nedjelja, 06.09.2009.
Uvijek nakon kiše dođe sunce....
Ovdje već spomenuta zagorska klet, sam trenutak kada noć smjenjuje dan, neka sasvim nepoznata instrumentalna glazba, možda čak prilično primitivna, udaraljke, ali po kojima ne lupaju, kao da ih miluju, uz tek rijetki izuzetak. Četrdeset wata na isto toliko kvadrata prostora, još nešto mjesečine....posve crna satenska posteljina na ogromnom krevetu bez jastuka, na stoliću dvije elegantne, prazne, čaše, posuda s ledom, šampanjac. Anđeo u crnom, sasvim tamna, kose jako posvijetlile na suncu, znatno duže nego se sjećam. Bezobrazno me promatra, proučava s polusmješkom, sasvim nagog na plahti, kamo me smjestila tonom koji ne trpi prigovore ili diskusije. Prohladno je, ježim se, možda čak i drhćem, možda i ne od hladnoće...kao da je važno? Izrazito je našminkama, puno tamnije nego običava, još pojačnog efekta zbog lošeg svjetla. Čipkasti grudnjak jedva zadržava što mora, jednako crne gaćice se stapaju u sjenu, samostojeće čarape čine zavodljive noge još naglašeno vitkijim, ili je to zbog štikli...Odakle one, nije ih maločas, dok smo dolazili, imala?
Mmmm, vidim uživalo se u jelu ljetos, a jako malo vježbalo, ha? Nikakvih sklekova ili čega sličnog?
Sada je smješak već vrlo opak, skoro doista podsmješljiv...dobro me pozna, zna koliko mi smeta trbuščić, izaziva...Pružam ruku, dodirujem je načas po glatkom trubuhu, počinjem se pridizati, ali me zaustavlja, odmiče se malo, malo ali predaleko...Što je, nećemo se držati dogovora? Mislila sam odmah da je ipak bolje da te vežem, mislila sam si....Neke vrpce su doista kraj posude za led....Ma, ne, nema potrebe...samo....Ništa samo, ili ćeš biti dobar, ili te vežem! Šampanjca? Odmahujem....Isuse, kakvo piće, tko bi mogao biti žedan, sada? Mada, malo mi se jesu osušila usta, samo to ne bih priznao niti pod mukama, ništa što bi mi odvartilo pažnju, ili njoj.....Može baš početi i Treći svjetski, što me briga!
No...dobro...i naglo se sagne i poljubi me žestoko, uzdrma jezikom! Gdje su mi ruke bile iste sekunde ne moram pisati, a? Pa, da mislila sam, rekoh, progovori sasvim suženog pogleda, opet ispravljena, ali izluđujeće blizu! Samo sam htio.....Ništa, baš ništa, ti nećeš sada, duže vrijeme zapravo. Prilično me spretno i brzo vezala...i nisam se uopće osobito dobro osjećao tako raširen, posve otkriven, a i posve bespomoćan, otkrih brzo....Doista nisam, niti on, taman sasvim probuđen zamamnim slikama. Jasno je to pokazao.....Vidjela je to i ona i obratila mu se.....je li, inatimo se, protestiramo, ha? Kakav vražji osmjeh, zadovoljan, dok mi se spuštala prema uhu, tek me lagano okrznuvši usnama, niz vrat, natrag do usana, kapaka, pa beskrajno sporo dodirujući skoro svaki dio grudi i trbuha, tek dodirujući me vrućim usnama...Hm, predomišljamo se, a? Nema inata, više, što? Gledala me onim dubokim pogledom, preko njega.....ah, što bi sada dao da se predomisli, ubrza, da ga uzme, makar u ruku....Nije naravno, spustila se usnama skroz do stopala, dodirujući me povremeno, i vjerojatno uopće ne slučajno, tek još grudima, čipkom na njima. Sišla je vanjskom stranom bedara, a vraćala se, ubitačno polako, unutrašnjom, ali sada jezikom, kadikad i zubima, lutajući, zastajkujući, puštajući da joj se kosa neopisivo zanosno raspe u mom krilu, tek je povremno jednom rukom kupeći iza potiljka kada bi me pogledavala, zastajkivala i proučavala moje reakcije. Lomila me i nema toga obećanja koje bih sada održao....samo da nisam bio beznadno svezan, luđački nemoćan. To je košmar, luda kombinacija neslućenog užitka i neopisive želje da potrgam vrpce na rukama i nogama, da potraje zauvijek i da prestane odmah, da me odveže...Mislim da sam najozbiljnije pokušavao nešto slomiti, vrpce ili krevet, ali doista ne možete ništa....koliko sam puta krenuo desnom rukom da odvežem lijevu.....A kao da nemam ruku, ništa da si pomognem! Ne mogu tvrditi koliko je to dugo trajalo, niti koliko se puta izmjenila faza da se opustim na krevetu i nezamislivo jako uživam, osjećajući je posvuda, njezin jezik, usne, prste, kosu, grudi, vrelo međunožje....želeći samo da se ne makne od njega...od one da se divlje, baš srčano, pokušavam osloboditi, dograbiti je, strugniti krpice s nje, uzeti je...O, što bih u tim trenutcima dao, na što bi pristao, da me odveže, dopusti da je dograbim!!!
Nije....k vragu, nije, niti kada sam osjetio da je vrag odnio šalu, da pleše opasno blizu ivice, pretjeruje na svaki način. Naprosto nije, niti kada sam je glasno upozorio da sada mora....da hoću...Samo je trenutak zastala, nakrivila glavu, izravno me pogledala tim čarobnim očima, trepnula i tek ubrzanim dahom pokazala da nisam jedini malko izvan kontrole... i ponovila...ništa ti nećeš....ne možeš, zapravo, sjećaš se???? I spustila mi ponovo slap kose na trbuh.....
Zapravo uopće nisam siguran je li mi se toliko svidjelo.....naravno letio sam malo kasnije negdje među zvijezdama, nešto mi je eksplodiralo u preponama, trbuhu, zazvonilo u potiljku, mislim da sam ispušato neke nekontrolirane zvukove, režao, što li, skoro doista uspio slomiti uzglavlje....ali opet, možda me ipak u nekom trenutku trebala odvezati.....Ili mi se samo tako čini? Sada, puno kasnije, mislim! Pa....
