objašnjavanje. Ili možda samo nisam želio dirnuti u svoju sliku u glavi, u teoriju sasvim izdvojenih trenutaka, sati. Koji nemaju nikakve veze s ičim na ovom svijetu, koji nemju potrebu objašnjavati, opravdavati se, ograničiti ičim ??

23.11.2009. u 18:02 • 134 KomentaraPrint#

utorak, 03.11.2009.

Sasvim extremno.....ili sasvim obično, već kako se shvati....

Dan mrtvih....doista netko gore ima smisla za čudne šale, poseban smisao za humor....Nije da nisam i prije znao, poprilično sigurno, iako neizrečeno. Anđeo odlazi! Na duže, predaleko po svim mjerilima, Mi ćemo dakle umrijeti, prestati postojati....objektivno je tako, uza sve vratolomije moje i njezine duše, varljivih nada, kojima smo toliko skloni kada shvatimo da se gasi svjetlo na kraju tunela!
Morala je izabrati i uopće nisam, niti trenutka, dvojio što će to biti! Na stranu mašta i tako to...A ipak, kada je kliznula u auto, poljubila me, odmakla se i prekrižila noge, valjda prvi puta nisam primjetio dokle je kliznula suknja, koliko lijepe noge ima! Vidio sam samo pogled, odluku u oku! I doista, ostala je na našem nivou, izravnom i nedvojbenom....znaš, da ti kažem odmah, da nam ne smeta u idućim satima, odlučila sam otići s njim! Niti riječi više, niti jedna više od neophodnih.
Samo je sačekala da izjurimo iz grada i zavukla mi se u zagrljaj, spustila mi glavu na rame, počela šarati prstom po mojoj košulji, smiješila se prelijepo, možda umišljam, ali učinilo mi se, tek malo odsutno, tek nekoliko minuta. Tada me opet pogledala, s drugčijim smješkom i rekla mi, mislim da će ovo biti tvoj dan frajeru, da ti se danas baš posrećilo, znaš? Nešto je u zraku, a ti si mi pri ruci....i spustila mi ruku u krilo! Milijun, bar toliko, različitih i sličnih misli je jurilo mojim mozgom, pokušavao sam ostati miran, ne progovoriti, ne zatražiti da promjeni odluku....ostati duhovit. Osjetila je valjda da mi treba pomoć, da drugačije dišem uprkos dobro izvježbanom bahatom smješku, spustila mi glavu u krilo, polagano se poigravala sa mnom, otkopčavala me, izluđivala, činila najluđe stvari na osobit način, kao da čita moije najskrivenije želje, tek nadanja, za koja niti sam nisam siguran da sam ih ikada baš do kraja formulirao. Detalji nisu niti bitni, ionako se nikada neće ponoviti, nije moguće reproducirati tih malko više od sata...osjećaj da sam nekoliko puta doticao zvijezde i vraćao se, mislio da ne mogu natrag, a ipak jesam, tek krajičkom mozga zapazio da je prekrasna guza što mi ju je ponudila okrenuvši se na stranu, omogućivši mi da rukom mogu do nje, posve gola...tako očito moja!
U hotelu se samo nastavilo....toliko daleko da sam u jednom trenutku čak pomislio....kao da me savjest opomenula, da nisam sam na svijetu. Ali nitko se ne može oduprijeti, nitko nije tako čvrst da zaustavi ono što mi se dešavalo, ništa od toga, od kada je klekla pred mene naslonjenog na tek zatvorena vrata, čarobno zabacila kosu dok se okretala da mi se ponudi kao u najljepšim snovima, blago razmaknutih, uzdrhtalih nogu, visoko naprčene guze, sjajnog, svjetlucavog međunožja...i to uvijek djelić sekunde prije nego li sam išta učinio, stigao učiniti, možda čak i poželjeti. Mislim da bi mi se mozak počeo topiti samo trenutak kasnije nego li sam s posebnim olakšanjem, zadovoljstvom, ušao u nju. Zatim se počela nekako ludo kretati uopće ne pomičući stopala, baš kada sam poželio čvrsto uhvatiti napete guzove, pokrenuti je, namjestiti. Izdahnula je šumno i osobito, počela se napinjati u leđima, drugačije trzati, i vrisnula tiho kroz stisnute zube, taman kada sam shvatio da me nešto podiže sa zemlje, da se ovaj val, koji me sada nosi, više nikako ne može zaustaviti, da su to prave zvijezde oko mene, da nešto suludo upravo počinje istjecati iz mene.....Pa i kada je zatim ponovo klekla, još ga jednom uzela nježno u usta, poigravala se s njim.....i to je bilo tako osobito da se teško mogu sjetiti ičeg sličnog.
Polegla me, opkoračila još sasvim obučena i počela lagano svlačiti, više izluđivati, usnama, zubima, jezikom, prstima, desetcima prstiju posvuda. Ubitačno sporo...ili možda taman tako sporo da kraj toga dočekam u stanju skoro istom kao pred vratima. Dopustila je da ju već prilično grozničavo svučem, ali se brzo vratila gdje je bila, ne dopustivši niti da poželim išta drugo prije nego li sam ponovo utonuo u nju, prije nego li se počela kretati po meni, znalački, odmjereno, neopisivo jako priljubljena, nabijena. stiščući me snažno bedrima koja su podrhtavala pod mojim dlanovima od silne želje da me još malo čvršće obuhvate, da mi čine nezamislive stvari, a da se ona svejedno ne odmakne niti milimetra. Tako je suvereno upravljala mnome da mi doista niti na pamet nije ništa drugo padalo, doli uživati, uživati i uživati. Tonuti u neko blaženstvo s druge strane stvarnosti u kojem su polako blijedila sva pitanja, misli, predmeti oko nas. U kojem je ostalo tek rastuće, izluđujuće uzbuđenje, neka iskonsko zadovoljstvo trenutkom, stanjem, odsustvo svake špekulacije. Svi budući kilometri između nas, možda propuštene prilike za tko zna što, mogući i nemogući izlazi, sve, baš sve, polako je nestalo. Možda je ostao tek zvuk što je dopirao iz dubine njezina grla, a možda sam i to tek umislio, možda su silne neke boje, duge i svašta drugo što su se smjenjivale u mom mozgu tek proizvodile obmanu da nešto moram i čuti u na tom mjestu, kuda me vodila......
Jedne misli se ipak tako jasno sjećam i danas, mislim da ću je se jasno sjećati zauvijek, dok sam živ! Pomisli, odluke, da se više ne vraćam, da želim ostati tamo, da mi više ništa ne treba, da sve lijepo može otići k vragu, da me baš briga za baš sve....ako mogu ostati tamo! Ništa, ni moj život, postojanje, uopće nije bila upitna cijena. Tako bih lako, da ne trepnem, onda, tamo, isključio prekidač...samo da sam mogao ostati. Jer to mora da je raj, svrha svega, pravi pravcati kraj, vrhunac.....nema se više kuda, sasvim sigurno nema!

03.11.2009. u 12:01 • 85 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (3)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (4)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Istraživanje ženske psihe, logike i navika, uopće tajne znane kao ženska osoba.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se